Nakon rata, godinama su na more išla samo bolesna i siromašna djeca, siročad i samrtnici, kojima bi morska klima čudom trebala povratiti život. Iako je to bilo vrijeme čuda, ti ljudi su umirali, tako da je mnogim Sarajlijama, Zemuncima ili Dobojlijama kao mjesto smrti upisan Cavtat, Hvar, Baška Voda… A pogotovo Dubrovnik. Tamo se krajem četrdesetih i pedesetih godina odlazilo bolovati i umirati, tako da je na Boninovu, u godinama kada si još obilazio to groblje, bilo odraslih i djece iz Sarajeva, Kaknja i Zenice, koji su tu, negdje u blizini umrli, pa ih je pokopalo među gosparima i oriđinalima, među običnim svijetom dubrovačkim, koji je tu živio i na tom se mjestu kopao po nekome ljudskom, porodičnom i historijskom redu. Oni su, sa svojim smrtima, bili incident, zarastao u travu, čije će drvene piramide – koje su u to vrijeme zamjenjivale nadgrobne križeve i nišane – istrunuti i nestati, kao što je nestalo i svega drugog o čemu govori ova priča.
Djeca koja su rođena u ratu bila su rahitična i škofulozna, bolovala su od tuberkuloze kostiju i bubrega, ili od one obične tuberkuloze pluća, patila su od svih poznatih avitaminoza, slabo hranjena, tankih i plitkih korijena, umirala su lako, a društvo se pokušavalo o njima brinuti tako što ih je slalo na more. U školskoj poliklinici, blizu kina Partizan, radila je tih pedesetih godina doktorica Carole Delianis. Distancirana, postarija dama u savršeno bijelom mantilu, sa naočalama zlatnih okvira, bila je od onih osoba za koje se ne bi moglo reći da se nisu primile u Sarajevu, nego se Sarajevo nije primilo u njima, niti im je u govoru, izgledu i ponašanju ostavilo ikakvog traga. Bila je požrtvovna i nasmiješena, dok je razvrstavala i sortirala djecu, tražeći načina da svako od njih dobije priliku za život, onako kako je proklamirano u Hipokratovoj zakletvi i u programskim dokumentima Saveza komunista Jugoslavije. Doktorica Delianis određivala je koja će djeca ići u Vilu Kaboga, na oporavak.
Majka je tamo poslana u rujnu 1950. Imala je osam godina, bila je izrazito malokrvna, pozitivna na besežiranju, slabog apetita, tiha i nevidljiva, pa je doktorica procijenila da će joj more pomoći. Do Dubrovnika djeca su putovala u pratnji odgojitelja i medicinske sestre, najprije uskotračnom željeznicom do Mostara, a dalje kamionima sve do Dubrovnika. Put je trajao oko šesnaest sati.
Vila Kaboga, patricijski dubrovački ljetnikovac, pretvorena je nakon 1945. u odmaralište za siročad i djecu palih boraca, ali ubrzo zatim postala je lječilište i oporavalište djece Sarajeva. Priča Vile Kaboga, u petnaestak poslijeratnih godina, kada su kroz nju prolazile tisuće djece, u dobi od nekoliko mjeseci do petnaest godina, propuštena je tema neke “male povijesti”, rubno opisana u romanu Mome Kapora “Provincijalac”. Majka je tu boravila punih mjesec dana, sve do 10. listopada, kada su ih na jednak način, kamionima pa vlakom, vratili u Sarajevo. Iz Dubrovnika u čije se mire i zidine nije moglo gledati, koliko su blještali na jesenjem suncu, pa će joj se taj grad do kraja života vraćati uz ugodnu senzaciju bola u očima stisnutim prema svjetlu, stigla je u Sarajevo, zatvoreno u školjki magle i ugljenog dima, u kojem će uskoro pasti prvi snijeg. Iz Dubrovnika ju je ispraćala tetka Lola – koja joj je s Brankom i dundom Andrijom dolazila i u Kabogu, da je vode kod Cele na kolače – a kod kuće su je dočekali majka i otac, tmurni i zatvoreni u svoju nesreću i u bezizlaz kuferaškoga grada, iz kojega ćemo otići tek kada nas više i ne bude.
