Ludi princ/3

Đorđe Karađorđević nije mogao pretpostaviti da je Bađi Burić preko svojeg crnogorskog udbaško-kockarskog kruga  u Beogradu, davno bio čuo da  Maršal često poziva nesuđenog srpskog kralja u posjetu Belom dvoru, i da mu je čak nudio da stanuje u jednoj zgradi u tom kompleksu. Peko Dapčević, bivši načelnik generalštaba JNA povjerio se Muju Kovačeviću, poslije cjelonoćne partije pokera, da je Tito tražio od princa Đorđa, koji je bio član tajnog ariozofskog društva Tula, da ga uputi u  komunikacije s nevidljivim svijetom duhova u kojemu je bila i njegova najveća ljubav Davorjanka Paunović, pored čijeg su groba prolazili u šetnji vrtom  Belog dvora. 

“Druže Karađorđeviću, hoćete li da zajedno popijemo jednu kafu?”

Starac ga je pogledao ljutito,  onda se malo lecnu, jer je krupni debeli agent sitnih očiju i  krupnih crta lica blentavo  razvukao usne i podsjetio ga  na kuvara Stoleta, koji mu je spremao ručak i večeru u vrijeme njegovog dvodecenijskog zatočeništva u Toponici kod Niša. Prijedlog mu se dopade  još i zbog toga što jutros nije bio popio čaj i kafu, zato što je ustao u četiri i po da bi na Surčin stigao na jutarnji avion koji su Titograđani nazvali “pekarski”. (Mlađi čitaoci možda ne znaju da su se u doba komunizma   marketi i radnje ujutro prvo snadbijevali pekarskim proizvodima.) S obzirom da ga je titogradski taksista čekao ispred Đevojačkog instituta u kojemu je nekad učila njegova tetka Ksenija, i da je bilo još barem tri sati do termina kad će morati krenuti prema aerodromu Golubovci, pomislio je da ima i previse vremena za obilazak svoje rodne kuće, u kojoj su komunisti smjestili Etnografski muzej Crne Gore.

“Može, ja častim”,  klimnuo je glavom i ispred agenta krenuo prema bašti Gradske kafane. 

Čim su sjeli, prije nego što je došao konobar, rekao je onako starački rasijano, jedva razgovjetno, kao da je sâm, kako  mu se kroz Umberta danas javio duh tetke Jelene, koja ga je bila nekako osobila, jer su njena braća i sestre više  voljele Aleksandra, koji je bio pitomije naravi.

“Tata mi rekao dva dana pred smrt, dok se dušom razdvajao na svom gvozdenom vojničkom krevetu, da je zabrinut za moju budućnost, jer ja ličim na njega i njegovog dedu, po kojemu mi je dao ime, a da se za Aleksandra manje plaši jer je lukav i pritvoran na dedu Nikolu.” Starac je nastavio govoriti jedva čujnim  glasom, kao da gleda kroz ogromnu tjelesinu policiskog agenta koja je bila zaklonila veliki dio žive ograde što dijeli kafanu od bašte Dvorca.

Đorđu je Umbertov lik koji je od njega bio udaljen jedva deset metara  u momentu mu vratio slike djetinjstva, Cetinja, Ženeve, Petrograda, kraljevske rezidencije Racconigi kod Torina, i sve su opet nestale kao bljesak, a onda su se  munjevitom brzinom mijenjali lica i događaji, zavjere, prevrati, ratovi, egzekucije, podvale i neprestana borba za vlast i moć u Beogradu s početka stoljeća. Nije više bio siguran je li se to sve stvarno događalo ili su neki prizori izmaštani. Učinilo mu se da i onaj mladi neukrotivi i histerični princ prijestolonasljednik u stvari  nije  bio on nego jedan od čudnovatih, natprirodnih likova koji su mu se prikazivali u doba zatočeništva u Belju i Toponici. 

Prema tom mladom čovjeku nezaštićenom u vrtlogu animalnih balkanskih strasti i interesa osjetio je  sažaljenje, jer poslije smrti kralja Petra Prvog Karađorđevića,  više nije imao ko da ga odbrani. Čaršijom su se pronosile svakakve intrige: da je princ prijestolonasljednik u vlasti nečastivog; po cijelu noć mu đavoli ne daju mira, pa mahnito jaše konja Adom Ciganlijom,  jurca autom totoarima i rašćeruje pješake po Terazijama, blatnjavim čizmama dolazi na prijeme na Dvoru, i povrh svega čaršiji je postala omiljena tema o njegovoj homoseksualnoj vezi s ekscentričnim ribarom, čuvenim  profesorom matematike  Mihailom Petrovićem, kojega su ribari, boemi i prost svijet poznavali kao Miku Alasa. 

 Mladi prijestolonasljednik je oko sebe širio strah i  stvarao neprijatelje, tamo gdje je trebalo i gdje nije morao.  Tako je protiv sebe  udružio i one koji su se među sobom prežali kao psi i mačke. Mlađi brat Aleksandar, Nikola Pašić, predsjednik Vlade,  Dragutin Dimitrijević Apis, vođa krvavog Majskog prevrata 1903. koji su na vlast doveli Karađorđeviće,  Petar Živković, zvani Pera Peder, jedan od pučista i neprijatelj Apisov, svi su bili saglasni  da je kod Đorđa metastaziralo staro ludilo Karađorđevića, koje se s koljena na koljeno, manje-više, nasljeđuje s oca na sina. 

Apis se bio toliko osmjelio u razvijanju teorije o ludilu Karađorđevića, da je 9. maja 1911. na večeri poslije osnivanja zavjereničke organizacije Ujedinjenje ili smrt, svojim crnorukcima dobro podnapit rekao da se svi Karađorđevići moraju kontrolisati, i to  podupro   teorijom o njihovom genetskom ludilu, koje su naslijedili od njihovog rodonačelnika Karađorđa. Crni Đorđe  je ubio oca Petra i brata Marinka,  njegov unuk   Petar  udarcem nogom u stomak, ubio je svoju noseću ženu Zorku. Na isti način kao što je Petrov stariji sin Đorđe, kojega su natjerali da se 1909. odrekne prava na srpski prijesto,  lišio  života posilnog Stevana Kolakovića. Potpukovnik Dimitrijević, još je sarkastično  dodao kako je bilo teško utvrditi da li su u oba slučaja – smrt princeze Zorke i Kolakovića –  bili nesrećni slučajevi ili planirana ubistva, jer su se obije žrtve stropoštale niz stepenice nakon udaraca  nogom u stomak, pa nije bilo jasno jesu li umrle od udarca  ili samog pada. 

