Majka na kraju nije više postavljala pitanja. Posljednje njezino pitanje, prije nego što će umrijeti, bilo je:
Zašto nikad nisi napisao priču o madame W?
Ne znam jesam li joj išta odgovorio. Ali tu priču nisam ispričao ni u sljedećoj knjizi, ni u onoj koja je zatim uslijedila i s kojom je trebao biti dovršen jedan porodični ciklus.
Stalno sam je odlagao, nadajući se da još ima vremena i da ću pronaći način.
Ali priča je izmicala.
Otpočetka se mogla ispričati samo u obliku dvije priče. Tako što će jedna biti istinita, druga izmišljena, ali se neće znati koje je koja.
I
Madame W svi smo zvali madame W, jer je ona tako govorila: ni gospođo, ni drugarice, nego madame. To u Sarajevu baš i nije bilo jednostavno, jer je madame u lokalnom govorenju značilo samo jedno: kurva.
Ali madame W mislila je nešto drugo.
Imali su kćerku i deset godina mlađeg sina.
Zaljubila se u mladoga Jevrejina, komunista, arhitekta s diplomom Karlova univerziteta.
Kada se zaratilo, on je otišao u šumu, a nju je ostavio u gradu.
Sestra je rasturala letke, brat, tek stasali gimnazijalac, u njoj je vidio uzora.
I na kraju, ustaše su njega ulovili s lecima, pa su uhitili i nju, te ih oboje predali Nijemcima.
Ne zna se gdje su ih i kako ubili, ali se zna da su ih ubili.
Njihov otac, inženjer W, svisnuo je od muke, srušio se mrtav u liftu, nakon što je pritisnuo broj njihova kata.
Tako je madame W ostala sama.
Kada je u svibnju 1945. nastupio preokret, sin prvih susjeda L, mladi ustaša, idealist, nije na vrijeme uspio pobjeći, i šesti ga je travanj, dan oslobođenja, dočekao u stanu.
Nekoliko dana kasnije partizani su krenuli s pretresima, od podruma prema tavanu. Znali su da se L skriva negdje u zgradi.
Madame W otključala je vrata, i povukla ga u svoj stan.
Ovdje te neće tražiti, rekla je.
Zašto ste to učinili, pitao ju je Franjo Rejc dvadesetak godina kasnije.
Ne bi li ovome svemu došao kraj, rekla je, i da susjedu ne gledam kao što gledam sebe.
Nije se gledala, korotne crne marame nikada nije skinula sa zrcala po stanu.
II
Madame W svi smo zvali madame W, pomalo i zato što smo joj se rugali. Bilo je u tom njezinom madamanju nečega izvještačenog, kuferaškog. Ali kako smo i sami kuferaši, to joj nismo uzimali za zlo. Jedino što je Franjo naokolo morao objašnjavati da madame ne znači kurva.
Nju, međutim, nije bilo briga.
Gospodin W kratko je radio u kraljevskom poslanstvu u Parizu, doselili su se iz Zagreba, gdje su, govorila je Olga, svo četvero živjeli u svili i kadifi.
Imali su kćerku deset godina stariju od sina, koji je 1941. tek polazio u gimnaziju.
Zaljubila se u mladoga njemačkog oficira, esesovca, arhitekta, koji je pao na njen francuski izgovor. Našavši jedno drugo, oboje su se našli u svijetu koji nije bio stvaran.
Vodio ih je, nju i mlađega brata, koji je u sestri vidio uzor, na Bistričak na izlet. Onako bez pratnje, odvažno.
Kod Nemile upali su u partizansku zasjedu.
Preživio je samo vozač, njega su pustili, i on je madame W ispričao kako su joj ubijena djeca.
Gospodin W mrtav se srušio u liftu, u prizemlju, ne pritisnuvši broj njihova kata.
Kada je početkom 1945. Luburić stigao u Sarajevo, započinju krvave racije, i u jednoj od tih racija započeli su s pretresom naše zgrade.
Vrata do vrata s madame W, nasuprot vrata mladoga ustaše L, lakše je ranjen, kod majke i oca, već nekoliko dana ležao mladi partizan, student prava E.
Madame W je, dok se po stubištu čuo tutanj racije, izvela E iz njegova doma.
Ovdje te neće tražiti, rekla je.
Zašto ste to učinili, pitao ju je Franjo Rejc dvadesetak godina kasnije, znajući i to da su prethodno bili u tako lošim odnosima da se nisu ni pozdravljali.
Ne bi li ovome svemu došao kraj, odgovorila je, ali uzalud, kraja nema.
