Sparno kolovoško posavsko popodne 1991. godine, sjedim pod vinovom lozom, u hladu koji me štiti od sunca čija vrelina sve prži, sparina preznojava i guši. Majka je na pragu ulaznih vrata tek dovršene i tek useljene jednokatnice, dva-tri metra udaljena od mene. Već godinu dana bori se s teškom bolešću, mrzi postelju i sve čini da se za nju ne prikuje. Od postelje je udaljava i strah o novom ratu o kojemu se po selu iz usta seljana šire razne priče. Pozorno sluša moj opis jedne scene s ljetovanja u Dubrovniku iz kojeg smo se prije tri dana vratili u Sarajevo, otud odmah krenuli u posjet njoj i bratu. U Dubrovniku smo često bili svjedoci nasrtaja trebinjskih huligana na glumce, s gradskih zidina su ih rajčicama gađali na pokusnim predstavama za Dubrovačke ljetne igre. U gotovo potpuno pustom gradu usred sezone, stalno su ih prozivali kao ustaše.
Od te riječi majka se prvo snažno trza, diže pogled prema meni, onda ga brzo obara na travu koja je urasla u prag. Pamtim njezinu osjetljivost na tu riječ, kajem se što sam je zanemario, ipak se čudim i u sebi pitam je li se to još uvijek te riječi stidi, zar ponovno strahuje od vremena onoga rata? Moju priču iznenada gase tri vojna zrakoplova u niskom letu, majka je prestravljena, zbunjena, ne smije usmjeriti pogled prema nebu otkuda samo što nisu, tako tumačim tu njezinu prestravljenost, pale bombe u naše mirno dvorište. Svi smo zbunjeni, mir ravnice od koje bogata ljetina jedva diše od žege kao da je zauvijek narušen.
– Poletjeli iz Dubrava – kaže brat – odletjeli su prema Osijeku. Plaše nas ovako već nekoliko dana.
– A dokle će nas plašiti – jedva izgovara majka ne podižući glavu starijem sinu. – Onaj mi je rat još uvijek u pameti. Što ćete vi ako opet počne? Ti ovdje, on u Sarajevu, one jadnice s onoliko djece u Županji… Hajdemo u Županju dok se još može.
– Ne brini ti za mene i moju ženu, a ni za sebe. S nama si, ovdje, štogod bude, najsigurnija.
– Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša, još koji dan. Ja ću tako i nove ratnike preduhitriti. A brinem se u ovoj svojoj bolesti i za vas ovdje i za njega u Sarajevu, i za moju sarajevsku nevjestu.
– Vala, mama, za nas dvoje ne brini, mene odavde, od tebe i od ove kuće neće otjerati ni avioni ni bombe, pa što nam bude. A tvoj Sarajlija s tvojom sarajevskom nevjestom valjda će znati i bez nas ako dođe do belaja. Protiv svakakvih belaja znao je i dosad.
Pred večer sjedamo u auto i zajedno s njom putujemo u Županju, u posjet obitelji bratovog starijeg sina (mlađi je u Švicarskoj), njezinoj mlađoj i starijoj kćeri, njihovim muževima i djeci. U Obudovcu susrećemo nekoliko vojnih kamiona, u Tolisi su uobičajeni prizori posavskoga života kroz koji se gegaju i grakću grupice gusaka, kao i u Orašju. U selima oko Županje, pripovijedaju nam naši, dojučerašnji susjedi šire sve poganije i uvredljivije priče. Naoružavaju se, pucaju i noću, prijete, izazivaju, ni od čega prave razne scene, podmeću i optužuju. Na nekim prometnicama su balvani, pljačke na cestama ponekad se događaju i danju.
Dok to sluša, sarajevska nevjesta moje majke je sve nemirnija, malo-malo pa baca pogled prema meni, i ja sam zbunjen, trudim se da svojim govorom ne pojačam nemir rasut na sve članove domaćina i gostiju.
Vraćamo se u Sarajevo, prljavi od sličnih priča koje postaju stvarnost gotovo u svim dijelovima Bosne, posebno u istočnoj Hercegovini. Drumska razbojništva i pljačke glavni su sadržaji te stvarnosti koja postaje nesigurna i u kojoj ljudska prava padaju na sve nižu razinu. Sve je počelo prljavo i nisko, a postaje sve niže i prljavije.
