Puljski naraštaji rođeni druge polovice pedesetih i prve polovice šezdesetih godina minula stoljeća, ne pamte MAFAF, Međuklupski i autorski festival amaterskog filma (1965-1990), dakle po svemu, iako amaterski ali ipak, filmski festival (malo nakon osnutka prozvan Mala Pula za razliku od FJIF-a, Festivala jugoslavenskog igranog filma u Areni, koji je još kasnije baš zbog Male, kolokvijalno nazvan Velika Pula), po filmovima, već po albumima Pink Floyda, naročito: Dark Side of the Moon (1973) i Wish You Were Here (1975), bjesomučno i desetak godina stalno eksploatirane glazbene podloge, dakako mimo svih autorskih prava (kapitalistička ilegala bila je samoupravna legala, ni primisli na tamo nekakav ZAMP koji danas usred Hrvatske nije ZAGP), gotovo svakog drugoga projiciranog filma. Do polovice osamdesetih Pinkići su uporno roštali Kaštelom na kriminalno lošem ozvučenju, pojačani jednako takvim počesto negledljivim celuloidnim zapisima, samo autorima razumljive vizualizacije priproste, bedaste ideje (banalne zamisli) kako bi imali izlike snimiti pokoju uzbibanu dojku, lijepo zaobljenu stražnjicu i tada, naravno, neobrijano žensko međunožje (rijetko kad bi se klatilo pokoje opušteno spolovilo).
Prosječno svaki četvrti-peti film nije se mogao uopće gledati (ni slušati) iz kojekakvih tehničkih poteškoća, dominantnom pojavom u korti (dvorištu) Muzeja revolucije (današnji Povijesni i pomorski muzej Istre) i još uredovnijom i učestalijom na poslijeponoćnim informativnim projekcijama (amaterskih filmića koji nisu zaslužili, prema stručnoj odluci filmofilskoga žirija, službenu konkurenciju na Kaštelu) u omladinskom Domu braće Ribar (kao i ranije za fašističku mladež, Casa balilla – Gioventù italiana del littorio, danas pak Javna ustanova Pula Sport). Vrpce su gorjele, pucale, zapetljavale, premotavale se, lijepile, zamjenjivale u beskraj; mijenjali i popravljali projektori (osmica, superosmica, šesnaestica…), gunđalo, psovalo (umorni, pospani kino-operateri), učestalo palila i gasila svjetla. No, unatoč svim nedaćama i nezgodama, ozbiljno i strpljivo čekalo se do posljednjeg predviđenog malopulskog filmskoga događaja, do goleme pinjate, teške crne teće pedoća (golemi lonac buzare od katranaskih školjaka, dagnja) s pokojom zalutalom mušulom, štrucama polubijelog, bobula i šervolane za toć (prstima delikatesno umakanje komada vrsnoga pulskoga kruha u umak ispod pedoća), a sve obilno zalijevano ciknutom (pomalo octenom) seljačkom malvazijom i teškim, gustim teranom izravno točenih iz desetlitarskih i petlitarskih damižonki u dvodecilitarne (gemištarke s bijelom oznakom volumena), oštarske čaše. Konačno opuštena atmosfera do ne tako daleke zore i potom prvog espressa u oštarijama, Narodnom ili Gorici, uz upravo kupljene cigarete (uvijek nestanu) i još jedan ranojutarnji dokumentarac, živi film: brižni (u ovom, pulskome slučaju, jadni) uljanikovci, naši brodograditelji, ne znajući za, njima nevažna, mafafska zbivanja u gradu, hitaju Prvomajskom na buduće potopljenike, Berge Istru ili Berge Vangu, dok iz izdahnuta dima ovlažene cigarete, motreći rijeku brižnih uljanikovaca u trližu (radnom odijelu), strši dvojba, odspavati ili odmah na more.
