U podnevnoj novembarskoj šetnji Dobrinjom, sarajevskim kvartom u kome stanuje, poznati bosanskohercegovački novinar i publicist Vehid Gunić zaustavio se nakratko u samom centru naselja pored jedne od dvadesetak nedavno postavljenih klupa u lijepo uređenom bulevaru. Ova, pored koje je zastao pa na nju nešto kasnije i sjeo, po mnogočemu se razlikuje od ostalih, jer jedino na njoj piše ime osobe kojoj je posvećena – klupa maestra Esada Arnautalića. Smještena na samom rubu Bulevara branilaca Dobrinje i Ulice Mimara Sinana, na trotoaru između dva pješačka prelaza, udaljena stotinjak metara od zgrade u kojoj maestro stanuje. Klupu je prije dva mjeseca na svečanoj ceremoniji maestru Esadu Arnautaliću posvetio načelnik općine Novi Grad Semir Efendić uz prisustvo nekoliko maestrovih prijatelja.
Ideja za posvetu jedne klupe poznatoj osobi potekla je upravo od Vehida Gunića jer – kako kaže – on smatra da je Esad Arnautalić svojim višedecenijskim muzičkim stvaralaštvom, ako ništa više a ono bar klupu za odmor zaslužio, pa kad krene u šetnju, a svakim danom sve rjeđu, jer ga godine i bolest sve više pritišću, da na toj kratkoj relaciji ima svoje mjesto za predah. Naravno, klupa je namijenjena i ostalim građanima za odmor. Zaslužio je maestro da u Sarajevo ima i svoju ulicu, baš kao i doajen sevdalinke Safet Isović, smatra Vehid Gunić.
Iako se nisu dogovorili za susret, samo koji minut nakon Vehida pored klupe stiže i slikar Selver Porča, a potom i poznati sazlija (svirač muzičkog instrumenta saz) Avdo Lemeš. Ovaj dobrinjski umjetnički trojac se tako, sasvim slučajno, našao na okupu pored mjesta namijenog njihovom prijatelju Esadu Arnautaliću, s kim su u Dobrinji drugovali i u ratnom, opkoljenom Sarajevu kada su se češće družili nego danas. Sva četverica su u tom ratnom periodu stvarala svoja djela koja su ostala vjerni svjedok otporu agresiji, fašizmu i blokadi grada, a stanovnici Dobrinje posebno pamte nenadmašno djelo Esada Arnautalića – ženski hor “Bosna” koji je djelovao cijelo vrijeme opsade grada. Esad je na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu u startu okupio desetak žena razne starosne dobi koje su iskazale interes (naravno i sklonost) za pjevanjem te s njima svakodnevno vježbao izvođenje pjesama različitog žanra. Interes za hor je stalno rastao te je za koji mjesec stotinjak žena postalo stalnim članicama “Bosne”.
Postojao je i aktivan bio hor “Bosna” i nakon završetka rata šireći nastupe i gostovanja i u još neke gradove Bosne i Hercegovine, ali nakon rata mnoge članice hora su se vratile svojim redovnim poslovima u preduzećima i ustanovama u kojima su radile ranije, pa je vremenom i hor postao malobrojniji da bi se potom ugasio. Umjesto njega maestro je osnovao dječji hor “Vesela djeca”, otkrivajući mlade pjevačke talente, ali kako su godine Esada Arnautalića sve više pritiskivale, aktivnosti hora su slabile i prije koju godinu i on je otišao u historiju.
Kada je, čini mi se, 2007. godine ženski hor “Bosna” održao posljednji koncert u sali sarajevske općine Novi Grad, izvodeći šarolik repertoar pjesama u obradi njegovog dirigenta, nakon koncerta družio sam se upravo sa pomenutim dobrinjskim trojcem i maestrom Esadom Arnautalićem koji je te noći bio posebno sretan i zadovoljan, jer ga je dupke puna sala za ovaj nastup nagradila velikim pljeskom.
Čestitajući maestru na briljantnom nastupu hora, kazao sam mu da je taj koncert, po raznovrsnosti repertoara (od sevdalinke, popularnih hitova do brodvejske muzike), aranžmanima pjesama i maestralnom dirigovanju, bio više od običnog koncerta, te da – ne samo za ovaj nastup nego cjelokupno svoje stvaralaštvo – zaslužuje najveća priznanja ovog grada.
