Ludost bosanska, oružje srpsko

Bosanska đačka sirotinja potucala se Beogradom tog proljeća i ljeta, gluvarila oko pijace na Zelenom vencu, a kada bi nekome od njih stigao novac iz zavičaja, ispijale su se litre kiseloga bijelog vina u krčmi Zlatna moruna. Princip je krajem maja nekoliko dana ponovo spavao pod tezgama na tržnici, jer nije mogao platiti kiriju, i sramio se izaći gazdarici na oči. Ali, srećom, bilo je toplo, i prošla je zima bila topla, ojužilo je sredinom januara, već je u februaru beharalo voće, što je po narodnome vjerovanju najavljivalo neku nesreću. Ili nerodnu godinu, jer mraz će kad tad ugristi po pupoljku i cvatu, i onda je gotovo.

Zloslutnici su se prevarili. Nakon što je jednom ojužilo, nikako nije zahladilo, voćke su zametnule plod, polja su zazelenila, gradski parkovi se pretvarali u tamne i bogate prašume, i tako je Beograd dočekivao ludo i bezbrižno ljeto 1914. U proteklih pedeset godina, koliko je prošlo otkako je nestalo Turaka, grad je rastao i trasformirao se iz granične otomanske karaule i trgovišta, u eklektičnu europsku prijestolnicu, koja je u svemu kasnila za bečkim, peštanskim i pariškim prilikama, i čiji se šarm zasnivao upravo na toj posvuda vidljivoj, zakašnjeloj težnji za Europom. Mladi Le Corbusier, tada još uvijek samo Charles-Edouard Jeanneret-Gris, tri proljeća ranije, za vrijeme svoga sudbonosnog putovanja na istok, na kojemu odlučuje da postaje arhitekt, bit će zgrožen takvim gradom, njegovom bastardnom i nedovršenom formom. Beograd već odavno nije više bio na orijentu, a zapad mu je bio daleko. Ono u što su se uvrgnuli njegovi vizionari i vladari, od Srbije je bilo daleko, i Rusija, i Francuska, dok su prema svemu blizom, prema Turskoj najprije, osjećali otpor ili otvorenu mržnju. Iako će samo četiri godine kasnije Srbija biti Piemont južnoslavenskoga ujedinjenja, bila je to, u proljeće 1914, nedovršena i sebe nesvjesna zemlja, čiju će zajednicu definirati njezina žrtva u Velikom ratu.

Samo jedanaest godina ranije, u majskom prevratu 1903, jedna je narodna dinastija smijenila drugu. Obje su formirane u borbama protiv Turaka, ni cijelo stoljeće ranije. Sam događaj iz noći sa četvrtka na petak, 28. i 29 svibnja 1903. dvostruko je važan u priči o Sarajevskom atentatu. Jedan će narativni tok, koji vodi od mladoga, dvadesetšestogodišnjeg poručnika Dragutina Dimitrijevića Apisa, zaokupiti povjesničare, teoretičare zavjera i njihove bliske rođake sa zapadnih strana Panonije, koji će u Apisu tražiti i nalaziti vječiti dokaz iskvarene i nepostojane srpske naravi, i društva u kojemu se političke razmirice vode kao na Osmanskome dvoru, katil-fermanom, umorstvom u bračnoj postelji, košuljom natopljenom u otrovu… Pripovjedaču bi, međutim, zanimljiviji bio drugi, simbolični tok, koji vodi od Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin, do Franje Ferdinanda i Sofije Chotek.

Aleksandar Obrenović nije bio vješt vladar. Njegov otac Milan je, zbog političkih neslaganja s Vladom i ustavotvorcima, abdicirao još 1889, kad kraljević još nije navršio ni trinaestu, pa je Srbijom vladalo trojno namjesništvo, a stari je kralj živio u emigraciji u Karlovim Varyma, pa u Temišvaru i Beču. Srbija je u to vrijeme bila rastrgana između mitske prošlosti, velike pobjede nad Turcima, hajdučkih tradicija, i žarke želje za europeizacijom i modernizacijom zajednice. Kralj Milan bio je vrlo sklon Habsburzima, optuživali su ga i da im je podložan, da Srbiju vodi u gubitak državne samostalnosti i da će turske sultane zamijeniti bečkim ćesarima. On je prkosio Rusiji, uvjeren da je budućnost Srbije na zapadu. Tako je i završio u egzilu, s ozbiljnim preporukama da se ne vraća, a onda i službenom zabranom koju je donijela Vlada. Posvađan sa svima, čak i s maloljetnim sinom, živio je pod zaštitom Franje Josipa. Iako se čini da je kralj Milan bio naprednih ideja, i da bi Srbija sretnije prošla da mu je vjerovala, bio je i nemilosrdan u političkim i porodničnim obračunima, i netaktičan prema svojim podanicima.

