Prva ideja o Bogu i o božanskome do koje su mogle doprijeti mlade ateističke duše bila je Manitu. Pojavljivao se, u pravilu samo kao riječ, u svakome stripu sa Divljeg zapada. Kada bi Indijanca strefio metak, promrsio bi padajući s konja: Manitua mu… U konvencionalnim rečenicama i frazama, u običnome razgovoru i u svečanim prilikama, gdje god bi se u govoru bijeloga čovjeka javljao Bog ili bog, Indijanac bi u stripu udjenuo Manitua. A socijalistički cenzori – ili urednici koji se, budimo načisto, nisu u svom poslu razlikovali od ovovremenih urednika – koji su vodili računa da se bog u javnoj sferi previše ne pojavljuje, pogotovu u književnim djelima i stripovima namijenjenim djeci i mladima, za Manitua su imali suprotne kriterije. Tako nijedan kauboj nikad nije spomenuo boga ili Boga, a Indijanac se, osim po onome peru na glavi, prepoznavao po tome što je mu je Manitu stalno bio na vrh jezika. To je izazivalo neke neobične posljedice: dojam o velikoj pobožnosti Indijanaca na Divljem zapadu i raširenost Manituova kulta među jugoslavenskim klincima predškolske i rane školske dobi, koji bi u igri tako često zazivali indijansko božanstvo da se lako moglo pomisliti kako će Jugoslavija jednoga dana kada oni odrastu biti zemlja indijanska, dok će na mjestu hrama Svetoga Save u Beogradu, Begove džamije u Sarajevu i Katedrale u Zagrebu biti golemi vigvami, u kojima će se po kršćansko-islamskim ceremonijalima, ali uz indijansko ime Božje, novi naraštaji moliti Bogu, napustivši konačno komunističke i ateističke idealne dijalektičkog materijalizma.
Malo gdje bi se, osim, možda, u nekim malo pametnijim filmovima s Divljeg zapada, u to vrijeme mogla naći drukčijih prikaza Manitua. On, naime, nije Bog na način kršćanski, muslimanski, židovski… Manitu ne postoji kao sveznajući nadglednik svega što jest i što nije. A još manje kao kontrolor u velikom autobusu čovječanstva: tko ima karte a tko ih nema, tko čini dobro a tko čini zlo. Manitu je ideal božanskog dobra i savršenstva, koji postoji sam za sebe, i neprestano se utjelovljuje u živim stvorenjima. Recimo, u vuku ili u bizonu. Ukaže li se negdje bijeli, albino vuk, ili bijeli bizon, možete pouzdano znati da vam je pred očima Manitu. Pred njime ne treba ničice pasti, niti se Bogu moliti. Manitu od ljudi ima drukčija očekivanja. Kakva? Tu staju oskudna znanja – uglavnom iz igranih filmova i poneke knjige – iz indijanske teologije.
Komunistički nesporazum s Bogom, koji je fatalno završio, kako po komuniste, tako i po sekularno društvo, ali i po vjerske institucije i njihovu stvarnu misiju, slamao se preko leđa Manituu iz vrlo jednostavnog razloga: u nas nije bilo Indijanaca. A tamo gdje nema vjernika, vjerovalo se, tu nema ni njihova Boga. A ono čega nema, to se može slobodno spominjati, koliko god je kome volja. Manitu ne može kvariti mladež, pošto ni mladež nije indijanska.
Negirajući Boga, teolozi komunizma učinili su zanimljivu logičku, zapravo stratešku, pogrešku koja će biti na zanimljiv način razotkrivena s inflacijom Manitua u stripovima za djecu i mlade. Agresivno negiranje Boga oblik je njegove afirmacije. Samo netko tko istinski vjeruje može toliko insistirati da ga nema. Komunistička cenzura njegova imena oblik je molitve.
Manitu
Imaginarni prijatelj/64
Prva ideja o Bogu i o božanskome do koje su mogle doprijeti mlade ateističke duše bila je Manitu. Pojavljivao se, u pravilu samo kao riječ, u svakome stripu sa Divljeg zapada. Kada bi Indijanca strefio metak, promrsio bi padajući s konja: Manitua mu… U konvencionalnim rečenicama i frazama, u običnome razgovoru i u svečanim prilikama, gdje god bi se u govoru bijeloga čovjeka javljao Bog ili bog, Indijanac bi u stripu udjenuo Manitua. A socijalistički cenzori – ili urednici koji se, budimo načisto, nisu u svom poslu razlikovali od ovovremenih urednika – koji su vodili računa da se bog u javnoj sferi previše ne pojavljuje, pogotovu u književnim djelima i stripovima namijenjenim djeci i mladima, za Manitua su imali suprotne kriterije. Tako nijedan kauboj nikad nije spomenuo boga ili Boga, a Indijanac se, osim po onome peru na glavi, prepoznavao po tome što je mu je Manitu stalno bio na vrh jezika. To je izazivalo neke neobične posljedice: dojam o velikoj pobožnosti Indijanaca na Divljem zapadu i raširenost Manituova kulta među jugoslavenskim klincima predškolske i rane školske dobi, koji bi u igri tako često zazivali indijansko božanstvo da se lako moglo pomisliti kako će Jugoslavija jednoga dana kada oni odrastu biti zemlja indijanska, dok će na mjestu hrama Svetoga Save u Beogradu, Begove džamije u Sarajevu i Katedrale u Zagrebu biti golemi vigvami, u kojima će se po kršćansko-islamskim ceremonijalima, ali uz indijansko ime Božje, novi naraštaji moliti Bogu, napustivši konačno komunističke i ateističke idealne dijalektičkog materijalizma.
Malo gdje bi se, osim, možda, u nekim malo pametnijim filmovima s Divljeg zapada, u to vrijeme mogla naći drukčijih prikaza Manitua. On, naime, nije Bog na način kršćanski, muslimanski, židovski… Manitu ne postoji kao sveznajući nadglednik svega što jest i što nije. A još manje kao kontrolor u velikom autobusu čovječanstva: tko ima karte a tko ih nema, tko čini dobro a tko čini zlo. Manitu je ideal božanskog dobra i savršenstva, koji postoji sam za sebe, i neprestano se utjelovljuje u živim stvorenjima. Recimo, u vuku ili u bizonu. Ukaže li se negdje bijeli, albino vuk, ili bijeli bizon, možete pouzdano znati da vam je pred očima Manitu. Pred njime ne treba ničice pasti, niti se Bogu moliti. Manitu od ljudi ima drukčija očekivanja. Kakva? Tu staju oskudna znanja – uglavnom iz igranih filmova i poneke knjige – iz indijanske teologije.
Komunistički nesporazum s Bogom, koji je fatalno završio, kako po komuniste, tako i po sekularno društvo, ali i po vjerske institucije i njihovu stvarnu misiju, slamao se preko leđa Manituu iz vrlo jednostavnog razloga: u nas nije bilo Indijanaca. A tamo gdje nema vjernika, vjerovalo se, tu nema ni njihova Boga. A ono čega nema, to se može slobodno spominjati, koliko god je kome volja. Manitu ne može kvariti mladež, pošto ni mladež nije indijanska.
Negirajući Boga, teolozi komunizma učinili su zanimljivu logičku, zapravo stratešku, pogrešku koja će biti na zanimljiv način razotkrivena s inflacijom Manitua u stripovima za djecu i mlade. Agresivno negiranje Boga oblik je njegove afirmacije. Samo netko tko istinski vjeruje može toliko insistirati da ga nema. Komunistička cenzura njegova imena oblik je molitve.