 “Kralja Petra su stigle godine,  prestolonaslednik Đorđe  bio je neaktivirana bomba, za koju nikad niste znali gde će i kada ekspodirati. Stari je slab na Đorđa i on ga ne bi naterao da abdicira zbog ubistva sluge da ga nisu pritisli Petrograd i Beč. Jer prestolonaslednik je na jednom prijemu,   1908. u doba Aneksione krize, besan zbog pripajanja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, rekao  ruskom poslaniku  da je  njegov car lažov, jer mu je lično obećao da će se zauzeti da ova zemlja pripadne Srbiji,  a austrougraskom ambasadoru se uneo u lice i vikao da je džukela, da je njegov bečki ćesar lopov i lupež koji uzima tuđe zemlje. No, treba biti još  oprezan i  s Aleksandrom, koji se ne odvaja od Pere Pedera.”

Apis je zaključio besjedu riječima da je Đorđe ”zakukurikao pre vremena”, jer Srbija još nije spremna za rat s Bečom, i da ga je zbog toga  na svaki način trebalo skloniti. Dok je Apis naglašavao kako je “ prestolonaslednika na svaki način trebalo skloniti”, Voja Tankosić, zamjenik šefa crnorukaca zagonetno se osmjehnuo, jer 1907. godine Đorđe je preživio pokušaj trovanja, i bombaški napad na njegovu kancelariju.  Apis je još rekao da  Đorđe nije tako bezopasan kako bi se mogao nekome činiti: “On je lično nadgledao i finansirao  zaverenike u propalom atentantu na svog dedu Nikolu.”   Još se prisjetio da je prijestolonasljednik naredio svom ordonansu Kolakoviću da lično nadgleda preuzimanje bombi i prenošenje  iz Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu za Beograd.

“Ludi princ”, kako ga je zvala beogradska čaršija, iz bašte Gradske kafane gledao je listru Dvora, u stvari  fiksirao je  prozor za koji je mislio da je bila soba njegove obožavane tetke Jelene, koju je zvao tetka Eko. Ona  je poslije smrti njegove majke Zorke, kadgod je u vrijeme zimskih i ljetnjih ferija dolazila iz Petrograda na Cetinju, dolazila uveče da se s  sestrinom djecom zajedno pomoli Bogu i poljubi ih prije spavanja. Jelena je bila osobila najstarijeg sestrića Đorđa, zbog njegove plahovitosti, koju je pokazivao i prije nego je počeo hodati. Njegov histerični plač, koji je bio sve  neobuzdaniji, što   su ga majka i dojilja  smirivale, prestajao je isti čas  kad bi se pojavila tetka Eko, i uzela ga u krilo. Mnogo godina kasnije, kad su mu se sjećanja javljala kao istrgnuti flešbekovi, bio je istovremeno sjetan i ushićen što su jasno pamti zagrljaje tetke Eko. S druge strane,  sjećanje na majkinu nježnost bile nepouzdane: nije bio siguran jesu li njene mutne slike, koje su se s vremena na vrijeme  javljale i nestajale,  doživljene ili su stečene kroz priče njegovih bližnjih u ranom djetinjstvu.

Tetka ga je  uvijek štitila, i  držala mu stranu, bez kakvi su bili njegovi nestašluci nervirali miss Edvards, Aleksandra ili se koškao s djecom  na Trgu. Tako je, samo par mjeseci prije nego što su se Karađorđevići odselili u Ženevu, jedina stala u Đorđevu odbranu nakon njegovog dvoboja s Ivom Radonjićem, sinom vojvode Stanka, koji je bio Gospodarev brat od tetke. Daljnji rođaci su se zakačili  tjerajući obruče oko Dvora i Biljarde. Ivov  kolut od mjedi  skakutao je  po prašnjavoj džadi, i  u želji da pretekne   godinu mlađeg Đorđa, sapleo ga je i umalo oborio na zemlju. Ljutiti Đorđe  se okrenuo i palicom kojom je tjerao obruč ispred sebe udario je vojvodinog sina po ruci.  Vojvodić ga je odgurnuo i Đorđe  je drugi put posrnuo, onda je odbacio palicu i obruč, i izvadio drvenu sablju iza pasa.

“Tući ćemo se do smrti”, viknuo je Đorđe, pod utiskom ratnih junačkih priča koje je slušao od ujaka Mirka, s kojim je išao u krađu jabuka na imanju Jabučana. Htio je prije  svega da se dokaže svom idolu, starijem od njega  samo osam godina, i jurnuo na Iva koji ga je čekao u borbenom stavu. Oko boraca koji su kidisali jedan na drugoga  stvorio se krug.  Vojvodin sin je bio krupniji, i od njegovih udaraca Đorđe je posrtao, ali nije uzmicao ni posustajao. Jurišao je prsimičke, još više kad je  čuo da posmatrači, zajednički rođaci Karađorđevića i Radonjića, bodre njegovog protivnika.

“Naprijed Ivo. Udri, Crna Goro, udri.”

Svi su navijali za Iva. Čak se i Đorđev ujak Mirko pridružio  grupi navijača vojvodića. Ovo je Đorđa još više razbiješnjelo. Publika je bila sve glasnija, samo su tetka Vjera i Aleksandar ćutali. Đorđu je dah bio sve kraći, osjetio je nesvjesticu, ali je pomislio je da je bolje i poginuti, nego da bude ponižen.

Utoliko je tetka Vjera, nemoćna da razdvoji borce povikala: “Miss Edvards, miss Edvards.”

Krupna Škotlađanka, guvernanta, koja je u svojoj sobi u prizemlju vile Karađorđevića slagala pasijans, dotrčala je krupnim koracima, i obojici megdanžija zavalila po jedan tako zvučan šamar da se mogao čuti do zgrade Crkvenog suda,  iza Biljarde. Većina posmatrača se razišla, a Đorđe je sâm krenuo prema ulazu vile, popeo se u svoju sobu, izgreben i pocijepanih pantalona na koljenima legao u  krevet. Niko ga nije dopratio do sobe: miss Edvards je bila suviše ljuta na njega a Aleksandar je ostao s ostalim dječacima. Smišljao je razne osvete, najgroznije muke na koje će staviti Crnogorce,  koji se prema njemu ponašaju kao prema nekom tuđincu, neprijatelju, potomku skadarskog vezira a ne sinu njihove rodice, najstarije knjaževe kćeri. 

Đorđe je u toku noć dobio groznicu, bio je vas u goloj vodi, okretao se u krevetu, trzao kad bi mu se pojavile nagle i nepovezane slike, kako na bijelom konju osvaja Kosovo i Skadar, u Prizrenu mu srpski vladika stavlja na glavu krunu cara Dušana, u dvorskoj sviti su tetka Eko i majka, u bijeloj haljini, s cvijetnim vijencem oko glave. Onda se krunisan vraća na Cetinje, ulazi u Dvor, i sijeda na čelo velikog trpezarijskog stola, gdje je uvijek bio njegov deda. Ali za velikim stolom nema knjaza, njegove svite, familije, ruskog i austrijskog poslanika, koje je Gospodar češće od drugih ambasadora pozivao na ručak. Pored njega su za stolom, s lijeve i desne strane, na mjestima gdje su po običaju sjedjeli njegov najstariji ujak, princ Danilo i Gospodin Božo, nalaze se  majka i  tetka Eko. Druge osobe za stolom bili su  nepoznati muškarci šiljatih lica s bakenbardama. Njih su posluživali knjaz, knjaginja i princeza Ksenija. Stalno su –  kad su prilazili stolu i nakon posluživanja – hodali unatraške. Lica svih prisutnih, njihova odijela, kao i namještaj, podovi i zidovi u dvorskoj trpezariji bili su jarko svijetlih i drečavih boja. 

