Dispanzer za plućne bolesnike nalazi se na Hadžetu.
Hadžet je prostrana padina iznad grada sa desetak kuća uz donju ivicu, s kojima se spušta do stambolskog druma i rijeke Jošanice.
S prednje strane, čim se preskoči žičana ograda, leže razbacani, starinski nišani i turbani, krupni i lišajni poput Mušovih misirača, tikava.
U početku leže raštrkani, a kada se uđe malo dublje, skupljeni su u gomile.
Između gomila ima rupa. Neke su gole i duboke, a druge plitke i obrasle travom. One su nastale iza bombi koje su pale za vrijeme savezničkog bombardovanja Novoga Pazara, 1944. godine.
U visokoj grobnoj travi ima puno pasa. Ima hadalja i bogalja, ima rospija i prosjaka. Najviše ima bolesnika koji su pobjegli iz bolnice i šire verem i zarazu.
Borovi
U prednjem dvorištu Dispanzera rasla su tri bora. Dva, manja, pred ulazom i jedan viši, u dvorištu, ispred klupa na kojima za vedrine sjede tuberani.
Pod njim smo sjedeli ja i majka, dok su je puštali da izlazi.
Dok bih je čekao, često bih taj bor gledao.
Kora mu je ispucala, krošnja prorijeđena, ispucale grane osute crvenkasto-mrkim iglicama. Ovdje-ondje, sa njih vise smotuljci vate i najlona koje bacaju sa prozora.
Ja na volim četinare, a borove mrzim.
Nisam ih mrzeo dok je majka bila zdrava. I dok nisam pitao bolničarku koja je majku pod bor izvodila: kad će mama ozdraviti? a ona mi rekla: Kad i ovo drvo. Kad i ovo drvo počne zeleniti.
Minjičad
(Rizo K. Pazarski praktikum, 1980.)
Batal mahala je puna minjičadi.
Minjičad su “ženska” paščad – glatke kože, kratke dlake i dugačka kurca. Ostala su iza aga i begova, izgubila adamluk, izdoganila se.
Nose smiješna imena: Kecan, Cukan, Gacan, Cikan, Puce, Guce.
Leže iza šupa, kapidžika i ćenifa. Ona ne laju, ona priježe. I nasrću potajice. Oderu ti nožni list, prekinu tetivu. Okreneš se, nigdje nikog – do lude Ibrime. Šeta sjenku niz avliju, zalijeva kadife.
Tekne
Sreski narod. sud u Novom Pazaru kaznio je zbog djela špekulacije slijedeća lica: Lađar Avdija, pekar, iz Novog Pazara, na 3 godine lišenja slobode sa prinudnim radom, na konfiskaciju robe i zabranom vođenja pekarske radnje za 4 godine, zbog toga što je odbio da ispeče tekne prasetine, tvrdeći da ne peče meso, a kada mu je pretražena radnja, nađena je veća količina (23,5 kg) nepečenog jagnjećeg i jarećeg mesa;
Drervišnurović Nazif, obućar, kažnjen je sa 4 mjeseca prindnog rada bez lišenja slobode i 4000 novčano zato što je za jedan par pendžeta naplatio 1000 dinara;
Mušo Čajlak, piljar i nakupac iz N. Pazara, kažnjen je sa 8 mjeseci prinudnog rada bez lišenja slobode i zabranom prava na vođenju zanata u trajanju od 5 godina, zbog toga što je rasad praziluka otkupljivao po 9 dinara prodavao ih po 12 dinara.
Bjeluhanke
(Rizo K. Građa za Praktikum)
Odrasle vaši
Dugačke su oko 3,5 – 4,5 mm. Prilikom razkuživanja u muadžirskim zbjegovima na Svojboru i Ciglocrepani (bratstva Pelini, Čajlaci, Varcari), otkriveni su primjerci vaši dugih i do 7,5 mm.
