Za đinđuvara je i najsitnija đinđuva bila krupna kao kamen kojim su, bacajući ga s ramena, momci po vašarima odmjeravali snagu.
Prvi put u selu Š. pojavio se druge godine poslije rata. Crnomanjast, sitan, poguren u plećima, s velikim zaliscima i gustim obrvama, ispod kojih su svjetlucale dvije prituljene žiške, podalje od vašarskih tezgi i mjesta na kome su momačke i djevojačke noge u kolu potresale zemlju, razastro je staru somotnu krpu i na nju izasuo nekoliko gomilica đinđuva. Svaku gomilicu uokvirio je đerdanom na kome su svjetlucala raznobojna probušena stakalca. Sjedio je na malom tronošcu na sklapanje, prekrštenih ruku na koljenima i tanjušim glasom pozivao kupce, pojačavajući ga kada kraj njega naiđu djevojke.
Kada bi ga neko upitao da li sam pravi đinđuve, odgovarao je da se noću prikrada vilama dok se kupaju u planinsim izvrima i krade od njih niske u kojima se na hiljade komadića mrvi mjesec. Drugama je govorio da mu đinđuve isplakuju nesrećne kćeri koje se ne mogu udati, jer im ne može nabaviti miraz, a trećima da robu nabavlja u Velikoj Varoši.
Predveče je naišao jedan pijan, obijesan mladić i nogom povukao ono njegovo somotno platno, pa su se đinđuve rasule po prašini i travi.
Dok su se ljudi razilazili s vašara, vidjeli su ga kako poguren skuplja đinđuve i trpa ih u džepove. Onima koji su posljednji napuštali vašarište činilo se kako se đinđuvar, u potrazi za svojom robom, sam ukopava u zemlju.
Ujutro su slučajni prolaznici na mjestu gdje su ga sinoć ostavili, vidjeli kako iz prašine viri samo jedna iznošena cipela, s nezajažljivom rupom na sredini đona.
Majstori i majstorije/14
ĐINĐUVAR
Za đinđuvara je i najsitnija đinđuva bila krupna kao kamen kojim su, bacajući ga s ramena, momci po vašarima odmjeravali snagu.
Prvi put u selu Š. pojavio se druge godine poslije rata. Crnomanjast, sitan, poguren u plećima, s velikim zaliscima i gustim obrvama, ispod kojih su svjetlucale dvije prituljene žiške, podalje od vašarskih tezgi i mjesta na kome su momačke i djevojačke noge u kolu potresale zemlju, razastro je staru somotnu krpu i na nju izasuo nekoliko gomilica đinđuva. Svaku gomilicu uokvirio je đerdanom na kome su svjetlucala raznobojna probušena stakalca. Sjedio je na malom tronošcu na sklapanje, prekrštenih ruku na koljenima i tanjušim glasom pozivao kupce, pojačavajući ga kada kraj njega naiđu djevojke.
Kada bi ga neko upitao da li sam pravi đinđuve, odgovarao je da se noću prikrada vilama dok se kupaju u planinsim izvrima i krade od njih niske u kojima se na hiljade komadića mrvi mjesec. Drugama je govorio da mu đinđuve isplakuju nesrećne kćeri koje se ne mogu udati, jer im ne može nabaviti miraz, a trećima da robu nabavlja u Velikoj Varoši.
Predveče je naišao jedan pijan, obijesan mladić i nogom povukao ono njegovo somotno platno, pa su se đinđuve rasule po prašini i travi.
Dok su se ljudi razilazili s vašara, vidjeli su ga kako poguren skuplja đinđuve i trpa ih u džepove. Onima koji su posljednji napuštali vašarište činilo se kako se đinđuvar, u potrazi za svojom robom, sam ukopava u zemlju.
Ujutro su slučajni prolaznici na mjestu gdje su ga sinoć ostavili, vidjeli kako iz prašine viri samo jedna iznošena cipela, s nezajažljivom rupom na sredini đona.