Od tada, u Sarajevu se danima i noćima ne smirujem, hoću li još koji puta uspjeti obići majku koja je već na putu između neba i zemlje, sve svoje u Županji? Kljuca u meni isto pitanje bez odgovora i kad mirujem i kad hodam, s njim na jedvite jade odlazim u san, s njim se budim umoran, s teretom sve većih briga. Sa strahom pratim sve tv dnevnike, sve vijesti su kao požari koje nitko ne gasi. Na glavnim prometnicama u BiH odavno su vojna vozila, i na sarajevskim ulicama je tako. Dok majka u zavičaju brine o meni i svojoj sarajevskoj nevjesti, u Sarajevu svojim sjećanjima prolazim kroz njezin život prepun velikih teškoća i poraza i tako malih pobjeda. Uz brata i sestre, i ja sam u svemu tome, ona među nama kao naša heroina.
Od tada se sa sarajevskom nevjestom moje majke često vraćam temama razgovora tek započetim u Tramošnici i Županji. U njima je i dalje u centru pažnje moja heroina.
– Bože, kako je u Tramošnici zavapila da je vozimo u Županju, imala sam dojam da će izdahnuti ako to ne učinimo odmah. Kao da je žurila da se oprosti s kćerkama, njihovim muževima i djecom, svojim unucima, a imala sam dojam u povratku da i ne zna gdje je bila. Ali nije ni čudo, slomila se pod teretom svog teškog života. Dva sina i dvije kćeri, muž u poraću u zatvoru. U najsiromašnijim poratnim godinama bez njega je četvoro djece hranila, obuvala, školovala. Baš težak život.
– Vrlo. Punih šest godina sama sa sinovima i kćerima.
– Osušila se kao grana što naš narod kaže. Iz hladovine pod vinovom lozom pažljivo sam je proteklih dana promatrala u Tramošnici, i u autu, po povratku iz Županje… Ruke joj drhte, pogled luta, riječ joj se negdje izgubila, misao joj se negdje zaplela… Takva je bila i u Županji… Kao da i tamo nije znala gdje je i kod koga je.
– Neka te to ne čudi. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. I mi s njom. Od nje se tresla i na pragu bratove kuće. Što je sve ona preko svojih leđa preturila pod teretom te riječi ne može se to ni ispričati.
– Znam. Sve znam. Takva je bila i kad je tvoj tata prije šest godina umro. Dugo se oporavljala, strah od smrti joj je drmao cijelo tijelo, najednom kao da se oslobodila tog straha, a tereta te riječi još nije. Jesi li zapamtio što nam je u Tramošnici rekla: Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša. Još koji dan pa ću i ratnike preduhitriti.
– A taj dan je, sve sam bliže i toj tvrdnji, vrlo blizu. Belaj je već na putu, susretali smo ga i vraćajući se od nje u Sarajevo. Nikad onoliko vojnih džipova na cestama. Kako ćemo do Tramošnice ako joj se što iznenada desi?
Danima i noćima se ne mirim da ju je teška bolest, koju su joj dijagnosticirali gradačački liječnici, već odvojila od nas. U posjetu smo kod nje i brata više subota i nedjelja, sve do Božića i nove godine, radnim danima smo telefonom u razgovoru s bratom sve do konca siječnja 1992. I u tom razdoblju teške brige more i mene i sarajevsku nevjestu moje majke. Putovanja iz Sarajeva su rizična u svim smjerovima, povratci u Sarajevo upitni. Što ako još koji put i krenemo, hoćemo li u putu biti zaustavljeni i vraćeni, hoće li nas pustiti da prođemo, spriječiti da se vratimo?