Fešte s neograničenim kasnonoćnim i ranojutarskim razgovorima (onkraj svih ideologijskih panegirika i zabrana) bez voditeljskog usmjeritelja (moderatora) na svim jezicima bratskih i jedinstvenih republika (čuvali smo po naputku “bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga”), dakle slobodoumna federacijska zabava s kritičkim, polemičnim (najčešće ali ne uvijek dobronamjernim iskricama) i žustrim razmjenama mišljenja i stavova na svakojake filmske i za film vezane teme uz obvezne prateće financijske nedaće i jutarnjom pjesmom za rastanak, srž je MAFAF-a. Festival je amaterskog filma na Kaštelu bio samo povod, izlika sadržajnom i veselom druženju zaljubljenika u film. Kritična masa jugoslavenske filmske umjetnosti i filmološke pameti (kako profesionalne tako i amaterske) iz godine u godinu, iz ljeta u ljeto, uživala je u tom prividu, toj utopiji vrloga novog svijeta, prepovremene oaze filmske slobode, tronoćne Male Pule. Formalnosti Velike Pule, veliki filmovi, uvaženi gosti, politička uštogljenost, komunistička elita (Brijuni, doživotno predsjednička oaza samoupravljanja, nesvrstanosti, mira i ljepote, su tu, u neposrednoj blizini), neizbježne režimske protokolarne banalnosti i amfiteatarski izbor masovne umjetnosti nisu dozvoljavale takvu spontanost i ležernost, a kamoli svekoliko slobodarstvo, od prikazanih filmova do bespoštedne kritike svega postojećeg, Male Pule. Punokrvni filmski redatelji, filmski djelatnici, kritičari, filmolozi i filmofili redovito su pristizali u Pulu tri dana ranije, na predfestivalske svečanosti Male Pule, druženja na MAFAF-u, jer znali su, režimskih redatelja, starleta i ispraznih političara tu neće sresti.
Premda po svemu antipodi, nikada sukobljeni, profesionalni i amaterski film, Velika i Mala Pula, živjeli su jedna pored druge u prostornoj i vremenskoj slozi, suživotu međusobna poštovanja bez pretjerana utjecaja jedna na drugu, s tom razlikom što je Mala ugasnula (kapitalizam je dokinuo amaterizam), a Velika ipak kako-tako opstala (mada bez, kapitalizmu omiljena, profita), ali nikako kao Velika, samo kao festivalska, jednonacionalna i filmska. Nadomjestak ili kontekstualna zamjena MAFAF-a sličnom manifestacijom nezamisliv je poduhvat iz jednostavna razloga, MAFAF (pulske srednjoškolke djeve sa sramežljivi smiješkom i rukom na ustima voljele su tu filmsku skraćenicu čitati unatrag) je izvanbračno dijete (krišom rođeno iz preljuba) samoupravnog socijalizma, kolektiviteta koji je obožavao svoju kulturnu pastorčad (jer je slavodobitno mogao kapitalističkome, buržujskome Zapadu mahati umjetničkim slobodama) i skrbio za njihovu opstojnost (novaca je organizatorima kao uvijek bilo premalo, ali nikada nije nedostajalo). Naposljetku, evo nas i samih u tom i takvom nekakvom kapitalizmu (mada nas nisu nikada pitali hoćemo li u nj), dostignutoj nam demokra(tiza)ciji kulture (zapravo, estrade i kiča) u kojoj je sve i svima dozvoljeno, neprijatelj je nestao (nema ga, sakrio se), svi smo postali anemični, priglupi prijatelji iz posve nam nepoznata razloga, te, bez ironije i cinizma, možemo zdravorazumski, dosljedno logički, zaključiti: sloboda je osvojena i usvojena pa stoga nema ni prostora novim slobodama ma kako one Male bile. MAFAF je ostao (i zastao) tamo gdje mu je i mjesto, u Muzeju revolucije.
Potisnuta i umalo zaboravljena, samozatajna Mala Pula, gotovo lišena, kulturnoga, kulturološkoga i povijesna traga i, dakako, kakvog-takvog arhiva (i filmskoga i pisanoga), živi u fragmentarnim sjećanjima, selektivnoj memoriji, usputno međuslojnim pamćenjima Velike Pule, izvan knjiga, internetskih portala, skuplja se i taloži u zaboravu, autentičnom, štoviše autohtonom mjestu pulske povijesti. Ako ništa drugo to je pulski, to je puležanski, i tako je najbolje.
izmijenjen i dopunjen tekst iz kataloga izložbe
Branke Benčić (kustosica i urednica): “Cinemaniac
2010: Informativan program / neVidljivi MAFAF,
MMC Luka, Pula 2010., str. 13-14.