Onda je sanjao da je mrtav, i da su nad njim miss Edvards, mama i Aleksandar. Smućene, nejasne, isprekidane slike ponavljale su više puta, i najednom je osjetio meku žensku ruku na svom čelu. Otvorio je oči, i lik koji mu se smiješio  izgledao je nestvarnije od onih koji su mu se dotad pojavljivali. Nije znao da li  sanja  ili je budan, je li mu se nasmijani, blagi i veseli lik  tetke  Eko ukazao ili je stvarna:  u jahaćem kostimu,  kose podignute s čela i skupljene u konjski rep,  iznad njegova kreveta.

“Miss Edvards mi je rekla da si sinoć imao vatru. Mislim da ti je groznica prošla. Čelo ti je hladno. Kako si?”

Đorđe se ćutke oslonio  dlanovima na vuneni stramac prekriven bijelim lencunom, i polako se pridigao. Glava mu je bila teška, i srce  je lupalo.

“Dobro sam”, rekao je nesigurno.

“ Idemo  na jahanje. Obećala sam ti.” Glas joj je bio veseo. 

“Važi”, dječak je najednom oživio, i krenuo brže-bolje da se obukuje i obuva. 

Nije dozvolio tetki da mu veže pertle iako se od uzbuđenja bio ušeprtljio. Tetka Eko,   crnogorska Amazonka, dohvatila je uzde omalenog vranca frizijske pasmine sa bijelim biljegom na glavi i u jednom pokretu se primila na sedlo. Sagnula se sa strane, dohvatila dječaka za ruku,  muškom snagom ga podignula i stavila  ispred sebe. Konj je poletio prema Manastiru i Grudi. Ratni konj  je grabio visokim kasom pored sitnogoričnog drveća jasena i ljeskovina, i sve više povećavao brzinu. Tetka Eko je jednom rukom popuštala uzde a drugom sve jače stezala svog sestrića. Onda je tetka, kad su došli do Simonove jaže, ispod Đinova brda, malo pritegla uzde i zastala pored jednoga cera.

“Juče si me tražio. Bio se sâm, a onda si se potukao s Ivom. Zašto se ne igraš s ostalom đecom, kao Aleksandar?”

“ Crnogorci me ne vole, i neću više da se igram s njima. Juče sam se borio sabljama s Ivom. Svi su navijali za njega.”

“Nije istina da te niko ne voli. Ja tebe najviše volim od svih. Samo nemoj to nikome kazati. Neka to bude naša tajna.” Rekla je tetka Eko  tihim glasom i pomilovala ga po kosi. 

“Ne brini, kunem se. To će biti naša tajna”.

“Čula sam za tvoj jučerašnji dvoboj. To je bio nesporazum.  Vjera mi je još pripomenula da su svi navijali za Iva. Ali to ne treba da te ljuti, jer  Crnogorci uvijek navijaju za slabijega. Jer mi smo se  oduvijek borili protiv jačih sila.”

Đorđe je bio ushićen zbog tetkine izjave ljubavi, ali je u sljedećem času, čim je    tetka Eko  rekla  “mi smo se oduvijek borili protiv jačih sila”, shvatio je da i ona njega ne smatra Crnogorcem. Uz to, mladi glavarski sinovi navijali za vojvodinog sina, iako je on  bio slabiji, manji rastom i mršaviji od Iva Radonjića.

Budući srpski princ prijestolonasljednik imao je mutne i oskudne predstave o Srbiji i Srbima, i čekao je priliku da s đedom, vrhovnim arbitrom svih nesuglasica u porodici,  provjeri svoje crnogorstvo. Nikola ga je ispitivao koliko je napredovao u učenju francuskog jezika, i nakon što je vidio da nema posebni talenat za jezike, rekao mu je pola u šali.

“ Nećeš biti Francuz, ali ćeš moći da razgovaraš sa pravim Francuzima.”

“Ostaću Crnogorac, i dalje, je li tako đede?”

“Crnogorac? Ne, ti nijesi Crnogorac.”

“Nijesam Crnogorac, to kažu i moji drugovi. A ti si Crnogorac i baba je Crnogorka. Kako to đede?”

“Mi smo Crnogorci, jer smo rođeni ovđe, a roditelji su nam bili Crnogorci.”

“I ja sam rođen ovđe, a majka mi je Crnogorka.”

“Rođen si ovđe i majka ti je bila Crnogorka, ali ti je otac Srbijanac i ti si Srbijanac.” Knjaz  je vidio tužno lice svoga prvorođenog unuka i s cilindračnog važa skinuo je poklopac i izvadio i grsti bombona koje mu je tutnuo  u ruku.

 “Treba da si ponosit što si Srbijanac i Srbin. Srpski narod je hrabar i dobar. Tvoji preci su ginuli za Srbiju.”

Još mu je govorio o tome da je đed njegova oca, po kome je i on dobio ime digao Srbe na ustanak protiv Otomanske imperije, poslije četiristo godina ropstva. U čast Karađorđevog podviga, “pokojni vladika Rade” – tako je knjaz zvao svog izvanjeg strica – napisao je Posveta prahu oca Srbije, koja je prolog Gorskog vijenca. 

Proći će više od desetljeća kad će Đorđe, mladi srpski princ prijestolonasljednik  povjerovati da je njegov  đed bio zduvač, koji je za napredak svoje kuće  pleo mreže preko  kćerki, udajući ih za talijanskog i srpskog kralja, i prvog nasljednika ruskog prijestola. Prisjećao se još kako su  “u male” govorili da se Gospodar ponekad osami u Odžakliji kad se južni vjetrovi pomame podno Orlova krša i Đinova brda, i da on perčina s njima, onda ogrnut gunjem izađe na verandu okrenut prema Jezerskom vrhu i stoji tako sve dok se ne stišaju vazdušne struje. Ovaj prepredeni, neizlječivi grandoman koji je nametao Gospodina Boža za guvernera Krita i vladara Bugarske, htio je i Srbijom vladati preko svojega  zeta Petra, koji je od Karađorđa bio naslijedio plahovitost i ličnu hrabrost, ali nije znao vladati niti uspostaviti autoritet nad pučistima koji su ga doveli na prijesto, niti se nositi sa Nikolom Pašićem, lukavim Cincarom, koji je neprestano pleo spletke  i podrivao autoritet monarha. 

