U drugoj polovini rata mama je na teritoriji koju samo mi nazivamo slobodnom, a brat na onoj prekooceanskoj koju baš svi zovu američkom. Rahmetli otac i ja smo u Sarajevu, neki put se ne vidimo danima pa se štura komunikacija svodi samo na poruke u smeđem UNIS rokovniku na kuhinjskom stolu.
Vraćam se usporen iz noćne smjene i oca zatičem već na vratima spremnog da ide u kasarnu. Gleda na sat pa odlučuje da još malo ostane, vapi za društvom i razgovorom, pita me vedro hoćemo li ”pripucati”. U ratnom žargonu naše neimaštine to znači na tozu već ispijene kafe skuhati još jednu praveći time takozvani ”pripuc”.
Neko vrijeme u tišini uvlačimo dimove cigarete zagledani u fildžane razvodnjene tekućine koja i dalje miriše kao kafa. Otac mi kaže da ne zaboravim podići hljeb i da pratim je li stigla humanitarna pomoć, ako dođe komšija Zijo da mu kažem da će se otac vratiti iz jedinice za tri dana. Na balkonu je šerpa sa lećom koju je skuhao, a kako je stavio i malo mesa iz konzerve uvjerava me da je ispala sasvim dobro. Trebam je pojesti inače će se pokvariti.
Potvrdno klimam glavom i čini se da mi više nema šta reći.
Onda, kao da se nečega dosjetio, kaže mi da je išao po vodu što je podvig epskih proporcija za stanare jedanaestog sprata u neboderu bez struje. Bilo je nešto ostalo u kuhinjskim posudama, ali je poželio napiti se svježe vode, eto makar toliko sebi da ugodi. Povezao je kanistere vojnim opasačem i krenuo prema kući iznad ulice Fuada Midžića koja je u bašti imala bunar da natoči svježu vodu, bio je spreman koliko god treba čekati u dugom redu. Na pola puta je počelo granatiranje pa se sklonio u neki haustor na Breki, sva auta što su vozila ranjene dolazila su iz pravca ulice Fuada Midžića pa je shvatio da nije pametno dalje ići. Umjesto toga se oprezno spustio do bolnice i satima tražio vatrogasnu cisternu za koju zna da barem jednom dnevno dolazi. Stigla je konačno neočekivano na traumatologiju, poslije divljeg stampeda preko cijelog bolničkog kruga dugo se gurao s gomilom nervoznog i žednog naroda. Taman kada je došao na njega red nestalo je vode i cisterna se odvezla. Kaže mi da se noseći prazne kanistere kući naslonio na neki zid i plakao poželjevši da je mrtav.
Ne znam šta bih rekao pa opet sjedimo u tišini, a otac nam obojici pažljivo sipa još po pola fildžana pripuca. Ispušio je cigaretu do samog filtera, gasi je i onda počinje da se sprema. Preko njegovog ramena vidim da mi je na stolu pored UNIS rokovnika ostavio tri cigarete.
Na vratima me napominje da ne zaboravim pojesti leću iz šerpe na balkonu, sasvim dobro je ispala i sa ono malo mesa koje je stavio. Šteta bi bila da se pokvari.
Silazi niz mračno stubište držeći se za gelendere, njegovi koraci i kašalj odjekuju sa donjih spratova kao iz nekog dubokog suhog bunara.
Malo kasnije oca vidim sa prozora iz kuhinje, asfaltni lijevak sa Koševa nježno ga uvodi u crnu rupu tunela na Ciglanama. Njegovo vrijeme ističe i već za par godina će majci na rukama preseliti od raka, ali ja to još ne znam i razmišljam samo o tome kako rasporediti tri cigarete da traju cijeli dan. Šerpe na balkonu sam se sjetio tek sutra kada se leća već pokvarila, ali to mu nisam nikada priznao.
Mali ratni razgovori
U drugoj polovini rata mama je na teritoriji koju samo mi nazivamo slobodnom, a brat na onoj prekooceanskoj koju baš svi zovu američkom. Rahmetli otac i ja smo u Sarajevu, neki put se ne vidimo danima pa se štura komunikacija svodi samo na poruke u smeđem UNIS rokovniku na kuhinjskom stolu.
Vraćam se usporen iz noćne smjene i oca zatičem već na vratima spremnog da ide u kasarnu. Gleda na sat pa odlučuje da još malo ostane, vapi za društvom i razgovorom, pita me vedro hoćemo li ”pripucati”. U ratnom žargonu naše neimaštine to znači na tozu već ispijene kafe skuhati još jednu praveći time takozvani ”pripuc”.
Neko vrijeme u tišini uvlačimo dimove cigarete zagledani u fildžane razvodnjene tekućine koja i dalje miriše kao kafa. Otac mi kaže da ne zaboravim podići hljeb i da pratim je li stigla humanitarna pomoć, ako dođe komšija Zijo da mu kažem da će se otac vratiti iz jedinice za tri dana. Na balkonu je šerpa sa lećom koju je skuhao, a kako je stavio i malo mesa iz konzerve uvjerava me da je ispala sasvim dobro. Trebam je pojesti inače će se pokvariti.
Potvrdno klimam glavom i čini se da mi više nema šta reći.
Onda, kao da se nečega dosjetio, kaže mi da je išao po vodu što je podvig epskih proporcija za stanare jedanaestog sprata u neboderu bez struje. Bilo je nešto ostalo u kuhinjskim posudama, ali je poželio napiti se svježe vode, eto makar toliko sebi da ugodi. Povezao je kanistere vojnim opasačem i krenuo prema kući iznad ulice Fuada Midžića koja je u bašti imala bunar da natoči svježu vodu, bio je spreman koliko god treba čekati u dugom redu. Na pola puta je počelo granatiranje pa se sklonio u neki haustor na Breki, sva auta što su vozila ranjene dolazila su iz pravca ulice Fuada Midžića pa je shvatio da nije pametno dalje ići. Umjesto toga se oprezno spustio do bolnice i satima tražio vatrogasnu cisternu za koju zna da barem jednom dnevno dolazi. Stigla je konačno neočekivano na traumatologiju, poslije divljeg stampeda preko cijelog bolničkog kruga dugo se gurao s gomilom nervoznog i žednog naroda. Taman kada je došao na njega red nestalo je vode i cisterna se odvezla. Kaže mi da se noseći prazne kanistere kući naslonio na neki zid i plakao poželjevši da je mrtav.
Ne znam šta bih rekao pa opet sjedimo u tišini, a otac nam obojici pažljivo sipa još po pola fildžana pripuca. Ispušio je cigaretu do samog filtera, gasi je i onda počinje da se sprema. Preko njegovog ramena vidim da mi je na stolu pored UNIS rokovnika ostavio tri cigarete.
Na vratima me napominje da ne zaboravim pojesti leću iz šerpe na balkonu, sasvim dobro je ispala i sa ono malo mesa koje je stavio. Šteta bi bila da se pokvari.
Silazi niz mračno stubište držeći se za gelendere, njegovi koraci i kašalj odjekuju sa donjih spratova kao iz nekog dubokog suhog bunara.
Malo kasnije oca vidim sa prozora iz kuhinje, asfaltni lijevak sa Koševa nježno ga uvodi u crnu rupu tunela na Ciglanama. Njegovo vrijeme ističe i već za par godina će majci na rukama preseliti od raka, ali ja to još ne znam i razmišljam samo o tome kako rasporediti tri cigarete da traju cijeli dan. Šerpe na balkonu sam se sjetio tek sutra kada se leća već pokvarila, ali to mu nisam nikada priznao.