Priča o Jerolimu Miši može biti priča o jednome hrvatskom i južnoslavenskom naraštaju, o njegovim vjerama i razočaranjima, i o sudbinskoj i životnoj degradaciji iz estetskih i političkih radikala i revolucionara u konzervativce, političke i umjetničke formaliste.
U potiho objavljenoj monografiji, skromnoj po formatu i utrošenom repromaterijalu, ali iznenađujuće sadržajnoj i ozbiljno napisanoj, Ana Šeparović ispričala je upravo takvu priču o ovome slikaru i njegovu životnom kontekstu. Još kada bi se našlo onih koji su u stanju s razumijevanjem pročitati njezinu vrlo prohodnu, jasno ispisanu znanstvenu prozu, ne tražeći i ne nalazeći u njoj tek ljubavne pripovijesti iz Mišina života, knjiga “Jerolim Miše: između slike i riječi” bila bi istinski kulturni događaj ljeta i jeseni 2016. Uzgred, a možda i ne samo uzgred, Ana Šeparović pokazala je izvanrednu ozbiljnost i odgovornost već i time što u svom tekstu pravilno deklinirala prezime Jerolima Miše, pokazavši, za razliku od onih likovnih kritičara, književnika, kunsthistoričara i novinara koji kao da su materinji hrvatski jezik učili na početnom tečaju – francuskog.
Rođen kao jedanaesto dijete stolara Ivana i domaćice Marije, rođene Sallustri, Jerolim rano ostaje bez oca, i školuje se materinom požrtvovnošću i brigom starijeg brata, poštara. U rodnome Splitu pohađa realnu gimnaziju, i umjesto da nakon velike mature ode u činovnike, kod Emanuela Vidovića u Dvorani risanja, pri Graditeljskoj, zanatlijskoj i umjetničkoj školi uči se slikarstvu. Ubrzo nalazi posla kao kazališni dekorater, dizajner i časopisni ilustrator. Godine 1910. odlazi u Zagreb, gdje kod Otona Ivekovića, na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, upisuje slikarstvo. Izbacuju ga nakon godinu dana, jer se u članku “Turistička umjetnost”, objavljenom u Zvonu, žestoko, ali vrlo umjesno i duhovito obračunao sa slikarstvom Mencija Clementa Crnčića. Što, možda, i ne bi bilo tako velik problem da Crnčić nije bio profesor na istoj školi. Nastavničko vijeće ponudilo je Miši da se odrekne svoga članka, da ga, kako su rekli, “demantira”, ali on je to odbio. Prekršivši zagrebačke fine običaje izvršio je socijalno samoubojstvo. I to je trebao biti njegov kraj.
Međutim, već su ga primijetili pojedini mjesni arbitri elegancije, prvi među njima Kosta Strajnić – još jedna amblematska figura epohe, počeo je dobivati poslove, raditi po časopisima, ilustrirati, dizajnirati i crtati kao svojevrsni naraštajni portretist. No, gotovo sve što je tada nacrtao i naslikao izgubljeno je u vremenu, i prepoznaje se samo na pokojoj časopisnoj reprodukciji i fotografiji.
Usporedo s tim Miše se sve više bavi pisanjem, kritikom, poezijom i prozom, te angažirano nastupa po novinama i časopisima uglavnom pravaškog usmjerenja, gdje se obračunava s okoštalom hrvatskom kulturnom i političkom tradicijom i njezinim prvacima.