Nakon nove godine nekoliko puta je u mojoj slušalici i njezin glas, uspijeva izgovoriti samo moje ime, niti jednu poruku nije mi uspjela poslati. Zvoni njezin glas s mojim imenom i danas, dok ovo pišem, slijeva se u srce kao posljednja kap kiše na suhu zemlju.Kao da me već doziva s nebeskih daljina, do moga uha njezin glas putuje oslabljen, jedva čujan, vrlo sukladan s onim njezinim rečenicama iz Tramošnice: Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša, još koji dan. Ja ću tako i ratnike preduhitriti. Mora da joj brat drži slušalicu kraj obraza, svih posjeta do nove godine njezina je ruka za to bila nemoćna, zato su te daljine tako poluprazne, krhke, odmah demistificiram svoj dojam o njezinom glasu dok ga opisujem.
Često zovem brata i iz ureda Svjetlosti izmještenog iz glavne zgrade u Gajevu ulicu koji dijelim s kolegom. Sve su sumornije bratove obavijesti o majci. U velikim je bolovima, ne jede, i kad prihvati zalogaj hrane, ne može ga progutati. Teško govori, iz njezinih usta stalno izlaze nerazumljive riječi, najčešće je nijema.
Njezina je sarajevska nevjesta već pripremila crnu odoru za ispraćaj, cijenila je njezinu patnju i ljubav prema sinu, pratimo sa zebnjom zajedno sve vijesti o stanju na putovima. U slučaju neželjenogglasa mog brata,odlučni smo za put u Tramošnicu makar i ostali kod njega dok se stanje ne poboljša. Na svim stranama vri, nacionalistički požari gutaju sve što je zdravo, sve što je, zapravo, godinama bilo lažno, a predstavljano je kao sigurno, snažno „kano klisurine“. Hej, Slaveni, hej, Slaveni! Zemlja već se trese, pucaju i stijene, više nikako ne stojimo postojano, klatimo se kao drogirani, propadamo sve dublje, tko li su to danas krivci a tko izdajice?
Odlazim na doručak u glavnu zgradu Svjetlosti, vraćam se u ured u Gajevoj ulici, kolega se diže sa stolice i pita:
– Jesi li ti ono jučer razgovarao s majkom?
– Nisam s njom, jesam s bratom – odgovaram, a on kao šamarom:
– Umrla je. Dok si doručkovao, javio rođak iz Tramošnice.
Sa sarajevskom nevjestom moje majke 1. veljače prije podne putujem u Tramošnicu. Na rizik. Nitko nas ne zaustavlja, sve vojne kontrolne točke prolazimo bez problema. Umorni, kraj mrtvog tijela majke grlimo sve članove naše velike obitelji, njezino čelo ljubimo, svetom vodicom škropimo. U glavnoj sobi klečimo i molimo oboje, neopterećeni pitanjem hoćemo li se vratiti kao što smo i došli. Posve smo ravnodušni, ispražnjeni, zadovoljni što smo ponovno tu, sa svim članovima obitelji, uz pokojnicu. Njezino je tijelo prekriveno velikim čaršafima, prisjećam ga se kad je u kolovozu prošle godine bilo živo na pragu ulaznih vrata zavičajnog doma. Od tada me hrabri i puni snagom u svim nevoljama koje se iz dana u dan po povratku u Sarajevo množe, koje s vojnim vozilima u gradu postaju glavni dio moje ratne zbilje.
I početak veljače je suh i vjetrovit, put do groblja spor. Vjetar je sve hladniji, puše na mahove, nakon zaleta kojim probada odjeću brzo se zaustavi, prikupi snagu za novi zalet. Svećenik se sa svojom trećerednicom svetoga Franje Asiškoga temeljito oprašta kraj kovčega koji je uz križ na kojemu je ispisano ime njezinoga muža. U Matici umrlih zabilježen je poodavno (4. kolovoza 1986.). Šest godina je čekao svoju suprugu koja će u istoj Matici svoj život završiti na datumu 31. siječnja 1992. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. Samo je ona upoznala stvarni teret takvog života.
Vjetar raznosi jecaje i zvuk lopata u pješčari, bila je poštovana moja majka u cijeloj Tramošnici, među prvima u crkvi, među prvima u kući, vrtu, polju. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. I mi s njom. Dragi Bog preduhitrio moju majku i zaštitio je od novog zla koje već i zemljom Bosnom tutnji.