Povjerovalo se da je Aleksandar drukčiji, nakon što se s jedva navršenih sedamnaest proglasio punoljetnim, ukinuo namjesništvo, preuzao prijestolje, ubrzo popravio odnose s Rusijom, i Srbiju naglo zaokrenuo prema istoku. Ali kada je ukinuo onaj isti liberalni ustav koji je smetao njegovu ocu, i zaveo apsolutističku vlast, kralj Aleksandar gorko je razočarao one čiji ga je gnjev učinio toliko drukčijim od njegova oca. Izgubljeni ugled u narodu, ali i među zapadnim vladarima, pokušava povratiti nizom kontradiktornih poteza i odluka, s kojima se samo sve više i više ukopavao, brukao i gubio, tako da uskoro više nije bilo ničega što kralj Aleksandar Obrenović nije odlučio i odmah zatim odlučno osporio. Vratio se dobrim odnosima s Austrijom, a oca je vratio iz egzila, da mu bude glavni vojni komandant. Tim će se poslom stari kralj Milan baviti kratko vrijeme, pokušavat će da, prema zapadnim uzorima, modernizira srpsku vojsku, ali onda će se dogoditi nešto što će ga, kao oca, duboko ojaditi, i otići će u samoprogonstvo u Beč, odakle se više neće vratiti.

Mladi Aleksandar, bahat, nešarmantan i samoživ, ali uvjereni Europljanin, zaljubio se u dvanaest godina stariju ženu, bivšu dvorsku danu, udovicu beogradskoga inženjera Svetozara Mašina. Sve je počelo naopako, na još nižoj razini nego u ljubavi Franje Ferdinanda i Sofije, jer niti je Beograd onog vremena klasno distingviran kao Beč, niti se do dvorskih dama drži barem koliko na bečkome dvoru. To će Dragu Mašin učiniti jednom od omrznutijih figura u srpskoj povijesti, s kojom ne suosjeća nitko, a ako se u romanima, kazališnim predstavama ili kronikama jednog vremena spomene njezino ime, uvijek je to rubno i usput, kao metafora zle i bezosjećajne žene, koja je skrivila propast jedne kraljevske dinastije.

Nagovarali su ga da ne ide s njom, govorili mu da će upropastiti i sebe i Srbiju, prijetili su mu, a mitropolit ih je odbijao vjenčati, sve dok Aleksandar nije zaprijetio abdikacijom. Kraljevska je svadba upriličena 23. srpnja 1900, u beogradskoj Sabornoj crkvi, zbog čega je cijela Vlada podnijela ostavku. Pokušavajući se svidjeti narodu, mladi je kralj, kojemu su bile tek dvadeset i četiri, objavio kako će od sada srpski vladari ženiti isključivo Srpkinje. Ali bilo je to uzalud i uzaman, jer je beogradska čaršija, kao što bi i svaka druga čaršija, bila spremnija da čuje ono što je kraljica Natalija poručivala iz Moskve, a kralj Milan iz Beča (i te nevolje: mladi Aleksandar bio je dijete rastavljenih roditelja). Mater je iz Rusije vapila i proklinjala da je Draga bludnica i nerotkinja; zna ona to, pa kod nje je Draga bila dvorska dama. Otac je gnjevno napustio zemlju, poručivši da se neće vraćati u Srbiju ako mu sin uzme takvu ženu. Ministar policije u ostavci Đorđe Genčić iz arhiva je izvadio dvanaest dokumenata o dvanaest navodnih Draginih ljubavnika.

Sve je to Aleksandar otrpio, i lično sramoćenje, i da mu u lice govore: vaše kraljevsko visočanstvo, žena vam je, da prostite, kurva, i da, skupa s njom, ostane sam na svijetu, sam u Srbiji, spreman da za svoju ljubav plati taman onoliko koliko će za svoju platiti austrijski prestolonasljednik. Sve je, zapravo, bilo vrlo slično, uza mentalitetne, društvene i kulturne razlike između Srbije i Austrije. One razlike zbog kojih su Obrenovići željeli da im kraljevina, ako ikako može, i koliko god može, postane što sličnija Austriji, da pobjegnu s Balkana, da pređu Savu i Dunav, pa da se niz vojvođanske ravnice, u suprotnom pravcu od Arsenija Čarnojevića, zapute prema Europi i prema nekoj drukčijoj Srbiji. Recimo, takvoj Srbiji u kojoj bi nesimpatični i nešarmantni mladi kralj, lišen svih hajdučkih osobina pravoga srpskog muža, mogao ljubiti dvanaest godina stariju udovicu.

Draga Mašin nije bila ljepotica. Markantna, snažna žena, izvan svoga vremena, u Francuskoj bila bi sufržetkinja, okolo bi išla u muškim jahačim hlačama i pušila na cigaršpic, a u Srbiji, samo je čitala Stendhala, i željela je živjeti životom njegovih tragičnih junaka. Bila je vrlo načitana, srpska kraljica Draga, tako se lako može reći kako u vremenu koje je nakon nje došlo, kako u cijelom dvadesetom stoljeću među Južnim Slavenima nije bilo kraljice, vladareve žene, pa ni vladarke tako načitane, književno upućene i određene. Sudbina Drage Mašin pripadala je visokoj fikciji, a ne trivijalnoj književnosti.

