Nisam otišao na sahranu Admirala Mahića. Na znam koliko dana pred smrt, nazvao me telefonom, ali me nije bilo kod kuće. Gordana mi je rekla: “Zvao Mahić. Umire od raka. Zvao je da se sa nama oprosti.” Gordanu je jako volio.
Jedan od razloga znam pouzdano. Ja, klasični nepilac, cio vijek sam proveo sa pjancima. Tako mi pao grah. A njima je kod Marka Darinkina, u ono vrijeme veoma mekog, krasno bilo piti do osam, ili do deset uveče, ali trijezan slušati šta pjane glave satima baljezgaju, od toga teško da ima išta odvratnije. Pa sam na tu praksu stavio tačku. Kad pripiti Mahić traži piće, kazao bih: “Nema. Vi pjanci ste mi dokurčili!” Ali se Mahić brzo ispraksirao: ode u kuhinju, kod Gordane, i vrati se sa čašom lozovače, a ja se moram praviti da je ne primjećujem.
Nisam mu otišao na sahranu, iz premnogih razloga, a ovaj je najjači: za živoga Mahića sam desetljećima radio ono što ni jedan čovjek ne bi htio, a teško i da bio umio: svaku sam njegovu knjigu pjesama pročitao i pročistio je, jer sam znao da je veliki talenat, kome sam na stotinama stihova zavidio, ali da nema ni mrvu svijesti o onom što piše.
Moj rad na njegovim knjigama sastojao se iz dvije faze. U prvom čitanju precrtam sve što u njima ne valja I valjda nitko kao ja ne zna kolik je dobitak za pjesmu kad iz nje izbaciš dva loša stiha. U drugoj fazi, ono što od pjesme ostane trebalo je čvršće povezati, pa bih ponešto sažeo, ovaj ili onaj stih ili odlomak sa početka ili iz sredine pjesme stavio bih na kraj, nekad i obrnuto, a rijetko se događalo da dopišem koji stih, kako bi pjesma bila cjelovitija, ali se događalo
Jednom se desilo nešto od čega sam načisto popizdeo. Napravio ja konačnu verziju više ne znam koje njegove knjige, ali nije objavljena ni ona, ni njena neispravljena verzija, što bi bila mila majka, nego je ludog Mahića ponijela “inspiracija” I ponovo napisao sve pjesme, što je značilo da je uništio mnogo šta od onoga što je bilo izvrsno u neispravljenom rukopisu. Rekao sam: ako se ovo još jednom desi, Mahiću, više ni ne izlazi pred oči.
Ne znam koliko pred smrt, poslao mi je rukopis izabranih pjesama Otkud ljubav za stolom smrti da ih pročitam i štogod pročistim, a hoće li ikad biti objavljene, pojama nemam, ali imam ih u kompjuteru. Taj posao sam obavio za jedno popodne, istog dana kad mi je rukopis poslao, i Mahić je bio oduševljen mojom brzinom, jer većinu tih pjesma, osim ponegdje, nije trebalo, razumije se, dirati, jedino su nove pjesme podvrgnute uobičajenom tretmanu. Iz tog rukopisa evo jedne od pjesama koje, po meni, nude najboljeg Mahića:
U AUTOBUSU KOJI MAHNITO JURI IZ KAIRA PREMA PORT SAIDU
Mogao sam se oženiti u Egiptu
jednom zrakom zalazećeg sunca
koja otvara kapije poljana
ispred autobusa što mahnito juri
iz Kaira prema Port Saidu…
Pored mene prolijeću oči
egipatske djece kao svjetlaci, nježna žeravica,
dok tajni papirusi se suše
u temeljima blatnih kuća
prelivenih bojama sunca,
a prepečene kasarne uzdišu za valovima Nila
i sparušeni vojnici piju u pustinji vodu kao djetlići,
bespomoćni ali brzi.
Ne mogu se mrtvi dozvati
ako se okrenu od tebe. Ne mogu se živi
dozvati ako se okrenu na tebe.
A u groblju kairskom stanuju živi ljudi.
Od nišana do nišana suši se veš.
A iznad groblja svjetlucaju antene kao ozarene hrizanteme.
I svi stanovi na planeti zemaljskoj su groblje
iz kojeg treba ustati proročki…
Svaki dan svojoj ništavnosti treba se izložit.
Nijedna vojska ne smije biti zaozbiljno uzeta, oružjem.
Sve oblakodere vjetar vodi na šišanje.
Ali ja maštam šta hoću.