Majka
Sparno kolovoško posavsko popodne 1991. godine, sjedim pod vinovom lozom, u hladu koji me štiti od sunca čija vrelina sve prži, sparina preznojava i guši. Majka je na pragu ulaznih vrata tek dovršene i tek useljene jednokatnice, dva-tri metra udaljena od mene. Već godinu dana bori se s teškom bolešću, mrzi postelju i sve čini da se za nju ne prikuje. Od postelje je udaljava i strah o novom ratu o kojemu se po selu iz usta seljana šire razne priče. Pozorno sluša moj opis jedne scene s ljetovanja u Dubrovniku iz kojeg smo se prije tri dana vratili u Sarajevo, otud odmah krenuli u posjet njoj i bratu. U Dubrovniku smo često bili svjedoci nasrtaja trebinjskih huligana na glumce, s gradskih zidina su ih rajčicama gađali na pokusnim predstavama za Dubrovačke ljetne igre. U gotovo potpuno pustom gradu usred sezone, stalno su ih prozivali kao ustaše.
Od te riječi majka se prvo snažno trza, diže pogled prema meni, onda ga brzo obara na travu koja je urasla u prag. Pamtim njezinu osjetljivost na tu riječ, kajem se što sam je zanemario, ipak se čudim i u sebi pitam je li se to još uvijek te riječi stidi, zar ponovno strahuje od vremena onoga rata? Moju priču iznenada gase tri vojna zrakoplova u niskom letu, majka je prestravljena, zbunjena, ne smije usmjeriti pogled prema nebu otkuda samo što nisu, tako tumačim tu njezinu prestravljenost, pale bombe u naše mirno dvorište. Svi smo zbunjeni, mir ravnice od koje bogata ljetina jedva diše od žege kao da je zauvijek narušen.
– Poletjeli iz Dubrava – kaže brat – odletjeli su prema Osijeku. Plaše nas ovako već nekoliko dana.
– A dokle će nas plašiti – jedva izgovara majka ne podižući glavu starijem sinu. – Onaj mi je rat još uvijek u pameti. Što ćete vi ako opet počne? Ti ovdje, on u Sarajevu, one jadnice s onoliko djece u Županji… Hajdemo u Županju dok se još može.
– Ne brini ti za mene i moju ženu, a ni za sebe. S nama si, ovdje, štogod bude, najsigurnija.
– Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša, još koji dan. Ja ću tako i nove ratnike preduhitriti. A brinem se u ovoj svojoj bolesti i za vas ovdje i za njega u Sarajevu, i za moju sarajevsku nevjestu.
– Vala, mama, za nas dvoje ne brini, mene odavde, od tebe i od ove kuće neće otjerati ni avioni ni bombe, pa što nam bude. A tvoj Sarajlija s tvojom sarajevskom nevjestom valjda će znati i bez nas ako dođe do belaja. Protiv svakakvih belaja znao je i dosad.
Pred večer sjedamo u auto i zajedno s njom putujemo u Županju, u posjet obitelji bratovog starijeg sina (mlađi je u Švicarskoj), njezinoj mlađoj i starijoj kćeri, njihovim muževima i djeci. U Obudovcu susrećemo nekoliko vojnih kamiona, u Tolisi su uobičajeni prizori posavskoga života kroz koji se gegaju i grakću grupice gusaka, kao i u Orašju. U selima oko Županje, pripovijedaju nam naši, dojučerašnji susjedi šire sve poganije i uvredljivije priče. Naoružavaju se, pucaju i noću, prijete, izazivaju, ni od čega prave razne scene, podmeću i optužuju. Na nekim prometnicama su balvani, pljačke na cestama ponekad se događaju i danju.
Dok to sluša, sarajevska nevjesta moje majke je sve nemirnija, malo-malo pa baca pogled prema meni, i ja sam zbunjen, trudim se da svojim govorom ne pojačam nemir rasut na sve članove domaćina i gostiju.
Vraćamo se u Sarajevo, prljavi od sličnih priča koje postaju stvarnost gotovo u svim dijelovima Bosne, posebno u istočnoj Hercegovini. Drumska razbojništva i pljačke glavni su sadržaji te stvarnosti koja postaje nesigurna i u kojoj ljudska prava padaju na sve nižu razinu. Sve je počelo prljavo i nisko, a postaje sve niže i prljavije.
