Umro je Marcel Reich-Ranicki, “papa njemačke književne kritike”, preživjeli iz Varšavskog geta, poljski Židov, koji se, kako pripovijeda u svojim memoarima, nakon rata vratio u Njemačku samo iz jednog razloga: iz ljubavi prema njemačkoj književnosti. Bio je aktivan do kasnih životnih doba, pisao je, polemizirao, sudjelovao u redovitoj televizijskoj emisiji, podnosio udarce protivnika, pisaca ozlojeđenih njegovim kritikama, antisemita i upristojenih, salonskih neonacista, koji su nalazili načina da mu daju do znanja da je u Njemačkoj i u njemačkoj književnosti – tuđin.
Posljednji put javno je nastupao 27. siječnja 2012, na Dan sjećanja na žrtve holokausta. Svjedočio je o onome što je doživio, pred zakonodavnim, izvršnim i sudskim vlastima Savezne Republike Njemačke. (m. jergović)
Govor u prijevodu Anne Kathrin Godec
***
***
Poštovani predsjedniče Savezne Republike,
poštovani predsjedniče parlamenta (Bundestaga),
poštovana kancelarko Savezne Republike,
poštovani predsjedniče Saveznog vijeća,
poštovani predsjedniče Saveznog ustavnog suda,
poštovane dame i gospodo, dragi gosti!
Ja danas trebam držati govor povodom godišnjice sjećanja na žrtve nacional-socijalizma. Ali neću govoriti kao povjesničar nego kao svjedok vremena, točnije : kao preživjeli iz Varšavskog geta. 1938. deportiran sam iz Berlina u Poljsku. Do 1940. su nacionalsocijalisti pretvorili jednu varšavsku četvrt u takozvano “židovsko stambeno područje”. Tamo su živjeli moj brat, moji roditelji i ja. Tamo sam upoznao svoju suprugu.
Od proljeća 1942. učestali su incidenti, postupci i glasine, koji su najavili promjene uvjeta u getu. Dana 20. i 21. srpnja svakome je bilo jasno da geto čeka najgore: Na ulicama su ubijali ljude, mnoge su uhitili kao taoce, među njima nekoliko članova, i načelnika “Židovskog vijeća”. Članovi “Židovskog vijeća”, najvažnije službene osobe u getu, nisu bili nimalo omiljeni. Svejedno je stanovništvo bilo potreseno: Brutalno uhićenje doživljeno je kao mračni znak za sve koji su živjeli iza zidova geta.
22. srpnja ispred glavne zgrade “Židovskog vijeća” pojavila su se dva osobna automobila i dva kamiona s vojnicima. Zgrada je opkoljena. Iz automobila je izašlo petnaestak policajaca SS-a, među njima i neki viši oficiri. Jedni su ostali dolje, drugi su se hitno uputili na prvi kat, do službenog ureda povjerenika Adama Czerniakówa.
U zgradi je nastupila tišina, zaglušujuća tišina. Htjeli su, tako smo mislili, uhititi još talaca. I stvarno se ubrzo pojavio Czerniakówljev ađutant, koji je trčao od sobe do sobe i objavljivao njegove naloge: Neka se svi članovi “Židovskog vijeća” odmah jave kod povjerenika. Malo kasnije ađutant se vratio: neka se i svi načelnici jave uredu povjerenika. Pretpostavili smo da je traženi broj talaca veći od broja prisutnih članova “Židovskog vijeća”, najviše njih bilo je uhićeno već dan ranije.
Ubrzo nakon toga ađutant je došao treći put. Sada su mene zvali, sada sam ja na redu, mislio sam, da nadopunim broj talaca. Ali sam se prevario. Kao uvijek kada sam išao povjereniku, uzeo sam notes i dvije olovke sa sobom. Na hodnicima sam vidio stražare s automatskim puškama. Vrata do Czerniakówljevog ureda bila su, suprotno nego inače, otvorena.
Stajao je, okružen nekolicinom viših SS oficira, iza radnog stola. Jesu li ga uhitili? Kada me vidio, obratio se jednom od SS oficira, krupnom i ćelavom čovjeku – bio je to policijski vođa glavnog odjela SS-a, poznatog kao “komanda istrebljenja” – , SS Sturmbannführer Höfle. Njemu me predstavio Czerniaków i to riječima: “On mi najbolji korespondent, najbolji prevoditelj.” Znači, nisu me zvali da budem talac.