To je bilo prvo njezino ljetovanje. Do sljedećega proći će punih osam ljeta. U međuvremenu, ići će se u Dubrovnik kod tetke i dunda, ali kad nisu vrućine, s proljeća i s jeseni, tako da se tih godina nije okupala u moru. Jednom će se, 1955. u Dubrovnik ići i zimi. Dundo Andrija umro je krajem prosinca te godine, pa su Nono, Nona i majka po snijegu i ledu putovali na njegov sprovod. Imala je tada trinaest godina, putovanje je bilo takvo da joj se činilo da neće stići, da će umrijeti, smrznuti se negdje na Ivan planini, preko koje se vlak i usred ljeta sporo penjao, a u Dubrovniku ih je dočekala velika bura. Dok su dunda spuštali u grobnicu, uza sami zapadni zid groblja na Boninovu, bura je bila toliko jaka da je daleko na more bacala ono što je govorio svećenik. Samo se vidjelo kako otvara usta, ali se nisu čule riječi, jer su već bile daleko, negdje iza Lokruma i Dakse, na pola kanala prema Italiji. Kada su se svi krstili, pošla je i njoj ruka, ali ju je Nona udarila po prstima. Zašto? O tome bi se, opet, mogla ispočetka ispričati priča. Ali odavno već nema vremena… Za Sarajevo su se vraćali na Božić 1955, probijali su se od kolodvora kroz snijeg koji nije prestajao padati. Okrenula se kada su stali pred ulaz u zgradu, dok je Nona tražila ključ, i više nije bilo njihovih tragova u snijega. Tako je gusto padao.
U srpnju 1958. išla je na prvo pravo ljetovanje, dva tjedna u Budvu. Njezina rodica Nevenka, koja će na jesen diplomirati na arhitekturi, vodila je svog zaručnika Nacija, Ignjaca, Vatroslava, kako god je kome drago, a mog budućeg tetka. Išli su i njihovi prijatelji Milan Ristanović, pa Jug Milić i Zdenkica, tako da im majka, kojoj je tad bilo šesnaest, nije teško pala. Tih godina već se potiho i stidljivo kretalo u prve turističke avanture. Prošlo je pet ljeta od Staljinove smrti, Hruščov je došao u Beograd kao u svoju Canossu, ugled Jugoslavije u svijetu silno je porastao zbog te konačne pobjede maloga Tita nad velikim Hazjajinom, pa se, po prvi put, znatnije popravio i životni standard. Istina, putovala je, još uvijek, samo mlađarija, umjetnici i čudaci, i proći će još nekoliko godina prije nego što zavlada masovni ljetni turizam i jugoslavenska se porodica spusti na more.
Majka se u Budvi prvi put stvarno zaljubila, u onoga beogradskog glumca koji će kasnije igrati derviša Ahmeta Nurudina, u filmu “Derviš i smrt”, režisera Zdravka Velimirovića. Neće ta ljubav potrajati samo dva tjedna toga budvanskog ljeta, nego će se provlačiti godinama kroz njezin život i kroz proreze za pisma, i pretvoriti se na kraju u neku životnu legendu. Kada bi se sedamdesetih i osamdesetih pojavio na televizijskome ekranu, u nekom filmu, ona bi samo zastala u prolazu: “Mili Bože, kako je samo lijep!” I nastavila bi dalje, ne pogledavši film i ne zanimajući se previše za glumačka umijeća svoga budvanskog izabranika.
Sljedećih ljeta, bit će problem pomiriti odlaske na radne akcije s odlascima na more. Za majku će, kao i za veći dio njezine generacije, radne akcije biti važnije. Na njima se događao stvarni život, a ne san, i postojala je nada da bi se sav njezin život mogao preobraziti nakon jedne radne akcije. Kako se to nije dogodilo, svijet moje majke kliznuo je u propast. A onda sam se rodio ja, što će propast pretvoriti u trajno stanje.
Ali ipak, uspijevala je da svakoga ljeta ode u Dubrovnik, na sedmicu dana kod tetke Lole. Sve dok njoj nije dojadilo, pa joj je rekla: “Ne moraš mi baš stalno dolaziti, ne moraš se baš toliko brinuti za mene!” Mislilo se da će obiteljska ljutnja na tetku Lolu trajati do groba i preko groba, ali nije prošlo ni dva mjeseca, a tetka je došla kod nas u Sarajevo: “Evo me, ja došla!” Rekla je, kao i svaki put što kaže, a majka se sve trudila da negdje u razgovor udjene, pa da ona sad njoj kaže: “Ne moraš baš stalno dolaziti…” Ali nije se to s tetkom Lolom moglo, pa je odustala, i sljedećeg ljeta ponovo joj se pojavila na sedmicu dana u Dubrovniku.
