Kraj je pedesetih, vrijeme je kad se već bolje živi, dućani se pune, zatvori prazne. O ratu se sve manje govori, osim o praznicima revolucije i u školi, na satovima povijesti, ili kad heroji dolaze u posjetu đacima.
Josip Joja Barun, Slavonac, doselio se u Sarajevo, udao se u kuću predratnog trgovca štofovima Štelera, koji, premda su mu komunisti nacionalizirali dućane i skladišta, a u veliki petosobni stan u Kralja Tomislava ulici uselili dvije porodice iz istočne Bosne, s kojima sad dijeli zahod i kućno zvono, nije ostao bez ičega. U godinama pred Drugi svjetski rat, sumnjičav prema svakoj moneti, i oprezan prema svakoj vlasti, kupovao je zlato, pa kad je tome došlo vrijeme, krajem marta 1945, negdje na Trebeviću zakopao je dva puna sanduka. Sad čeka da mine komunizam, ili da i komunisti dođu pameti, pa shvate da je materijalno bogatstvo vrednije od svih ideja o dobrobiti čovječanstva, pa da se opet u miru počne trgovati, prodavati, kupovati i bogatiti se.
Joja Barun šef je sale u restoranu hotela Central. Šefovi sale obično su povjerenici tajne policije, ali za njega kažu da je svoj čovjek. Je li ili nije, i može li se danas biti svoj čovjek, to nećemo saznati.
Kraj je septembra, početak školske godine, i djeca iz Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević idu na izlet na Trebević. Maja Barun učenica je četvrtog razreda, majka joj priprema sendviče i limunadu za put, govori joj da dobro pazi, neka se ne približava provaliji, premda zna da je djevojčica dobra i razumna, i da joj sasvim sigurno neće na um pasti da radi takve stvari. Otac je već na poslu, jutros je nije ni vidio, jer je zorom morao kamionom u Doglode, u skladište po boce za sifon sodu.
Kraj je dana, Maja ne dolazi kući. Joja na prozoru, nalakćen puši. Katici govori nije to ništa, treba tome dok ih učiteljica sve prikupi i prebroji. Katica šuti. Pola sata kasnije ponavlja se isti razgovor. Zatim netko lupa na vrata. Otvara stari Šteler. Zvono vam ne radi, govori milicioner. Katica učini pokret, neobičan, kao da će progutati rođene šake.
Sarajevo je mali grad, koji ne prerasta vijest o nestanku djevojčice u vrijeme školskog izleta. Danima se o tome priča, pletu se legende i ogovaranja, krivi se i sumnjiči, buja narodna mašta, nošena prethodnim vjerovanjima, jedno se govori u kafani, drugo iza dvaput zaključanih vrata, a treće u crkvi. Samo komiteti šute, dok nadziru narod da mu mašta ne pođe na krivu stranu. I onda, nakon što prođe neko vrijeme, dani, tjedni, možda mjeseci, nastupi muk, kada se sve dotad žive pripovijesti već pomalo sliježu, stežu se poput svježe izlivene betonske ploče, i dovršavaju u trajna vjerovanja, koja se, sve do sljedeće velike nesreće u čaršiji, do rata, potresa ili vladareve smrti, neće više mijenjati i nadograđivati.
Za to vrijeme majka ide od priče do priče, u nadi da bi preko priča mogla pronaći svoje dijete, i postepeno ludi. Djed, Bertold Šteler, predratni sarajevski veletrgovac, moćan čovjek, za kojeg se priča, ali sad više ne znamo je li i ta priča istinita, ako nisu istinite priče o Majinom nestanku, da je na Trebeviću zakopao dva sanduka zlata, iznenada doživi moždani udar. Dok u koševskoj bolnici leži u komi, na sve strane priča se o tom zlatu. Zatim trgovac Šteler umire.