Čim su ga izbacili sa škole, uspijeva upisati Instituto di Belle Arti u Rimu, zatim se prebacuje na školu u Firenci, gdje ostaje sve do proljeća 1914. Tada se vraća u Split, gdje dočekuje početak Velikog rata. U Italiji doživljava svojevrsnu estetsku, duhovnu i političku revoluciju, otkriva svoga zemaljskog boga među jugoslavenskom nacionalističkom omladinom. Upoznaje njezinog gurua, i Meštrovićevog “menadžera” Dimitrija Mitrinovića, jednoga od najzanimljivijih ljudi epohe, koji je jednako uticao na Ivu Andrića i Gavrila Principa i kojemu će se, ali ne bez fascinacije, Miroslav Krleža rugati u “Zastavama” (lik Mitra Mitrovića). Neko vrijeme usporedo piše u pravaškim i projugoslavenskim glasilima – što ne samo da se međusobno nije isključivalo, nego je bilo relativno uobičajeno – da bi 1917. godinu, kada su se lomile kulturne i političke prilike u Hrvatskoj, Miše dočekao kao jedan od najžešćih pobornika preporađajuće nove tradicije, koja je nastajala iz reinterpretacija Kosovskog mita i nastajanja nove – iako, ustvari, drevne – “rase” i nacije iz davno prolivene krvi vidovdanskih junaka iz 1389. Likovni i estetski nositelj te mutne, a očito vrlo privlačne priče, bio je, naravno, Ivan Meštrović. Ostali su, uključujući i Mišu, odigrali ulogu povijesnih epizodista. I za razliku od njega, Meštrovića, ostali su mijenjali svoje estetske i stilske prosedee. On je, pak, ostao likovno dosljedan i nakon što se iz jugoslavenskog nacionalista vremenom transformirao u Amerikanca i hrvatskog oportunista. Povijest je Jerolimu Miši naškodila, sažvakala ga je, progutala i probavila, dok je Meštroviću onakvom kakav je bio samo bila od koristi.
Sjajan je i tako začudan Mišin ležeći portret Marina Tartaglie iz 1913. I on je, naravno, izgubljen, poznat kao crno-bijela reprodukcija iz kataloga Tartaglinih izložbi. Čežnjiv pogled preko ramena, umiruća figura mladosti, crni kaput, koščata ruka – sve izgleda tako nevjerojatno intenzivno, ali i upisano u duh vremena. Taj je portret najavljivao umjetnika u kakvoga se Jerolim Miše, zapravo, nikada neće razviti. Godinu kasnije naslikao je vrlo lijep portret mladića. Sav bijel i androgin, prodorna pogleda, minimalistične fakture, mladić kao i njegov portret pripadaju posljednjim danima belle epoque, a slikara i njegov kulturni kontekst prikazuju u neočekivano europskom svjetlu. U te dvije slike, od kojih jedna postoji samo u reprodukciji, nema ničega provincijalnog ili prosto dekorativnog. Umjetnost je tad bila Mišina sudbina.
Ali u isto to vrijeme, ili godinu-dvije kasnije, Miše slika secesijske dekoracije bez unutrašnjeg intenziteta i razloga, pa opet portrete suvremenika i ljudi kojima se divi. Neodlučan je, i to će do kraja ostati, što da čini sa sobom, sa svojim darom i zanatom. Nakon Velikog rata počinje slikati pejzaže, i kroz njih propitivati različita stilska određenja i vlastiti odnos prema njima. U toj nesigurnosti, lutanju, stilskoj neodređenosti ono je što likovni pisci dugo nisu voljeli. I ono što općenito ne vole trgovci umjetninama. Ali promatraču Mišinih slika i reprodukcija, deskriptoru njegova života i mogućem istraživanju njegovih unutarnjih razloga, ali i motiva i razloga cijeloga naraštaja, to njegovo lutanje može biti vrlo uzbudljivo i poticajno. Ali i dvostruko motivirano.
S jedne je strane Jerolim Miše jedan od onih slikara, ili likovnih umjetnika općenito, koji su bivali vođeni mišlju o slici, a ne slikarskim instinktom ili kakvom modom. Njegovo djelo je time mala intimna historija suvremenog slikarstva, od Van Gogha do ekspresionizma. Najzanimljiviji je, barem ovome gledatelju, kao ekspresionist. Ili kada radi nenaručene portrete. Recimo, slika đaka ili matematičara iz 1923.
S druge strane, Miše je kroz život i umjetnost lutao onako kako su lutali i drugi najveći talenti njegova naraštaja. Zalutali nisu Račić i Kraljević, jer su dovoljno kratko živjeli. Sve druge je raznio veliki val. Pisci su se mogli poigravati svojim identitetima, skrivati ih i lagati o sebi, dok se kod slikara naprosto sve vidjelo. Pa i to kako bi ih proždirao politički oportunizam i prosta ljudska potreba da se preživi pod svaku cijenu.