Zatukli su je kao bijesnu kuju, kraljicu i njezina muža, u noći sa 28. na 29. svibnja, a tijela su im bacili kroz prozor dvora, defenestrirali ih kao u srednjevjekovnim bajkama, tako da im cijeloga sljedećeg dana, a bio je petak, nitko nije smio prići. Priča se da su ih i psi zaobilazili, takav je strah najednom zavladao. U sumrak tog petka, 29. svibnja 1903. moglo je biti jasno da je u Srbiji srušena dinastija Obrenovića. Iz Švicarske će uskoro doći Petar Karađorđević, koji je u toj zemlji živio kao obični građanin, i tako će započeti novi, jednako kratak, ali i tragičan dinastički niz. Godinama će na europskim dvorovima trajati zgroženost i zgađenost nad majskim prevratom u Srbiji, ali jedni će događaji prestići druge, nesreće se uzajamno poništavaju, svijet je u stanju podnijeti uvijek samo jednu određenu mjeru gadosti, a sve što je preko nje, prepušta se zaboravu, tako da su u to vedro i bezbrižno ljeto 1914. svi već i zaboravili mladoga Obrenovića i njegovu kraljicu.

Pamtio je samo Dragutin Dimitrijević Apis, koji će u međuvremenu avanzirati u generalštabnog pukovnika i profesionalnog zavjerenika. Godine 1911. osnovao je tajno časničko udruženje “Sloboda ili smrt”, koje će u narodnoj i obavještajno-kafanskoj predaji biti poznatije kao “Crna ruka”. Apis je, možda, bio čovjek kao i svi drugi, ali silno inteligentan i sposoban, sve dok se nije opio gutljajem ljudske krvi, i povjerovao da će iz sjene vladati Srbijom i svim srpskim zemljama, budućom Jugoslavijom, Europom… Tu je, uz njega, bio i major Vojislav Tankosić, i on je kralja Aleksandra i kraljicu Dragu posljednji put gledao žive, i potezao oroz kao da provodi neki kosmički naum, koji nije u vezi ni s njegovom savješću, ni s oficirskom dužnošću. Obojica će imati svoju ulogu u Sarajevskom atentatu, iako se nikada neće saznati kolika je i kakva njihova uloga. Austro-Ugarska je Tankosića smatrala odgovornim za naoružavanje zavjerenika, i njihovu obuku, pa je pred izbijanje Velikoga rata bio i uhićen i pritovoren u štabu Dunavske divizije.

Apis, Tankosić, Bogdan Radenković, Ljubomir Jovanović Čupa mračne su figure srpske i južnoslavenske povijesti, figure tmine i košmarne fikcije, koja se, poput romana-delte, sve s močvarom i s krupnim močvarnim komarcima, u tisuću svojih tokova širi do današnjih vremena, diktira političke prevrate u Beogradu, poteže pištolj na Stjepana Radića, zavjerenički šapuće po uglovima kafane hotela Moskva na Terazijama, pregovara s ustašama kako da komunističkoj zmiji stane za vrat, rašiva kokarde i ušiva petokrake, usmrćuje Zorana Đinđića, a prije toga izaziva rat s jednim jedinim ciljem: da se od danas pa zanavijek srpska i hrvatska mržnja jedna drugom hrane, i da dvije mržnje, poput vladarskih dinastija, zanavijek vladaju južnoslavenskim zemljama. Apis je najmoćnija i jedina besmrtna figura suvremene srpske povijesti: osuđen na smrt u Solunskom procesu, on je samo oslobođen svoga zemnoga tijela, obezglavljen, raščerečen, oglodan do kosti. Slobodan od svakoga ljudskog obzira, Apis besmrtno vlada svakodnevicom generacija koje žive posljedice njegova zavjereničkog i obavještajnog djelovanja. On vodi njihove sudbine, ženi ih, rastavlja, rađa im djecu, šalje ih u ratove, umjesto njih potpisuje primirja, određuje što će se jesti za nedjeljni ručak… Sve teorije zavjere na Balkanu počinju i završavaju s Apisom. On je prvi i posljednji argument svih paranoika. Apis je svjedok da Jugoslavije nikada nije ni bilo. Živjeli smo u Velikoj Srbiji, ali toga nismo bili svjesni. Apis je i to sakrio od nas.

