PismoNicolette Dosio iz zatvora prijatelju, pokretu i talijanskoj javnosti
Dragi Alberto [1],
napokon ti odgovaram, ali pošta ovdje stiže usporeno. Tebi, svim drugaricama i drugovima, zahvaljujem na solidarnosti i na tolikim pismima, na koja odgovaram kad i kako mi tamnica dopušta.
Do mene dopiru brojne vijesti o velikom zalaganju, po cijeloj Italiji, kojim se žrtvujete za potporu meni i pokretu NoTav. Uspjela sam vidjeti na televiziji poneki prizor iz “Vještice koja nosi ugljen”: stvarno zajedljivo i zabavno.
Zacijelo toliko solidarnosti koja, preko stotitne poruka, uspijeva ući i u zatvor, dovodi ih na čistinu, pa su pred objektivnim problemom. Ovo je, više nego ikad dosad, trenutak da se udara jače, ne toliko zbog mene, koja nisam ništa drugo do “mala sjenka na granicama carstva”, nego protiv kriminalzacije aktivista i socijalnih borbi a u korist posljednjih, poniženih i uvrijeđenih, kojih su pak zatvori prepuni.
Sada proživljavam neposredno iskustvo zatvorske nepravde, što sam ranije samo teoretizirala: zatvori su doista mjesto represije i društvene kontrole, a sudišta oruđe nepravedne pravde, slabašna prema jakima a snažna prema slabima.
Ja sam još među “novopridošlima”, u prostoru prvoga razvrstavanja onih koji ulaze u zatvor. Tu smo u ćelijama zatvoreni 18 sati dnevno, nagurani u sobičcima četiri metra sa dva, zauzetih krevetom na kat, stolićem na zidu i dvjema klupicama, te dvama ormarićima: sve u paru, jer se ćelija dijeli s drugom “sućelijašicom”.
Kontakti s drugim zatvorenicama mogu se ostvariti jutrom na tuširanju, u vrijeme šetnje, ili od ćelije do ćelije, dovikujući se preko hodnika. Ovdje doznajem za brojne priče o nasilju nad ženama, o bijedi i neimaštini: o držanju u ropstvu, prostituciji, ovisnosti o drogama, sitnim krađama, a žrtve su one, ovdje zatočene žene. Toliko ih je vrlo mladih, toliko izbjeglica ili Roma, toliko ih plače za djecom ostavljenoj rodbini. Doista komad potopljene ljudskosti.
Zatvor, znamo to, nije tu da izbavlja, već da satire: uništenju osobe i volje ciljaju apsurdna i promjenjiva pravila, uskraćivanje vremena i prostora, prisilan suživot, poput ptičica u pretijesnoj krletci, oklopi i mreže koje blokiraju ćelije, lupanje po željeznim rešetkama u svako doba dana i noći.
Ipak, i na ovom zaboravljenom mjestu postoji solidarnost među zatvorenicama, ruka ispružena u pravi čas, višak namirnica ustupljen onome tko nema novaca na računu, lijepa riječ protiv očaja.
Dragi Alberto, toliko toga učim na ovom veleučilištu, iskustvo je koje uvećava gnjev i osviještenost. Svi se ovdje nadaju pomilovanju: to mora da je snažan cilj, nužna dopuna borbe za okoliš i društvo – amnestija, ukidanje doživotnog zatvora i 41bis.
Dakle, toliko toga treba uraditi, a vrijeme izmiče, ako želimo zaustaviti pustošenje skoro pa nepovratno. Svijest da “juriš na nebo” nije tek sahranjena uspomena i da Otpor nije mrtav, omogućuje mi da vedra živim i među ovim zidovima.
Sve vas grlim
Nicoletta
[1]
Alberto Perino, talijanski aktivist i pacifist, jedan od lidera NoTav pokreta.
Mala sjenka na granicama carstva
Pismo Nicolette Dosio iz zatvora prijatelju, pokretu i talijanskoj javnosti
Dragi Alberto [1],
napokon ti odgovaram, ali pošta ovdje stiže usporeno. Tebi, svim drugaricama i drugovima, zahvaljujem na solidarnosti i na tolikim pismima, na koja odgovaram kad i kako mi tamnica dopušta.
Do mene dopiru brojne vijesti o velikom zalaganju, po cijeloj Italiji, kojim se žrtvujete za potporu meni i pokretu NoTav. Uspjela sam vidjeti na televiziji poneki prizor iz “Vještice koja nosi ugljen”: stvarno zajedljivo i zabavno.
Zacijelo toliko solidarnosti koja, preko stotitne poruka, uspijeva ući i u zatvor, dovodi ih na čistinu, pa su pred objektivnim problemom. Ovo je, više nego ikad dosad, trenutak da se udara jače, ne toliko zbog mene, koja nisam ništa drugo do “mala sjenka na granicama carstva”, nego protiv kriminalzacije aktivista i socijalnih borbi a u korist posljednjih, poniženih i uvrijeđenih, kojih su pak zatvori prepuni.
Sada proživljavam neposredno iskustvo zatvorske nepravde, što sam ranije samo teoretizirala: zatvori su doista mjesto represije i društvene kontrole, a sudišta oruđe nepravedne pravde, slabašna prema jakima a snažna prema slabima.
Ja sam još među “novopridošlima”, u prostoru prvoga razvrstavanja onih koji ulaze u zatvor. Tu smo u ćelijama zatvoreni 18 sati dnevno, nagurani u sobičcima četiri metra sa dva, zauzetih krevetom na kat, stolićem na zidu i dvjema klupicama, te dvama ormarićima: sve u paru, jer se ćelija dijeli s drugom “sućelijašicom”.
Kontakti s drugim zatvorenicama mogu se ostvariti jutrom na tuširanju, u vrijeme šetnje, ili od ćelije do ćelije, dovikujući se preko hodnika. Ovdje doznajem za brojne priče o nasilju nad ženama, o bijedi i neimaštini: o držanju u ropstvu, prostituciji, ovisnosti o drogama, sitnim krađama, a žrtve su one, ovdje zatočene žene. Toliko ih je vrlo mladih, toliko izbjeglica ili Roma, toliko ih plače za djecom ostavljenoj rodbini. Doista komad potopljene ljudskosti.
Zatvor, znamo to, nije tu da izbavlja, već da satire: uništenju osobe i volje ciljaju apsurdna i promjenjiva pravila, uskraćivanje vremena i prostora, prisilan suživot, poput ptičica u pretijesnoj krletci, oklopi i mreže koje blokiraju ćelije, lupanje po željeznim rešetkama u svako doba dana i noći.
Ipak, i na ovom zaboravljenom mjestu postoji solidarnost među zatvorenicama, ruka ispružena u pravi čas, višak namirnica ustupljen onome tko nema novaca na računu, lijepa riječ protiv očaja.
Dragi Alberto, toliko toga učim na ovom veleučilištu, iskustvo je koje uvećava gnjev i osviještenost. Svi se ovdje nadaju pomilovanju: to mora da je snažan cilj, nužna dopuna borbe za okoliš i društvo – amnestija, ukidanje doživotnog zatvora i 41bis.
Dakle, toliko toga treba uraditi, a vrijeme izmiče, ako želimo zaustaviti pustošenje skoro pa nepovratno. Svijest da “juriš na nebo” nije tek sahranjena uspomena i da Otpor nije mrtav, omogućuje mi da vedra živim i među ovim zidovima.
Sve vas grlim
Nicoletta
[1]
Alberto Perino, talijanski aktivist i pacifist, jedan od lidera NoTav pokreta.
Preveo i priredio Tvrtko Klarić