Pancer (poklopac) vaške može biti proziran, bjeličasto-pepeljast ili braon. Boja se prilagođava boji kože ili boji kose. Nakrvljena (nasisana krvlju) bjeluhanka mijenja boju u jarkocrvenu ili narančastu, stoga što se organi za varenje (digestivni trakt) proziru kroz opnu. Omiljena „radna mjesta“ nalaze se na zatioku, na vratu, iza ušiju i na sljepoočnicama. Od svih do sad poznatih parazita, bjeluhanke isisavaju najviše krvi. Dok druge vaši svežu krv sišu na svakih 2 do 4 sata, bjeluhanke pronađene na glavama Čajlaka i Vracara, krv sišu neprestalno.
Bez krvne obroke, obična vaš može preživeti najviše 3 dana. Bjeluhnka može preživeti 25 dana.
Gnjide
Jaja vašiju nazivaju se gnjide. Jedna bjeluhanka polaže između 3 i 18 jaja na dan. Gnjide imaju ovalni, jajčani oblik, sa veličinom 0,4 – 1 mm. One su svijetle boje, izgledaju slično kao perut, ali ne ispadaju sa kose.
Prenošenje
Prenošenje se vrši u prvoj liniji preko direktnog dodira glavama, sa čovjeka na čovjeka. Kako se ovdašnji živalj, kako stajaći tako i pokretni–muadžirski, prilikom svjetovnih i vjerskih obreda često dodiruje glavama, to je put vašima a samim tim i opakoj bolesti (pegavcu) neometan i otvoren.
Edo
(Rizo K. Građa za Praktikum, 1979.)
Edo, Edip Mavrić bio je prvi momak u Batal mahali koji je nosio “tarzanku”. Prvi je obukao farmerice, prvi, na stubištu pred Radničkim, svirao gitaru. Prvi je takođe – i to u po bijela dana – prošao kroz Pazar zagrljen s devojkom.[1]
Bio je vižljast i povisok, kosa mu je bila plava, tankih i mekanih vlasi. Hodio je gipko, al nekako čudnovato, kao da je ibrik nosio na glavi.
Nije bilo dana a da nismo za njim trčkarali. Ja, najviše. Kad su pred Granatom neki brdarevci htjeli da ga bravljim makazama “ostrižu na nulu”, prišao sam da ga branim i ćutek izio. Izio sam ćutek od cajkana Ćaka Brdarevca i Milića Čume, kada sam im, da Eda izbavim, poštetio vrata na marici.
Edo Mavrić, Rajica Janković i Nerko Maljevac osnovali su prvu rok grupu u Novom Pazaru. Grupa im se zvala VIS „ Beli krinovi“. Svirali su nekoliko puta u Radničkom i u gimnaziji.
Grupa će se brzo ugasiti, a Edo nestati.
Pojaviće se jednog dana u bunkerima ispod čifutske ćuprije, gdje se kupe kalizi, pijanice i kockari. Kosa mu je još uvijek bila duga, premda prorijeđena, nije više bio vižljast, već opuzao i trbuljat. Svaki se čas dizao sa hasura i išao da mokri u Rašku. – Prokišnjavam, stari – žalio se. – Bubrezi su mi prolupali.
Ja ću zapinjati da ga odande izbavim. I Edo će, u početku, pristajati. Išli smo kod Zena u Radio-stanicu, preslušavali nove ploče i petljali sa novom tehnikom, išli u književni klub „Iskra“, tamo je bilo zgodnih recitatorki, išli na probe hora kod Predraga, kod Hajrana i Raša Šopena. Hame ga je vodio na bilijar u Dom JNA, a Adem, noću, u pekaru.
Ali nije dugo izdržao.
Vratio se u bunkere, kockao se, pio i polako, onde, umirao.
…
( Umro je lani, nešto malo iza Riza. Hame mu je bio na dženazi, a ja nisam. Pala mu je takva kiša, kaže Hame, jedva su ga ukopali. Ko da smo ga, kaže, u bunar bacili.)
[1]Ona se zvala Vesna Mitić, išla je u drugi razred ekonomske škole, igrala rukomet i odbojku, pjevala u KUD-u “Makica Spasojević” i u Predragovom Omladinskom horu. Udaće se, docnije, za Miška Kostića-Glavonju, fudbalera “Sloge” iz Kraljeva.