Godina je 1928. kada slika lijep i uspio, ali konvencionalan portret Miroslava Krleže. Upečatljivog pogleda, negdje ispod, u mrak i u ništa. Jedan od najboljih i najintenzivnijih Krležinih prikaza istovremena je najava Mišine stilske i estetske dekadencije. U to vrijeme slika marine, pitome morske prizore za koje je zavičajno stručan – svojedobno je profesoru Crnčiću zamjerao da se kao kontinentalac i turist ne snalazi u velebitskom kršu i na moru, ulazi i izlazi iz umjetničkih grupa, živi vrlo živahnim javnim i društvenim životom, ali već odavno bez radikalnih političkih angažmana.
Tridesetih je blizak i s Petrom Dobrovićem, iz čega je moguće izvlačiti i poetičke zaključke – što Ana Šeparović s mjerom i pameću čini – iako njegovi pejzaži nikada neće imati Dobrovićevu snagu i intenzitet, niti će Mišin novootkriveni kolorit biti na dobrovićevski način oslobođen konvencija. Neka manje ambiciozna djela iz tog vremena su upečatljivija, recimo “Škarpina” iz 1934. ili akvarel s ribarima koji kartaju iz približno istog vremena. Sjajne su njegove skice, crteži od jedva nekoliko linija, virtuzno risani portreti u tušu, ili, recimo, čudesna “Partija šaha” iz 1939, u kojoj ima nečega od onih genijalnih krokija Milana Steinera…
Jerolim Miše bio je odličan likovni pisac, ali ga je, slutimo, skupo koštalo to što je uopće pisao. Poremetio je društveni red i sklad, a po naravi svojoj bio je, čini se, konformist. Želio je tako zagrebačku profesuru, ali mu nikako s tim nije išlo. Nisu ga htjeli. I znali su zašto ga neće. Zamjerio se i gotovo. Osim toga, nije sakrivao svoja intelektualna ljevičarska nagnuća, s kojima se, opet, teško nosio kada bi se ticala životne svakodnevice.
Malo prije rata stekao je profesuru u Beogradu, odakle se u proljeće 1941, po ustaškome zaposjedanju Hrvatske, vraća u Zagreb. Tu dobiva atelje i zapošljava se kao ilustrator u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu (dakle u onome što je prethodilo Leksikografskom zavodu). Slika konvencionalne portrete u žanru nekog malograđanskog akademizma, u kojima se ne vidi ništa osim krajnjeg stadija eskapizma i nezainteresiranosti za svijet u kojem se zatekao. Intimizam? Ali što bi tu bilo tako intimno i o čijoj bi intimi trebalo biti riječi? Slikarevoj ili njegovih modela? U isto vrijeme, međutim, za izdanje HIBZ-a crta niz portreta za grafičku mapu “Naši dragi suvremenici”. Šezdeset crteža, među kojima i autoportret, po kojima su tiskane i dopisnice, jedna su od onih vizualija, umjetnina ili primijenjenih umjetnina za kojima ovaj gledatelj čezne, evo, već četvrt stoljeća, svjestan da ih nikada neće imati u svome posjedu. Ti crteži su, vjerujem, među najuspjelijim portretnim krokijima u našoj kulturnoj povijesti. Na njima se Miše majstorski poigrava žanrom, balansirajući između realističnog portreta i karikature.
I kako ga je krenulo, 1943. dobiva mjesto na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a već godinu kasnije i redovnu profesuru. Kada su malo zatim došli partizani, nakratko su ga degradirali, da bi već 1947. i kod njih postao redovni profesor. Zbog svojih aktivnosti za vrijeme NDH dobio je neki sitan ukor, ali se u biti ništa u Mišinu životu i radu više nije moglo promijeniti. Iz endehaškog intimizma nakratko je prešao u socijalistički aktivizam – slika splitskog brodogradilišta u naponu obnove i izgradnje – da bi ubrzo postao cijenjeni akademik i tvrdi konzervativac, zgrožen i ugrožen prvim pojavama likovne apstrakcije u novoj Jugoslaviji. Poživio je sve do 1970, bio cijenjen, voljen i poštovan, i otišao s ovoga svijeta kao jedan od najpriznatijih hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika. Da je bilo ono što nije moglo biti, pa da se NDH uz pomoć Hitlera i Mussolinija našla na strani ratnih pobjednika, da su, dakle, Sovjeti, Amerikanci i Englezi skupa s Titom izgubili rat, Jerolim Miše imao bi istu, u dlaku istu, sudbinu. I umro bi kao konzervativac koji bi se protivio… Hm, čemu bi se protivio? Teško je, naime, zamisliti apstraktnu umjetnost u Europi u kojoj je Hitler pobijedio, ali bit će da bi i toga bilo.