Od tada, u Sarajevu se danima i noćima ne smirujem, hoću li još koji puta uspjeti obići majku koja je već na putu između neba i zemlje, sve svoje u Županji? Kljuca u meni isto pitanje bez odgovora i kad mirujem i kad hodam, s njim na jedvite jade odlazim u san, s njim se budim umoran, s teretom sve većih briga. Sa strahom pratim sve tv dnevnike, sve vijesti su kao požari koje nitko ne gasi. Na glavnim prometnicama u BiH odavno su vojna vozila, i na sarajevskim ulicama je tako. Dok majka u zavičaju brine o meni i svojoj sarajevskoj nevjesti, u Sarajevu svojim sjećanjima prolazim kroz njezin život prepun velikih teškoća i poraza i tako malih pobjeda. Uz brata i sestre, i ja sam u svemu tome, ona među nama kao naša heroina.
Od tada se sa sarajevskom nevjestom moje majke često vraćam temama razgovora tek započetim u Tramošnici i Županji. U njima je i dalje u centru pažnje moja heroina.
– Bože, kako je u Tramošnici zavapila da je vozimo u Županju, imala sam dojam da će izdahnuti ako to ne učinimo odmah. Kao da je žurila da se oprosti s kćerkama, njihovim muževima i djecom, svojim unucima, a imala sam dojam u povratku da i ne zna gdje je bila. Ali nije ni čudo, slomila se pod teretom svog teškog života. Dva sina i dvije kćeri, muž u poraću u zatvoru. U najsiromašnijim poratnim godinama bez njega je četvoro djece hranila, obuvala, školovala. Baš težak život.
– Vrlo. Punih šest godina sama sa sinovima i kćerima.
– Osušila se kao grana što naš narod kaže. Iz hladovine pod vinovom lozom pažljivo sam je proteklih dana promatrala u Tramošnici, i u autu, po povratku iz Županje… Ruke joj drhte, pogled luta, riječ joj se negdje izgubila, misao joj se negdje zaplela… Takva je bila i u Županji… Kao da i tamo nije znala gdje je i kod koga je.
– Neka te to ne čudi. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. I mi s njom. Od nje se tresla i na pragu bratove kuće. Što je sve ona preko svojih leđa preturila pod teretom te riječi ne može se to ni ispričati.
– Znam. Sve znam. Takva je bila i kad je tvoj tata prije šest godina umro. Dugo se oporavljala, strah od smrti joj je drmao cijelo tijelo, najednom kao da se oslobodila tog straha, a tereta te riječi još nije. Jesi li zapamtio što nam je u Tramošnici rekla: Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša. Još koji dan pa ću i ratnike preduhitriti.
– A taj dan je, sve sam bliže i toj tvrdnji, vrlo blizu. Belaj je već na putu, susretali smo ga i vraćajući se od nje u Sarajevo. Nikad onoliko vojnih džipova na cestama. Kako ćemo do Tramošnice ako joj se što iznenada desi?
Danima i noćima se ne mirim da ju je teška bolest, koju su joj dijagnosticirali gradačački liječnici, već odvojila od nas. U posjetu smo kod nje i brata više subota i nedjelja, sve do Božića i nove godine, radnim danima smo telefonom u razgovoru s bratom sve do konca siječnja 1992. I u tom razdoblju teške brige more i mene i sarajevsku nevjestu moje majke. Putovanja iz Sarajeva su rizična u svim smjerovima, povratci u Sarajevo upitni. Što ako još koji put i krenemo, hoćemo li u putu biti zaustavljeni i vraćeni, hoće li nas pustiti da prođemo, spriječiti da se vratimo?
