Trčanje kao pokora ili iskupljenje? Misao za sobom uvlači miris tamjana u nosnice. S religijom te veže samo osjećaj nejasnog grijeha. Negdje si nekome zbog nečega kriv, nešto si pogriješio, zbog nečega se moraš iskupiti. I samo to.
Pa se tako svakog puta sjetiš jedinog svećenika na stazi. Fra Tome iz Crkve Svetog Ante na Poljudu.
Njegova se smjena na misi ne smije kositi niti s jednom utakmicom na stadionu. Kao niti s jednim važnim maratonom. Fra Tomo bi sada, da je tu u Münchenu, blagoslovio stazu, onako, iskreno, od sebe, i počeo trku. Pa bi trčanje uz njega bilo neka vrsta trčanja u zavjetrini.
Ali, u Münchenu nema ni fra Tome da zazove Boga, kao ni Poštara da ga opsuje. To su ustvari jedine dvije teme oko kojih se franjevac i Poštar ne slažu. Bog i Hajduk. U oba slučaja, Poštar je za vrijeme debate u negacijskoj skupini.
Međutim, njih dvojica ostaju nerazdvojni jer ih veže više stvari nego što ih razdvaja.
Obojica su kondiciju stekla dugim pješačenjima u svojim selima. Fra Tomo je imao 30 kilometara od rodnog sela do Međugorja, te cijelu svoju mladost prolazio tu razdaljinu svake nedjelje. Poštar od svog rodnog sela do trafike u Sinju pak 10 kilometara; gotovo svaki dan.
Veže ih i zemlja koju obrađuju u pauzi između rijetkih treninga, tvrdeći da se tako najbrže vraća u formu. Iako će fra Tomo reći da je zemlja dar od Boga, a Poštar vražje prokletstvo.
Veže ih i posao. Fra Tomo raznosi Božji glas. A Poštar glas ljudi od vrata do vrata.
Kada bi birao gdje ćeš pasti, birao bi da to bude uz fra Tomu i Poštara. Brzo će te preporučiti Bogu i Tvojima. Najbrže će i do jednog i do drugog stići glas. Kad bi na kraju života postojalo smirenje. I kada bi glasovi donosili mir unesrećenima gubitkom.
Ali, čovjek ne bira trenutak svog pada.
***
Život, roman i utrka su krivulje. Imaju svoj smjer. S beskrajno mnogo mogućnosti. U svakom trenu, ono što činimo, sljedeća je točka koja se ugrađuje u tu liniju i definira daljnji smjer. Jedna pogrešna točka i – krivulja odlazi u sasvim drugom smjeru. I mogućnosti se smanjuju.
Samo jedna pogrešna točka.
Nisu sve spoznaje iz maratona ugodne.
Samo malo odstupanje od zacrtanih treninga, ili uobičajenog tempa, malo silovitiji start, procjena da je na jednoj od osam okrijepa dovoljno gutljaj manje vode nego što bi trebalo i – trka završava lošije od zacrtanog. Krivulja odlazi u sasvim drugom smjeru. Kao što samo jedna od bezbroj odluka tijekom pisanja romana, o motivaciji lika ili jednom segmentu radnje, odvodi tekst u nekom drugom pravcu.
Pogrešnom? To možeš znati nikada ili onda kada je kasno.
Upravo je to ono što te nagriza na putu tom krivuljom. Jesi li već pogriješio? Gdje je ta točka u kojoj je sve krenulo pogrešno? Treba li nastaviti dalje ako je već odavno sve otišlo neželjenim smjerom?
Korak koji upravo činiš možda je upravo ta pogreška, točka nakon koje sve skreće…
***
‘Svaki poraz može biti pobjeda. Ako si nešto naučio iz njega. Ako si poražen za neki viši cilj. Tada i u svojim porazima možeš biti velik.’
Mozak se igra s tobom cijelo vrijeme. Neumoran je. S njime vodiš najkrvavije bitke. To je glas koji ti govori ono što želiš čuti. A tako nećeš stići nigdje, postići ništa. Jer ono što ti radiš, u tim okolnostima, s takvim izgledima – to je s onu stranu razuma.
