Maja Kučerska (r. 1970, Moskva) ruska je spisateljica, književna kritičarka, kolumnistica i pedagoginja. Doktorirala je filozofiju na Sveučilištu Kalifornija u Los Angelesu. Voditeljica je škole kreativnog pisanja, a njezini su književni tekstovi ovjenčani različitim književnim nagradama. Trenutno živi i radi u Rusiji.
Ovo nisu osobni rezultati godine, ovo je pokušaj generalizacije. Spoiler: nije sjajno, ali nade ima.
1. Koliko sam puta, čitajući najnovije vijesti, osjetila da nemam riječi. Nemam riječi. Nema riječi jer sve što se događa toliko je suprotno svim mojim predodžbama o životu, o granicama dopuštenog čak i na političkom terenu, o dobru i zlu, da je nemoguće izgovoriti riječi. Pred našim se očima ruše planine, stijene se lome u odronima, vatreni potoci teku. Kakve bi te riječi uopće mogle biti?
Najviše što možemo su geste: zagrliti onoga tko vam je u blizini. Biti blizu. Biti.
Vrijednost voljenih osoba i činjenice da ih možete zagrliti nevjerojatno je porasla i izoštrila se. Oni koji se pri susretu nikada u životu nisu grlili, sada vide da je grljenje i potrebno i važno.
Vrijeme za riječi je iza nas, rekao je jedan od najomiljenijih suvremenih mislilaca. Javnih, slušnih riječi, dodajem ja. Zato je i vrijeme pisanja pisama u obranu dobrih stvari uglavnom prošlo. Povremeno ih još potpišemo, ali više iz osjećaja nostalgije za onim vremenima kada je to nešto značilo. Javna riječ je nemoćna. I opasna. A ponekad je jednostavno besmislena.
Krist je šutio kada su ga mučili nakon uhićenja. Sve što je trebao reći, već je rekao. A on ili uopće nije odgovorao na pitanja, ili je jednostavno reflektirao: “Ti li si židovski kralj?”, rekao si. Riječi više nisu važne. Sutra je pogubljenje.
2. Ali to je Krist, a ja, mi? A svi oni koji su nekad bili tako aktivni? Otišli su. Ili su ostali ovdje, u Rusiji, i zašutjeli. Odabrali život. Da, birajući šutnju s onima s kojima je nemoguće razgovarati, poput vatrene lave koja se izlijeva iz usta vulkana, ljudi biraju život. I ne samo svoj, nego i svojih najmilijih. To uključuje i one koji žele “spasiti što se spasiti da”. Što je viši položaj koji zauzimamo (u muzeju, školi, na fakultetu), to je više onih koji o nama ovise. Vlastiti roditelji, djeca, rodbina. Tiho ponašanje “velikih” štiti i osigurava stotine “malenih” ljudi: ako “velike” izbacimo iz središta, “malenima” se životi urušavaju.
Naravno, junaštvo zaslužuje poštovanje, ali ono je nažalost anomalija. Uobičajeni su životi drukčije strukturirani: jutarnja kava, telefonski poziv majci, dječje geografske karte, kupovina namirnica, zakazivanje termina kod liječnika, posao, sastanci s kolegama, sastanci s prijateljima. Uobičajeno je biti “dobar mali”, biti “filistar”, individualist, to je život. Je li moguće uskratiti ljudima pravo na to?
3. S druge strane, sve se može objasniti i opravdati. A to je još jedan izazov sadašnjeg vremena: neosuđivanje. Izazov za one koji su sigurni da je to vrlina. Ne znate sve o nekoj osobi, ne možete znati, stoga ne osuđujte kako vam se ne bi sudilo – čini se tako jednostavno. Međutim, sljedeći je korak moralni relativizam, “sve je dopušteno”, što znači da je u tom neosuđivanju, naravno, važno stati na vrijeme, ali bolje kasnije nego ranije.
4. Umor
Glavni rezultat ove godine za ljude koji žive u Rusiji i izvan njenih granica jest umor. Umor zbog toga što pakao nema kraja, što ne izgleda da će biti bolje, što je vjerojatnije da će biti gore. Umor zbog toga što sve ovo jako podsjeća na Sovjetski Savez. Umor zbog toga što svi likovi u političkom teatru igraju previše poznate uloge, već svi napamet znamo tko će što reći; tu i tamo bi tkogod pokušao reći nešto izvan naučenog – i gdje je ta osoba sada?
Umor od nemoći. Nikada prije toliko neuspjeha ili podbačaja kao ove godine.
Bratstvo gubitnika.