Mala Pula i obratno
Puljski naraštaji rođeni druge polovice pedesetih i prve polovice šezdesetih godina minula stoljeća, ne pamte MAFAF, Međuklupski i autorski festival amaterskog filma (1965-1990), dakle po svemu, iako amaterski ali ipak, filmski festival (malo nakon osnutka prozvan Mala Pula za razliku od FJIF-a, Festivala jugoslavenskog igranog filma u Areni, koji je još kasnije baš zbog Male, kolokvijalno nazvan Velika Pula), po filmovima, već po albumima Pink Floyda, naročito: Dark Side of the Moon (1973) i Wish You Were Here (1975), bjesomučno i desetak godina stalno eksploatirane glazbene podloge, dakako mimo svih autorskih prava (kapitalistička ilegala bila je samoupravna legala, ni primisli na tamo nekakav ZAMP koji danas usred Hrvatske nije ZAGP), gotovo svakog drugoga projiciranog filma. Do polovice osamdesetih Pinkići su uporno roštali Kaštelom na kriminalno lošem ozvučenju, pojačani jednako takvim počesto negledljivim celuloidnim zapisima, samo autorima razumljive vizualizacije priproste, bedaste ideje (banalne zamisli) kako bi imali izlike snimiti pokoju uzbibanu dojku, lijepo zaobljenu stražnjicu i tada, naravno, neobrijano žensko međunožje (rijetko kad bi se klatilo pokoje opušteno spolovilo).
Prosječno svaki četvrti-peti film nije se mogao uopće gledati (ni slušati) iz kojekakvih tehničkih poteškoća, dominantnom pojavom u korti (dvorištu) Muzeja revolucije (današnji Povijesni i pomorski muzej Istre) i još uredovnijom i učestalijom na poslijeponoćnim informativnim projekcijama (amaterskih filmića koji nisu zaslužili, prema stručnoj odluci filmofilskoga žirija, službenu konkurenciju na Kaštelu) u omladinskom Domu braće Ribar (kao i ranije za fašističku mladež, Casa balilla – Gioventù italiana del littorio, danas pak Javna ustanova Pula Sport). Vrpce su gorjele, pucale, zapetljavale, premotavale se, lijepile, zamjenjivale u beskraj; mijenjali i popravljali projektori (osmica, superosmica, šesnaestica…), gunđalo, psovalo (umorni, pospani kino-operateri), učestalo palila i gasila svjetla. No, unatoč svim nedaćama i nezgodama, ozbiljno i strpljivo čekalo se do posljednjeg predviđenog malopulskog filmskoga događaja, do goleme pinjate, teške crne teće pedoća (golemi lonac buzare od katranaskih školjaka, dagnja) s pokojom zalutalom mušulom, štrucama polubijelog, bobula i šervolane za toć (prstima delikatesno umakanje komada vrsnoga pulskoga kruha u umak ispod pedoća), a sve obilno zalijevano ciknutom (pomalo octenom) seljačkom malvazijom i teškim, gustim teranom izravno točenih iz desetlitarskih i petlitarskih damižonki u dvodecilitarne (gemištarke s bijelom oznakom volumena), oštarske čaše. Konačno opuštena atmosfera do ne tako daleke zore i potom prvog espressa u oštarijama, Narodnom ili Gorici, uz upravo kupljene cigarete (uvijek nestanu) i još jedan ranojutarnji dokumentarac, živi film: brižni (u ovom, pulskome slučaju, jadni) uljanikovci, naši brodograditelji, ne znajući za, njima nevažna, mafafska zbivanja u gradu, hitaju Prvomajskom na buduće potopljenike, Berge Istru ili Berge Vangu, dok iz izdahnuta dima ovlažene cigarete, motreći rijeku brižnih uljanikovaca u trližu (radnom odijelu), strši dvojba, odspavati ili odmah na more.