Joja Barun još neko vrijeme radi kao šef sale u hotelu Central. Katicu primaju u Jagomir, pa je, kao beznadan slučaj, prebacuju na Sokolac. U maju 1966, šest ili sedam godina po nestanku djevojčice, Josip Joja Barun odlazi iz Sarajeva. Ne zna se što biva s Katicom. U stanu Bertolda Štelera nastupa novi preraspored: one dvije porodice iz istočne Bosne ulaze u Štelerov dio, izbacuju na ulicu ostatke porodičnog bidermajera, dijele i pregrađuju prostor, unose sećije i ponjave i mijenjaju povijest, koja ionako, protivno vjerovanjima, nije za sva vremena utvrđena.
Joja Barun je nekoliko godina u Slavoniji, gdje sreće ženu, ne znamo joj ime, s kojom će provesti ostatak života, i koja će mu naroditi petero djece. Nikad se nisu vjenčali, možda zato što je Katica još bila živa. Ili je drugi razlog. Možda Joja Barun, premda u očaju stvara novi život i u tom novom životu brojnu djecu, još uvijek gaji vjeru da će Maja biti živa pronađena. Možda je stvorio priču iz koje će ona jednom izaći.
Sele se u Zagreb, gdje Joja sve do mirovine radi u Gradskom podrumu. To je onaj krupni, crni muškarac, ljubičast u licu, koji stoji u uglu sale, i nikad se ne smije.
Biva u životu što ne biva u priči, tako da je i Joju, kao i starog Štelera, pogodio moždani udar. Eno ga, slabo pokretan leži u sobi Doma za stare i nemoćne Medveščak, zamotan u pelene i uglavnom nijem. Juni je 1992, i on po cijele dane, s daljinskim upravljačem u ruci, gleda televiziju. Iščekuje vijesti, prevrće programe, traži slike iz opkoljenog grada. Smiješi se i grokće od nijemog zadovoljstva, dok gleda poznate ulice i zgrade, kako se ruše i izobličuju, dok očajni i uplakani ljudi bježe naokolo. Granate mu pred očima rastvaraju grad, kao dvorac zazidanih vrata i prozora, iz kojega će, Joji se tako čini, svakoga trenutka izaći, njegova djevojčica.
Maja Barun
Kraj je pedesetih, vrijeme je kad se već bolje živi, dućani se pune, zatvori prazne. O ratu se sve manje govori, osim o praznicima revolucije i u školi, na satovima povijesti, ili kad heroji dolaze u posjetu đacima.
Josip Joja Barun, Slavonac, doselio se u Sarajevo, udao se u kuću predratnog trgovca štofovima Štelera, koji, premda su mu komunisti nacionalizirali dućane i skladišta, a u veliki petosobni stan u Kralja Tomislava ulici uselili dvije porodice iz istočne Bosne, s kojima sad dijeli zahod i kućno zvono, nije ostao bez ičega. U godinama pred Drugi svjetski rat, sumnjičav prema svakoj moneti, i oprezan prema svakoj vlasti, kupovao je zlato, pa kad je tome došlo vrijeme, krajem marta 1945, negdje na Trebeviću zakopao je dva puna sanduka. Sad čeka da mine komunizam, ili da i komunisti dođu pameti, pa shvate da je materijalno bogatstvo vrednije od svih ideja o dobrobiti čovječanstva, pa da se opet u miru počne trgovati, prodavati, kupovati i bogatiti se.
Joja Barun šef je sale u restoranu hotela Central. Šefovi sale obično su povjerenici tajne policije, ali za njega kažu da je svoj čovjek. Je li ili nije, i može li se danas biti svoj čovjek, to nećemo saznati.
Kraj je septembra, početak školske godine, i djeca iz Osnovne škole Silvije Strahimir Kranjčević idu na izlet na Trebević. Maja Barun učenica je četvrtog razreda, majka joj priprema sendviče i limunadu za put, govori joj da dobro pazi, neka se ne približava provaliji, premda zna da je djevojčica dobra i razumna, i da joj sasvim sigurno neće na um pasti da radi takve stvari. Otac je već na poslu, jutros je nije ni vidio, jer je zorom morao kamionom u Doglode, u skladište po boce za sifon sodu.