Grudve oblaka i krošanja su moje riznice.
Čist pogled i poljubac – zlato i srebro.
Jedan misli ako ima dvorac
da je pobjegao od smrti u zlato,
drugi kroz dvorac traži besmrtnost u spavaćoj sobi,
treći javno pokazuje čarobni plašt istine
ispod kojeg će se tijelo pretvoriti u svemirsku pticu…
Niko nije vlasnik tijela, do smrt.
Sad znam,
prehrambeni proizvodi iz doba Ramzesa III bijahu svježiji.
Pilo se pivo od prve pšenice i prve datule,
u koje nije utisnut datum.
Slavile se vezice ćešnjaka.
Molilo se salati koja raspiruje ljubavni žar.
I sa svemirskom kozmetikom su dobro stajali –
terpentinskom smolom i tamjanom trljali su pustinju
da sačuvaju njen široki miris
provjetrenosti.
Tako su to činili srdačni i čisti vanzemaljci
koji su donijeli oko Ozirisovo,
Svevideće oko, preiskusno sunce,
prozor koji hoda kroz mrtve ljude!
Duboke rupe kopa zagrobni vjetar,
vrtače u pijesku pustinje
ka nilskom izvoru streme
u kosmičkim virovima…
Sve to u nevjenčanoj zraci pustinje
u zalasku sunca smeđem kao hurma
dok vjetar bije pijeskom o prepečene cigle
i Vesna hoće da me poljubi. A ja
zinuo u žuti pijesak, u siromašne kućice,
u zlatnog magarca kojem djeca trče
da ga pitaju za zdravlje…
Ja hoću Sfingu da poljubim!
Vesna jaše devu, deva jezdi putinjom, pustinja jezdi
svemirom. A šta dalje?!
I zaputim se koracima ogromnim preko neba.
Ali mi smo tu, samo tu, u zalasku…
Kao da okean vijuga pred nama, Nil pere veš svemira…
A šta dalje?
Amerikanac iz našeg autobusa fotografiše
zalazak sunca iza vojne baze…
Vesna ljubi Amerikanca.
Istinska knjiga stvara ni iz čega.
Izdaja stvara iz svega ništa.
Vrati se ljubavi – njište veselo
dečki i curice koji se jure po pustinji.
Ali ja plivam u potopljenoj katakombi,
svjetovi izvorni u zemlju propali su, svi osim mene,
a ja plivam ukrug pred davljenje i čekam ući,
kroz vijugavi Nil u vrtaču pijeska u vrtlog izvora, ali
ja nemam djevojku koja iz vruće vode Nila
izlazi u noć samo za mene,
faraona nježnosti, admirala valova beskraja,
izlazi iz središta zemlje…
Ja imam samo zraku zalazećeg sunca…
Zaista sam se mogao oženiti u Egiptu>
bez ikoga i ičega
Zrakom zalatećeg sunca
Ali autobus je otišao
u prošlost
ka mojoj budućnosti.
*
P. S. Mahiću sam se odužio i kao esejista. O njegovoj, više se ne sjećam kojoj knjizi – valjda se zvala Ljubavna inspiracija – objavio sam tekst,valjda u časopisu Izraz, i napravio pogovor njegovoj knjizi Vijavica iz pisaćeg stroja. Treba li uopšte kazati da sam, popravljajući mu pjesme, i pišući o njima, naučio štošta od toga rođenog pjesnika?
P. P. S. Sjetih se nezaboravnog stiha: “Hodža nosi grijalicu” iz ne znam koje Mahićeve pjesme. Sva vjerska lica, kako je božje sluge zvao pokojni Fikret Ibrahimpašić Fićo, nose grijalice, a druga je stvar što ih se nema đe priključiti, jer ne vjerujem da postoji Bog kao utikač. Mahićevo ređanje ovakvih slika očaravalo me, pored ostalog, i onim što su anvagardisti nazvali simultanizam, a radi se zapravo o najbržem načinu uvođenja novih slika u pjesmu: izostavljeni su svi prelazi od jedne jedne do druge slike, sve što bi ih povezivalo u manje ili više logičnu cjelinu – tehnika do koje je Mahić, kako mi je sam pričao, došao pomoću diktafona: kad mu dođe ono njegovo, izvadi diktafon i u njega kazuje ono što vidi dok ide ulicom, tako da su mnoge njegove pjesme koje djeluju iz temelja pomjereno u stvari bukvalno prepisane iz stvarnosti.