Umor i zbog toga što je stari svijet razoren, a novog, prihvatljivog nema na vidiku. Bilo je nešto ne vrlo neizvjesnih, ali barem nekakvih pokušaja očuvanja raspadajuće prošlosti kakva je bila, bilo je želja za povratkom u vremena kada je izlazio časopis “Playboy” i kada je i pamćenje na nekadašnju slobodu bilo moguće. Ah, poanta nije, naravno, u “Playboyu”, Ikei ili McDonald’su, nego u tome da svega toga, bezbrojnog, na što smo navikli u trideset godina više nema.
5. Po prvi put u Moskvi ne samo da nema uvezenih izložbi (što je razumljivo) nego nema ni ikakvih većih izložbi. Ni iz riznica Tretjakovske galerije, ni iz Puškinova muzeja, ni iz privatnih zbirki.
Nema se što pokazati?
Strašno je ne ići tamo. Ista se stvar događa s kinodvoranama, ruskih je filmova vrlo malo, posebice dobrih: nije jasno na kojoj ideologiji treba raditi, kojoj se publici valja obratiti. “Čeburaška” ne opskrbljuje za cijelu godinu, “obiteljski filmovi” su zastrašujuće humani u današnje vrijeme, a propagandni filmovi – tko bi ih uopće htio gledati? Ostala je “Riječ kriminalca”, nostalgičan film, s jasnim vrijednostima i s afirmacijom – po mišljenju većine – posljednje društvene istine (nemoć države, snaga čopora, opstanak najjačeg). No to nije film za kinoplatno; kinodvorane su poluprazne. Samo su kazališta puna, krcata, rasprodana – naravno, ono je zadnji ispušni ventil. Kazalište funkcionira kao svjetovna liturgija, kada s drugima možete iskusiti slične emocije. To je zakonski moguća forma solidarnosti, barem nešto.
6. Međutim, književnost još uvijek postoji. Romani se sporo pišu, ali bit će napisani i “Rat i mir” i “Na zapadu ništa novo”. Vjerujem, gotovo i znam, da ti tekstovi nastaju upravo sada. Vrijeme slušnih riječi je prošlo. Vrijeme neslušnih se nastavlja. Ali jednog ćemo ih dana čuti. Po njima će se proučavati sadašnje vrijeme, 2023. godine godine od rođenja Kristova.
Maja Kučerska: Žalosna neosjetljivost. Rezultati godine.
Maja Kučerska (r. 1970, Moskva) ruska je spisateljica, književna kritičarka, kolumnistica i pedagoginja. Doktorirala je filozofiju na Sveučilištu Kalifornija u Los Angelesu. Voditeljica je škole kreativnog pisanja, a njezini su književni tekstovi ovjenčani različitim književnim nagradama. Trenutno živi i radi u Rusiji.
Ovo nisu osobni rezultati godine, ovo je pokušaj generalizacije. Spoiler: nije sjajno, ali nade ima.
1. Koliko sam puta, čitajući najnovije vijesti, osjetila da nemam riječi. Nemam riječi. Nema riječi jer sve što se događa toliko je suprotno svim mojim predodžbama o životu, o granicama dopuštenog čak i na političkom terenu, o dobru i zlu, da je nemoguće izgovoriti riječi. Pred našim se očima ruše planine, stijene se lome u odronima, vatreni potoci teku. Kakve bi te riječi uopće mogle biti?
Najviše što možemo su geste: zagrliti onoga tko vam je u blizini. Biti blizu. Biti.
Vrijednost voljenih osoba i činjenice da ih možete zagrliti nevjerojatno je porasla i izoštrila se. Oni koji se pri susretu nikada u životu nisu grlili, sada vide da je grljenje i potrebno i važno.
Vrijeme za riječi je iza nas, rekao je jedan od najomiljenijih suvremenih mislilaca. Javnih, slušnih riječi, dodajem ja. Zato je i vrijeme pisanja pisama u obranu dobrih stvari uglavnom prošlo. Povremeno ih još potpišemo, ali više iz osjećaja nostalgije za onim vremenima kada je to nešto značilo. Javna riječ je nemoćna. I opasna. A ponekad je jednostavno besmislena.
Krist je šutio kada su ga mučili nakon uhićenja. Sve što je trebao reći, već je rekao. A on ili uopće nije odgovorao na pitanja, ili je jednostavno reflektirao: “Ti li si židovski kralj?”, rekao si. Riječi više nisu važne. Sutra je pogubljenje.