Knjaz Nikola je očekujući brzu propast Turske i Austro-Ugarske, i preko  udanih kćeri pravio je intrige na dvorovima u Petrogradu i Rimu,   stvarajući privid među evropskim moćnicima i javnim mnjenjem  o nesrazmjernom značaju njegove male knjaževine  koju je hitar momak mogao skraja na kraj obići na obdan. U toj  strategiji glavnu ulogu su imale Milica i Stane, udane za velike knezove Romanove, rođake cara Nikolaja Drugog. One su   dovele svoju sestričnu Jelenu u Petrograd, i na neki način joj zamijenile majku, a onda iz Ženeve,  1898. godine, gdje se   Petar prije četiri godine sa Cetinja bio  doselio sa sinovima, pozvale Đorđa i Aleksandra da se školuju na vojnim akademijama. Stariji Karađorđević je pohađao Kadetski korpus Aleksandra Drugog, a mlađi se školovao u Pravovedenije, elitnu školu za potomstvo plemića.

Đorđe se sâm  uvjerio  koliko  su  tetke angažovane u forsiranju Karađorđevića, pretedenata na srpski prijesto i omalovažavanju austrofilskih Obrenovića, koji su u to vrijeme vladali Srbijom, tek nakon posjete cara Nikolaja kadetskom korpusu.  Njegovo imperatorsko veličestvo, zajedno sa caricom, direktorom škole generalom Rudanovskim i cijelom svitom oficira, između svih ostalih odjeljenja, posjetio je baš razred koji je pohađao mladi Karađorđević.

“Priđite Georgije Petroviću”, svečanim glasom je rekao general Konstantin Nikolajevič Rudanovski.

Dječak je sleđen od straha, ukočeno, drvenjastim koracima prišao omalenom imperatoru, blagog i prijatnog lika. Ipak je uspio, po propisu, stati na dva koraka od cara u stavu mirno.

“Milo mi je što vas vidim ovdje među nama, Georgije Petroviču. Poznajem vašeg oca. Zadovoljan sam što sada poznajem i sina.”

Đorđe je bio previše zbunjen da bi shvatio zašto je general Rudanovski odabrao baš njega, jer on nije bio najstariji niti prvi u klasi. Još više su bili iznenađeni njegovi drugovi koji nijesu znali da su dvije  tetke Georgija Petroviča velike ruske knjeginje, i da je on unuk vladara male balkanske zemlje, za koju je đed sadašnjeg monarha Aleksandar Drugi, čije ime nosi kadetska škola, kazao da je Crna Gora jedini saveznik Rusije. Poslije careva odlaska drugovi iz klase gledali su ga pomalo zavidljivo, s dječačkom znatiželjom, i tek nakon završetka nastave, dok se sâm šetao velikim parkom u kojemu su bile  zgrade Kadetskog korpusa sjetio se da su samo velike knjeginje mogle udesiti njegovo predstavljanje caru. Nije dugo prošlo i dobio je očevo pismo, u kojemu su potvrđene njegove slutnje: 

“Dragi sine, ponosit sam na tebe. Čuo sam za carev gest. Velika je to počast za tebe i porodicu. Careva ljubaznost ima političko značenje, a ti toga nisi svestan. Ona je uperena protiv Obrenovića, i car je hteo da pokaže blagonaklonost prema našoj dinastiji. Reci tetkama koliko se osećamo počastvovani, i zahvali im se na njihovoj brizi i ljubaznosti. Na sve dobro što čine za nas.”

Prošle su tri godine od Đorđevog susreta sa ruskim carem do  Majskog prevrata 1903., u kojemu su zavjerenici ubili kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu Mašin, i na prijesto je došao Karađorđev unuk, emigrant   Petar  Karađorđević. Nekoliko dana poslije očeva dolaska iz Ženeve u Beograd, iz Petrograda je stigao i šesnaestogodišnji prijestolonasljednik Đorđe. Prvih šest mjeseci otac i sin su se srijetali usput, na dvorskim prijemima, svečanim ručkovima povodom rođendana kralja i prijestolonasljednika, krsnim slavama Svetoga Klimenta, čuvara sjećanja na Karađorđevićko albansko porijeklo, i Svetog Apostola Andrije Prvozvanog, koji je uveo Petar 1890. godine, na Cetinju, upravo na nagovor svoga tasta, kako bi  potpuno prekinuli simboličku vezu sa svojim malisorskim porijeklom, iz  plemena Klimenta. 

Kralj Petar je svaki dan  primao ministre i oficire, u pratnji Nikole Pašića i generala Radomira Putnika, i gotovo jednako često, u odvojenim vizitama Apisa, od kojega su se bojali sva trojica. Poslije svečanog ručka na Andijevdan u Starom dvoru, koji je blagoslovio mitropolit Inokentije, kralj Petar je rekao   prijestolonasljedniku da se sjutra veče nađu u Starom konaku, koji je za rezidencijalne potrebe od trgovca Stojana Simića kupio  Aleksandar Karađorđević, kraljev otac. U tom zdanju –  uz koji je 1884. sagrađen Stari dvor –    ubijeni su kralj Aleksandar Obrenović i Draga Mašin. Đorđa je otac dočekao u Arapskom salonu, sa živopisnim tepisima, otomanima, niskim kaučima izvezenim crvenim i plavim kvadratima, golblena istog dezena i svijećnjacima sa citatima na arapskom pismu. Kralj Petar, mršav i usukan, ustao je s  ćursa napravljenog od suve hrastovine, i zagrlio sina, prvi put nakon što mu je poželio srećan put na školovanje u Petrograd.

“Sedi”, pokazao mu je da sjedne preko puta  na jednu od četiri identične drvene stolice, na čijem uzglavlju su izrezbareni cerastesi, strašne pustinjske zmije sa izraženim krljuštima.

“ Sine, ovde sam te doveo da obavimo jedan ozbiljan razgovor. Baš ovde, ispred spavaće sobe  Aleksanda i Drage, ne bi li bolje razumeo s kakvim se iskušenjima suočavaju oni kojima je zapalo da vladaju Srbijom.”

Izvadio je zlatnu tabakeru za cigarete, na kojoj je ugraviran grb Crne Gore s inicijalima N I, koje mu je tast bio poklonio upravo za rođendan sina prvijenca. Uzeo je jednu cigaretu, i  gotovo pola minuta držao još otvorenu kutiju, kao da se premišlja hoće li ponuditi i sinu, kako vele Cetinjani, da “zapali cigar duvana”. Onda je metnuo kutiju u desni džep, i pogledao Đorđa, nekako brižljivo I istovremeno srdito.