Njega po Beogradu, u ljeto 1914., traže bosanski đaci, da ih Apis naoruža, a oni će mijenjati svijet. On ih ne svaća ozbiljno, ali će im pištolje i bombe rado dati, i naložiti posilnome da im pokaže kako se puca. Da su mu tražili novce, rekao bi – sikter balavci!, ali od bombi, pištolja i paklenih strojeva ne može biti štete. Neka puca luda bosanska mladež! Ako bude pucala, možda će u nešto i pogoditi. A takva su vremena, vjeruje Apis, da je svaki cilj pravi, i kojeg god cara, kralja ili žandara ustrijele, bit će dobro. On je germanofil, uvjeren je da se Srbija treba vezati uz Njemačku, često putuje u Berlin, samo dvije godine nakon Majskoga prevrata prisustvuje njemačkim vojnim manevrima u Šleskoj, njemački su oficiri impresionirani mladim Srbinom, svemogućim vojnim obavještajcem, koji je do u tančine u stanju da predvidi što će se u Europi događati u sljedećim desetljećima. Apis im govori, ono što govori i svojima, a što će zatim narasti u jednu od desetak teorija zavjere, vezanih za Sarajevski atentat i izbijanje Velikoga rata: interes je njemački i srpski, zajednički, da se razbije Austro-Ugarska i pogibeljni konfederalistički planovi nadvojvode Franje Ferdinanda. Samo tako Njemačka će zadobiti prvenstvo u nadmetanju europskih nacija i bit će sposobna da namiri što je propustila u stoljećima kolonijalnih osvajanja, a Srbija će dobiti priliku da se raširi i obuhvati sve srpske zemlje od Trsta do Soluna. Sve je tako jednostavno i logično u Apisovim pripovijestima. Jednostavnost je poput apsinta, okuraži i izludi ljude.

Mladobosanci nisu bili njime opčinjeni. Imali su oni druge i drukčije šamane i opsjenare, Dimitrija Mitrinovića, Vladimira Gaćinovića, i nisu voljeli Nijemce. Ustvari, nisu uviđali razliku između Austrijanaca i Nijemaca, i nije ih mogao opčiniti jedan vojni žbir, kakva god se legenda oko njega širila, koji o književnosti i o slobodnome stihu nije znao ništa. Od Apisa su htjeli samo oružje. Od njega, ili od nekoga njegovog, ni to nije do kraja izvjesno.

Vijest o nadvojvodinom posjetu Sarajevu objavljena je u novinama polovinom ožujka 1914. Tada su za nju saznali i Apis, i mladobosanci, premda bi za općeprihvaćenu teoriju zavjere bilo dramaturški i geostrateški prihvatljivije da je “Crna ruka” dojavila u Sarajevo tajnu vijest, pa se ponegdje to može i pročitati. Ali nije moglo tako biti. Pripovijest o Sarajevskom atentatu prije pripada žanrovima svakodnevice, društvenoga romana, porodične sage, ekspresionističkih proznih ili dramskih komada, gradske kronike i humoreske, nego žanrovima vojne i diplomatske povijesti, na koje se lako nastavljaju jeftini špijunski romani i urotničke kiosk edicije.

U to vrijeme, tog mlačnog ožujka, Gavrilo Princip i Nedeljko Čabrinović već su bili u Beogradu. Princip je gladovao, noću igrao bilijar, zorom odlazio na počinak, a oko podne ponovo se iskradao van da ne sretne gazdaricu kojoj je dužan za kiriju. Hranio se u Proleću, po parkovima i školskim čitaonicama pripremao se da položi sedmi razred gimnazije, ali je osjećao da od toga neće biti ništa, nikad on neće stići do mature, koliko god to bratu Jovi obećavao.

Čabrinović je, nakon višetjedne potrage, našao posao u Državnoj štampariji u Pop Lukinoj ulici, nekoliko stotina koraka od Zelenog venca.

Općenito, sva se mladobosanska beogradska priča odvijala u krugu od nekoliko stotina metara, oko jedne od gradskih tržnica. Tu su dospjeli sa glavne željezničke stanice, i nisu se dalje micali, niti su upoznavali grad, koji je već tada, početkom dvadesetog stoljeća, bio širok i prostran. Ali oni se s njime nikada nisu srodili, tako da se u jednome danu danas mogu obići sve ulice kojim su se kretali Princip i Čabrinović, i koje, u većini slučajeva, nisu promijenile imena ni fasade, a ponegdje se čovjeku učini i da hoda istim asfaltom, istom kaldrmom po kojoj su oni išli. Isti su čak i prašnjavi izlozi limarskih, obućarskih i vodoinstalaterskih dućana, samo više nema Zlatne morune, Gavrilove omiljene krčme, na mjestu na kojem su, prije samo desetak godina, otvorili sportsku kladionicu. Pred njezinim vratima, pred stepenikom na koji bi i Princip zagazio kada je ulazio u kafanu, čovjeku na um pada bi li i njih trojica, Nedeljko, Gavrilo i Trifko, ispunjavali listiće u toj kladionici, bi li, možda, i povijest Europe drukčije potekla da su 1914. na mjestima starih krčmi isto ovako otvarane sportske kladionice?