Majka nije bila od velikih odlazaka na plažu. Kupala se na Porporeli, gdje se i njezina majka kupala kad je bila mlada, i gdje je jednom davno, krajem prvoga svjetskog rata, osvojila zlatnu medalju na gradskom plivačkom prvenstvu, i gdje su se, uostalom, kupali i drugi Stubleri, sve dok nas 1920. nije zbog sindikalizma protjeralo iz Dubrovnika u Bosnu. Porporela je jedna od tačaka u kojima se može fiksirati povijest ove porodice. Tu možemo, nekon što nas više nema, u fikciji i fantaziji snimiti jednu veliku zajedničku fotografiju, na kojoj bismo bili svi, od Karla Stublera i njegove srcoboljne žene, naše omame, Ivane Škedelj (ili Johanne Skedel) do nas koji odlazimo plaćajući, za sljedećih nekoliko desetljeća, račune na sve njihove sarajevske grobove.
Kada sam se rodio, i mene su nosili tetki Loli u Dubrovnik. Proplivao sam na Porporeli, u onome strašnom, dubokom moru, kojeg nikada nisam volio, jer mu se ne vidi dno. Imao sam tri godine. Majka je bila sretna, jer je, po njezinom mišljenju, postojala opasnost da nikada ne naučim plivati, pošto mi je otac – neplivač. A ja sam fizički isti on, imam i neke njegove osobine, te brojne naslijeđene antitalente.
Majka se nikada nije zaljubila u Dubrovniku, iako je Dubrovnik bio pun glumaca i glazbenika. Jednom je pružila ruku Svjatoslavu Rihteru, da se popne na brod za Lokrum. Dlan mu je bio mekan, ruka čvrsta kao čelik. Obujmio joj je šaku dugim gipkim prstima, svu ju progutao, tako da je majci srce jako zakucalo, jer je pomislila da će maestro Rihter u stisku njezine šake otkriti da ona ne svira klavir baš tako dobro. Sitan je njezin talent, i odjednom se, prvi put, zbog toga posramila. Dok su plovili na Lokrum, šake je držala skrivene u širokim lanenim rukavima. Skrivala ih je i iste večeri, dok je u Kneževu dvoru slušala njegov koncert.
Svaki je grad na obali, od Rovinja do Ulcinja, imao svoje slavne ljetne goste. Nije važno bilo njihovo, eventualno, bogatstvo. Uostalom, većina slavnih bili su prosječno siromašni ljudi. Ali bili su umjetnici. Od početka šezdesetih, sve do pred propast Jugoslavije, nakon čega majka više nikada nije ni ljetovala, u ljudima je živjelo strahopoštovanje prema slikarima, glumcima, režiserima, a pogotovo slavnim piscima. Izbezumljivala ih je pomisao da će sve ovo netko opisati, da će ovo ljeto, koje bi po svemu bilo jedno sasvim obično ljeto, ući u priču, u književnost i u rečenicu koja je istinitija i tačnija od svih drugih rečenica, u rečenicu književnika. A može biti i da će cijeli jedan roman biti posvećen ovome ljetu…
Mjesto koje ne bi imalo svoga slavnog pisca, slikara i režisera, bilo je beznačajno, jer se nije kvalificiralo za vječnost. Ako je takvo mjesto na obali uopće postojalo, iako nam se danas čini da nije.
Ali nijedan grad na obali nije se mogao mjeriti s Dubrovnikom. Na Banjama i na Šulićima, pa čak i na našoj Porporeli, svakoga dana kupao se neki slavan svijet. Vidim ga i sad, kako do nas, na svome kratkom peškiriću, valjda uzetom iz hotelske sobe, sjedi veliki glumac Branko Pleša, i gleda prema Lokrumu, kao da se pokušava sjetiti nečega što je zaboravio. Gospodstveno uzvišen, debele donje usne, koja licu stvara izraz zadovoljstva, dok njome prelazi preko suhe gornje usne, Branko Pleša, već dugo mrtav, još duže odsutan, i danas, vjerojatno, sjedi na Porporeli, dok ga majka sa strane gleda, ne usuđuje se progovoriti, a nešto bi mu rekla. I smetnja joj je što je tu s djetetom. Srećom, oboje su mrtvi, tu na Porporeli, u nekoj svojoj vječnosti, u kojoj ih ne mogu omesti ni kruzeri, ni današnji gospodari tog grada u čiju se ljetnu kamenu bjelinu nije moglo gledati.