“Prvo što treba da znaš da ovde svi rade jedni drugima o glavi. Mržnja i zavist su neiskorenjivi. Što je više vlasti i moći to je veća mržnja. Srbi nikoga toliko ne mrze duboko kao svoje vladare. Aleksandra i Dragu su sasekli sabljama pa onda su ih preko prozora bacilli na ulicu. Moga dedu je kum zatukao sekirom pa mu je glavu poslao Milošu, a ovaj sultanu kao znak pokornosti. Kneza Mihaila su prvo ubili kuršumima a onda su ga iskasapili noževima.”

Đorđe je malo streknuo, premda mu je Petar Živković – jedan od kasnijih Đorđevih najpodmuklijih neprijatelja –  koji je zavjerenicima otvorio kapije Starog konaka detaljno ispričao cijeli tok   šekspirijanskog zapleta zavjere. Apis, glavni vođa pučista, u sukobu s gardistima bio je   teško ranjen, s tri metka u grudi. Ni poslije  dva sata od preuzimanja rezidencije nije bilo traga od kraljevskog para, pa se neko sjetio da pritisnu zarobljenog  generala Laza Petrovića, da im pokaže  tajne prostorije i prolaze. Doveli su ga u spavaću sobu Aleksandra i Drage, ali on je i dalje negirao da zna za neko sklonište. Utoliko je jedan od pučista vidio  mali otvor iza velikog ogledala gospođe Drage,   vrata od tajnog skloništa. Onda je general Laza pozvao Njegovo veličanstvo da se preda. Aleksandar je tražio da mu potvrdi zakletvu, što je ađutant i učinio. No, pučisti su čim se kralj pojavio u prostoriji prvo pucali na njega. Kraljica Draga, raspuštenica neplemenitog porijekla, zbog koje se Aleksandra odrekao njegov otac, kralj Milan, i   izgubio ugled i simpatije mnogih saradnika i naroda, bacila se ispred uperenih cijevi da svog muža zaštiti od hitaca. General Petrović je u tom trenutku izvukao je mali revolver iz čizme, ranio  jednog pučistu, ali nije uspio spasiti ni sebe ni kralja. Raskomatana tijela Aleksandra i Drage ležala su cijeli jutro do podne na ulici ispred Starog konaka, dok pučisti  nijesu dopustili pogrebniku Slavi Trandafiloviću da  iskasapljena obnažena tijela, uz pomoć svoga pomoćnika Savatija, pokupi u lencune, stavi u pogrebna kola i sahrani u maloj crkvi Svetoga Marka.

“Nisu morali ubiti ženu, i baciti njeno telo na tako vulgaran način.” Rekao je Đorđe tihim glasom.

“Nisu morali, ali to su učinili namerno. Da zastraše pristalice Obrenovića, ali i nas, koje su doveli na vlast. Kao opomenu da bi se to moglo i nama desiti.”

“ Jesu li se zaverenici politički organizovali. Kakvi su im odnosi s radikalima?”

“ Apis plete svoju mrežu. Nametnuo je Radomira Putnika za načelnika generalštaba, a Baju Pašića protežira za predsednika Vlade, tobož zbog Bajine antiobrenovićevske prošlosti, ali u stvari želi da ima kontrolu nad Vladom.”

“ Ovo je opasno savezništvo?”

“ Jes. Ali Pašić je prefigan, i on mu na kraju može doći glave. Kao i Obrenovićima. Baja će uskoro videti da je Apis samo razbojnik bez sposobnosti   da upravlja iz senke.”

“To znači da bismo ga mogli pridobiti?”

“Ko zna? Treba čekati greške Crne ruke. Oni misle da sad upravljaju s nama. I ne treba ih razuveravati. Prave sličnu grešku kao i Nikola.”

“U kom smislu povezuješ Apisa i dedu?”

“Obojica su me potcenili. Zajedničko im je što misle da preko mene mogu vladati Srbijom.”

“Ali, obe tetke su toliko radile u našu korist, protiv Obrenovića na ruskom dvoru. Tetka Stane mi je nedavno rekla, pred moj povratak u Beograd, da  je ona  isposlovala kod njene prijateljice carice Aleksandre, da car Nikolaj nikad u vizitu ne primi Milana i Aleksandra.”

“ Znam. Tvoja sestra me redovno obaveštavala o svim stvarima. Milica pred Jelenom nije imala tajni, jer je mislila da joj je sestrična koketa koja se više zanima za provod i prestoničke tračeve nego za ozbiljnu politiku. Stana i Milica su  uigrani par: Stanin muž Nikolaj Nikolajević, carev brat od strica, prvi je pretedent na carsku krunu, ukoliko se nešto dogodi tek rođenom careviću Alekseju, koji ima neku teško bolest krvi. Stana je jedina družbenica carice Aleksandre, Nemice, jer ih spaja opsednutost okultnim. Car i carica su ludo zaljubljeni jedno u drugo i većinu vremena provode u Carskom selu, koje je osnovala druga Nemica, carica Katarina. Car s vladom komunicira uglavnom pismeno, a carica je kao strankinja posebno usamljena, i Stana, koja od sve Nikoline dece po pritvorstvu najviše liči na svog tatu, uvukla joj se pod kožu.”

“Primetio sam da je tetka Stana ljubaznija prema meni i Aleksandru nego prema Jeleni. Možda zbog toga što je Jelena mezimica tetke Milice.”

“To sve može biti deo njihovih igara. Na prvi pogled Milica je aktivnija u javnom životu, i želi pokazati svoj uticaj na cara, kojega oslovljava Niki, ali  dve velike knjeginje i njihova sestra iz Rima neprestano su u funkciji Nikolinih planova. One su i udesile, na očev nagovor, da među zvanicama jubileja dvjesta godina ustoličenja Petra Velikog bude pozvan i italijanski prestolonaslednik, kojemu su tražili ženu. Vittoriju je Jelena zapala za oko na jednom prijemu u Parizu, i onda su ga sestre  uz pomoć diplomatske službe i obaveštajnoga sektora namamile u Petrograd. Tako  se povećala Nikolina grandomanija, pa je sâm sebe nazvao “tastom Evrope”. Mislio je da će i nas staviti u svoju funkciju. Ali tu se preigrao. Ovo su stvari koje trebaš znati, jer u Srbiji ne zna dan šta nosi noć.  Već je Nikola zažalio što je preko  Stane, i posebno Milice,  podstaknuo rusku diplomatiju i Ohranu da  stvore nezadovoljstvo u našoj vojsci protiv Obrenovića, i pripreme Apisa da sprovede prevrat.”

“Imaju li tetke veze sa zaverom?”

“ Verovatno nisu imale direktne kontakte sa Ohranom, ali itekako imao ih  veliki knez Nikolaj, kojega šef Ohrane u ovom pitanju izveštavao mnogo detaljnije nego sve ostale, uključujući i samog cara. No,  njihove ambicije mnogi nisu gledali sa simpatijama, i naši prijatelji  iz Petrograda nedavno su mi poverili da su njih dve, u svakom trenutku  igrale na više karata. Jedno vreme su čak protežirale tvog ujaka, princa Mirka, čija je žena Natalija  rodica Obrenovića, da bude novi srpski kralj u Beogradu. Toliko o namerama i iskrenosti tvoga dede i njegove porodice.”