Höfle je htio znati da li znam stenografirati. Pošto sam zanijekao, pitao me da li sam u stanju dovoljno brzo pisati da bih protokolirao sjednicu koja će se sada održati. Kratko sam potvrdio. Naredio je da se pripremi susjedna konferencijska soba. Na jednoj od dugačkih strana četverougaonog stola posjedalo je osam SS oficira, među njima Höfle, koji je predsjedao konferencijom. Na drugoj strani sjedili su Židovi: uz Czerniakówa pet ili šest još ne uhićenih članova “Židovskog vijeća”, osim njih komandant židovskog vijeća redara, generalni tajnik “Židovskog vijeća” i ja kao protokolant.
Na dvoja vrata koja su vodila do konferencijske sobe postavili su po dva stražara. Imali su, mislim, samo jedan zadatak: da šire strah i užas. Prozori su po takvom lijepom sunčanom danu bili širom otvoreni. Tako sam mogao prilično dobro čuti čime su se policajci SS-a ispred kuće pored svojih automobile zabavljali: Očito su imali gramofon u kolima, aparat u kovčegu vjerojatno, i slušali su muziku koja čak i nije bila loša. Bili su to valceri Johanna Straussa, koji doduše sam nije bio arijevac. Ali to policajci SS-a nisu mogli znati, jer je Goebbels naredio da se ne baš čisto rasno podrijetlo njegova omiljenog skladatelja prešućuje.
Höfle je otvorio sjednicu riječima: “Na današnji dan počet će preseljivanje Židova iz Varšave. Poznato vam je da ih ima previše. Vama, Židovskom vijeću, naređujem ovu akciju. U slučaju dobre izvedbe oslobodit ćemo taoce, u suprotnom slučaju sve ćemo vas tamo objesiti. Pokazao je prstom na dječje igralište na suprotnoj strani ulice. Bio je to za mjerila geta lijep park koji je nekoliko tjedana prije svečano otvoren. Mali orkestar je svirao, djeca su plesala i vježbala, držali su se govori. Ali sada je Höfle prijetio “Židovskom vijeću” i svim u konferencijskoj sobi prisutnim Židovima vješanjem na tom igralištu. Osjetili smo da taj krupni čovjek, čiju sam dob procjenjivao na najmanje četrdeset godina – a zapravo je jedva imao 31 godinu – neće imati ni najmanji problem da nas odmah ustrijeli ili objesi.
Već je njegov (očito austrijski) njemački jezik pokazao primitivizam i vulgarnost tog SS oficira. Kako je nepristojno i sadistički otvorio sjednicu, tako je službeno diktirao već pripremljeni tekst s naslovom “Javne obavijesti i uvjeti za Židovsko vijeće”. Doduše, čitao je prilično teško i tegobno, ponekad se zaustavljajući. Nije on napisao ovaj dokument, niti ga je redigirao. Poznavao ga je samo površno. Šutnja je bila zastrašujuća i rasla je s neprestanim zvucima: klepetanje mog starog pisaćeg stroja, zveckanje kamera nekoliko SS vođa koji su svako malo nešto fotografirali i ta iz daljine dolazeća tiha i nježna pjesma o lijepom, plavom Dunavu. Jesu li ti marljivo fotografirajući oficiri znali da sudjeluju na povijesnom činu?
Ponekad bi mi Höfle dobacivao pogled provjeravajući stižem li sve napisati. Da, stizao sam, pisao sam da se sve “židovske osobe” koje su živjele u Varšavi, “bez obzira na njihovu starost i rod”, preseljavaju prema istoku. Što to znači, ta riječ “preseljavanje”? Što im je bio istok, iz kojeg razloga su se varšavski Židovi morali seliti? O tome se u Höfleovim “Javnim obavijestima i uvjetima za Židovsko vijeće” ništa nije reklo.
Nabrajalo se, međutim, šest vrsta ljudi koji su izostavljeni iz akcije preseljenja – među njima svi Židovi sposobni za rad, oni su trebali biti zatvoreni; sve osobe u službi njemačkih državnih institucija, osoblje “Židovskog vijeća” te zaposleni u židovskoj bolnici. Kod jedne rečenice sam naćulio uši: Supruge i djeca tih osoba također neće biti “preseljeni”.