Iako nigdje nema spomen-ploča, memorijalnih ukrasa, fotografija ili prigodnih turističkih putokaza, nešto je živo i prisutno u tom mračnom i sivom gradskom krajoliku, tako da ne bi bilo čudno da i njih dvojica odnekud naiđu, da im se pridruži i Trifko Grabež, i da se tako pomiješaju s predizbornim plakatima, bilbordima, automobilima, autobusima i beogradskim uličnim hodačima u godinama vladavine gospodara Vučića. Aleksandra Vučića. Gdje li bi taj bio, na kojoj strani, da je ovo 1914? Takva su pitanja zanimljiva, i ne može čovjek o njima da ne misli dok tako besposlen lunja Ulicom kraljice Natalije, u Brankovoj zalazi po prašnim antikvarnicama, i tamo lista stare spise o srpskim junacima i mučenicima, pa se Prizrenskom uspinje prema Hotelu Moskva, i udiše beogradske mirise, vonj užeglog ulja, nesagorjelih motornih benzina, opojno prijeteći miris dizela, miris pljeskavica i aleve paprike, koja se nošena proljetnim vjetrom miješa s gradskim smogom, s prašinom u kojoj ima stucanog ugljena, savskog i dunavskog pijeska, grinja, vodene pare, virusa i bakterija, i usitnjenih ljudskih i pilećih kostiju. Njuška on tako zagađeni beogradski zrak, pa misli gdje li bi Vučić, gdje li bi on sam bio, na kojoj strani i u kakvoj ulozi, e da je ovo 1914, kao što se čini da jest po tim mirisima, licima prolaznika, posivjelim izlozima…

Gavrila bi se tu moglo svakoga časa sresti. On, uglavnom, ne radi ništa. Gladuje, sjedi na klupi u parku i čita, vreba priliku da nekoga sretne, ali mu se nikoga ne sreće, nisu to njegovi ljudi i nije Beograd njegov grad. Tu se, na neki način, zatekao slučajno, nakon što je 1912. napokon izbačen iz svih srednjih škola u Austro-Ugarskoj monarhiji. Imao je jak patriotski razlog za to izbacivanje, i taj je razlog mnogo značio i bratu Jovi, pa je krenuo dolaziti u Beograd da položi preostale gimnazijske razrede. Ali umjesto da uči, on se u jesen 1912. pokušavao prijaviti u komite, da se s puškom u ruci bori za Srbiju sve do Soluna, i tada je upoznao budućeg majora, tada komitskoga vojvodu Voju Tankosića. Upoznao ga, i zamrzio za cijeli život, jer mu se vojvoda narugao kao kakvom prcvoljku, i potjerao ga neka ide kući. Rat je za odrasle, nije za djecu, tako mu je, po prilici rekao. I to ne nasamo, nego pred Gavrilovim prijateljem Simom Miljušem, s kojim je i pristigao u Prokuplje, u Tankosićev štab. Simu je vojvoda primio u četu, pa se on i borio u Prvome balkanskom ratu, a njemu je, eto, nanio vječnu sramotu. Ništa ga tako nije moglo povrijediti kao kad bi se tako narugali njegovome stasu i snazi. Gavrilo Princip imao je srce bika, a tijelo jektičava dječarca. I nije podnosio da ga tako smatraju nevažnim. Pogotovu pred Simom, koji je bio velik, snažan i pametan, i pred kime je, kako se činilo početkom oktobra 1912, bila velika priča.

Gavrilo i Simo slali su su 7. listopada zajedničku dopisnicu Dragutinu Mrasu, sarajevskom drugu, mladobosancu, darovitom pjesniku i esejistu, jednom od Gavrilovih životnih pouzdanika, koji će sagorjeti u istome ognju kao i on. Ta je dopisnica trebala biti neka vrsta zajedničkog oproštaja pred odlazak u odlučni boj. Ovako je napisao Princip:

“Dragi moj,
Pogledaj na kartu te vidi gdje je Prokuplje. Mi smo sad u njemu, gdje ćemo dalje ne znam. (“Za Slobodu i za Otadžbinu.”).
Pozdravlja te tvoj Gavro¨

A ovako Miljuš:

Ako se više ne vidimo, ovo primi kao posljednji pozdrav. Kud idemo znamo, a ako ostanemo živi, znadem gdje smo bili. Ako si pobožan, moli se Bogu za nas, ako nisi, moli gospođice da se one mole.
Simo”

I uzalud nam je držati se pripovijesti o atentatu, kada nas priča o Simi Miljušu vuče na drugu stranu. A zaobići je ne možemo, jer je to jedna od onih velikih i amblematskih priča dvadesetog vijeka, koja nas preko Miroslava Krleže vodi sve do Staljinovih čistki, do Lubjanke i Staljinova Sibira.