Đorđe se razgovora s ocem o velikim knjeginjama prisjetio  dvadeset godina kasnije, u Parizu, dok je razgovorao sa Kseniom Krivoshein, sljedbenicom Lava Tolstoja i Berđajevljeve filozofije slobode. Gospođa Krivoshein je obrazlažući naširoko uzroke ruske despotije, carske i boljševičke, ambivalenciju ruskog duha, istovremene sklonosti totalitarizmu i anarhiji, i bizarnostima koji su zakonomjerni njihovim usponima i nestanku, još kazala da je u korijenu tog izopačenog misticizma, i novi lenjiniski ateizam. U prilog analizi ovih dubokih istorijskih i duhovnih naizglednih protivrječnosti – koju kaže, “presudno oblikuje geofilozofija evroazijske ploče” – dotakla se  uloge Grigorija Raspućina, mistika i vidovnjaka na ruskom dvoru, koji je hipnozom liječio teško bolesnog Alekseja, i na taj način uvjerio carski par u svoje čudotvorne moći.

Đorđe se u Parizu družio s ruskim emigrantima, sapatnicima  koji su u novom dobu  djelovali beznadežno, jednako sebi koliko i drugima. On je  poslije potpisivanja lojalnosti Aleksandru, koja mu je iznuđena u bunilu nakon večere sa Pašićem, kad su ga pokušali otrovati alkaloidima, posramljen  otišao u Pariz. U krugu Ksenie Krivoshien okupljalo se šaroliko društvo, pjesnika, muzičara, propalih trgovaca, prevrbovanih agenata Ohrane koji su slali izvještaje Čeki i GPU, o ponašanju bivših ministara i carskih oficira.

 Jedne subote društvu su se priključili    Feliks Jusupov sa suprugom Irinom, jedinom  sestričnom cara Nikolaja. Ispred Jusupova je išla legenda o tome kako je on  Grigorija Raspućina,  jurodivog sibirskog  maga, koji je nakon odlaska cara Nikolaja na front, uz pomoć carice bio preuzeo veliki dio vlasti, namamio u svoj dvorac i usmrtio, iz trećeg pokušaja. Na Raspućina nije djelovao otrov koji su mu zavjerenici stavili u hranu, onda mu je Jusupov pucao u prsa i stomak. Raspućin je pao naprijed kao da je mrtav, i poslije nekoliko minuta skočio, udario pesnicom Jusupova i počeo da bježi. Jusupov i njegovi drugovi oficiri sustigli su Raspućina   u dvorištu dvorca, zvjerski ga pretukli, prije nego što ga je carski zet “ovjerio” u čelo trećim metkom iz naganta. Poslije su ga oficiri bacili u Nevu, ali tijelo mužika nije potonulo, i drugi dan nakon Nove 1917. brodari su pronašli smrznuto tijelo “svetog đavola” kako pluta rijekom.

Jednom je nausput Ksenia Krivoshein, govoreći o sudbini Rusa u Parizu napomenula da Feliks Jusupov  u Parizu živi raskalašnim životom mondenskog aristokrate, jer je u opštem haosu nakon abdikacije cara Nikolaja Drugog, 2. marta 1917. uspio iz svog sefa pokupiti najvredniji nakit: plavi dijamant Sultan od Maroka, dijamant Polarne zvijezde, dijamantske minđuše i dvije Rebrantove slike. Bračni par Jusupov osnovao je modnu kuću IRFE, u kojoj je model  njegova žena, grofica Irina Jusupova. Ksenia je Đorđu još  ispričala da je Jusupov u vrijeme boravka na Oksfordu nemilice trošio porodično bogatstvo, koje su između ostaloga činile četiri palate u Petrogradu, tri rezidencije u Moskvi, trideset sedam imanja, rudnici uglja i gvožđa, fabrike i plantaže, mlinovi i naftna nalazišta na Kaspijskom moru. On je pravio  razne egzibicije, prerušavao se u djevojku, nosio egzotičnu odjeću, ljubavio  sa ženama i muškarcima. Imao je ruskog kuvara, vozača Francuza, engleske poslužitelje i sobarice, plavožutog papagaja aru i buldoga. U njegovom salonu mijenjali su se avanturisti, biznismeni, novinari, neshvaćeni genijalci, ali i  Pablo Pacasso, Coco Chanel i Ana Pavlova. 

Ubici Raspućina jednako  se dopao  razvlašteni srpski kraljević koliko je i Đorđe bio očaran pustolovnim aristokratom tatarskog porijekla. Ksenia Krivoshein u času je osjetila neodoljivu privlačnost, eros koji je planuo među razuzdanim aristokratama. Ona će kasnije  od ambasadora Spalajkovića saznati istoriju ludosti  nesuđenog srpskog kralja, s kojima se, ipak, nijesu mogle uporediti  egzibicionizmi kneza Jusupova. 

Feliks Jusupov je pozvao Đorđa na ručak, u Hotel de Vendome, u kojemu je bio iznajmio kraljevski apartman. U hotelskom restoranu čekao ga je sâm knez, i prenio mu izvinjenje supruge koja im se nije mogla pridružiti jer je dobila iznenadni napad migrene. Đorđe je još u kurtoaznom upoznavanju  saznao da su on i knez zapravo vršnjaci, i da imaju toliko zajedničkih poznanika. No s  knezom Jusupovim  nije mu bilo suđeno da se ranije sretne jer je potomak kana Nogaja –  čija je vojska  u doba srpskog kralja Milutina bila prodrla do Peći –  šumarstvo i engleski jezik studirao u Oksfordu, i  tek u februaru  1916. krenuo u obuku za oficire na elitnoj vojnoj akademiji Paževski korpus. 

Onda su  prešli na emigrantske teme, sudbini Rusa koji su se rasijali po cijeloj Evropi. Knez Jusupov mu je još diskretno nagovijestio da je mnogima emigrantima finansijski pomagao, ali da će i njihova sredstva ubrzo presahnuti ukoliko ne osmisli neki unosan posao, pa su on i žena nedavno osnovali modnu kuću, čiji se naziv sastoji od prva dva slova imena Irine i Feliksa. Priznao je kako je svjestan da nije naslijedio dar za biznis od njegova djeda i oca, ali da vjeruje da će se moći održati zbog njihove povezanosti sa aristokratskim krugovima, pa je počeo nabrajati imena klijentica koje je animirala njegova žena, i među njima  velike knjeginje Anastasija i Milica, te talijanska kraljica Elena.

“Crnogorke su moje tetke”, rekao je Đorđe.

