U trećem ili četvrtom razredu imali smo u školskoj lektiri roman nekoga ruskog pisca. Ne sjećam se ni imena pisca, ni naslova knjiga. To je, valjda, jedini naslov koji sam tako temeljito zaboravio da ga se više nikako ne mogu sjetiti. I ne samo da ne mogu, nego ni ne želim.
Bila je to jedna od onih knjiga iz biblioteke Lastavica, sarajevskog izdavača Veselina Masleše, koja je uz zagrebačku Vjevericu, tu slavnu i neprežaljenu ediciju zagrebačke Mladosti, činila naš prvi, a možda i najvažniji književni Kanon. I to je jedno što sam zapamtio, da je bila iz Lastavice, i još da je bila plavih korica.
Čini mi se da se roman bavio avanturama nekakvog cirkusa. A možda i nije. Ali u romanu se pojavljivao jedan majmun. I taj se majmun zvao – Miljenko.
Kako me je i tada književnost zanimala više od svega drugog, za vrijeme raspusta bih, pored koječega drugog, pročitao i sve lektirne knjige za sljedeći razred. Tako sam pročitao i roman o majmunu Miljenku. I ohladio se od užasa.
Naravno, nisam bio uvrijeđen. I zapravo me i ne bi bilo briga što se jedan majmun zove Miljenko. Nisam imao problem s krizom identiteta, niti mi je na um padalo da sam, možda, nekom greškom u život ponio majmunsko ime. Ali znao sam što će biti kada cijeli treći dva, ili četvrti dva, razred Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević na Mejtašu otkrije da se majmun zove Miljenko. Netko će reći da ni u ono doba nisu svi đaci čitali lektiru. Tako je. Ali zar ima boljeg motiva za čitanje lektire od tog da se u lektirnom romanu majmun zove Miljenko, isto kao onaj ćoro i glavonja iz trećeg reda do prozora?
Djeca su okrutna. Ali nije to ništa kakva su bila u sedamdesetima, kada se o vršnjačkom nasilju ništa nije znalo. Djeca su okrutna. Ali nije to ništa kakva su u Sarajevu. Nakon što se očeličiš u prva tri-četiri razreda osnovne, ništa te više u životu ne može stvarno povrijediti, poniziti, isprovocirati… Od svih mojih književnih afera – a bilo ih je, hvala na pitanju – najgora je bila ta prva, s knjigom koju nisam napisao, nego sam je samo čitao. Ne znam što je bilo strašnije: iščekivanje lektirnoga sudnjeg dana ili sam sudnji dan, kada se s veseljem otkrilo da sam majmunskoga roda.
Ime Miljenko rijetko je u Sarajevu. Ne znam jesam li u rodnome gradu ikada sreo nekog Miljenka. Jedini s takvim imenom bio je narodni heroj Miljenko Cvitković, po kojemu je ime nosila susjedna škola. To što se radilo o rijetkom imenu bio je argument više da se zaključi kako je riječ o majmunskom imenu. Uostalom, zar tako ne piše u knjizi? I to u knjizi za školu.
Tada sam prvi put razmišljao o tom čudu imenovanja. Imenovanja u životu i u književnosti. Loši se pisci od dobrih razlikuju najprije po tome što ovi prvi ne umiju davati imena svojim likovima. Nego ta imena zvuče loše i lažno. Za razliku, recimo, od imena u Dostojevskog. Ili imena i nadimaka u Andrića ili Ranka Marinkovića.
Osim toga, velika je odgovornost u imenovanju. Imenom se nekome ispisuje presuda. Imena su, uz sasvim rijetke izuzetke, doživotna. Lik se cijeloga života, ili do kraja priče, mora nositi sa svojim imenom, i nije u redu teret mu činiti težim nešto što je zaslužio.
Majmun Miljenko
Imaginarni prijatelj/44
U trećem ili četvrtom razredu imali smo u školskoj lektiri roman nekoga ruskog pisca. Ne sjećam se ni imena pisca, ni naslova knjiga. To je, valjda, jedini naslov koji sam tako temeljito zaboravio da ga se više nikako ne mogu sjetiti. I ne samo da ne mogu, nego ni ne želim.
Bila je to jedna od onih knjiga iz biblioteke Lastavica, sarajevskog izdavača Veselina Masleše, koja je uz zagrebačku Vjevericu, tu slavnu i neprežaljenu ediciju zagrebačke Mladosti, činila naš prvi, a možda i najvažniji književni Kanon. I to je jedno što sam zapamtio, da je bila iz Lastavice, i još da je bila plavih korica.
Čini mi se da se roman bavio avanturama nekakvog cirkusa. A možda i nije. Ali u romanu se pojavljivao jedan majmun. I taj se majmun zvao – Miljenko.
Kako me je i tada književnost zanimala više od svega drugog, za vrijeme raspusta bih, pored koječega drugog, pročitao i sve lektirne knjige za sljedeći razred. Tako sam pročitao i roman o majmunu Miljenku. I ohladio se od užasa.
Naravno, nisam bio uvrijeđen. I zapravo me i ne bi bilo briga što se jedan majmun zove Miljenko. Nisam imao problem s krizom identiteta, niti mi je na um padalo da sam, možda, nekom greškom u život ponio majmunsko ime. Ali znao sam što će biti kada cijeli treći dva, ili četvrti dva, razred Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević na Mejtašu otkrije da se majmun zove Miljenko. Netko će reći da ni u ono doba nisu svi đaci čitali lektiru. Tako je. Ali zar ima boljeg motiva za čitanje lektire od tog da se u lektirnom romanu majmun zove Miljenko, isto kao onaj ćoro i glavonja iz trećeg reda do prozora?
Djeca su okrutna. Ali nije to ništa kakva su bila u sedamdesetima, kada se o vršnjačkom nasilju ništa nije znalo. Djeca su okrutna. Ali nije to ništa kakva su u Sarajevu. Nakon što se očeličiš u prva tri-četiri razreda osnovne, ništa te više u životu ne može stvarno povrijediti, poniziti, isprovocirati… Od svih mojih književnih afera – a bilo ih je, hvala na pitanju – najgora je bila ta prva, s knjigom koju nisam napisao, nego sam je samo čitao. Ne znam što je bilo strašnije: iščekivanje lektirnoga sudnjeg dana ili sam sudnji dan, kada se s veseljem otkrilo da sam majmunskoga roda.
Ime Miljenko rijetko je u Sarajevu. Ne znam jesam li u rodnome gradu ikada sreo nekog Miljenka. Jedini s takvim imenom bio je narodni heroj Miljenko Cvitković, po kojemu je ime nosila susjedna škola. To što se radilo o rijetkom imenu bio je argument više da se zaključi kako je riječ o majmunskom imenu. Uostalom, zar tako ne piše u knjizi? I to u knjizi za školu.
Tada sam prvi put razmišljao o tom čudu imenovanja. Imenovanja u životu i u književnosti. Loši se pisci od dobrih razlikuju najprije po tome što ovi prvi ne umiju davati imena svojim likovima. Nego ta imena zvuče loše i lažno. Za razliku, recimo, od imena u Dostojevskog. Ili imena i nadimaka u Andrića ili Ranka Marinkovića.
Osim toga, velika je odgovornost u imenovanju. Imenom se nekome ispisuje presuda. Imena su, uz sasvim rijetke izuzetke, doživotna. Lik se cijeloga života, ili do kraja priče, mora nositi sa svojim imenom, i nije u redu teret mu činiti težim nešto što je zaslužio.