Dolje su međuvremenu promijenili ploču. Ne jako glasno, ali se mogao čuti drugi valcer koji je pjevao o “vinu, ženama i pjesmi”. Mislio sam: Život ide dalje, život Nežidova. I mislio sam na onu ženu koja je u malom stanu zauzeta grafičkom radom, mislio sam na Tosiu, koja nije bila zaposlena i zato nije izostavljena iz akcije “preseljenja”. Höfle je dalje diktirao. Sada je govorio o tome da “preseljeni” smiju ponijeti petnaest kilograma prtljage, kao i “sve vrijedne predmete, novac, nakit, zlato, itd.” Da li smiju ponijeti ili moraju ponijeti? – pomislio sam. Već istog dana, 22.srpnja 1942., židovska služba redara, koja je provodila akciju pod nadzorom “Židovskog vijeća”, morala je pratiti 6000 Židova na jedno mjesto pokraj željezničke pruge, mjesto prekrcaja. Otamo su se vlakovi uputili prema istoku. Ali nitko nije znao kamo su transporti otišli, što je čekalo “preseljene”.
U posljednjem odlomku “obavijesti i uvjeta” bilo je rečeno što čeka one koji eventualno pokušaju “zaobilaziti ili ometati mjere preseljenja”. Postojala je samo jedna kazna koja se ponavljala kao refren nakon svake rečenice: “… bit će ustrijeljen”.
Nekoliko trenutaka kasnije esesovci su napustili kuću. Čim su otiši, mrtva tišina pretvorila se u galamu i metež. Brojni zaposlenici “Židovskog vijeća” i jednako brojni molitelji još nisu poznavali nove naredbe. Ali činilo se kao da su već znali što se upravo dogodilo, da se sudilo najvećem židovskom gradu Europe, i da je presuda bila smrtna. Brzo sam otišao u svoj ured jer se dio “obavijesti i uvjeta” u roku od nekoliko sati trebao plakatirati po cijelom getu. Morao sam se odmah baviti poljskim prijevodom. Polako sam diktirao njemački tekst koji je moja suradnica Gustawa Jarecki odmah prepisivala na poljskom u mašinu.
Znači, njoj, Gustawi Jarecki, diktirao sam dana 22. srpnja 1942. smrtnu presudu koju je SS policija izrekla Židovima Varšave.
Kada sam stigao do popisa grupa osoba koje su trebale biti izostavljene iz “preseljenja” i kada je uslijedila rečenica koja se odnosila na supruge, Gustawa je prestala tipkati i rekla, bez da je podigla pogled s mašine: “Trebao bi se još danas vjenčati s Tosiom.”
Odmah nakon diktiranja poslao sam kurira kod Tosie: Zamolio sam je da odmah dođe i da ponese rodni list. Došla je jako uznemirena, jer je panika na ulicama bila zarazna. Brzo sam s njom spustio u prizemlje gdje je u povijesnom odjelu “Židovskog vijeća” radio teolog s kojim sam se već dogovorio. Kad sam rekao Tosii da ćemo se vjenčati, bila je samo blago iznenađena i kimnula je potvrdno.
Teolog koji je bio ovlašten da vrši dužnosti rabina nije radio nikakve probleme, dva činovnika koji su radili u susjednoj sobi fingirali su svjedoke, ceremonija je kratko trajala i ubrzo smo u rukama držali dokument na kojemu je pisalo da smo se već 7. ožujka vjenčali. Ne mogu se sjetiti jesam li u toj žurbi poljubio Tosiu. Ali sjećam se točno osjećaja koji nas je obuhvatio: Strah – strah od toga što će se u sljedećim danima dogoditi. I sjećam se Shakespeareovih riječi koje su mi tad pale na pamet: “tko se ikad u toj nevolji ženio?”
Istog dana, 22. srpnja, vidio sam Adama Czerniakówa posljednji put. Došao sam mu u ured da pokažem poljski prijevod obavijesti kojim je trebao informirati stanovnike geta o “preseljivanju” koje je počelo nekoliko sati prije. I taj je put bio ozbiljan i sabran kao i uvijek.