“Vidite, plemstvo je nadnacionalno. Tačnije aristokratija je posebna nacija. Na to sam računao kad smo pravili planove za otvaranje modne kuće. Uzgred, ja sam posljednjih mjeseci uoči revolucije bio blizak sa Anastasijom Nikolajevnom. Ona je bila  caričina  najbliskija osoba do pojave Raspućina. Ironija je u tome što je upravo velika knjeginja dovela sibirskog mužika na dvor, kao čudotvorca i proroka koji bi mogao spasiti teško bolesnog carevića Alekseja. Zaista je Raspućin hipnozom i pijavicama pomogao carevom sinu koji je hemofiliju bio naslijedio od svoje čukunbabe britanske kraljice Viktorije, pa ga je car, sklon okultizmu, astrologiji i magiji, proglasio starecom, svetim čovjekom. Car i carica su vjerovali da je život Aleksejev u Raspućinovim rukama, i nijesu marili za priče o njegovom  skandaloznom ponašanju u najgorim petrogradskim bordelima. Zanesenoj carici Aleksandri nije smetalo ni to što se starec nije kupao danima. Naprotiv, u tome je vidjela astralnost njegovog bića koje mu daje vidovnjačku i  isceliteljsku moć.”

“Kakav je bio odnos Raspućina i Anastasije Nikolajevne, u svim tim odnosima?”

“U početku je velika knjeginja koristila Raspućina kako bi se još više osnažila uticaj na carski par, posebno na caricu Aleksandru. I Raspućin se savjetovao s Anastasijom dok nije zadobio ogromno povjerenje carice, koja je na neki način postala ovisna o njemu. Tako da je “sveti Đavo”  sâm počeo sugerisati postavljanje i smjene ministara i visokih dvorskih činovnika.”

“Kako je car Nikolaj dopustio Raspućinu toliku moć?”

“Raspućin je početkom rata prorokovao da će Rusija pobijediti u ratu samo ako sâm car preuzme komandu nad vojskom. Car je slijedio njegovu viziju, otišao je u rat, i na taj način Raspućinu je bio otvoren put za nekontrolisani uticaj, jer  carica, potpuno opčinjena starecom bila je neuka i nesigurna u političkim poslovima. No, i Raspućin se preigrao: jednako s njegovom moći rastao je otpor prema njemu. Stekao je mnogo neprijatelja na dvoru, u crkvi i među plemstvom. Pokazeće se da mu je upravo najopasniji neprijatelj postala Vaša tetka, Anastasija Nikolajevna.”

“Raspućin je uticao da se carica distancira od nje?”

“Carica se naizgled nije distancirala od Anastasije,  i dalje su njihovi rituali subotom bili redovni. No, starec je oko velike knjeginje napravio prazan prostor, sklanjao je iz Dvora i Vlade  činivnike koji su bili bliski  njenom suprugu Nikolaju Nikolajeviču. Anastasija je bila posebno  ogorčena na Raspućina zato što je odlazak cara na front marginalizovao ulogu njenog muža, koji je dotad na bio vrhovni zapovjednik ruske vojske, i mnogo  bolje se razumijevao u vojne poslove od svog prvog rođaka. Velika knjeginja Anastasija mi je rekla da je “demonski Raspućin” smislio kako jednim udarcem da eliminiše cara i velikog kneza, i preko carice stekne neograničenu moć. Još je kazala  da se starec mora spriječi, jer će uništiti monarhiju, i zemlju dovesti do rasula.”

Đorđe je u trenutku htio prekinuti kneza Jusupova i pitati ga, je li “tetka Stana” –  kako je još uvijek zvao u svojim pismima  drugoj tetki u Rimu – na neki način učestvovala, ili je barem znala, za pripremu atentata na Raspućina. Ali, bez obzira što se knez Jusupov u vrijeme ručka ponašao nekonvencionalno, kao da su se znali još iz vremena njegovog školovanja u  kadetskom korpusu, nije bilo prilično odmah se  raspitivati  o likvidaciji Raspućina. Knez Jusupov ga je konačno pitao, kao da je osjetio što ga kopka, je li u kontaktu sa tetkom Anastasijom, koja je s velikim knezom Nikolajem u Nici. Tamo su improvizovali  mali dvor s protokolom, jer Nikolaj Nikolajević je, nakon smrti cara Nikolaja i carevića Alekseja, postao nasljednik carske krune. 

Đorđe je osjetio provokativnost u knezovom pitanju: po boji glasa učinilo mu se da je Jusupov bio načuo  ga se odrekla familija i s majkine strane. Dakle, da ga nije otkačio  samo Aleksandar s kojim se borio oko prijestola nego da i ujčevina, koja je poslije aneksije Crne Gore Srbiji  dijelila s njim sličnu sudbinu, ne želi više čuti za njega. Princ je u trenutku shvatio da je dijabolični ruski knez koji je poznavao  Anastasiju Nikolajevnu – i posjećivao je u Nici – mogao  otkriti da  ona starijeg sestrića, uprkos svemu, ne razdvaja  od Aleksandra. Možda ga i više prezire nego Kralja Ujedinitelja, jer  svrgnuti moćnici teško nose i teret sopstvene zle sudbine, kamoli da se solidarišu sa onima koji su takođe posrnuli, a u prošlosti su im radili o glavi. Đorđe je zaćutao jer je naslutio da poskitano Nikolino potomstvo – osim tetke Jelene, đeda i babe, koji su brzo preminuli u Francuskoj –  svoj nemoćni bijes  više  iskaljiljuju na njega, i zbog pukog oportunizma. Na neki način vodili su računa s kim I kako razgovaraju o  Aleksandru, jer je on prinčevima Danilu i Petru, kao i princezama Kseniji i Vjeri, poleo isplaćivati skromnuu godišnju apanažu, koja im je bila jedini stalni prihod.

Velika knjeginja Anastasija je u svom krugu, u kojemu je bilo i Aleksandrovih špijuna, govorila da bi Đorđe, da mu je palo šaka bio još nemilosrdniji od Aleksandra prema svojim tetkama i ujacima. Prisjetila se Apsovih izvještaja iz Berlina 1907. i 1908., načelniku Ohrane. A. N. Hvostovu, koji je dostavljen Anastasijinu mužu Nikolaju Nikolajeviču, da je Đorđe, uz znanje kralja Petra i Nikole Pašića, sâm organizovao i finansirao državni udar  koji je bio planiran na dan izbora za crnogorski parlament, osamnaestog oktobra 1907. godine. 

Apis se u prvom izvještaju na neki način  distancira  od zavjere, s obrazloženjem da je trebalo sačekati s pripremom atentata na knjaza Nikolu, jer je ubistvo kralja Aleksandra Obrenovića još  svježe u pamćenju vladarskih kuća Evrope. Ali, ukoliko je bila procjena da se knjaz Nikola treba likvidirati po svaku cijenu, trebalo je angažovati profesionalne zavjerenike, koji su imali iskustva u tom poslu a ne se osloniti na novinare i studente. Apis još kaže u opširnom tekstu na šest strana da prijestolonasljednik zbog osvetoljubivosti prema Crnogorcima, slavoljubivosti i neiskustvu, na svoju ruku u organizaciju zavjere uključio avanturiste i provokatore, pa je cijeli plan u samom početku bio osuđen na propast. 