Male priče
Dispanzer na Hadžetu
Dispanzer za plućne bolesnike nalazi se na Hadžetu.
Hadžet je prostrana padina iznad grada sa desetak kuća uz donju ivicu, s kojima se spušta do stambolskog druma i rijeke Jošanice.
S prednje strane, čim se preskoči žičana ograda, leže razbacani, starinski nišani i turbani, krupni i lišajni poput Mušovih misirača, tikava.
U početku leže raštrkani, a kada se uđe malo dublje, skupljeni su u gomile.
Između gomila ima rupa. Neke su gole i duboke, a druge plitke i obrasle travom. One su nastale iza bombi koje su pale za vrijeme savezničkog bombardovanja Novoga Pazara, 1944. godine.
U visokoj grobnoj travi ima puno pasa. Ima hadalja i bogalja, ima rospija i prosjaka. Najviše ima bolesnika koji su pobjegli iz bolnice i šire verem i zarazu.
U prednjem dvorištu Dispanzera rasla su tri bora. Dva, manja, pred ulazom i jedan viši, u dvorištu, ispred klupa na kojima za vedrine sjede tuberani.
Pod njim smo sjedeli ja i majka, dok su je puštali da izlazi.
Dok bih je čekao, često bih taj bor gledao.
Kora mu je ispucala, krošnja prorijeđena, ispucale grane osute crvenkasto-mrkim iglicama. Ovdje-ondje, sa njih vise smotuljci vate i najlona koje bacaju sa prozora.
Ja na volim četinare, a borove mrzim.
Nisam ih mrzeo dok je majka bila zdrava. I dok nisam pitao bolničarku koja je majku pod bor izvodila: kad će mama ozdraviti? a ona mi rekla: Kad i ovo drvo. Kad i ovo drvo počne zeleniti.
Minjičad
(Rizo K. Pazarski praktikum, 1980.)
Batal mahala je puna minjičadi.
Minjičad su “ženska” paščad – glatke kože, kratke dlake i dugačka kurca. Ostala su iza aga i begova, izgubila adamluk, izdoganila se.
Nose smiješna imena: Kecan, Cukan, Gacan, Cikan, Puce, Guce.
Leže iza šupa, kapidžika i ćenifa. Ona ne laju, ona priježe. I nasrću potajice. Oderu ti nožni list, prekinu tetivu. Okreneš se, nigdje nikog – do lude Ibrime. Šeta sjenku niz avliju, zalijeva kadife.
Tekne
Sreski narod. sud u Novom Pazaru kaznio je zbog djela špekulacije slijedeća lica: Lađar Avdija, pekar, iz Novog Pazara, na 3 godine lišenja slobode sa prinudnim radom, na konfiskaciju robe i zabranom vođenja pekarske radnje za 4 godine, zbog toga što je odbio da ispeče tekne prasetine, tvrdeći da ne peče meso, a kada mu je pretražena radnja, nađena je veća količina (23,5 kg) nepečenog jagnjećeg i jarećeg mesa;
Drervišnurović Nazif, obućar, kažnjen je sa 4 mjeseca prindnog rada bez lišenja slobode i 4000 novčano zato što je za jedan par pendžeta naplatio 1000 dinara;
Mušo Čajlak, piljar i nakupac iz N. Pazara, kažnjen je sa 8 mjeseci prinudnog rada bez lišenja slobode i zabranom prava na vođenju zanata u trajanju od 5 godina, zbog toga što je rasad praziluka otkupljivao po 9 dinara prodavao ih po 12 dinara.
Bjeluhanke
(Rizo K. Građa za Praktikum)
Odrasle vaši
Dugačke su oko 3,5 – 4,5 mm. Prilikom razkuživanja u muadžirskim zbjegovima na Svojboru i Ciglocrepani (bratstva Pelini, Čajlaci, Varcari), otkriveni su primjerci vaši dugih i do 7,5 mm.