Nakon što je pročitao tekst, napravio je nešto vrlo neobično: Korigirao je potpis. Kao i obično, pisalo je: “Povjerenik Židovskog vijeća u Varšavi – diplomirani inženjer A. Czerniaków”. Prekrižio ga je i umjesto toga napisao: “Židovsko vijeće u Varšavi”. Nije htio ponijeti osobnu odgovornost za smrtnu presudu na plakatu.
Već prvi dan “preseljenja” Czerniakówu je bilo jasno da doslovno nije imao šta reći. U ranim poslijepodnevnim satima bilo je jasno da milicija, koliko god se trudila, nije bila u stanju odvesti naređeni broj Židova na mjesto prekrcaja. Tako su u geto ušle teško naoružane grupe vojnika u SS uniformama – nisu bili Nijemci, nego Letonci, Litavci i Ukrajinci. Odmah su otvorili vatru iz strojnica i stjerali stanovnike iz stambenih zgrada prema mjesta prekrcaja.
U kasnim poslijepodnevnim satima 23. srpnja postigao se željeni broj u “Akciji Reinhard”, od 6000 Židova na mjestu ukrcaja. Svejedno su se kratko nakon osamnaest sati pojavila dva oficira iz “Akcije Reinhard” u kući “Židovskog vijeća”. Htjeli su razgovarati s Czerniakówom. Nije bio tu, bio je već u svom stanu. Razočarano su jahaćim bičem pretukli zaposlenika u službi “Židovskog vijeća”. Vikali su da povjerenik treba odmah doći. I Czerniaków je došao.
Razgovor je bio vrlo kratak, trajao je samo nekoliko minuta. Sadržaj se može razaznati iz poruka koje su poslije nađene na Czerniakówljevom radnom stolu. SS je naredio da se broj Židova koji je sljedeći dan trebao doći na mjesto prekrcaja poveća na 10.000 – i nakon toga na 7000 dnevno. Nije se tu radilo o slučajnim brojkama, nego su očito ovisili o broju raspoložih vagona za stoku koji se obavezno trebao napuniti. Ubrzo nakon što su SS oficiri napustili sobu, Czerniaków je pozvao uredsku služavku. Zamolio ju je da mu donese čašu s vodom.
Blagajnik “Židovskog vijeća”, koji se slučajno nalazio u blizini Czerniakówe radne sobe, malo kasnije čuo je kako je tamo više puta zvonio telefon i nitko nije podignuo slušalicu. Otvorio je vrata i vidio tijelo povjerenika “Židovskog vijeća” u Varšavi. Na stolu je stajala prazna bočica s cijankalijem i poluprazna čaša vode.
Na stolu su bila dva pisma. Jedno, upućeno ženi, glasilo je: “Naredili su da vlastitim rukama ubijem djecu mog naroda. Ništa drugo mi nije preostalo nego da umrem”. Drugo pismo je bio upućeno “Židovskom vijeću”. U njemu kaže: “Odlučio sam odstupiti. Nemojte misliti da je to djelo kukavice ili bijeg. Ja sam nemoćan. Puklo mi je srce od tuge i sažaljenja, ne mogu to više podnijeti. Moj čin pokazuje istinu, a možda i pravi put djelovanja…”
O Czerniakówljevom samoubojstvu geto je saznao drugoga dana – već rano ujutro. Svi su bili potreseni, čak njegovi kritičari, protivnici i neprijatelji. Razumjeli su njegovo djelo, da je to zamislio kao znak, signal, poruku da je situacija varšavskih Židova beznadna.
Tiho i skromno je otišao. Onemogućen boriti se protiv Nijemaca odbio je biti njihov alat. Bio je čovjek s principima, intelektualac koji je vjerovao u ideale. Ovih ideala i načela htio se držati čak pod nezamislivim uvjetima. Ta, u prijepodnevim satima 22. srpnja 1942. započeta, deportacija Židova iz Varšave u Treblinku trajala je do sredine rujna. To što se zvalo “preseljivanje” Židova bilo je samo jedno iseljavanje – iseljavanje iz Varšave. Imalo je samo jedan cilj, jednu namjeru: smrt.