Mahić
Nisam otišao na sahranu Admirala Mahića. Na znam koliko dana pred smrt, nazvao me telefonom, ali me nije bilo kod kuće. Gordana mi je rekla: “Zvao Mahić. Umire od raka. Zvao je da se sa nama oprosti.” Gordanu je jako volio.
Jedan od razloga znam pouzdano. Ja, klasični nepilac, cio vijek sam proveo sa pjancima. Tako mi pao grah. A njima je kod Marka Darinkina, u ono vrijeme veoma mekog, krasno bilo piti do osam, ili do deset uveče, ali trijezan slušati šta pjane glave satima baljezgaju, od toga teško da ima išta odvratnije. Pa sam na tu praksu stavio tačku. Kad pripiti Mahić traži piće, kazao bih: “Nema. Vi pjanci ste mi dokurčili!” Ali se Mahić brzo ispraksirao: ode u kuhinju, kod Gordane, i vrati se sa čašom lozovače, a ja se moram praviti da je ne primjećujem.
Nisam mu otišao na sahranu, iz premnogih razloga, a ovaj je najjači: za živoga Mahića sam desetljećima radio ono što ni jedan čovjek ne bi htio, a teško i da bio umio: svaku sam njegovu knjigu pjesama pročitao i pročistio je, jer sam znao da je veliki talenat, kome sam na stotinama stihova zavidio, ali da nema ni mrvu svijesti o onom što piše.
Moj rad na njegovim knjigama sastojao se iz dvije faze. U prvom čitanju precrtam sve što u njima ne valja I valjda nitko kao ja ne zna kolik je dobitak za pjesmu kad iz nje izbaciš dva loša stiha. U drugoj fazi, ono što od pjesme ostane trebalo je čvršće povezati, pa bih ponešto sažeo, ovaj ili onaj stih ili odlomak sa početka ili iz sredine pjesme stavio bih na kraj, nekad i obrnuto, a rijetko se događalo da dopišem koji stih, kako bi pjesma bila cjelovitija, ali se događalo
Jednom se desilo nešto od čega sam načisto popizdeo. Napravio ja konačnu verziju više ne znam koje njegove knjige, ali nije objavljena ni ona, ni njena neispravljena verzija, što bi bila mila majka, nego je ludog Mahića ponijela “inspiracija” I ponovo napisao sve pjesme, što je značilo da je uništio mnogo šta od onoga što je bilo izvrsno u neispravljenom rukopisu. Rekao sam: ako se ovo još jednom desi, Mahiću, više ni ne izlazi pred oči.
Ne znam koliko pred smrt, poslao mi je rukopis izabranih pjesama Otkud ljubav za stolom smrti da ih pročitam i štogod pročistim, a hoće li ikad biti objavljene, pojama nemam, ali imam ih u kompjuteru. Taj posao sam obavio za jedno popodne, istog dana kad mi je rukopis poslao, i Mahić je bio oduševljen mojom brzinom, jer većinu tih pjesma, osim ponegdje, nije trebalo, razumije se, dirati, jedino su nove pjesme podvrgnute uobičajenom tretmanu. Iz tog rukopisa evo jedne od pjesama koje, po meni, nude najboljeg Mahića:
U AUTOBUSU KOJI MAHNITO JURI IZ KAIRA PREMA PORT SAIDU
Mogao sam se oženiti u Egiptu
jednom zrakom zalazećeg sunca
koja otvara kapije poljana
ispred autobusa što mahnito juri
iz Kaira prema Port Saidu…
Pored mene prolijeću oči
egipatske djece kao svjetlaci, nježna žeravica,
dok tajni papirusi se suše
u temeljima blatnih kuća
prelivenih bojama sunca,
a prepečene kasarne uzdišu za valovima Nila
i sparušeni vojnici piju u pustinji vodu kao djetlići,
bespomoćni ali brzi.
Ne mogu se mrtvi dozvati
ako se okrenu od tebe. Ne mogu se živi
dozvati ako se okrenu na tebe.
A u groblju kairskom stanuju živi ljudi.
Od nišana do nišana suši se veš.
A iznad groblja svjetlucaju antene kao ozarene hrizanteme.
I svi stanovi na planeti zemaljskoj su groblje
iz kojeg treba ustati proročki…
Svaki dan svojoj ništavnosti treba se izložit.
Nijedna vojska ne smije biti zaozbiljno uzeta, oružjem.
Sve oblakodere vjetar vodi na šišanje.