Fešte s neograničenim kasnonoćnim i ranojutarskim razgovorima (onkraj svih ideologijskih panegirika i zabrana) bez voditeljskog usmjeritelja (moderatora) na svim jezicima bratskih i jedinstvenih republika (čuvali smo po naputku “bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga”), dakle slobodoumna federacijska zabava s kritičkim, polemičnim (najčešće ali ne uvijek dobronamjernim iskricama) i žustrim razmjenama mišljenja i stavova na svakojake filmske i za film vezane teme uz obvezne prateće financijske nedaće i jutarnjom pjesmom za rastanak, srž je MAFAF-a. Festival je amaterskog filma na Kaštelu bio samo povod, izlika sadržajnom i veselom druženju zaljubljenika u film. Kritična masa jugoslavenske filmske umjetnosti i filmološke pameti (kako profesionalne tako i amaterske) iz godine u godinu, iz ljeta u ljeto, uživala je u tom prividu, toj utopiji vrloga novog svijeta, prepovremene oaze filmske slobode, tronoćne Male Pule. Formalnosti Velike Pule, veliki filmovi, uvaženi gosti, politička uštogljenost, komunistička elita (Brijuni, doživotno predsjednička oaza samoupravljanja, nesvrstanosti, mira i ljepote, su tu, u neposrednoj blizini), neizbježne režimske protokolarne banalnosti i amfiteatarski izbor masovne umjetnosti nisu dozvoljavale takvu spontanost i ležernost, a kamoli svekoliko slobodarstvo, od prikazanih filmova do bespoštedne kritike svega postojećeg, Male Pule. Punokrvni filmski redatelji, filmski djelatnici, kritičari, filmolozi i filmofili redovito su pristizali u Pulu tri dana ranije, na predfestivalske svečanosti Male Pule, druženja na MAFAF-u, jer znali su, režimskih redatelja, starleta i ispraznih političara tu neće sresti.
Premda po svemu antipodi, nikada sukobljeni, profesionalni i amaterski film, Velika i Mala Pula, živjeli su jedna pored druge u prostornoj i vremenskoj slozi, suživotu međusobna poštovanja bez pretjerana utjecaja jedna na drugu, s tom razlikom što je Mala ugasnula (kapitalizam je dokinuo amaterizam), a Velika ipak kako-tako opstala (mada bez, kapitalizmu omiljena, profita), ali nikako kao Velika, samo kao festivalska, jednonacionalna i filmska. Nadomjestak ili kontekstualna zamjena MAFAF-a sličnom manifestacijom nezamisliv je poduhvat iz jednostavna razloga, MAFAF (pulske srednjoškolke djeve sa sramežljivi smiješkom i rukom na ustima voljele su tu filmsku skraćenicu čitati unatrag) je izvanbračno dijete (krišom rođeno iz preljuba) samoupravnog socijalizma, kolektiviteta koji je obožavao svoju kulturnu pastorčad (jer je slavodobitno mogao kapitalističkome, buržujskome Zapadu mahati umjetničkim slobodama) i skrbio za njihovu opstojnost (novaca je organizatorima kao uvijek bilo premalo, ali nikada nije nedostajalo). Naposljetku, evo nas i samih u tom i takvom nekakvom kapitalizmu (mada nas nisu nikada pitali hoćemo li u nj), dostignutoj nam demokra(tiza)ciji kulture (zapravo, estrade i kiča) u kojoj je sve i svima dozvoljeno, neprijatelj je nestao (nema ga, sakrio se), svi smo postali anemični, priglupi prijatelji iz posve nam nepoznata razloga, te, bez ironije i cinizma, možemo zdravorazumski, dosljedno logički, zaključiti: sloboda je osvojena i usvojena pa stoga nema ni prostora novim slobodama ma kako one Male bile. MAFAF je ostao (i zastao) tamo gdje mu je i mjesto, u Muzeju revolucije.
Potisnuta i umalo zaboravljena, samozatajna Mala Pula, gotovo lišena, kulturnoga, kulturološkoga i povijesna traga i, dakako, kakvog-takvog arhiva (i filmskoga i pisanoga), živi u fragmentarnim sjećanjima, selektivnoj memoriji, usputno međuslojnim pamćenjima Velike Pule, izvan knjiga, internetskih portala, skuplja se i taloži u zaboravu, autentičnom, štoviše autohtonom mjestu pulske povijesti. Ako ništa drugo to je pulski, to je puležanski, i tako je najbolje.
izmijenjen i dopunjen tekst iz kataloga izložbe
Branke Benčić (kustosica i urednica): “Cinemaniac
2010: Informativan program / neVidljivi MAFAF,
MMC Luka, Pula 2010., str. 13-14.