Pancer (poklopac) vaške može biti proziran, bjeličasto-pepeljast ili braon. Boja se prilagođava boji kože ili boji kose. Nakrvljena (nasisana krvlju) bjeluhanka mijenja boju u jarkocrvenu ili narančastu, stoga što se organi za varenje (digestivni trakt) proziru kroz opnu. Omiljena „radna mjesta“ nalaze se na zatioku, na vratu, iza ušiju i na sljepoočnicama. Od svih do sad poznatih parazita, bjeluhanke isisavaju najviše krvi. Dok druge vaši svežu krv sišu na svakih 2 do 4 sata, bjeluhanke pronađene na glavama Čajlaka i Vracara, krv sišu neprestalno.
Bez krvne obroke, obična vaš može preživeti najviše 3 dana. Bjeluhnka može preživeti 25 dana.
Gnjide
Jaja vašiju nazivaju se gnjide. Jedna bjeluhanka polaže između 3 i 18 jaja na dan. Gnjide imaju ovalni, jajčani oblik, sa veličinom 0,4 – 1 mm. One su svijetle boje, izgledaju slično kao perut, ali ne ispadaju sa kose.
Prenošenje
Prenošenje se vrši u prvoj liniji preko direktnog dodira glavama, sa čovjeka na čovjeka. Kako se ovdašnji živalj, kako stajaći tako i pokretni–muadžirski, prilikom svjetovnih i vjerskih obreda često dodiruje glavama, to je put vašima a samim tim i opakoj bolesti (pegavcu) neometan i otvoren.
Edo
(Rizo K. Građa za Praktikum, 1979.)
Edo, Edip Mavrić bio je prvi momak u Batal mahali koji je nosio “tarzanku”. Prvi je obukao farmerice, prvi, na stubištu pred Radničkim, svirao gitaru. Prvi je takođe – i to u po bijela dana – prošao kroz Pazar zagrljen s devojkom.[1]
Bio je vižljast i povisok, kosa mu je bila plava, tankih i mekanih vlasi. Hodio je gipko, al nekako čudnovato, kao da je ibrik nosio na glavi.
Nije bilo dana a da nismo za njim trčkarali. Ja, najviše. Kad su pred Granatom neki brdarevci htjeli da ga bravljim makazama “ostrižu na nulu”, prišao sam da ga branim i ćutek izio. Izio sam ćutek od cajkana Ćaka Brdarevca i Milića Čume, kada sam im, da Eda izbavim, poštetio vrata na marici.
Edo Mavrić, Rajica Janković i Nerko Maljevac osnovali su prvu rok grupu u Novom Pazaru. Grupa im se zvala VIS „ Beli krinovi“. Svirali su nekoliko puta u Radničkom i u gimnaziji.
Grupa će se brzo ugasiti, a Edo nestati.
Pojaviće se jednog dana u bunkerima ispod čifutske ćuprije, gdje se kupe kalizi, pijanice i kockari. Kosa mu je još uvijek bila duga, premda prorijeđena, nije više bio vižljast, već opuzao i trbuljat. Svaki se čas dizao sa hasura i išao da mokri u Rašku. – Prokišnjavam, stari – žalio se. – Bubrezi su mi prolupali.
Ja ću zapinjati da ga odande izbavim. I Edo će, u početku, pristajati. Išli smo kod Zena u Radio-stanicu, preslušavali nove ploče i petljali sa novom tehnikom, išli u književni klub „Iskra“, tamo je bilo zgodnih recitatorki, išli na probe hora kod Predraga, kod Hajrana i Raša Šopena. Hame ga je vodio na bilijar u Dom JNA, a Adem, noću, u pekaru.
Ali nije dugo izdržao.
Vratio se u bunkere, kockao se, pio i polako, onde, umirao.
…
( Umro je lani, nešto malo iza Riza. Hame mu je bio na dženazi, a ja nisam. Pala mu je takva kiša, kaže Hame, jedva su ga ukopali. Ko da smo ga, kaže, u bunar bacili.)
[1] Ona se zvala Vesna Mitić, išla je u drugi razred ekonomske škole, igrala rukomet i odbojku, pjevala u KUD-u “Makica Spasojević” i u Predragovom Omladinskom horu. Udaće se, docnije, za Miška Kostića-Glavonju, fudbalera “Sloge” iz Kraljeva.