“Hvala ti na tim iskrenim čestitkama, ali ja bih više volio da mi kažeš šta to u nastupu hora i izvođenju djela nije bilo dobro, pa da te pogreške, ako ih je bilo, na sljedećem nastupu otklonim”, savjetovao me maestro Esad Arnautalić.
Kazao sam mu da ja nisam takve propuste uočio i da je koncert bio izvrstan. Pričali smo mi sa maestrom te noći još i o drugim stvarima i njegovom umijeću i vještini komponovanja, aranžiranja i dirigovanja, ali mi je u sjećanju ostala jedna njegova krakterna osobina – skromnost. Kada sam mu, bez imalo licemjerstva, kazao da on svojim gotovo pola stoljeća aktivnim djelovanjem na muzičkoj sceni u Sarajevu i bivšoj državi zaslužuje najveća društvena priznanja, odmahnuo je rukom kazavši:
“Ne trebaju meni nikakva priznanja, jer ja sam radio samo svoj svakodnevni posao!”
Potom sam ga podsjetio na činjenicu da su njegove zaslužne kolege u susjednim državama dobile najveća priznanja i da je za njih država upriličila svečani koncert, potvrđujući to primjerom koncerta (sada već pokojnog) hrvatskog umjetnika Arsena Dedića na kome se okupila cijela muzička elita iz regije. “Jedan takav koncert, Eso, i ti si zaslužio ovdje u Sarajevu. A vjerujem da bi na njemu rado nastupili ne samo svi ti umjetnici za koje si ti stvarao i s njima sarađivao, nego i ovi mladi muzičari.”
No, maestro je i dalje ostao pri svom mišljenju – da njemu tako nešto ne treba.
I dok se uz klupu maestra Esada Arnautalića u Dobrinji, u društvu Vehida, Avde i Selvera prisjećam svih tih naših poslijeratnih druženja s njim, kao i niza noći provedenih u dobrinjskim kafanama, Selver Porča će upitati Avdu Lemeša za maestra potencirajući da mu kaže kakvo je ovih dana zdravstveno stanje Esada Arnautalića. Nije Avdo mogao biti ravnodušan na to pitanje te je pomalo tužnog izraza lica i nešto tišim glasom kazao da se maestro teško kreće i da najveći dio vremena provodi u stanu.
Samo koji mjesec prije ponekad sam Esada Arnautalića susretao u ovom dijelu Dobrinje kako sjedi sam za stolom u kafani “Mrkva” i pije čaj. Kada bih ga upitao za zdravlje, kazao bi mi da se osjeća starački i da se zbog bolova u nogama otežano kreće.
Sjetio sam se tada da sam maestra, danas 78-godišnjaka, upoznao još prvih 1970-ih godina u Zabavno-muzičkoj redakciji tadašnjeg Radio Sarajeva kad sam jednog jesenjeg dana došao u redakciju, započinjujući uspješnu saradnju sa urednikom Nikšom Dabovićem, koji je sjedio u istom uredu sa Esadom Arnautalićem. Bilo je to vrijeme uspona pa i zenita u Esadovoj muzičkoj karijeri. Nakon što je ranije, početkom šeste decenije 20. stoljeća u saradnji sa bratom Ismetom, poznatijim pod imenom Nuno, i još nekim sarajevskim muzičarima trasirao muzičku stazu pop ansamblu “Indeksi”, Esad Arnautalić je 1967. godine bio idejni tvorac, a Televizija Sarajevo organizator, muzičkog festivala “Vaš šlager sezone” koji je stvorio nekoliko sarajevskih zvijezda zabavne muzike. Nakon rata maestro će mi u jednom intervju za lokalnu televiziju o tom festivalu kazati i ovo:
“Ja sam čovjek koji je smislio ‘Vaš šlager sezone’. On je trebao da krene 1963. godine. Međutim, neki tadašnji ljudi na Radio Sarajevu nisu to dali. Na snazi je tada bila teza da će u državi Ljubljana proizvoditi svu ozbiljnu muziku, Zagreb svu zabavnu, a Beograd svu narodnu muziku. Mlad i nadobudan, kao što je većina omladine, shvatio sam da je to kolonijalni odnos i na jedan moj lukav potez ‘Šlager’ je ipak krenuo u proljeće 1967. godine. Otada je rastao i rastao i bio sve bolji i bolji. Ono što jeste i radi čega je festival napravljen je, prije svega, pružanje šansi bosanskohercegovačkij autorskoj i izvođačkoj produkciji.”