Ljupko je i zabavno, poučno u svakom pogledu, kako se nekoliko godina prije smrti u novinskom osvrtu stari Jerolim Miše obračunao s mladim naraštajem. Odmah valja napomenuti da te 1964. od njegova pisanja nitko nije mogao imati štete. Pišući o izložbi Grupe petorice (kojoj su pripadali Ljubo Ivančić, Josip Vaništa, Miljenko Stančić, Valerije Michieli i Ivan Kožarić), samo je za Michielija našao lijepih riječi. Ono što je radio Ivančić za njega je “ekspresionizam iz pete ruke”, Vaniština ulja su “likovno nečitljiva”, a na jednoj se slici vidi samo “čađava pozadina”, dok se kod Stančića osjeća “odgojena vještina”, ali bi trebao pronaći bolje uzore. Nad Kožarićem je, pak, istinski zaprepašten, pa kaže da se o onome što on radi uopće ne može raspravljati unutar likovnih kriterija, niti se o njegovu kiparstvu može govoriti kao o umjetnosti.
Eto, tako je završio Jerolim Miše, koji je na svojim počecima bio još i drčniji i hrabriji od tih mladih. Nije ovdje riječ o prostom smjenjivanju generacija, niti o tome da starost redovito osporava ono što je jednom davno govorila mladost. O nečemu tragičnijem se radi: naša povijest, kulturna i politička, ljude od dara i intelektualne snage obično vodi u degradaciju i u osobnu propast. Rijetki su se tomu znali oduprijeti, i malo je onih koji bi uspjeli izgraditi zaokružen i kontinuiran opus.
Jerolim Miše dvaput je imao veliku posmrtnu sreću. Prvi put kad mu je Josip Vaništa priređivao knjigu tekstova o umjetnosti, i drugi put kad mu je Ana Šeparović napisala i načinila umjetničku monografiju.
Lutalica u životu i umjetnosti
Priča o Jerolimu Miši može biti priča o jednome hrvatskom i južnoslavenskom naraštaju, o njegovim vjerama i razočaranjima, i o sudbinskoj i životnoj degradaciji iz estetskih i političkih radikala i revolucionara u konzervativce, političke i umjetničke formaliste.
U potiho objavljenoj monografiji, skromnoj po formatu i utrošenom repromaterijalu, ali iznenađujuće sadržajnoj i ozbiljno napisanoj, Ana Šeparović ispričala je upravo takvu priču o ovome slikaru i njegovu životnom kontekstu. Još kada bi se našlo onih koji su u stanju s razumijevanjem pročitati njezinu vrlo prohodnu, jasno ispisanu znanstvenu prozu, ne tražeći i ne nalazeći u njoj tek ljubavne pripovijesti iz Mišina života, knjiga “Jerolim Miše: između slike i riječi” bila bi istinski kulturni događaj ljeta i jeseni 2016. Uzgred, a možda i ne samo uzgred, Ana Šeparović pokazala je izvanrednu ozbiljnost i odgovornost već i time što u svom tekstu pravilno deklinirala prezime Jerolima Miše, pokazavši, za razliku od onih likovnih kritičara, književnika, kunsthistoričara i novinara koji kao da su materinji hrvatski jezik učili na početnom tečaju – francuskog.
Rođen kao jedanaesto dijete stolara Ivana i domaćice Marije, rođene Sallustri, Jerolim rano ostaje bez oca, i školuje se materinom požrtvovnošću i brigom starijeg brata, poštara. U rodnome Splitu pohađa realnu gimnaziju, i umjesto da nakon velike mature ode u činovnike, kod Emanuela Vidovića u Dvorani risanja, pri Graditeljskoj, zanatlijskoj i umjetničkoj školi uči se slikarstvu. Ubrzo nalazi posla kao kazališni dekorater, dizajner i časopisni ilustrator. Godine 1910. odlazi u Zagreb, gdje kod Otona Ivekovića, na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, upisuje slikarstvo. Izbacuju ga nakon godinu dana, jer se u članku “Turistička umjetnost”, objavljenom u Zvonu, žestoko, ali vrlo umjesno i duhovito obračunao sa slikarstvom Mencija Clementa Crnčića. Što, možda, i ne bi bilo tako velik problem da Crnčić nije bio profesor na istoj školi. Nastavničko vijeće ponudilo je Miši da se odrekne svoga članka, da ga, kako su rekli, “demantira”, ali on je to odbio. Prekršivši zagrebačke fine običaje izvršio je socijalno samoubojstvo. I to je trebao biti njegov kraj.