Marcel Reich-Ranicki (1920 – 2013)
Umro je Marcel Reich-Ranicki, “papa njemačke književne kritike”, preživjeli iz Varšavskog geta, poljski Židov, koji se, kako pripovijeda u svojim memoarima, nakon rata vratio u Njemačku samo iz jednog razloga: iz ljubavi prema njemačkoj književnosti. Bio je aktivan do kasnih životnih doba, pisao je, polemizirao, sudjelovao u redovitoj televizijskoj emisiji, podnosio udarce protivnika, pisaca ozlojeđenih njegovim kritikama, antisemita i upristojenih, salonskih neonacista, koji su nalazili načina da mu daju do znanja da je u Njemačkoj i u njemačkoj književnosti – tuđin.
Posljednji put javno je nastupao 27. siječnja 2012, na Dan sjećanja na žrtve holokausta. Svjedočio je o onome što je doživio, pred zakonodavnim, izvršnim i sudskim vlastima Savezne Republike Njemačke. (m. jergović)
Govor u prijevodu Anne Kathrin Godec
***
***
Poštovani predsjedniče Savezne Republike,
poštovani predsjedniče parlamenta (Bundestaga),
poštovana kancelarko Savezne Republike,
poštovani predsjedniče Saveznog vijeća,
poštovani predsjedniče Saveznog ustavnog suda,
poštovane dame i gospodo, dragi gosti!
Ja danas trebam držati govor povodom godišnjice sjećanja na žrtve nacional-socijalizma. Ali neću govoriti kao povjesničar nego kao svjedok vremena, točnije : kao preživjeli iz Varšavskog geta. 1938. deportiran sam iz Berlina u Poljsku. Do 1940. su nacionalsocijalisti pretvorili jednu varšavsku četvrt u takozvano “židovsko stambeno područje”. Tamo su živjeli moj brat, moji roditelji i ja. Tamo sam upoznao svoju suprugu.
Od proljeća 1942. učestali su incidenti, postupci i glasine, koji su najavili promjene uvjeta u getu. Dana 20. i 21. srpnja svakome je bilo jasno da geto čeka najgore: Na ulicama su ubijali ljude, mnoge su uhitili kao taoce, među njima nekoliko članova, i načelnika “Židovskog vijeća”. Članovi “Židovskog vijeća”, najvažnije službene osobe u getu, nisu bili nimalo omiljeni. Svejedno je stanovništvo bilo potreseno: Brutalno uhićenje doživljeno je kao mračni znak za sve koji su živjeli iza zidova geta.
22. srpnja ispred glavne zgrade “Židovskog vijeća” pojavila su se dva osobna automobila i dva kamiona s vojnicima. Zgrada je opkoljena. Iz automobila je izašlo petnaestak policajaca SS-a, među njima i neki viši oficiri. Jedni su ostali dolje, drugi su se hitno uputili na prvi kat, do službenog ureda povjerenika Adama Czerniakówa.
U zgradi je nastupila tišina, zaglušujuća tišina. Htjeli su, tako smo mislili, uhititi još talaca. I stvarno se ubrzo pojavio Czerniakówljev ađutant, koji je trčao od sobe do sobe i objavljivao njegove naloge: Neka se svi članovi “Židovskog vijeća” odmah jave kod povjerenika. Malo kasnije ađutant se vratio: neka se i svi načelnici jave uredu povjerenika. Pretpostavili smo da je traženi broj talaca veći od broja prisutnih članova “Židovskog vijeća”, najviše njih bilo je uhićeno već dan ranije.
Ubrzo nakon toga ađutant je došao treći put. Sada su mene zvali, sada sam ja na redu, mislio sam, da nadopunim broj talaca. Ali sam se prevario. Kao uvijek kada sam išao povjereniku, uzeo sam notes i dvije olovke sa sobom. Na hodnicima sam vidio stražare s automatskim puškama. Vrata do Czerniakówljevog ureda bila su, suprotno nego inače, otvorena.
Stajao je, okružen nekolicinom viših SS oficira, iza radnog stola. Jesu li ga uhitili? Kada me vidio, obratio se jednom od SS oficira, krupnom i ćelavom čovjeku – bio je to policijski vođa glavnog odjela SS-a, poznatog kao “komanda istrebljenja” – , SS Sturmbannführer Höfle. Njemu me predstavio Czerniaków i to riječima: “On mi najbolji korespondent, najbolji prevoditelj.” Znači, nisu me zvali da budem talac.