‘Umoran si od posla. Druga trka će biti bolja. Bit ćeš odmorniji.’
‘Danas nije dobar dan. Vruće je. Cesta je loša. Uspori, imaš pravo usporiti.’
‘Bilo bi to puno drugačije da nije ova majica/ove patike/onaj vražji gel na okrijepi. Možeš stati. Kad ispravimo te stvari, letjet ćeš.’
‘Drugima je lako. Oni nemaju tvoje probleme s poslom i lovom, tvoje dijete koje ne spava, tvoje besane noći ispunjene strahom pred budućnosti. Imaš opravdanje biti na kraju kolone.’
To je ono što želiš čuti. I mozak ti to pruža. Daje ti unaprijed alibi za tvoje neuspjehe. To je njegov obrambeni mehanizam. Refleks. Kao trzaj ruke na ubod.
Pustiti samo jedan tren samo jednu od tih misli da se razmaše i – katastrofa je na pomolu. Bačen sav trud. Propuštena šansa. Hrveš se sa svakom od njih. Iz sekunde u sekundu. Koliko je to bitaka…
I, napokon, život kakav vodiš… Možda ne može bolje? Možda imaš opravdanje za status vječnog marginalca, poraženog i izguranog na rub? Možda su drugi uspješniji pisci, znanstvenici, predavači, očevi, muževijer nemaju tvoje probleme i strahove?
Nekako ćeš za sada i tu misao pobijediti. Ali, do kada? Poraz je neminovan. Treba li u njemu naći nešto pobjedničko? To je misao koja se uporno vraća, uzalud si je nekoliko puta pobijedio.
‘Svaki poraz može biti pobjeda. Ako si nešto naučio iz njega. Ako si poražen za neki viši cilj. Tada i u svojim porazima možeš biti velik.’
Gotovo da si je pustio.
A onda, shvatiš. Hej! To je opet igra koju igra tvoj mozak. Usavršio je sredstva, postala su suptilnija. To je taj njegov veliki salto mortale.
Maratonac
Ulomci iz romana
***
Trčanje kao pokora ili iskupljenje? Misao za sobom uvlači miris tamjana u nosnice. S religijom te veže samo osjećaj nejasnog grijeha. Negdje si nekome zbog nečega kriv, nešto si pogriješio, zbog nečega se moraš iskupiti. I samo to.
Pa se tako svakog puta sjetiš jedinog svećenika na stazi. Fra Tome iz Crkve Svetog Ante na Poljudu.
Njegova se smjena na misi ne smije kositi niti s jednom utakmicom na stadionu. Kao niti s jednim važnim maratonom. Fra Tomo bi sada, da je tu u Münchenu, blagoslovio stazu, onako, iskreno, od sebe, i počeo trku. Pa bi trčanje uz njega bilo neka vrsta trčanja u zavjetrini.
Ali, u Münchenu nema ni fra Tome da zazove Boga, kao ni Poštara da ga opsuje. To su ustvari jedine dvije teme oko kojih se franjevac i Poštar ne slažu. Bog i Hajduk. U oba slučaja, Poštar je za vrijeme debate u negacijskoj skupini.
Međutim, njih dvojica ostaju nerazdvojni jer ih veže više stvari nego što ih razdvaja.
Obojica su kondiciju stekla dugim pješačenjima u svojim selima. Fra Tomo je imao 30 kilometara od rodnog sela do Međugorja, te cijelu svoju mladost prolazio tu razdaljinu svake nedjelje. Poštar od svog rodnog sela do trafike u Sinju pak 10 kilometara; gotovo svaki dan.
Veže ih i zemlja koju obrađuju u pauzi između rijetkih treninga, tvrdeći da se tako najbrže vraća u formu. Iako će fra Tomo reći da je zemlja dar od Boga, a Poštar vražje prokletstvo.
Veže ih i posao. Fra Tomo raznosi Božji glas. A Poštar glas ljudi od vrata do vrata.
Kada bi birao gdje ćeš pasti, birao bi da to bude uz fra Tomu i Poštara. Brzo će te preporučiti Bogu i Tvojima. Najbrže će i do jednog i do drugog stići glas. Kad bi na kraju života postojalo smirenje. I kada bi glasovi donosili mir unesrećenima gubitkom.