Ljeto je 1974, majka se sprema za premijeru Hamleta, u režiji Dine Radojevića. Kraljevića igra dvadesetosmogodišnji Rade Šerbedžija, a ona se dugo uređuje, ima tremu, nervozna je što kasni. Predstava je na Lovrijencu, gore pod nebom, odakle se može pasti i poginuti. Vraća se očarana, govori da život ne vrijedi ništa ako svaki osjećaj u životu ne košta skupo kao u “Hamletu”. Tri dana kasnije, vijećanje hoće li Nona voditi mene na “Hamleta”, ili će ići sama. Na premijeri, jedan se dječarac mojih godina uplašio i rasplakao. Uvjeravam ih da sam hrabar, neću se prepasti. Svijet će mi se raspasti ako me ne bude vodila na “Hamleta”. Imam osam godina, i sljedećih četrdeset sjećam se svakog trenutka te predstave. Dubrovnik mi je, vjerujem, danas prenisko da bih u Dubrovnik odlazio, jer mi je tada Lovrijenac bio tako visoko. Ne trebam ići tamo gdje majka još uvijek sjedi otvorenih usta, premišlja se da nešto kaže velikome beogradskom glumcu, i četrdeset i nekoliko dugih ljeta ne izgovara ništa. Dubrovnik je grad nevidljivih spomenika i nevidljivih ljudi, dok oni stvarni, i ne primjećujući to, gaze po Plešinom peškiriću i po prstima moje majke, ometaju Svjatoslava Rihtera koji se pokušava popeti na brod, a nikoga da mu pruži ruku.
Majka je Svjatoslavu Rihteru pružila ruku da se popne na brod za Lokrum
Nakon rata, godinama su na more išla samo bolesna i siromašna djeca, siročad i samrtnici, kojima bi morska klima čudom trebala povratiti život. Iako je to bilo vrijeme čuda, ti ljudi su umirali, tako da je mnogim Sarajlijama, Zemuncima ili Dobojlijama kao mjesto smrti upisan Cavtat, Hvar, Baška Voda… A pogotovo Dubrovnik. Tamo se krajem četrdesetih i pedesetih godina odlazilo bolovati i umirati, tako da je na Boninovu, u godinama kada si još obilazio to groblje, bilo odraslih i djece iz Sarajeva, Kaknja i Zenice, koji su tu, negdje u blizini umrli, pa ih je pokopalo među gosparima i oriđinalima, među običnim svijetom dubrovačkim, koji je tu živio i na tom se mjestu kopao po nekome ljudskom, porodičnom i historijskom redu. Oni su, sa svojim smrtima, bili incident, zarastao u travu, čije će drvene piramide – koje su u to vrijeme zamjenjivale nadgrobne križeve i nišane – istrunuti i nestati, kao što je nestalo i svega drugog o čemu govori ova priča.
Djeca koja su rođena u ratu bila su rahitična i škofulozna, bolovala su od tuberkuloze kostiju i bubrega, ili od one obične tuberkuloze pluća, patila su od svih poznatih avitaminoza, slabo hranjena, tankih i plitkih korijena, umirala su lako, a društvo se pokušavalo o njima brinuti tako što ih je slalo na more. U školskoj poliklinici, blizu kina Partizan, radila je tih pedesetih godina doktorica Carole Delianis. Distancirana, postarija dama u savršeno bijelom mantilu, sa naočalama zlatnih okvira, bila je od onih osoba za koje se ne bi moglo reći da se nisu primile u Sarajevu, nego se Sarajevo nije primilo u njima, niti im je u govoru, izgledu i ponašanju ostavilo ikakvog traga. Bila je požrtvovna i nasmiješena, dok je razvrstavala i sortirala djecu, tražeći načina da svako od njih dobije priliku za život, onako kako je proklamirano u Hipokratovoj zakletvi i u programskim dokumentima Saveza komunista Jugoslavije. Doktorica Delianis određivala je koja će djeca ići u Vilu Kaboga, na oporavak.