Umjetnički opus Esada Arnautalića može se podijeliti u četiri faze: komponovanje i rad na mjestu urednika i producenta u tadašnjem Radio Sarajevu, zatim organizacija festivala “Vaš šlager sezone”, stvaranje filmske muzike (“Miris dunja”, “Savršen krug”, “Ono malo duše” i drugi) i vođenje hora “Bosna”. Iz te prve faze nezaboravni su i njegovi aranžmani za “Muziku raspoloženja”, opus ozbiljne muzike u vlastitom aranžmanu (orkestarske obrade klasike i klasika popularne muzike) koji je 1986. godine uradio za TV Sarajevo zajedno sa bratom Ismetom i redateljem Ademirom Kenovićem. O svakoj ovoj maestrovoj umjetničkoj fazi mogli bi se napisati posebni romani.
Vrstan muzičar, darovit kompozitor, nenadmašni dirigent te dobar pedagog i praktičar, Esad Arnautalić je isto tako interesantan i u privatnim susretanjima i druženjima.
I dok nas četverica tako, sredinom novembra 2016. godine, u dobrinjskoj dokolici družimo pred klupom našeg prijatelja Esada Arnautalića, prisjećam se jednog od njegovih prvih većih uspjeha kada je na jednom od splitskih festivala zabavne muzike debitovao sa pjesmom “Kud plovi ovaj brod” (za koju je tekst napisao Arsen Dedić) u izvođenju Radojke Šverko, koja se i proslavila ovom melodijom. U toj Esadovoj pjesmi dosta simbolike može se prepoznati i danas, u ovo tranzicijsko vrijeme kad su u društvu mnoge vrijednosti, a umjetničke pogotovo, izgubile svoje značenje i kad u poplavi folka pravu umjetnost malo ko cijeni. Zato nije zgoreg metaforički se upitati ponovo kud plovi ovaj brod na kome su današnji populisti koji su grandioznom maestru, umjesto istinske zahvalnosti za sve ono što je u svom stvaralaštvu uradio za Sarajevu, Bosnu i Hercegovinu i bivšu državu, darivali jednu običnu parkovsku klupu, koju može svakodnevnim radom zaslužiti svaki prosječni građanin u firmi ili nekoj ustanovi bilo kojeg sarajevskog naselja ili mjesne zajednice.
Maestro Esad Arnautalić
U podnevnoj novembarskoj šetnji Dobrinjom, sarajevskim kvartom u kome stanuje, poznati bosanskohercegovački novinar i publicist Vehid Gunić zaustavio se nakratko u samom centru naselja pored jedne od dvadesetak nedavno postavljenih klupa u lijepo uređenom bulevaru. Ova, pored koje je zastao pa na nju nešto kasnije i sjeo, po mnogočemu se razlikuje od ostalih, jer jedino na njoj piše ime osobe kojoj je posvećena – klupa maestra Esada Arnautalića. Smještena na samom rubu Bulevara branilaca Dobrinje i Ulice Mimara Sinana, na trotoaru između dva pješačka prelaza, udaljena stotinjak metara od zgrade u kojoj maestro stanuje. Klupu je prije dva mjeseca na svečanoj ceremoniji maestru Esadu Arnautaliću posvetio načelnik općine Novi Grad Semir Efendić uz prisustvo nekoliko maestrovih prijatelja.
Ideja za posvetu jedne klupe poznatoj osobi potekla je upravo od Vehida Gunića jer – kako kaže – on smatra da je Esad Arnautalić svojim višedecenijskim muzičkim stvaralaštvom, ako ništa više a ono bar klupu za odmor zaslužio, pa kad krene u šetnju, a svakim danom sve rjeđu, jer ga godine i bolest sve više pritišću, da na toj kratkoj relaciji ima svoje mjesto za predah. Naravno, klupa je namijenjena i ostalim građanima za odmor. Zaslužio je maestro da u Sarajevo ima i svoju ulicu, baš kao i doajen sevdalinke Safet Isović, smatra Vehid Gunić.