Kraj je dana, Maja ne dolazi kući. Joja na prozoru, nalakćen puši. Katici govori nije to ništa, treba tome dok ih učiteljica sve prikupi i prebroji. Katica šuti. Pola sata kasnije ponavlja se isti razgovor. Zatim netko lupa na vrata. Otvara stari Šteler. Zvono vam ne radi, govori milicioner. Katica učini pokret, neobičan, kao da će progutati rođene šake.
Sarajevo je mali grad, koji ne prerasta vijest o nestanku djevojčice u vrijeme školskog izleta. Danima se o tome priča, pletu se legende i ogovaranja, krivi se i sumnjiči, buja narodna mašta, nošena prethodnim vjerovanjima, jedno se govori u kafani, drugo iza dvaput zaključanih vrata, a treće u crkvi. Samo komiteti šute, dok nadziru narod da mu mašta ne pođe na krivu stranu. I onda, nakon što prođe neko vrijeme, dani, tjedni, možda mjeseci, nastupi muk, kada se sve dotad žive pripovijesti već pomalo sliježu, stežu se poput svježe izlivene betonske ploče, i dovršavaju u trajna vjerovanja, koja se, sve do sljedeće velike nesreće u čaršiji, do rata, potresa ili vladareve smrti, neće više mijenjati i nadograđivati.
Za to vrijeme majka ide od priče do priče, u nadi da bi preko priča mogla pronaći svoje dijete, i postepeno ludi. Djed, Bertold Šteler, predratni sarajevski veletrgovac, moćan čovjek, za kojeg se priča, ali sad više ne znamo je li i ta priča istinita, ako nisu istinite priče o Majinom nestanku, da je na Trebeviću zakopao dva sanduka zlata, iznenada doživi moždani udar. Dok u koševskoj bolnici leži u komi, na sve strane priča se o tom zlatu. Zatim trgovac Šteler umire.
Joja Barun još neko vrijeme radi kao šef sale u hotelu Central. Katicu primaju u Jagomir, pa je, kao beznadan slučaj, prebacuju na Sokolac. U maju 1966, šest ili sedam godina po nestanku djevojčice, Josip Joja Barun odlazi iz Sarajeva. Ne zna se što biva s Katicom. U stanu Bertolda Štelera nastupa novi preraspored: one dvije porodice iz istočne Bosne ulaze u Štelerov dio, izbacuju na ulicu ostatke porodičnog bidermajera, dijele i pregrađuju prostor, unose sećije i ponjave i mijenjaju povijest, koja ionako, protivno vjerovanjima, nije za sva vremena utvrđena.
Joja Barun je nekoliko godina u Slavoniji, gdje sreće ženu, ne znamo joj ime, s kojom će provesti ostatak života, i koja će mu naroditi petero djece. Nikad se nisu vjenčali, možda zato što je Katica još bila živa. Ili je drugi razlog. Možda Joja Barun, premda u očaju stvara novi život i u tom novom životu brojnu djecu, još uvijek gaji vjeru da će Maja biti živa pronađena. Možda je stvorio priču iz koje će ona jednom izaći.
Sele se u Zagreb, gdje Joja sve do mirovine radi u Gradskom podrumu. To je onaj krupni, crni muškarac, ljubičast u licu, koji stoji u uglu sale, i nikad se ne smije.
Biva u životu što ne biva u priči, tako da je i Joju, kao i starog Štelera, pogodio moždani udar. Eno ga, slabo pokretan leži u sobi Doma za stare i nemoćne Medveščak, zamotan u pelene i uglavnom nijem. Juni je 1992, i on po cijele dane, s daljinskim upravljačem u ruci, gleda televiziju. Iščekuje vijesti, prevrće programe, traži slike iz opkoljenog grada. Smiješi se i grokće od nijemog zadovoljstva, dok gleda poznate ulice i zgrade, kako se ruše i izobličuju, dok očajni i uplakani ljudi bježe naokolo. Granate mu pred očima rastvaraju grad, kao dvorac zazidanih vrata i prozora, iz kojega će, Joji se tako čini, svakoga trenutka izaći, njegova djevojčica.
Oko njega mu kćeri i sinovi. I njima je teško.