Međutim, već su ga primijetili pojedini mjesni arbitri elegancije, prvi među njima Kosta Strajnić – još jedna amblematska figura epohe, počeo je dobivati poslove, raditi po časopisima, ilustrirati, dizajnirati i crtati kao svojevrsni naraštajni portretist. No, gotovo sve što je tada nacrtao i naslikao izgubljeno je u vremenu, i prepoznaje se samo na pokojoj časopisnoj reprodukciji i fotografiji.
Usporedo s tim Miše se sve više bavi pisanjem, kritikom, poezijom i prozom, te angažirano nastupa po novinama i časopisima uglavnom pravaškog usmjerenja, gdje se obračunava s okoštalom hrvatskom kulturnom i političkom tradicijom i njezinim prvacima.
Čim su ga izbacili sa škole, uspijeva upisati Instituto di Belle Arti u Rimu, zatim se prebacuje na školu u Firenci, gdje ostaje sve do proljeća 1914. Tada se vraća u Split, gdje dočekuje početak Velikog rata. U Italiji doživljava svojevrsnu estetsku, duhovnu i političku revoluciju, otkriva svoga zemaljskog boga među jugoslavenskom nacionalističkom omladinom. Upoznaje njezinog gurua, i Meštrovićevog “menadžera” Dimitrija Mitrinovića, jednoga od najzanimljivijih ljudi epohe, koji je jednako uticao na Ivu Andrića i Gavrila Principa i kojemu će se, ali ne bez fascinacije, Miroslav Krleža rugati u “Zastavama” (lik Mitra Mitrovića). Neko vrijeme usporedo piše u pravaškim i projugoslavenskim glasilima – što ne samo da se međusobno nije isključivalo, nego je bilo relativno uobičajeno – da bi 1917. godinu, kada su se lomile kulturne i političke prilike u Hrvatskoj, Miše dočekao kao jedan od najžešćih pobornika preporađajuće nove tradicije, koja je nastajala iz reinterpretacija Kosovskog mita i nastajanja nove – iako, ustvari, drevne – “rase” i nacije iz davno prolivene krvi vidovdanskih junaka iz 1389. Likovni i estetski nositelj te mutne, a očito vrlo privlačne priče, bio je, naravno, Ivan Meštrović. Ostali su, uključujući i Mišu, odigrali ulogu povijesnih epizodista. I za razliku od njega, Meštrovića, ostali su mijenjali svoje estetske i stilske prosedee. On je, pak, ostao likovno dosljedan i nakon što se iz jugoslavenskog nacionalista vremenom transformirao u Amerikanca i hrvatskog oportunista. Povijest je Jerolimu Miši naškodila, sažvakala ga je, progutala i probavila, dok je Meštroviću onakvom kakav je bio samo bila od koristi.
Sjajan je i tako začudan Mišin ležeći portret Marina Tartaglie iz 1913. I on je, naravno, izgubljen, poznat kao crno-bijela reprodukcija iz kataloga Tartaglinih izložbi. Čežnjiv pogled preko ramena, umiruća figura mladosti, crni kaput, koščata ruka – sve izgleda tako nevjerojatno intenzivno, ali i upisano u duh vremena. Taj je portret najavljivao umjetnika u kakvoga se Jerolim Miše, zapravo, nikada neće razviti. Godinu kasnije naslikao je vrlo lijep portret mladića. Sav bijel i androgin, prodorna pogleda, minimalistične fakture, mladić kao i njegov portret pripadaju posljednjim danima belle epoque, a slikara i njegov kulturni kontekst prikazuju u neočekivano europskom svjetlu. U te dvije slike, od kojih jedna postoji samo u reprodukciji, nema ničega provincijalnog ili prosto dekorativnog. Umjetnost je tad bila Mišina sudbina.