Höfle je htio znati da li znam stenografirati. Pošto sam zanijekao, pitao me da li sam u stanju dovoljno brzo pisati da bih protokolirao sjednicu koja će se sada održati. Kratko sam potvrdio. Naredio je da se pripremi susjedna konferencijska soba. Na jednoj od dugačkih strana četverougaonog stola posjedalo je osam SS oficira, među njima Höfle, koji je predsjedao konferencijom. Na drugoj strani sjedili su Židovi: uz Czerniakówa pet ili šest još ne uhićenih članova “Židovskog vijeća”, osim njih komandant židovskog vijeća redara, generalni tajnik “Židovskog vijeća” i ja kao protokolant.
Na dvoja vrata koja su vodila do konferencijske sobe postavili su po dva stražara. Imali su, mislim, samo jedan zadatak: da šire strah i užas. Prozori su po takvom lijepom sunčanom danu bili širom otvoreni. Tako sam mogao prilično dobro čuti čime su se policajci SS-a ispred kuće pored svojih automobile zabavljali: Očito su imali gramofon u kolima, aparat u kovčegu vjerojatno, i slušali su muziku koja čak i nije bila loša. Bili su to valceri Johanna Straussa, koji doduše sam nije bio arijevac. Ali to policajci SS-a nisu mogli znati, jer je Goebbels naredio da se ne baš čisto rasno podrijetlo njegova omiljenog skladatelja prešućuje.
Höfle je otvorio sjednicu riječima: “Na današnji dan počet će preseljivanje Židova iz Varšave. Poznato vam je da ih ima previše. Vama, Židovskom vijeću, naređujem ovu akciju. U slučaju dobre izvedbe oslobodit ćemo taoce, u suprotnom slučaju sve ćemo vas tamo objesiti. Pokazao je prstom na dječje igralište na suprotnoj strani ulice. Bio je to za mjerila geta lijep park koji je nekoliko tjedana prije svečano otvoren. Mali orkestar je svirao, djeca su plesala i vježbala, držali su se govori. Ali sada je Höfle prijetio “Židovskom vijeću” i svim u konferencijskoj sobi prisutnim Židovima vješanjem na tom igralištu. Osjetili smo da taj krupni čovjek, čiju sam dob procjenjivao na najmanje četrdeset godina – a zapravo je jedva imao 31 godinu – neće imati ni najmanji problem da nas odmah ustrijeli ili objesi.
Već je njegov (očito austrijski) njemački jezik pokazao primitivizam i vulgarnost tog SS oficira. Kako je nepristojno i sadistički otvorio sjednicu, tako je službeno diktirao već pripremljeni tekst s naslovom “Javne obavijesti i uvjeti za Židovsko vijeće”. Doduše, čitao je prilično teško i tegobno, ponekad se zaustavljajući. Nije on napisao ovaj dokument, niti ga je redigirao. Poznavao ga je samo površno. Šutnja je bila zastrašujuća i rasla je s neprestanim zvucima: klepetanje mog starog pisaćeg stroja, zveckanje kamera nekoliko SS vođa koji su svako malo nešto fotografirali i ta iz daljine dolazeća tiha i nježna pjesma o lijepom, plavom Dunavu. Jesu li ti marljivo fotografirajući oficiri znali da sudjeluju na povijesnom činu?
Ponekad bi mi Höfle dobacivao pogled provjeravajući stižem li sve napisati. Da, stizao sam, pisao sam da se sve “židovske osobe” koje su živjele u Varšavi, “bez obzira na njihovu starost i rod”, preseljavaju prema istoku. Što to znači, ta riječ “preseljavanje”? Što im je bio istok, iz kojeg razloga su se varšavski Židovi morali seliti? O tome se u Höfleovim “Javnim obavijestima i uvjetima za Židovsko vijeće” ništa nije reklo.