Iako se nisu dogovorili za susret, samo koji minut nakon Vehida pored klupe stiže i slikar Selver Porča, a potom i poznati sazlija (svirač muzičkog instrumenta saz) Avdo Lemeš. Ovaj dobrinjski umjetnički trojac se tako, sasvim slučajno, našao na okupu pored mjesta namijenog njihovom prijatelju Esadu Arnautaliću, s kim su u Dobrinji drugovali i u ratnom, opkoljenom Sarajevu kada su se češće družili nego danas. Sva četverica su u tom ratnom periodu stvarala svoja djela koja su ostala vjerni svjedok otporu agresiji, fašizmu i blokadi grada, a stanovnici Dobrinje posebno pamte nenadmašno djelo Esada Arnautalića – ženski hor “Bosna” koji je djelovao cijelo vrijeme opsade grada. Esad je na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu u startu okupio desetak žena razne starosne dobi koje su iskazale interes (naravno i sklonost) za pjevanjem te s njima svakodnevno vježbao izvođenje pjesama različitog žanra. Interes za hor je stalno rastao te je za koji mjesec stotinjak žena postalo stalnim članicama “Bosne”.
Postojao je i aktivan bio hor “Bosna” i nakon završetka rata šireći nastupe i gostovanja i u još neke gradove Bosne i Hercegovine, ali nakon rata mnoge članice hora su se vratile svojim redovnim poslovima u preduzećima i ustanovama u kojima su radile ranije, pa je vremenom i hor postao malobrojniji da bi se potom ugasio. Umjesto njega maestro je osnovao dječji hor “Vesela djeca”, otkrivajući mlade pjevačke talente, ali kako su godine Esada Arnautalića sve više pritiskivale, aktivnosti hora su slabile i prije koju godinu i on je otišao u historiju.
Kada je, čini mi se, 2007. godine ženski hor “Bosna” održao posljednji koncert u sali sarajevske općine Novi Grad, izvodeći šarolik repertoar pjesama u obradi njegovog dirigenta, nakon koncerta družio sam se upravo sa pomenutim dobrinjskim trojcem i maestrom Esadom Arnautalićem koji je te noći bio posebno sretan i zadovoljan, jer ga je dupke puna sala za ovaj nastup nagradila velikim pljeskom.
Čestitajući maestru na briljantnom nastupu hora, kazao sam mu da je taj koncert, po raznovrsnosti repertoara (od sevdalinke, popularnih hitova do brodvejske muzike), aranžmanima pjesama i maestralnom dirigovanju, bio više od običnog koncerta, te da – ne samo za ovaj nastup nego cjelokupno svoje stvaralaštvo – zaslužuje najveća priznanja ovog grada.
“Hvala ti na tim iskrenim čestitkama, ali ja bih više volio da mi kažeš šta to u nastupu hora i izvođenju djela nije bilo dobro, pa da te pogreške, ako ih je bilo, na sljedećem nastupu otklonim”, savjetovao me maestro Esad Arnautalić.
Kazao sam mu da ja nisam takve propuste uočio i da je koncert bio izvrstan. Pričali smo mi sa maestrom te noći još i o drugim stvarima i njegovom umijeću i vještini komponovanja, aranžiranja i dirigovanja, ali mi je u sjećanju ostala jedna njegova krakterna osobina – skromnost. Kada sam mu, bez imalo licemjerstva, kazao da on svojim gotovo pola stoljeća aktivnim djelovanjem na muzičkoj sceni u Sarajevu i bivšoj državi zaslužuje najveća društvena priznanja, odmahnuo je rukom kazavši:
“Ne trebaju meni nikakva priznanja, jer ja sam radio samo svoj svakodnevni posao!”
Potom sam ga podsjetio na činjenicu da su njegove zaslužne kolege u susjednim državama dobile najveća priznanja i da je za njih država upriličila svečani koncert, potvrđujući to primjerom koncerta (sada već pokojnog) hrvatskog umjetnika Arsena Dedića na kome se okupila cijela muzička elita iz regije. “Jedan takav koncert, Eso, i ti si zaslužio ovdje u Sarajevu. A vjerujem da bi na njemu rado nastupili ne samo svi ti umjetnici za koje si ti stvarao i s njima sarađivao, nego i ovi mladi muzičari.”
No, maestro je i dalje ostao pri svom mišljenju – da njemu tako nešto ne treba.
I dok se uz klupu maestra Esada Arnautalića u Dobrinji, u društvu Vehida, Avde i Selvera prisjećam svih tih naših poslijeratnih druženja s njim, kao i niza noći provedenih u dobrinjskim kafanama, Selver Porča će upitati Avdu Lemeša za maestra potencirajući da mu kaže kakvo je ovih dana zdravstveno stanje Esada Arnautalića. Nije Avdo mogao biti ravnodušan na to pitanje te je pomalo tužnog izraza lica i nešto tišim glasom kazao da se maestro teško kreće i da najveći dio vremena provodi u stanu.