Nakon nove godine nekoliko puta je u mojoj slušalici i njezin glas, uspijeva izgovoriti samo moje ime, niti jednu poruku nije mi uspjela poslati. Zvoni njezin glas s mojim imenom i danas, dok ovo pišem, slijeva se u srce kao posljednja kap kiše na suhu zemlju. Kao da me već doziva s nebeskih daljina, do moga uha njezin glas putuje oslabljen, jedva čujan, vrlo sukladan s onim njezinim rečenicama iz Tramošnice: Za mene se zna, tijelu zemlja, nebu duša, još koji dan. Ja ću tako i ratnike preduhitriti. Mora da joj brat drži slušalicu kraj obraza, svih posjeta do nove godine njezina je ruka za to bila nemoćna, zato su te daljine tako poluprazne, krhke, odmah demistificiram svoj dojam o njezinom glasu dok ga opisujem.
Često zovem brata i iz ureda Svjetlosti izmještenog iz glavne zgrade u Gajevu ulicu koji dijelim s kolegom. Sve su sumornije bratove obavijesti o majci. U velikim je bolovima, ne jede, i kad prihvati zalogaj hrane, ne može ga progutati. Teško govori, iz njezinih usta stalno izlaze nerazumljive riječi, najčešće je nijema.
Njezina je sarajevska nevjesta već pripremila crnu odoru za ispraćaj, cijenila je njezinu patnju i ljubav prema sinu, pratimo sa zebnjom zajedno sve vijesti o stanju na putovima. U slučaju neželjenog glasa mog brata, odlučni smo za put u Tramošnicu makar i ostali kod njega dok se stanje ne poboljša. Na svim stranama vri, nacionalistički požari gutaju sve što je zdravo, sve što je, zapravo, godinama bilo lažno, a predstavljano je kao sigurno, snažno „kano klisurine“. Hej, Slaveni, hej, Slaveni! Zemlja već se trese, pucaju i stijene, više nikako ne stojimo postojano, klatimo se kao drogirani, propadamo sve dublje, tko li su to danas krivci a tko izdajice?
Odlazim na doručak u glavnu zgradu Svjetlosti, vraćam se u ured u Gajevoj ulici, kolega se diže sa stolice i pita:
– Jesi li ti ono jučer razgovarao s majkom?
– Nisam s njom, jesam s bratom – odgovaram, a on kao šamarom:
– Umrla je. Dok si doručkovao, javio rođak iz Tramošnice.
Sa sarajevskom nevjestom moje majke 1. veljače prije podne putujem u Tramošnicu. Na rizik. Nitko nas ne zaustavlja, sve vojne kontrolne točke prolazimo bez problema. Umorni, kraj mrtvog tijela majke grlimo sve članove naše velike obitelji, njezino čelo ljubimo, svetom vodicom škropimo. U glavnoj sobi klečimo i molimo oboje, neopterećeni pitanjem hoćemo li se vratiti kao što smo i došli. Posve smo ravnodušni, ispražnjeni, zadovoljni što smo ponovno tu, sa svim članovima obitelji, uz pokojnicu. Njezino je tijelo prekriveno velikim čaršafima, prisjećam ga se kad je u kolovozu prošle godine bilo živo na pragu ulaznih vrata zavičajnog doma. Od tada me hrabri i puni snagom u svim nevoljama koje se iz dana u dan po povratku u Sarajevo množe, koje s vojnim vozilima u gradu postaju glavni dio moje ratne zbilje.
I početak veljače je suh i vjetrovit, put do groblja spor. Vjetar je sve hladniji, puše na mahove, nakon zaleta kojim probada odjeću brzo se zaustavi, prikupi snagu za novi zalet. Svećenik se sa svojom trećerednicom svetoga Franje Asiškoga temeljito oprašta kraj kovčega koji je uz križ na kojemu je ispisano ime njezinoga muža. U Matici umrlih zabilježen je poodavno (4. kolovoza 1986.). Šest godina je čekao svoju suprugu koja će u istoj Matici svoj život završiti na datumu 31. siječnja 1992. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. Samo je ona upoznala stvarni teret takvog života.
Vjetar raznosi jecaje i zvuk lopata u pješčari, bila je poštovana moja majka u cijeloj Tramošnici, među prvima u crkvi, među prvima u kući, vrtu, polju. Nosila je kroz svoj život jednu riječ kao Isus križ. I mi s njom. Dragi Bog preduhitrio moju majku i zaštitio je od novog zla koje već i zemljom Bosnom tutnji.