2. Ali to je Krist, a ja, mi? A svi oni koji su nekad bili tako aktivni? Otišli su. Ili su ostali ovdje, u Rusiji, i zašutjeli. Odabrali život. Da, birajući šutnju s onima s kojima je nemoguće razgovarati, poput vatrene lave koja se izlijeva iz usta vulkana, ljudi biraju život. I ne samo svoj, nego i svojih najmilijih. To uključuje i one koji žele “spasiti što se spasiti da”. Što je viši položaj koji zauzimamo (u muzeju, školi, na fakultetu), to je više onih koji o nama ovise. Vlastiti roditelji, djeca, rodbina. Tiho ponašanje “velikih” štiti i osigurava stotine “malenih” ljudi: ako “velike” izbacimo iz središta, “malenima” se životi urušavaju.
Naravno, junaštvo zaslužuje poštovanje, ali ono je nažalost anomalija. Uobičajeni su životi drukčije strukturirani: jutarnja kava, telefonski poziv majci, dječje geografske karte, kupovina namirnica, zakazivanje termina kod liječnika, posao, sastanci s kolegama, sastanci s prijateljima. Uobičajeno je biti “dobar mali”, biti “filistar”, individualist, to je život. Je li moguće uskratiti ljudima pravo na to?
3. S druge strane, sve se može objasniti i opravdati. A to je još jedan izazov sadašnjeg vremena: neosuđivanje. Izazov za one koji su sigurni da je to vrlina. Ne znate sve o nekoj osobi, ne možete znati, stoga ne osuđujte kako vam se ne bi sudilo – čini se tako jednostavno. Međutim, sljedeći je korak moralni relativizam, “sve je dopušteno”, što znači da je u tom neosuđivanju, naravno, važno stati na vrijeme, ali bolje kasnije nego ranije.
4. Umor
Glavni rezultat ove godine za ljude koji žive u Rusiji i izvan njenih granica jest umor. Umor zbog toga što pakao nema kraja, što ne izgleda da će biti bolje, što je vjerojatnije da će biti gore. Umor zbog toga što sve ovo jako podsjeća na Sovjetski Savez. Umor zbog toga što svi likovi u političkom teatru igraju previše poznate uloge, već svi napamet znamo tko će što reći; tu i tamo bi tkogod pokušao reći nešto izvan naučenog – i gdje je ta osoba sada?
Umor od nemoći. Nikada prije toliko neuspjeha ili podbačaja kao ove godine.
Bratstvo gubitnika.
Umor i zbog toga što je stari svijet razoren, a novog, prihvatljivog nema na vidiku. Bilo je nešto ne vrlo neizvjesnih, ali barem nekakvih pokušaja očuvanja raspadajuće prošlosti kakva je bila, bilo je želja za povratkom u vremena kada je izlazio časopis “Playboy” i kada je i pamćenje na nekadašnju slobodu bilo moguće. Ah, poanta nije, naravno, u “Playboyu”, Ikei ili McDonald’su, nego u tome da svega toga, bezbrojnog, na što smo navikli u trideset godina više nema.
5. Po prvi put u Moskvi ne samo da nema uvezenih izložbi (što je razumljivo) nego nema ni ikakvih većih izložbi. Ni iz riznica Tretjakovske galerije, ni iz Puškinova muzeja, ni iz privatnih zbirki.
Nema se što pokazati?
Strašno je ne ići tamo. Ista se stvar događa s kinodvoranama, ruskih je filmova vrlo malo, posebice dobrih: nije jasno na kojoj ideologiji treba raditi, kojoj se publici valja obratiti. “Čeburaška” ne opskrbljuje za cijelu godinu, “obiteljski filmovi” su zastrašujuće humani u današnje vrijeme, a propagandni filmovi – tko bi ih uopće htio gledati? Ostala je “Riječ kriminalca”, nostalgičan film, s jasnim vrijednostima i s afirmacijom – po mišljenju većine – posljednje društvene istine (nemoć države, snaga čopora, opstanak najjačeg). No to nije film za kinoplatno; kinodvorane su poluprazne. Samo su kazališta puna, krcata, rasprodana – naravno, ono je zadnji ispušni ventil. Kazalište funkcionira kao svjetovna liturgija, kada s drugima možete iskusiti slične emocije. To je zakonski moguća forma solidarnosti, barem nešto.
6. Međutim, književnost još uvijek postoji. Romani se sporo pišu, ali bit će napisani i “Rat i mir” i “Na zapadu ništa novo”. Vjerujem, gotovo i znam, da ti tekstovi nastaju upravo sada. Vrijeme slušnih riječi je prošlo. Vrijeme neslušnih se nastavlja. Ali jednog ćemo ih dana čuti. Po njima će se proučavati sadašnje vrijeme, 2023. godine godine od rođenja Kristova.
Prevela: Danijela Lugarić Vukas