Ali ja maštam šta hoću.
Grudve oblaka i krošanja su moje riznice.
Čist pogled i poljubac – zlato i srebro.
Jedan misli ako ima dvorac
da je pobjegao od smrti u zlato,
drugi kroz dvorac traži besmrtnost u spavaćoj sobi,
treći javno pokazuje čarobni plašt istine
ispod kojeg će se tijelo pretvoriti u svemirsku pticu…
Niko nije vlasnik tijela, do smrt.
Sad znam,
prehrambeni proizvodi iz doba Ramzesa III bijahu svježiji.
Pilo se pivo od prve pšenice i prve datule,
u koje nije utisnut datum.
Slavile se vezice ćešnjaka.
Molilo se salati koja raspiruje ljubavni žar.
I sa svemirskom kozmetikom su dobro stajali –
terpentinskom smolom i tamjanom trljali su pustinju
da sačuvaju njen široki miris
provjetrenosti.
Tako su to činili srdačni i čisti vanzemaljci
koji su donijeli oko Ozirisovo,
Svevideće oko, preiskusno sunce,
prozor koji hoda kroz mrtve ljude!
Duboke rupe kopa zagrobni vjetar,
vrtače u pijesku pustinje
ka nilskom izvoru streme
u kosmičkim virovima…
Sve to u nevjenčanoj zraci pustinje
u zalasku sunca smeđem kao hurma
dok vjetar bije pijeskom o prepečene cigle
i Vesna hoće da me poljubi. A ja
zinuo u žuti pijesak, u siromašne kućice,
u zlatnog magarca kojem djeca trče
da ga pitaju za zdravlje…
Ja hoću Sfingu da poljubim!
Vesna jaše devu, deva jezdi putinjom, pustinja jezdi
svemirom. A šta dalje?!
I zaputim se koracima ogromnim preko neba.
Ali mi smo tu, samo tu, u zalasku…
Kao da okean vijuga pred nama, Nil pere veš svemira…
A šta dalje?
Amerikanac iz našeg autobusa fotografiše
zalazak sunca iza vojne baze…
Vesna ljubi Amerikanca.
Istinska knjiga stvara ni iz čega.
Izdaja stvara iz svega ništa.
Vrati se ljubavi – njište veselo
dečki i curice koji se jure po pustinji.
Ali ja plivam u potopljenoj katakombi,
svjetovi izvorni u zemlju propali su, svi osim mene,
a ja plivam ukrug pred davljenje i čekam ući,
kroz vijugavi Nil u vrtaču pijeska u vrtlog izvora, ali
ja nemam djevojku koja iz vruće vode Nila
izlazi u noć samo za mene,
faraona nježnosti, admirala valova beskraja,
izlazi iz središta zemlje…
Ja imam samo zraku zalazećeg sunca…
Zaista sam se mogao oženiti u Egiptu>
bez ikoga i ičega
Zrakom zalatećeg sunca
Ali autobus je otišao
u prošlost
ka mojoj budućnosti.
*
P. S. Mahiću sam se odužio i kao esejista. O njegovoj, više se ne sjećam kojoj knjizi – valjda se zvala Ljubavna inspiracija – objavio sam tekst,valjda u časopisu Izraz, i napravio pogovor njegovoj knjizi Vijavica iz pisaćeg stroja. Treba li uopšte kazati da sam, popravljajući mu pjesme, i pišući o njima, naučio štošta od toga rođenog pjesnika?
P. P. S. Sjetih se nezaboravnog stiha: “Hodža nosi grijalicu” iz ne znam koje Mahićeve pjesme. Sva vjerska lica, kako je božje sluge zvao pokojni Fikret Ibrahimpašić Fićo, nose grijalice, a druga je stvar što ih se nema đe priključiti, jer ne vjerujem da postoji Bog kao utikač. Mahićevo ređanje ovakvih slika očaravalo me, pored ostalog, i onim što su anvagardisti nazvali simultanizam, a radi se zapravo o najbržem načinu uvođenja novih slika u pjesmu: izostavljeni su svi prelazi od jedne jedne do druge slike, sve što bi ih povezivalo u manje ili više logičnu cjelinu – tehnika do koje je Mahić, kako mi je sam pričao, došao pomoću diktafona: kad mu dođe ono njegovo, izvadi diktafon i u njega kazuje ono što vidi dok ide ulicom, tako da su mnoge njegove pjesme koje djeluju iz temelja pomjereno u stvari bukvalno prepisane iz stvarnosti.