Madame W
Majka na kraju nije više postavljala pitanja. Posljednje njezino pitanje, prije nego što će umrijeti, bilo je:
Zašto nikad nisi napisao priču o madame W?
Ne znam jesam li joj išta odgovorio. Ali tu priču nisam ispričao ni u sljedećoj knjizi, ni u onoj koja je zatim uslijedila i s kojom je trebao biti dovršen jedan porodični ciklus.
Stalno sam je odlagao, nadajući se da još ima vremena i da ću pronaći način.
Ali priča je izmicala.
Otpočetka se mogla ispričati samo u obliku dvije priče. Tako što će jedna biti istinita, druga izmišljena, ali se neće znati koje je koja.
I
Madame W svi smo zvali madame W, jer je ona tako govorila: ni gospođo, ni drugarice, nego madame. To u Sarajevu baš i nije bilo jednostavno, jer je madame u lokalnom govorenju značilo samo jedno: kurva.
Ali madame W mislila je nešto drugo.
Imali su kćerku i deset godina mlađeg sina.
Zaljubila se u mladoga Jevrejina, komunista, arhitekta s diplomom Karlova univerziteta.
Kada se zaratilo, on je otišao u šumu, a nju je ostavio u gradu.
Sestra je rasturala letke, brat, tek stasali gimnazijalac, u njoj je vidio uzora.
I na kraju, ustaše su njega ulovili s lecima, pa su uhitili i nju, te ih oboje predali Nijemcima.
Ne zna se gdje su ih i kako ubili, ali se zna da su ih ubili.
Njihov otac, inženjer W, svisnuo je od muke, srušio se mrtav u liftu, nakon što je pritisnuo broj njihova kata.
Tako je madame W ostala sama.
Kada je u svibnju 1945. nastupio preokret, sin prvih susjeda L, mladi ustaša, idealist, nije na vrijeme uspio pobjeći, i šesti ga je travanj, dan oslobođenja, dočekao u stanu.
Nekoliko dana kasnije partizani su krenuli s pretresima, od podruma prema tavanu. Znali su da se L skriva negdje u zgradi.
Madame W otključala je vrata, i povukla ga u svoj stan.
Ovdje te neće tražiti, rekla je.
Zašto ste to učinili, pitao ju je Franjo Rejc dvadesetak godina kasnije.
Ne bi li ovome svemu došao kraj, rekla je, i da susjedu ne gledam kao što gledam sebe.
Nije se gledala, korotne crne marame nikada nije skinula sa zrcala po stanu.
II
Madame W svi smo zvali madame W, pomalo i zato što smo joj se rugali. Bilo je u tom njezinom madamanju nečega izvještačenog, kuferaškog. Ali kako smo i sami kuferaši, to joj nismo uzimali za zlo. Jedino što je Franjo naokolo morao objašnjavati da madame ne znači kurva.
Nju, međutim, nije bilo briga.
Gospodin W kratko je radio u kraljevskom poslanstvu u Parizu, doselili su se iz Zagreba, gdje su, govorila je Olga, svo četvero živjeli u svili i kadifi.
Imali su kćerku deset godina stariju od sina, koji je 1941. tek polazio u gimnaziju.
Zaljubila se u mladoga njemačkog oficira, esesovca, arhitekta, koji je pao na njen francuski izgovor. Našavši jedno drugo, oboje su se našli u svijetu koji nije bio stvaran.
Vodio ih je, nju i mlađega brata, koji je u sestri vidio uzor, na Bistričak na izlet. Onako bez pratnje, odvažno.
Kod Nemile upali su u partizansku zasjedu.
Preživio je samo vozač, njega su pustili, i on je madame W ispričao kako su joj ubijena djeca.
Gospodin W mrtav se srušio u liftu, u prizemlju, ne pritisnuvši broj njihova kata.
Kada je početkom 1945. Luburić stigao u Sarajevo, započinju krvave racije, i u jednoj od tih racija započeli su s pretresom naše zgrade.
Vrata do vrata s madame W, nasuprot vrata mladoga ustaše L, lakše je ranjen, kod majke i oca, već nekoliko dana ležao mladi partizan, student prava E.
Madame W je, dok se po stubištu čuo tutanj racije, izvela E iz njegova doma.
Ovdje te neće tražiti, rekla je.
Zašto ste to učinili, pitao ju je Franjo Rejc dvadesetak godina kasnije, znajući i to da su prethodno bili u tako lošim odnosima da se nisu ni pozdravljali.
Ne bi li ovome svemu došao kraj, odgovorila je, ali uzalud, kraja nema.