Ali u isto to vrijeme, ili godinu-dvije kasnije, Miše slika secesijske dekoracije bez unutrašnjeg intenziteta i razloga, pa opet portrete suvremenika i ljudi kojima se divi. Neodlučan je, i to će do kraja ostati, što da čini sa sobom, sa svojim darom i zanatom. Nakon Velikog rata počinje slikati pejzaže, i kroz njih propitivati različita stilska određenja i vlastiti odnos prema njima. U toj nesigurnosti, lutanju, stilskoj neodređenosti ono je što likovni pisci dugo nisu voljeli. I ono što općenito ne vole trgovci umjetninama. Ali promatraču Mišinih slika i reprodukcija, deskriptoru njegova života i mogućem istraživanju njegovih unutarnjih razloga, ali i motiva i razloga cijeloga naraštaja, to njegovo lutanje može biti vrlo uzbudljivo i poticajno. Ali i dvostruko motivirano.
S jedne je strane Jerolim Miše jedan od onih slikara, ili likovnih umjetnika općenito, koji su bivali vođeni mišlju o slici, a ne slikarskim instinktom ili kakvom modom. Njegovo djelo je time mala intimna historija suvremenog slikarstva, od Van Gogha do ekspresionizma. Najzanimljiviji je, barem ovome gledatelju, kao ekspresionist. Ili kada radi nenaručene portrete. Recimo, slika đaka ili matematičara iz 1923.
S druge strane, Miše je kroz život i umjetnost lutao onako kako su lutali i drugi najveći talenti njegova naraštaja. Zalutali nisu Račić i Kraljević, jer su dovoljno kratko živjeli. Sve druge je raznio veliki val. Pisci su se mogli poigravati svojim identitetima, skrivati ih i lagati o sebi, dok se kod slikara naprosto sve vidjelo. Pa i to kako bi ih proždirao politički oportunizam i prosta ljudska potreba da se preživi pod svaku cijenu.
Godina je 1928. kada slika lijep i uspio, ali konvencionalan portret Miroslava Krleže. Upečatljivog pogleda, negdje ispod, u mrak i u ništa. Jedan od najboljih i najintenzivnijih Krležinih prikaza istovremena je najava Mišine stilske i estetske dekadencije. U to vrijeme slika marine, pitome morske prizore za koje je zavičajno stručan – svojedobno je profesoru Crnčiću zamjerao da se kao kontinentalac i turist ne snalazi u velebitskom kršu i na moru, ulazi i izlazi iz umjetničkih grupa, živi vrlo živahnim javnim i društvenim životom, ali već odavno bez radikalnih političkih angažmana.
Tridesetih je blizak i s Petrom Dobrovićem, iz čega je moguće izvlačiti i poetičke zaključke – što Ana Šeparović s mjerom i pameću čini – iako njegovi pejzaži nikada neće imati Dobrovićevu snagu i intenzitet, niti će Mišin novootkriveni kolorit biti na dobrovićevski način oslobođen konvencija. Neka manje ambiciozna djela iz tog vremena su upečatljivija, recimo “Škarpina” iz 1934. ili akvarel s ribarima koji kartaju iz približno istog vremena. Sjajne su njegove skice, crteži od jedva nekoliko linija, virtuzno risani portreti u tušu, ili, recimo, čudesna “Partija šaha” iz 1939, u kojoj ima nečega od onih genijalnih krokija Milana Steinera…
Jerolim Miše bio je odličan likovni pisac, ali ga je, slutimo, skupo koštalo to što je uopće pisao. Poremetio je društveni red i sklad, a po naravi svojoj bio je, čini se, konformist. Želio je tako zagrebačku profesuru, ali mu nikako s tim nije išlo. Nisu ga htjeli. I znali su zašto ga neće. Zamjerio se i gotovo. Osim toga, nije sakrivao svoja intelektualna ljevičarska nagnuća, s kojima se, opet, teško nosio kada bi se ticala životne svakodnevice.
