U prvome redu sjedi starija žena, smiješi mi je, kao da se znamo, pozorno prati ono što govorim i na svaku rečenicu koja nalikuje nekom zaključku, nevidljivo kimne glavom.
Pomišljam da se možda poznajemo, ali da je se ne mogu sjetiti. To me uznemiri.
Kako bih mogao poznavati nekoga u Bihaću? Pa još stariju ženu.
I tako me prođe briga.
Uobičajena gužva po završetku književne večeri. Ljudi vrve sa svih strana. Hvatam i stežem ispružene ruke, razgovaram.
Ona priđe, zagrli me i dvaput poljubi.
Ja sam majka Mejra!, kaže.
Okolo je svi znaju i zovu je Majka.
Kada se malo odmakla, netko mi šapće da je u logoru, na Manjači, izgubila dvoje djece. Sina i kćer.
Ona se hitro vraća. Nešto mi je zaboravila reći.
Kaže da stalno putuje. Bila je i u Zagrebu, držala predavanje. A u Beogradu je češće. Ima prijateljice među Ženama u crnom. Po nju pošalju auto i vozača, i ona ide.
Borim se, kaže. Ja sam feministkinja.
Smije se, euforična. Samo kroz smijeh može disati. Bez smijeha bi se ugušila.
Živimo tu blizu. Dedo i ja, kaže.
Onda mi govori dugo o svemu što bi trebalo učiniti da bi se ljudi odrekli mržnje.
Pa me još dvaput poljubi, i tako se rastanemo.
Sve će učiniti da nijedan čovjek ne pomisli da ona nekoga mrzi. Kao da bi s nečijom krivom mišlju, makar i nekoga potpunog tuđina, njezina djeca postala više mrtva. Zato je ona feministkinja, drži predavanja i sjeda u auto, a vozač je vozi u Beograd. Naročito tamo nijedan čovjek ne smije pomisliti da ona nekoga mrzi…
Život u takvom smijehu je nalik paklu.
I uvijek se nađe netko kome treba pokazati da Majka ne mrzi. To zahtijeva težak rad, kao u kamenolomu.
Majci je najteže. Tolike majke potonule su u svoju žalost kao u mehku perinu i ničija ih druga žalost ne zanima. A Majka se jedina smije, da bi svemir mogao u miru žalovati njezino dvoje jedine djece.
Majka
U prvome redu sjedi starija žena, smiješi mi je, kao da se znamo, pozorno prati ono što govorim i na svaku rečenicu koja nalikuje nekom zaključku, nevidljivo kimne glavom.
Pomišljam da se možda poznajemo, ali da je se ne mogu sjetiti. To me uznemiri.
Kako bih mogao poznavati nekoga u Bihaću? Pa još stariju ženu.
I tako me prođe briga.
Uobičajena gužva po završetku književne večeri. Ljudi vrve sa svih strana. Hvatam i stežem ispružene ruke, razgovaram.
Ona priđe, zagrli me i dvaput poljubi.
Ja sam majka Mejra!, kaže.
Okolo je svi znaju i zovu je Majka.
Kada se malo odmakla, netko mi šapće da je u logoru, na Manjači, izgubila dvoje djece. Sina i kćer.
Ona se hitro vraća. Nešto mi je zaboravila reći.
Kaže da stalno putuje. Bila je i u Zagrebu, držala predavanje. A u Beogradu je češće. Ima prijateljice među Ženama u crnom. Po nju pošalju auto i vozača, i ona ide.
Borim se, kaže. Ja sam feministkinja.
Smije se, euforična. Samo kroz smijeh može disati. Bez smijeha bi se ugušila.
Živimo tu blizu. Dedo i ja, kaže.
Onda mi govori dugo o svemu što bi trebalo učiniti da bi se ljudi odrekli mržnje.
Pa me još dvaput poljubi, i tako se rastanemo.
Sve će učiniti da nijedan čovjek ne pomisli da ona nekoga mrzi. Kao da bi s nečijom krivom mišlju, makar i nekoga potpunog tuđina, njezina djeca postala više mrtva. Zato je ona feministkinja, drži predavanja i sjeda u auto, a vozač je vozi u Beograd. Naročito tamo nijedan čovjek ne smije pomisliti da ona nekoga mrzi…
Život u takvom smijehu je nalik paklu.
I uvijek se nađe netko kome treba pokazati da Majka ne mrzi. To zahtijeva težak rad, kao u kamenolomu.
Majci je najteže. Tolike majke potonule su u svoju žalost kao u mehku perinu i ničija ih druga žalost ne zanima. A Majka se jedina smije, da bi svemir mogao u miru žalovati njezino dvoje jedine djece.