Simo Miljuš rodom je iz Lušci Palanke, sudjelovao je u balkanskim ratovima, a kao mladobosanac uhićen je u ljeto 1914. i bio zatočen u Aradu. Tri godine kasnije mobiliziran je i raspoređen u 79. carsku i kraljevsku regimentu, i ubrzo zatim ponovo je uhapšen kao politički sumnjivac, anarhist i socijalist. Slom monarhije dočekuje u Zagrebu, u garnizonskom zatvoru, očekujući presudu. Tada Krleža za njega već zna, a spomenut će ga prvi put usred onoga kriptičnog i montiranog Dijamantštajnova procesa iz 1919, kada je dopao zatvora skupa s Vladimirom Ćopićem. Dvije godine kasnije, uhićuju ga još jednom, nakon delničkoga atentata na ministra unutrašnjih dela Milorada Draškovića. Studirao je pravo i 1920. bio biran za komunističkoga narodnog poslanika za grad Zagreb. Kao jedan od najpoznatijih komunista u kraljevini, nakon niza hapšenja, prijetnji i osuda, Simo Miljuš 1933. bježi u Sovjetski Savez. Nestao je one najstrašnije godine u povijesti komunizma kao svjetskog procesa, 1937., kada je u Sibiru, po logorima Gulaga, od Kolime do Magadana i do Vladivostoka, nestalo cijelo jedno čovječanstvo. Krleža ga se prigodimice sjećao, spominjao je Miljuševo ime sve do kasnih godina, u razgovorima sa Čengićem, kao jedno od amblematskih imena svoje mladosti. Roman o Simi Miljušu jedan je od paralelnih tokova onoga što započinje s proljeća i ljeta 1914, i nastavlja se kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Premda nije simpatizirao komuniste, roman o Miljušu mogao je napisati Danilo Kiš. Ako bi ga započinjao ovaj pisac, uza svo poštovanje prema Kišu, ili kao vlastitu posveti Kišovoj temi, prva rečenica u romanu bila bi prepisana s one dopisnice: “Ako si pobožan, moli se Bogu za nas, ako nisi, moli gospođice da se one mole.”

Skoro dvije godine kasnije, u proljeće 1914, Gavrilo bi ponovo trebao razgovarati s majorom Tankosićem. Ali on to s gnušanjem, prkosno odbija. Makar i ne dobili oružje, on se tom čovjeku neće klanjati, neće izlaziti pred njega. A možda se plašio da ga Tankosić još jednom ne odbije, da ga ne istjera iz kancelarije, govoreći mu da nisu samo ratovi, nego su i atentati za odrasle, nisu za djecu.

Ono prvi put, bilo je ovako: dan nakon što su Dragutinu Mrasu poslali oproštajnu dopisnicu, vojvoda Voja Tankosić dočekuje ih u svome štabu. Legenda kaže da je tih jesenjih dana iz Bosne i Hrvatske (od Prijeka) došlo oko dvije tisuće đaka, omladinaca, avanturista i probisvijeta, uglavnom Srba, ali ne samo Srba, nego i Hrvata i Muslimana, uvjerenih Jugoslavena, a vojvoda Tankosić je odabrao samo dvjesto i pedeset najspremnijih. Ostalima je priredio poneku predstavu, ponižavao ih, junačio se i na vlastitom primjeru pokazivao kakva će to država biti buduća Srbija, velika, čudovita i arogantna, pa je tako, kada su došli Miljuš i Princip, jednome svom vojniku na glavu stavio kutiju od cigareta, i poput srpskoga Wilhelma Tella, puščanim mu je hicem smaknuo s glave. Onaj tko na ovo nije spreman, neka se ne javlja u komite!

Oko njega su, mučaljivi i uznositi, bili okupljeni albanski narodni prvaci, Arnauti u svojim arnautskim nošnjama, ljudi kakve Gavrilo Princip u svome životu još nije vidio, a s kojima je vojvoda Tankosić intenzivno surađivao. Naoružavao ih za borbu protiv Turaka, zajedno s njima pripremao zasjede, vodio ih preko turske granice, gdje su sijali strah, nagonili stanovništvo da bježi prema Maloj Aziji, i širili tako prostor za koji će se kasnije, nakon što Turaka više ne bude, odlučivati čiji je, arnautski ili srpski. Navodno je vojvoda Tankosić naučio nešto od albanskoga jezika, da se dopadne neobičnim saveznicima, a naročito njihovome vođi Isi Boljetincu, legendarnoj ličnosti, koja je u zbilju europskoga dvadesetog stoljeća provalila ravno iz narodne pjesme i iz kolektivne podsvijesti, iz viteškoga Srednjeg vijeka. Ubrzo će Srbija zaratiti s Arnautima, i taj će rat potrajati sljedećih stotinu godina, ali vojvoda Tankosić u njemu neće sudjelovati.