Majka je tamo poslana u rujnu 1950. Imala je osam godina, bila je izrazito malokrvna, pozitivna na besežiranju, slabog apetita, tiha i nevidljiva, pa je doktorica procijenila da će joj more pomoći. Do Dubrovnika djeca su putovala u pratnji odgojitelja i medicinske sestre, najprije uskotračnom željeznicom do Mostara, a dalje kamionima sve do Dubrovnika. Put je trajao oko šesnaest sati.
Vila Kaboga, patricijski dubrovački ljetnikovac, pretvorena je nakon 1945. u odmaralište za siročad i djecu palih boraca, ali ubrzo zatim postala je lječilište i oporavalište djece Sarajeva. Priča Vile Kaboga, u petnaestak poslijeratnih godina, kada su kroz nju prolazile tisuće djece, u dobi od nekoliko mjeseci do petnaest godina, propuštena je tema neke “male povijesti”, rubno opisana u romanu Mome Kapora “Provincijalac”. Majka je tu boravila punih mjesec dana, sve do 10. listopada, kada su ih na jednak način, kamionima pa vlakom, vratili u Sarajevo. Iz Dubrovnika u čije se mire i zidine nije moglo gledati, koliko su blještali na jesenjem suncu, pa će joj se taj grad do kraja života vraćati uz ugodnu senzaciju bola u očima stisnutim prema svjetlu, stigla je u Sarajevo, zatvoreno u školjki magle i ugljenog dima, u kojem će uskoro pasti prvi snijeg. Iz Dubrovnika ju je ispraćala tetka Lola – koja joj je s Brankom i dundom Andrijom dolazila i u Kabogu, da je vode kod Cele na kolače – a kod kuće su je dočekali majka i otac, tmurni i zatvoreni u svoju nesreću i u bezizlaz kuferaškoga grada, iz kojega ćemo otići tek kada nas više i ne bude.
To je bilo prvo njezino ljetovanje. Do sljedećega proći će punih osam ljeta. U međuvremenu, ići će se u Dubrovnik kod tetke i dunda, ali kad nisu vrućine, s proljeća i s jeseni, tako da se tih godina nije okupala u moru. Jednom će se, 1955. u Dubrovnik ići i zimi. Dundo Andrija umro je krajem prosinca te godine, pa su Nono, Nona i majka po snijegu i ledu putovali na njegov sprovod. Imala je tada trinaest godina, putovanje je bilo takvo da joj se činilo da neće stići, da će umrijeti, smrznuti se negdje na Ivan planini, preko koje se vlak i usred ljeta sporo penjao, a u Dubrovniku ih je dočekala velika bura. Dok su dunda spuštali u grobnicu, uza sami zapadni zid groblja na Boninovu, bura je bila toliko jaka da je daleko na more bacala ono što je govorio svećenik. Samo se vidjelo kako otvara usta, ali se nisu čule riječi, jer su već bile daleko, negdje iza Lokruma i Dakse, na pola kanala prema Italiji. Kada su se svi krstili, pošla je i njoj ruka, ali ju je Nona udarila po prstima. Zašto? O tome bi se, opet, mogla ispočetka ispričati priča. Ali odavno već nema vremena… Za Sarajevo su se vraćali na Božić 1955, probijali su se od kolodvora kroz snijeg koji nije prestajao padati. Okrenula se kada su stali pred ulaz u zgradu, dok je Nona tražila ključ, i više nije bilo njihovih tragova u snijega. Tako je gusto padao.
U srpnju 1958. išla je na prvo pravo ljetovanje, dva tjedna u Budvu. Njezina rodica Nevenka, koja će na jesen diplomirati na arhitekturi, vodila je svog zaručnika Nacija, Ignjaca, Vatroslava, kako god je kome drago, a mog budućeg tetka. Išli su i njihovi prijatelji Milan Ristanović, pa Jug Milić i Zdenkica, tako da im majka, kojoj je tad bilo šesnaest, nije teško pala. Tih godina već se potiho i stidljivo kretalo u prve turističke avanture. Prošlo je pet ljeta od Staljinove smrti, Hruščov je došao u Beograd kao u svoju Canossu, ugled Jugoslavije u svijetu silno je porastao zbog te konačne pobjede maloga Tita nad velikim Hazjajinom, pa se, po prvi put, znatnije popravio i životni standard. Istina, putovala je, još uvijek, samo mlađarija, umjetnici i čudaci, i proći će još nekoliko godina prije nego što zavlada masovni ljetni turizam i jugoslavenska se porodica spusti na more.