Nabrajalo se, međutim, šest vrsta ljudi koji su izostavljeni iz akcije preseljenja – među njima svi Židovi sposobni za rad, oni su trebali biti zatvoreni; sve osobe u službi njemačkih državnih institucija, osoblje “Židovskog vijeća” te zaposleni u židovskoj bolnici. Kod jedne rečenice sam naćulio uši: Supruge i djeca tih osoba također neće biti “preseljeni”.
Dolje su međuvremenu promijenili ploču. Ne jako glasno, ali se mogao čuti drugi valcer koji je pjevao o “vinu, ženama i pjesmi”. Mislio sam: Život ide dalje, život Nežidova. I mislio sam na onu ženu koja je u malom stanu zauzeta grafičkom radom, mislio sam na Tosiu, koja nije bila zaposlena i zato nije izostavljena iz akcije “preseljenja”. Höfle je dalje diktirao. Sada je govorio o tome da “preseljeni” smiju ponijeti petnaest kilograma prtljage, kao i “sve vrijedne predmete, novac, nakit, zlato, itd.” Da li smiju ponijeti ili moraju ponijeti? – pomislio sam. Već istog dana, 22.srpnja 1942., židovska služba redara, koja je provodila akciju pod nadzorom “Židovskog vijeća”, morala je pratiti 6000 Židova na jedno mjesto pokraj željezničke pruge, mjesto prekrcaja. Otamo su se vlakovi uputili prema istoku. Ali nitko nije znao kamo su transporti otišli, što je čekalo “preseljene”.
U posljednjem odlomku “obavijesti i uvjeta” bilo je rečeno što čeka one koji eventualno pokušaju “zaobilaziti ili ometati mjere preseljenja”. Postojala je samo jedna kazna koja se ponavljala kao refren nakon svake rečenice: “… bit će ustrijeljen”.
Nekoliko trenutaka kasnije esesovci su napustili kuću. Čim su otiši, mrtva tišina pretvorila se u galamu i metež. Brojni zaposlenici “Židovskog vijeća” i jednako brojni molitelji još nisu poznavali nove naredbe. Ali činilo se kao da su već znali što se upravo dogodilo, da se sudilo najvećem židovskom gradu Europe, i da je presuda bila smrtna. Brzo sam otišao u svoj ured jer se dio “obavijesti i uvjeta” u roku od nekoliko sati trebao plakatirati po cijelom getu. Morao sam se odmah baviti poljskim prijevodom. Polako sam diktirao njemački tekst koji je moja suradnica Gustawa Jarecki odmah prepisivala na poljskom u mašinu.
Znači, njoj, Gustawi Jarecki, diktirao sam dana 22. srpnja 1942. smrtnu presudu koju je SS policija izrekla Židovima Varšave.
Kada sam stigao do popisa grupa osoba koje su trebale biti izostavljene iz “preseljenja” i kada je uslijedila rečenica koja se odnosila na supruge, Gustawa je prestala tipkati i rekla, bez da je podigla pogled s mašine: “Trebao bi se još danas vjenčati s Tosiom.”
Odmah nakon diktiranja poslao sam kurira kod Tosie: Zamolio sam je da odmah dođe i da ponese rodni list. Došla je jako uznemirena, jer je panika na ulicama bila zarazna. Brzo sam s njom spustio u prizemlje gdje je u povijesnom odjelu “Židovskog vijeća” radio teolog s kojim sam se već dogovorio. Kad sam rekao Tosii da ćemo se vjenčati, bila je samo blago iznenađena i kimnula je potvrdno.
Teolog koji je bio ovlašten da vrši dužnosti rabina nije radio nikakve probleme, dva činovnika koji su radili u susjednoj sobi fingirali su svjedoke, ceremonija je kratko trajala i ubrzo smo u rukama držali dokument na kojemu je pisalo da smo se već 7. ožujka vjenčali. Ne mogu se sjetiti jesam li u toj žurbi poljubio Tosiu. Ali sjećam se točno osjećaja koji nas je obuhvatio: Strah – strah od toga što će se u sljedećim danima dogoditi. I sjećam se Shakespeareovih riječi koje su mi tad pale na pamet: “tko se ikad u toj nevolji ženio?”
Istog dana, 22. srpnja, vidio sam Adama Czerniakówa posljednji put. Došao sam mu u ured da pokažem poljski prijevod obavijesti kojim je trebao informirati stanovnike geta o “preseljivanju” koje je počelo nekoliko sati prije. I taj je put bio ozbiljan i sabran kao i uvijek.