Ali, čovjek ne bira trenutak svog pada.
***
Život, roman i utrka su krivulje. Imaju svoj smjer. S beskrajno mnogo mogućnosti. U svakom trenu, ono što činimo, sljedeća je točka koja se ugrađuje u tu liniju i definira daljnji smjer. Jedna pogrešna točka i – krivulja odlazi u sasvim drugom smjeru. I mogućnosti se smanjuju.
Samo jedna pogrešna točka.
Nisu sve spoznaje iz maratona ugodne.
Samo malo odstupanje od zacrtanih treninga, ili uobičajenog tempa, malo silovitiji start, procjena da je na jednoj od osam okrijepa dovoljno gutljaj manje vode nego što bi trebalo i – trka završava lošije od zacrtanog. Krivulja odlazi u sasvim drugom smjeru. Kao što samo jedna od bezbroj odluka tijekom pisanja romana, o motivaciji lika ili jednom segmentu radnje, odvodi tekst u nekom drugom pravcu.
Pogrešnom? To možeš znati nikada ili onda kada je kasno.
Upravo je to ono što te nagriza na putu tom krivuljom. Jesi li već pogriješio? Gdje je ta točka u kojoj je sve krenulo pogrešno? Treba li nastaviti dalje ako je već odavno sve otišlo neželjenim smjerom?
Korak koji upravo činiš možda je upravo ta pogreška, točka nakon koje sve skreće…
***
‘Svaki poraz može biti pobjeda. Ako si nešto naučio iz njega. Ako si poražen za neki viši cilj. Tada i u svojim porazima možeš biti velik.’
Mozak se igra s tobom cijelo vrijeme. Neumoran je. S njime vodiš najkrvavije bitke. To je glas koji ti govori ono što želiš čuti. A tako nećeš stići nigdje, postići ništa. Jer ono što ti radiš, u tim okolnostima, s takvim izgledima – to je s onu stranu razuma.
‘Umoran si od posla. Druga trka će biti bolja. Bit ćeš odmorniji.’
‘Danas nije dobar dan. Vruće je. Cesta je loša. Uspori, imaš pravo usporiti.’
‘Bilo bi to puno drugačije da nije ova majica/ove patike/onaj vražji gel na okrijepi. Možeš stati. Kad ispravimo te stvari, letjet ćeš.’
‘Drugima je lako. Oni nemaju tvoje probleme s poslom i lovom, tvoje dijete koje ne spava, tvoje besane noći ispunjene strahom pred budućnosti. Imaš opravdanje biti na kraju kolone.’
To je ono što želiš čuti. I mozak ti to pruža. Daje ti unaprijed alibi za tvoje neuspjehe. To je njegov obrambeni mehanizam. Refleks. Kao trzaj ruke na ubod.
Pustiti samo jedan tren samo jednu od tih misli da se razmaše i – katastrofa je na pomolu. Bačen sav trud. Propuštena šansa. Hrveš se sa svakom od njih. Iz sekunde u sekundu. Koliko je to bitaka…
I, napokon, život kakav vodiš… Možda ne može bolje? Možda imaš opravdanje za status vječnog marginalca, poraženog i izguranog na rub? Možda su drugi uspješniji pisci, znanstvenici, predavači, očevi, muževi jer nemaju tvoje probleme i strahove?
Nekako ćeš za sada i tu misao pobijediti. Ali, do kada? Poraz je neminovan. Treba li u njemu naći nešto pobjedničko? To je misao koja se uporno vraća, uzalud si je nekoliko puta pobijedio.
‘Svaki poraz može biti pobjeda. Ako si nešto naučio iz njega. Ako si poražen za neki viši cilj. Tada i u svojim porazima možeš biti velik.’
Gotovo da si je pustio.
A onda, shvatiš. Hej! To je opet igra koju igra tvoj mozak. Usavršio je sredstva, postala su suptilnija. To je taj njegov veliki salto mortale.
Sve perfidniji, a ti sve slabiji…