Vojislav Tankosić bio je psihopat i sanjar. Zlostavljao je ljude, mogao je postati veliki zločinac, samo da je poživio. Tokom majskoga prevrata 1903. komandovao je vodom koji je strijeljao braću Drage Mašin. Bio je okrutan čovjek bujne mašte. Za razliku od Apisa, on nije privlačio ljude, nije ih znao omađijati i pridobiti, ali je njegov unutrašnji svijet bio bogatiji. Mnogo je čitao, knjige o nacionalnoj i europskoj historiji, ali i beletristiku, avanturističke romane, veliku epsku i realističnu prozu devetnaestog stoljeća, romane koje će Tvrtko Kulenović nazvati filmovima prije pojave filma, i tako je prelazio i poništavao granicu između zbilje i snova, koja je u njegovom slučaju i tako bila vrlo fluidna, vazdušasta. U vrijeme kada je iz puške pucao u kutiju cigareta na vojnikovoj glavi, Voja Tankosić već nije znao na kojoj je strani granice, sanja li, ili je sve ovo stvarno. Godina će biti 1915, 31. oktobar, Noć vještica, kada ga Austrijanci ranjavaju u Igrištu, blizu Velikog Popovića. Podlegao je dva dana kasnije, u trideset petoj godini života. Sahranjen je u Trsteniku, Austrijanci su mu raskopavali grob, da provjere je li vojvoda Tankosić u njemu, jer su ga smatrali glavnim krivcem za izbijanje Velikog rata. On je stajao iza atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Tako je pisalo u bečkim diplomatskim depešama.

Gavrilo Princip svetio mu se tako što ga je na suđenju nazivao naivnim čovjekom. Odmahivao je rukom, onom koja će mu pred smrt biti amputirana, smiješio se podcjenjivački: odakle izvukoste majora Tankosića, skoro da im je rekao, a oni su, austrijski suci, mislili da to Gavrilo skriva organizatora urote, da štiti svoga vođu.

Jedna od desetak teorija o organizaciji Sarajevskog atentata, ona koju je razvijao Miloš Bogićević, njemački đak, i međuratni predavač na beogradskome Pravnom fakultetu, zasnovana je na, navodnom, tajnom sastanku u francuskome gradu Toulouseu, kojem su nazočili Mustafa Golubić, Pavle Bastajić (onaj Pavle Bastajić, koji jednoga predvečerja pred Drugi svjetski rat bane Krleži na vrata, da mu pripovijeda o Staljinovim zločinima i o svojoj karijeri najmljenog ubojice iz ideala..), Vladimir Gaćinović i Muhamed Mehmedbašić. Slovo im je tada držao Voja Tankosić. Prestolonasljednika treba ubiti, rekao im je, jer će se na taj način spriječiti rat. Po Bogićeviću, sastanak u Toulouseu održan je pod pokroviteljstvom Rusije, koja bi, samim tim, bila i pokrovitelj atentata, glavnookrivljena za Veliki rat…

Ali nitko od onih koji su stvarno putovali u Toulouse – ili u Tuluzu, kako se to tada govorilo – ni Golubić, ni Mehmedbašić, ni Gaćinović nije potvrđivao Bogićevićevu teoriju. Jest, našli su se u Hotelu Saint Jerome, Gaćinović se tom prilikom zalagao za kampanju atentata, kojim bi se Bosna razbudila, ali im je prva meta bio Oskar Potiorek, nadvojvodu nitko nije spomenuo, a nije se ni znalo za njegov put u Sarajevo. U to vrijeme, siječnja 1914, takvo putovanje nije bilo planirano, ni putovanje, ni vojni manevri u Bosni.

Svoju priču Miloš Bogićević udijeva u vlastiti životopis, zamišlja kako bi dobro bilo da uvjeri Nijemce i cijelu Europu u njenu istinitost. On radi nešto čime se bave svi rasni romanopisci, stvara fikciju koja će biti uvjerljivija od zbilje. A u ljeto 1914, kao ni dvadesetak godina kasnije kada on razvija svoje teorije, kao ni 1941. kada Adolf Hitler doživljava vlastito osvetničko ispunjenje u osvajanju Jugoslavije i kažnjavanju metaforičnih ubojica nadvojvode Franje Ferdinanda, kao ni 2014. kada europski feljtonisti i historičari, uključujući i jednoga naročito maštovitog Australca, nanovo razvijaju teorije o atentatu, ne zna se što je stvarna istina. Ili stvarna istina ne zanima nikog, jer je dosadna i ne donosi katarzu i iskupljenje.