Majka se u Budvi prvi put stvarno zaljubila, u onoga beogradskog glumca koji će kasnije igrati derviša Ahmeta Nurudina, u filmu “Derviš i smrt”, režisera Zdravka Velimirovića. Neće ta ljubav potrajati samo dva tjedna toga budvanskog ljeta, nego će se provlačiti godinama kroz njezin život i kroz proreze za pisma, i pretvoriti se na kraju u neku životnu legendu. Kada bi se sedamdesetih i osamdesetih pojavio na televizijskome ekranu, u nekom filmu, ona bi samo zastala u prolazu: “Mili Bože, kako je samo lijep!” I nastavila bi dalje, ne pogledavši film i ne zanimajući se previše za glumačka umijeća svoga budvanskog izabranika.
Sljedećih ljeta, bit će problem pomiriti odlaske na radne akcije s odlascima na more. Za majku će, kao i za veći dio njezine generacije, radne akcije biti važnije. Na njima se događao stvarni život, a ne san, i postojala je nada da bi se sav njezin život mogao preobraziti nakon jedne radne akcije. Kako se to nije dogodilo, svijet moje majke kliznuo je u propast. A onda sam se rodio ja, što će propast pretvoriti u trajno stanje.
Ali ipak, uspijevala je da svakoga ljeta ode u Dubrovnik, na sedmicu dana kod tetke Lole. Sve dok njoj nije dojadilo, pa joj je rekla: “Ne moraš mi baš stalno dolaziti, ne moraš se baš toliko brinuti za mene!” Mislilo se da će obiteljska ljutnja na tetku Lolu trajati do groba i preko groba, ali nije prošlo ni dva mjeseca, a tetka je došla kod nas u Sarajevo: “Evo me, ja došla!” Rekla je, kao i svaki put što kaže, a majka se sve trudila da negdje u razgovor udjene, pa da ona sad njoj kaže: “Ne moraš baš stalno dolaziti…” Ali nije se to s tetkom Lolom moglo, pa je odustala, i sljedećeg ljeta ponovo joj se pojavila na sedmicu dana u Dubrovniku.
Majka nije bila od velikih odlazaka na plažu. Kupala se na Porporeli, gdje se i njezina majka kupala kad je bila mlada, i gdje je jednom davno, krajem prvoga svjetskog rata, osvojila zlatnu medalju na gradskom plivačkom prvenstvu, i gdje su se, uostalom, kupali i drugi Stubleri, sve dok nas 1920. nije zbog sindikalizma protjeralo iz Dubrovnika u Bosnu. Porporela je jedna od tačaka u kojima se može fiksirati povijest ove porodice. Tu možemo, nekon što nas više nema, u fikciji i fantaziji snimiti jednu veliku zajedničku fotografiju, na kojoj bismo bili svi, od Karla Stublera i njegove srcoboljne žene, naše omame, Ivane Škedelj (ili Johanne Skedel) do nas koji odlazimo plaćajući, za sljedećih nekoliko desetljeća, račune na sve njihove sarajevske grobove.
Kada sam se rodio, i mene su nosili tetki Loli u Dubrovnik. Proplivao sam na Porporeli, u onome strašnom, dubokom moru, kojeg nikada nisam volio, jer mu se ne vidi dno. Imao sam tri godine. Majka je bila sretna, jer je, po njezinom mišljenju, postojala opasnost da nikada ne naučim plivati, pošto mi je otac – neplivač. A ja sam fizički isti on, imam i neke njegove osobine, te brojne naslijeđene antitalente.