Samo koji mjesec prije ponekad sam Esada Arnautalića susretao u ovom dijelu Dobrinje kako sjedi sam za stolom u kafani “Mrkva” i pije čaj. Kada bih ga upitao za zdravlje, kazao bi mi da se osjeća starački i da se zbog bolova u nogama otežano kreće.
Sjetio sam se tada da sam maestra, danas 78-godišnjaka, upoznao još prvih 1970-ih godina u Zabavno-muzičkoj redakciji tadašnjeg Radio Sarajeva kad sam jednog jesenjeg dana došao u redakciju, započinjujući uspješnu saradnju sa urednikom Nikšom Dabovićem, koji je sjedio u istom uredu sa Esadom Arnautalićem. Bilo je to vrijeme uspona pa i zenita u Esadovoj muzičkoj karijeri. Nakon što je ranije, početkom šeste decenije 20. stoljeća u saradnji sa bratom Ismetom, poznatijim pod imenom Nuno, i još nekim sarajevskim muzičarima trasirao muzičku stazu pop ansamblu “Indeksi”, Esad Arnautalić je 1967. godine bio idejni tvorac, a Televizija Sarajevo organizator, muzičkog festivala “Vaš šlager sezone” koji je stvorio nekoliko sarajevskih zvijezda zabavne muzike. Nakon rata maestro će mi u jednom intervju za lokalnu televiziju o tom festivalu kazati i ovo:
“Ja sam čovjek koji je smislio ‘Vaš šlager sezone’. On je trebao da krene 1963. godine. Međutim, neki tadašnji ljudi na Radio Sarajevu nisu to dali. Na snazi je tada bila teza da će u državi Ljubljana proizvoditi svu ozbiljnu muziku, Zagreb svu zabavnu, a Beograd svu narodnu muziku. Mlad i nadobudan, kao što je većina omladine, shvatio sam da je to kolonijalni odnos i na jedan moj lukav potez ‘Šlager’ je ipak krenuo u proljeće 1967. godine. Otada je rastao i rastao i bio sve bolji i bolji. Ono što jeste i radi čega je festival napravljen je, prije svega, pružanje šansi bosanskohercegovačkij autorskoj i izvođačkoj produkciji.”
Umjetnički opus Esada Arnautalića može se podijeliti u četiri faze: komponovanje i rad na mjestu urednika i producenta u tadašnjem Radio Sarajevu, zatim organizacija festivala “Vaš šlager sezone”, stvaranje filmske muzike (“Miris dunja”, “Savršen krug”, “Ono malo duše” i drugi) i vođenje hora “Bosna”. Iz te prve faze nezaboravni su i njegovi aranžmani za “Muziku raspoloženja”, opus ozbiljne muzike u vlastitom aranžmanu (orkestarske obrade klasike i klasika popularne muzike) koji je 1986. godine uradio za TV Sarajevo zajedno sa bratom Ismetom i redateljem Ademirom Kenovićem. O svakoj ovoj maestrovoj umjetničkoj fazi mogli bi se napisati posebni romani.
Vrstan muzičar, darovit kompozitor, nenadmašni dirigent te dobar pedagog i praktičar, Esad Arnautalić je isto tako interesantan i u privatnim susretanjima i druženjima.
I dok nas četverica tako, sredinom novembra 2016. godine, u dobrinjskoj dokolici družimo pred klupom našeg prijatelja Esada Arnautalića, prisjećam se jednog od njegovih prvih većih uspjeha kada je na jednom od splitskih festivala zabavne muzike debitovao sa pjesmom “Kud plovi ovaj brod” (za koju je tekst napisao Arsen Dedić) u izvođenju Radojke Šverko, koja se i proslavila ovom melodijom. U toj Esadovoj pjesmi dosta simbolike može se prepoznati i danas, u ovo tranzicijsko vrijeme kad su u društvu mnoge vrijednosti, a umjetničke pogotovo, izgubile svoje značenje i kad u poplavi folka pravu umjetnost malo ko cijeni. Zato nije zgoreg metaforički se upitati ponovo kud plovi ovaj brod na kome su današnji populisti koji su grandioznom maestru, umjesto istinske zahvalnosti za sve ono što je u svom stvaralaštvu uradio za Sarajevu, Bosnu i Hercegovinu i bivšu državu, darivali jednu običnu parkovsku klupu, koju može svakodnevnim radom zaslužiti svaki prosječni građanin u firmi ili nekoj ustanovi bilo kojeg sarajevskog naselja ili mjesne zajednice.