U romanu koji pišem, ili od njegova pisanja upravo odustajem, posvećenom Sarajevu 1914, teorija o atentatu bila bi ovakva: društvo mladih pjesnika i idealista, tuberana opijenih vjerom u svenacionalno jugoslavensko ujedinjenje, dječaka oduševljenih idejom o žrtvi i o svjesnom umiranju, koji su sakupljali imena i sličice atentatora, kao da će ih lijepiti u Paninijev album pred svjetsko nogometno prvenstvo, to društvo je zamislilo da ubije budućega cara, i proslavi se. Kada to saznaju srpski mračni obavještajci Apis i Tankosić, naoružavaju ih bombama i revolverima, Tankosić ih kratko uči da pucaju, a zatim ih pušta da idu svojim putem. Možda ubiju nadvojvodu Franju Ferdinanda, ali je puno vjerojatnije da neće. Dao im je samo oružje, ali ne i novac. Goli kao crkveni miševi, atentatori stižu u Sarajevo. I slučajno uspijevaju ubiti princa. Ludost je bila bosanska, oružje je bilo srpsko.

Riječ je o romanesknom okviru priče, ali i o teoriji koja je ni manje ni više utemeljena od Bogićevićeve (koja je među najnevjerojatnijim teorijama o Sarajevskom atentatu i o rasporedu krivnje za početak Velikog rata), a onda i od svih ostalih. Zato je i Vladimir Dedijer u “Sarajevu 1914.” samo nabrojao frekventnije teorije o organizatorima i pokroviteljima zavjere, suzdržavši se od izbora one jedne koja bi mu se činila najvjerojatnijom. U toj Dedijerovoj suzdržanosti jedan je od razloga zbog kojih je “Sarajevo 1914.” već pedesetak godina najbolja, nedosegnuta knjiga o Sarajevskom atentatu. Priču o tom događaju Dedijer nije udijevao u vlastitu biografiju, niti je birajući teoriju nastojao izabrati ili preusmjeriti vlastitu sudbinu. Sudbina Miodraga Bogićevića bila je takva da se ustrijelio u okupiranom Beogradu, malo nakon što je po Staljingradskoj bici već svima bilo jasno da Nijemci gube, a Rusi pobjeđuju.

Sve što se između Nedeljka Čabrinovića, Trifka Grabeža, Gavrila Principa i majora Tankosića trebalo dogoditi, dogodilo se prije 28. svibnja 1914. Tog jutra, bio je četvrtak, kada su brodom iz beogradske luke krenuli prema Šabcu. Apisov pouzdanik Milan Ciganović im je dan ranije, u jednoj kafanskoj bašči na Zelenom vencu, predao šest bombi, četiri revolvera sa po sedam metaka, i još četiri puna magacina sa po šest metaka, te ampule cijankalija. U sljedećih mjesec dana će, prema više različitih teorija, Tankosić pokušavati da stupi u kontakt sa zavjerenicima i da ih odgovori od atentata.

Pred polazak, pamte se još samo anegdote. Tako je jednoga od tih dana Gavrilo Princip čitao novine, ušutio se i udubio, pa iznenada povikao: “Ruski car je ubijen!” Pogledao ih je, i nasmijao se: “Šalim se, samo sam htio da vidim kakvi ste vi revolucionari i kako biste reagovali na ovakvu vijest.” Jedni će u ovoj anegdoti prepoznati poetiku iz našega besmrtnoga komunističkog anegdotara, drugi će u njoj vidjeti dječju igru.

Nedeljko Čabrinović je vedrija i brbljivija narav od Gavrila. Zato mu on do kraja i ne vjeruje, smatra ga nesigurnim, balavim. U stvarnosti, međutim, Čabrinovićev rastanak s Beogradom bio je mnogo ozbiljniji, odrasliji i sudbonosniji. Rastajao se s drugovima iz Državne štamparije, s njima je proveo proteklih nekoliko mjeseci, i mogao je provesti cijeli život, radeći tu, u Ulici kraljice Natalije, kao slovoslagar, u to romantično doba olovnog tiska, koje je započelo još u Gutenbergovo doba, a kraju će doći osamdesetih godina našega stoljeća. Da se predomislio i da se nije vraćao u Sarajevo, nego da je kao toliki Bosanci ostao u Beogradu, Nedeljko Čabrinović bi u Državnoj štampariji dočekao mirovinu. 28. svibnja 1914. bilo mu je tek devetnaest. Da je ostao, u mirovinu bi pošao 1954. Tada bi imao godina koliko ih na rastanku, 27. svibnja, ima tipograf Nikola Novaković, s kojim se Nedeljko bio zbližio, nalazeći u njemu blagog i razložnog oca, onakvog kakav nije bio krčmar Vaso Čabrinović, njegov rođeni otac, s kojim se svađao cijeloga života, uzalud se trudeći da ga ne razočara. Nikolu Novakovića nije mogao razočarati, jer ga je on prihvaćao upravo onakvim kakav je Nedeljko bio. Kada mu je, bez riječi, pokazao isječak iz novina s viješću o nadvojvodinom dolasku u Sarajevo, starom su se tipografu oči napunile suzama. Znao je zašto mu to pokazuje, i što smjera. Njemu na dan atentata Čabrinović šalje jednu od četiri kopije svoje posljednje fotografije.

Miljenko Jergović 06. 05. 2014.