Majka se nikada nije zaljubila u Dubrovniku, iako je Dubrovnik bio pun glumaca i glazbenika. Jednom je pružila ruku Svjatoslavu Rihteru, da se popne na brod za Lokrum. Dlan mu je bio mekan, ruka čvrsta kao čelik. Obujmio joj je šaku dugim gipkim prstima, svu ju progutao, tako da je majci srce jako zakucalo, jer je pomislila da će maestro Rihter u stisku njezine šake otkriti da ona ne svira klavir baš tako dobro. Sitan je njezin talent, i odjednom se, prvi put, zbog toga posramila. Dok su plovili na Lokrum, šake je držala skrivene u širokim lanenim rukavima. Skrivala ih je i iste večeri, dok je u Kneževu dvoru slušala njegov koncert.
Svaki je grad na obali, od Rovinja do Ulcinja, imao svoje slavne ljetne goste. Nije važno bilo njihovo, eventualno, bogatstvo. Uostalom, većina slavnih bili su prosječno siromašni ljudi. Ali bili su umjetnici. Od početka šezdesetih, sve do pred propast Jugoslavije, nakon čega majka više nikada nije ni ljetovala, u ljudima je živjelo strahopoštovanje prema slikarima, glumcima, režiserima, a pogotovo slavnim piscima. Izbezumljivala ih je pomisao da će sve ovo netko opisati, da će ovo ljeto, koje bi po svemu bilo jedno sasvim obično ljeto, ući u priču, u književnost i u rečenicu koja je istinitija i tačnija od svih drugih rečenica, u rečenicu književnika. A može biti i da će cijeli jedan roman biti posvećen ovome ljetu…
Mjesto koje ne bi imalo svoga slavnog pisca, slikara i režisera, bilo je beznačajno, jer se nije kvalificiralo za vječnost. Ako je takvo mjesto na obali uopće postojalo, iako nam se danas čini da nije.
Ali nijedan grad na obali nije se mogao mjeriti s Dubrovnikom. Na Banjama i na Šulićima, pa čak i na našoj Porporeli, svakoga dana kupao se neki slavan svijet. Vidim ga i sad, kako do nas, na svome kratkom peškiriću, valjda uzetom iz hotelske sobe, sjedi veliki glumac Branko Pleša, i gleda prema Lokrumu, kao da se pokušava sjetiti nečega što je zaboravio. Gospodstveno uzvišen, debele donje usne, koja licu stvara izraz zadovoljstva, dok njome prelazi preko suhe gornje usne, Branko Pleša, već dugo mrtav, još duže odsutan, i danas, vjerojatno, sjedi na Porporeli, dok ga majka sa strane gleda, ne usuđuje se progovoriti, a nešto bi mu rekla. I smetnja joj je što je tu s djetetom. Srećom, oboje su mrtvi, tu na Porporeli, u nekoj svojoj vječnosti, u kojoj ih ne mogu omesti ni kruzeri, ni današnji gospodari tog grada u čiju se ljetnu kamenu bjelinu nije moglo gledati.
Ljeto je 1974, majka se sprema za premijeru Hamleta, u režiji Dine Radojevića. Kraljevića igra dvadesetosmogodišnji Rade Šerbedžija, a ona se dugo uređuje, ima tremu, nervozna je što kasni. Predstava je na Lovrijencu, gore pod nebom, odakle se može pasti i poginuti. Vraća se očarana, govori da život ne vrijedi ništa ako svaki osjećaj u životu ne košta skupo kao u “Hamletu”. Tri dana kasnije, vijećanje hoće li Nona voditi mene na “Hamleta”, ili će ići sama. Na premijeri, jedan se dječarac mojih godina uplašio i rasplakao. Uvjeravam ih da sam hrabar, neću se prepasti. Svijet će mi se raspasti ako me ne bude vodila na “Hamleta”. Imam osam godina, i sljedećih četrdeset sjećam se svakog trenutka te predstave. Dubrovnik mi je, vjerujem, danas prenisko da bih u Dubrovnik odlazio, jer mi je tada Lovrijenac bio tako visoko. Ne trebam ići tamo gdje majka još uvijek sjedi otvorenih usta, premišlja se da nešto kaže velikome beogradskom glumcu, i četrdeset i nekoliko dugih ljeta ne izgovara ništa. Dubrovnik je grad nevidljivih spomenika i nevidljivih ljudi, dok oni stvarni, i ne primjećujući to, gaze po Plešinom peškiriću i po prstima moje majke, ometaju Svjatoslava Rihtera koji se pokušava popeti na brod, a nikoga da mu pruži ruku.