Malo prije rata stekao je profesuru u Beogradu, odakle se u proljeće 1941, po ustaškome zaposjedanju Hrvatske, vraća u Zagreb. Tu dobiva atelje i zapošljava se kao ilustrator u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu (dakle u onome što je prethodilo Leksikografskom zavodu). Slika konvencionalne portrete u žanru nekog malograđanskog akademizma, u kojima se ne vidi ništa osim krajnjeg stadija eskapizma i nezainteresiranosti za svijet u kojem se zatekao. Intimizam? Ali što bi tu bilo tako intimno i o čijoj bi intimi trebalo biti riječi? Slikarevoj ili njegovih modela? U isto vrijeme, međutim, za izdanje HIBZ-a crta niz portreta za grafičku mapu “Naši dragi suvremenici”. Šezdeset crteža, među kojima i autoportret, po kojima su tiskane i dopisnice, jedna su od onih vizualija, umjetnina ili primijenjenih umjetnina za kojima ovaj gledatelj čezne, evo, već četvrt stoljeća, svjestan da ih nikada neće imati u svome posjedu. Ti crteži su, vjerujem, među najuspjelijim portretnim krokijima u našoj kulturnoj povijesti. Na njima se Miše majstorski poigrava žanrom, balansirajući između realističnog portreta i karikature.
I kako ga je krenulo, 1943. dobiva mjesto na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a već godinu kasnije i redovnu profesuru. Kada su malo zatim došli partizani, nakratko su ga degradirali, da bi već 1947. i kod njih postao redovni profesor. Zbog svojih aktivnosti za vrijeme NDH dobio je neki sitan ukor, ali se u biti ništa u Mišinu životu i radu više nije moglo promijeniti. Iz endehaškog intimizma nakratko je prešao u socijalistički aktivizam – slika splitskog brodogradilišta u naponu obnove i izgradnje – da bi ubrzo postao cijenjeni akademik i tvrdi konzervativac, zgrožen i ugrožen prvim pojavama likovne apstrakcije u novoj Jugoslaviji. Poživio je sve do 1970, bio cijenjen, voljen i poštovan, i otišao s ovoga svijeta kao jedan od najpriznatijih hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika. Da je bilo ono što nije moglo biti, pa da se NDH uz pomoć Hitlera i Mussolinija našla na strani ratnih pobjednika, da su, dakle, Sovjeti, Amerikanci i Englezi skupa s Titom izgubili rat, Jerolim Miše imao bi istu, u dlaku istu, sudbinu. I umro bi kao konzervativac koji bi se protivio… Hm, čemu bi se protivio? Teško je, naime, zamisliti apstraktnu umjetnost u Europi u kojoj je Hitler pobijedio, ali bit će da bi i toga bilo.
Ljupko je i zabavno, poučno u svakom pogledu, kako se nekoliko godina prije smrti u novinskom osvrtu stari Jerolim Miše obračunao s mladim naraštajem. Odmah valja napomenuti da te 1964. od njegova pisanja nitko nije mogao imati štete. Pišući o izložbi Grupe petorice (kojoj su pripadali Ljubo Ivančić, Josip Vaništa, Miljenko Stančić, Valerije Michieli i Ivan Kožarić), samo je za Michielija našao lijepih riječi. Ono što je radio Ivančić za njega je “ekspresionizam iz pete ruke”, Vaniština ulja su “likovno nečitljiva”, a na jednoj se slici vidi samo “čađava pozadina”, dok se kod Stančića osjeća “odgojena vještina”, ali bi trebao pronaći bolje uzore. Nad Kožarićem je, pak, istinski zaprepašten, pa kaže da se o onome što on radi uopće ne može raspravljati unutar likovnih kriterija, niti se o njegovu kiparstvu može govoriti kao o umjetnosti.
Eto, tako je završio Jerolim Miše, koji je na svojim počecima bio još i drčniji i hrabriji od tih mladih. Nije ovdje riječ o prostom smjenjivanju generacija, niti o tome da starost redovito osporava ono što je jednom davno govorila mladost. O nečemu tragičnijem se radi: naša povijest, kulturna i politička, ljude od dara i intelektualne snage obično vodi u degradaciju i u osobnu propast. Rijetki su se tomu znali oduprijeti, i malo je onih koji bi uspjeli izgraditi zaokružen i kontinuiran opus.
Jerolim Miše dvaput je imao veliku posmrtnu sreću. Prvi put kad mu je Josip Vaništa priređivao knjigu tekstova o umjetnosti, i drugi put kad mu je Ana Šeparović napisala i načinila umjetničku monografiju.