Luka

Hamijas je rođen nijem. Ne sjeća se lika svoje majke, a anali nižih knjižničara, premda odgovorni, ne sadrže o njoj ništa osim nekoliko opštih odrednica. Posjeduje, isto tako, pramen njene grahoraste kose, šnalu, ogledalce. To ubraja u poklone. Što se tiče oca, sjećanje je prohodnije i dopire sve do onog dana kada su ga, u ciradi, donijeli sa Ano Lendžela. U probnome nekom oknu oca mu je, sa tri druga, zatrpala naplavina soli.

Devet godina kasnije, kad je izgovorio prvu riječ, ipak se zateklo par prostranih ušiju koje su se tome čudu smogle radovati. Baka Irma je zaplakala, djed je spavao i kada se probudio, bejaše kao silen obrastao šipurkovim cvijećem.

– To je zbog tebe, Hamijase – šaptao je ushićeno, dok su mu s brade ugnjilele bobe otpadale.

Okolo je bilo jutro, mirisan i mokar septembar. Pune vina, rijeke su nadošle i plitka jezerca njihala su posteljinu od perine, lampione, kožom obložene naslonjače. Zidni sat u dječjoj sobi prekri se algama.

Hamijas pamti prvu riječ. “Jeste”, rekao je i svi su se nasmijali. Dugim vježbanjem volje, ostale je riječi pozaboravljao. Potreba za riječima jednaka je potrebi za hranom, misli Hamijas, a takve potrebe su mu odvratne. Djed je kremiran, baku su pokljucali vrapci. Izmrvljena u plavo bojenim porculanskim zdjelama, dugo je čamila na terasi. Kad je stari sistem propao – parole njegove izbrisane pljuvanjem i kišom, barjaci svučeni sa trgova i sudnica – vrapci su se pojavili.

Oni su ga obdan čavrljanjem svojim zabavljali, a obnoć se, pod hroničnom influencom, zabavljao vlastitim disanjem.

Noć je u ovome času i Hamijas diše. Diše ravnomjerno.

Zavaljen u bijele bolničke jastuke, guta vazduh. Vazduh gusne po gluhome dobu i nije ga lako udisati. Kao tijesto hvata grlo i grebe šiljcima stvrdnuta zvukovlja. To su riječi, te oštrice; sedimenti umlja i vremena. To su prazne vražje čahurice. Uvlači ih nozdrvama, dijeli, pri prolasku, gustim nosnim dlačicama, tragajući za njihovim smislom, mirisima. Niti smisla, nit mirisa. Nestali su, ishlapjeli. Čini to, zatim, i ustima. Na jeziku, sem urina, ne osjeća ništa drugo. Urin dolazi iz čaršafa bolničke postelje i nema veze sa riječima. Zaustavlja disanje, drži usrk riječi u ustima, steže ih nepcima i “lista”, jezikom. Čuje tek prazno, prozuklo šištanje.

Ali duh se mučki hvata šanse i goneta: a kad bi se stvarno “razbistrile”, kad bi mu, kao muhe zujalice, usijanim žaokama na svijest nasrnule. Kad bi mu istresle sve svoje poruke. I već vidi blebetanje bezbrojnih ustiju, vidi zapaljeni urlik bojišta, povlačenja u metežu, gomilanje i juriše; vidi blijeda lica prenatrpanih kancelarija, ženu neku na prozoru, uza staklo prilijepljena nosa i jezika, koja kao da mu licem nešto poručuje, kao da mu skreće pažnju na nešto što se događa ili samo što se nije dogodio. Lice žene brzo kopni i bjelina sobe jedina je boja koja mu se pod kapke zavlači. Još uvijek ga, ipak, ne napušta volja za riječima.

No i da ih rastumači ovog trena, da mu, kao pri suđenju, počnu, jedna po jedna, svjedočiti o zločinu. Oh, od toga bi mu tek pozlilo i duh, smiješan sa drugima, pretvorio bi se u naviku.

Hamijasova se glava stoga hladi, rijedi se i kopni disanje, dok zadnjica, podržavajući tu ispravnu odluku, ispušta jedan dug i veseo pisak, sličan onom koji ispušta sirena na brodu kad se ovaj, nakon silnih bura i nesreća, vraća u skrovitost luke iz koje je davno isplovio.

Refik Ličina 27. 09. 2012.