Nakon što je pročitao tekst, napravio je nešto vrlo neobično: Korigirao je potpis. Kao i obično, pisalo je: “Povjerenik Židovskog vijeća u Varšavi – diplomirani inženjer A. Czerniaków”. Prekrižio ga je i umjesto toga napisao: “Židovsko vijeće u Varšavi”. Nije htio ponijeti osobnu odgovornost za smrtnu presudu na plakatu.
Već prvi dan “preseljenja” Czerniakówu je bilo jasno da doslovno nije imao šta reći. U ranim poslijepodnevnim satima bilo je jasno da milicija, koliko god se trudila, nije bila u stanju odvesti naređeni broj Židova na mjesto prekrcaja. Tako su u geto ušle teško naoružane grupe vojnika u SS uniformama – nisu bili Nijemci, nego Letonci, Litavci i Ukrajinci. Odmah su otvorili vatru iz strojnica i stjerali stanovnike iz stambenih zgrada prema mjesta prekrcaja.
U kasnim poslijepodnevnim satima 23. srpnja postigao se željeni broj u “Akciji Reinhard”, od 6000 Židova na mjestu ukrcaja. Svejedno su se kratko nakon osamnaest sati pojavila dva oficira iz “Akcije Reinhard” u kući “Židovskog vijeća”. Htjeli su razgovarati s Czerniakówom. Nije bio tu, bio je već u svom stanu. Razočarano su jahaćim bičem pretukli zaposlenika u službi “Židovskog vijeća”. Vikali su da povjerenik treba odmah doći. I Czerniaków je došao.
Razgovor je bio vrlo kratak, trajao je samo nekoliko minuta. Sadržaj se može razaznati iz poruka koje su poslije nađene na Czerniakówljevom radnom stolu. SS je naredio da se broj Židova koji je sljedeći dan trebao doći na mjesto prekrcaja poveća na 10.000 – i nakon toga na 7000 dnevno. Nije se tu radilo o slučajnim brojkama, nego su očito ovisili o broju raspoložih vagona za stoku koji se obavezno trebao napuniti. Ubrzo nakon što su SS oficiri napustili sobu, Czerniaków je pozvao uredsku služavku. Zamolio ju je da mu donese čašu s vodom.
Blagajnik “Židovskog vijeća”, koji se slučajno nalazio u blizini Czerniakówe radne sobe, malo kasnije čuo je kako je tamo više puta zvonio telefon i nitko nije podignuo slušalicu. Otvorio je vrata i vidio tijelo povjerenika “Židovskog vijeća” u Varšavi. Na stolu je stajala prazna bočica s cijankalijem i poluprazna čaša vode.
Na stolu su bila dva pisma. Jedno, upućeno ženi, glasilo je: “Naredili su da vlastitim rukama ubijem djecu mog naroda. Ništa drugo mi nije preostalo nego da umrem”. Drugo pismo je bio upućeno “Židovskom vijeću”. U njemu kaže: “Odlučio sam odstupiti. Nemojte misliti da je to djelo kukavice ili bijeg. Ja sam nemoćan. Puklo mi je srce od tuge i sažaljenja, ne mogu to više podnijeti. Moj čin pokazuje istinu, a možda i pravi put djelovanja…”
O Czerniakówljevom samoubojstvu geto je saznao drugoga dana – već rano ujutro. Svi su bili potreseni, čak njegovi kritičari, protivnici i neprijatelji. Razumjeli su njegovo djelo, da je to zamislio kao znak, signal, poruku da je situacija varšavskih Židova beznadna.
Tiho i skromno je otišao. Onemogućen boriti se protiv Nijemaca odbio je biti njihov alat. Bio je čovjek s principima, intelektualac koji je vjerovao u ideale. Ovih ideala i načela htio se držati čak pod nezamislivim uvjetima. Ta, u prijepodnevim satima 22. srpnja 1942. započeta, deportacija Židova iz Varšave u Treblinku trajala je do sredine rujna. To što se zvalo “preseljivanje” Židova bilo je samo jedno iseljavanje – iseljavanje iz Varšave. Imalo je samo jedan cilj, jednu namjeru: smrt.