Apis ni u drugom pismuj  koji je, 27. novembra 1907. poslao  preko svog kurira A. S. Stepanovu, vojnom atašeu u Beogradu, ne navodi da je on mogao lako  spriječiti gluposti  neiskusnoga prijestolonasljednika, jer je znao da je Ohrana – istina samo u naznakama, bez uvida u operativni plan – bila  obaviještena o pripremi zavjere preko svojih rezidenata u  ambasadi i Vladi  Kraljevine Srbije. A. S. Stepanov, u posebnoj post festum analizi, o političkom stanju u Srbiji, u ozračju Bombaške zavjere, koja je poslana u Petrograd mjesec dana nakon   Apisovog memoranduma,   navodi da crnorukci kapetana prve klase Dimitrijevića, imaju odlučujući  uticaj na kralja Petra, Nikolu Pašića i Radomira Putnika, načelnika generalštaba, kad su u pitanju Crna Gora, Bosna i Makedonija. No, šef Crne ruke nije imao direktan uticaj na plan i pripremu Bombaške zavjere, jer je još 1905. tobož zbog vojnog usavršavanja otišao u Njemačku. Pravi razlog je bio njegovo sklanjanje iz Beograda, zbog neuvijenih upozorenja Austro-Ugarske i Francuske, da maligni uticaj šefa Crne ruke na kralja i Vladu veoma se nepovoljno odražava na ionako težak međunarodni položaj Kraljevine Srbije, poslije varvarskog ubistva kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage.  Ali, previjani  obavještajac je i u vrijeme  trogodišnjeg školovanja, preko  crnorukaca, vojvode Tankosića i Ljube Jovanovića, detaljno pratio domaća događanja, i redovno slao poruke, prijedloge i analize, šefovima  generalštaba i Vlade.

A. S. Stepanov, u svojoj analizi još ističe da su crnorukci mogli spriječiti kompromitaciju Beograda, ali namjerno su pustili da  plan prijestolonasljednika propadne, jer   nijesu bili u stanju   kontrolisati ćudljivog Đorđa. Imali su samo dvije mogućnosti:  da ga fizički uklone ili kompromituju. Stoga su, diskretno, na razne načine podsticali na akciju dvojicu njegovih glavnih saradnika u kovanju zavjere, Jašu Nenadovića, utemeljitelja udruženja i propagandnog lista Slovenski jug, i Đorđa Nastića, Srbina iz Sarajeva, pisca brošure o jezuitskoj propaganda u Bosni i Hercegovini, koja se u velikom tiražu, novcem iz tajnih fondova, štampala i distribuirala u srpskim krajevima, da preuzmu organizovanje zavjere. Jer, u svakom slučaju će biti na dobitku: i ukoliko uklone Nikolu, koji je glavna smetnja za aneksiju Crne Gore Srbiji, i ukoliko se iskompromituje nadobudni, neukrotivi prijstolonasljednik Đorđe.  Ruski oficir je analizirajući samu organizaciju zavjere kazao da su crnorukci imali dobre procjene, jer prijestolonasljednik je za tajni plan svrgavanja cetinjskog vladara izabrao dvojicu  mitomana, lunatika, koji su neprestano izazivali pažnju beogradske čaršije.

 Jakov Jaša Nenadović, brat od ujaka kralja Petra, najpovjerljivija je monarhova osoba još iz vremena emigracije. On se na Cetinju  pridružio svom rođaku, emigrantu, koji ga je izabrao za ađutanta dok je bio u Crnoj Gori, i isposlovao mu oficirsko zvanje u crnogorskoj vojsci, iako nije imao  vojnu školu. Rodbinska veza Nenadovića sa Karađorđevićima bila je Jakovu preporuka da  oženi  Anđeliju, kćer vojvode Đura Petrovića Njegoša. Jaša, kako ga je zvala beogradska čaršija, poslije Majskog prevrata, zajedno sa svojim patronom stiže u Beograd, i novoustoličeni kralj Petar mu daje sinekuru u Ministarstvu finansija, ali i važan zadatak formiranja omladinsko-akademskog kluba Slovenski Jug, koje je  imalo ulogu neformalnog centra uza agitaciju i pobunu u srpskim zemaljama izvan nekadašnjeg Beogradskog pašaluka. Jašina uloga je bila više nominalna, formalna, jer je okupljala najširi spektar protagonista “srpske stvari”, od Jovana Cvijića, Bogrdana Popovića, Jovana Skerlića, do grupe crnorukaca koji su se pripremali za nastavljanje svojih revolucinarnih i terorističkih akcija.

 Kralj Petar je lukavo instalirao Jašu na čelu organizacije da bi bio blizu Apisu i crnorukcima, od kojih se bojao. S druge strane, Apisu je kontrola   Slovenskog Juga, koji je imao javnu čitaonicu i organizovao predavanja nacionalnih badrova o novoj ulozi Srbije u kontekstu skorog raspada Osmanskog carstva i Austro-Ugarske, bila prioritetna. Da bi marginalizovao uticaj  Jaše Nenadovića, za  urednika novopokrenutog propagandnog glasila istog imena, ugurao  je crnorukca Ljubu Jovanovića Čupu, koji je bio autor statuta i programa organizacije Ujedinjenje ili Smrt. 

Drugi zavjerenik od Đorđeva povjerenja bio je Đorđe Nastić – hrvatski pjesnik  A. G. Matoš  zove ga Georg Nastić –  bečki  student filozofije, slovenofil, novinar,  boem, panslavista, jugosloven i velikosrbin. U Beogradu se predstavio, kako će  napisati Politika poslije razotkrivanja Bombaške zavjere, “kao da su svi konci narodnog života u Bosni u njegovim rukama”. Nametljivi i umišljeni Nastić, kojega su austrougarske vlasti bile internirale nakon jednog sukoba u Sarajevu između lokalnih Srba i Hrvata, promovišući u Beogradu svoju knjigu o jezuitskoj  propagandi nadmašio je i ocjenu Politikinog novinara, predstavljajući sebe kao najvažnijeg nacionalnog radnika  u svekolikom srpstvu.  Nastićevim dojmljivim nastupima u kojima je bilo lucidnosti, poluistina i imaginacije, nije odolio ni oprezni Nikola Pašić, koji ga je jednom ugostio u svojoj kući.  Kako se to i moglo očekivati – pogotovo nakon Apisove tvrdnje da je u pitanju opasni šarlatan kojega se treba kloniti – glavni pokrovitelj bosanskom Srbinu  postao je njegov imenjak prijestolonasljednik Đorđe. Nastić  je na prvom susretu sa prijestolonasljednikom suznim očima i drhtavim glasom – kao u nekoj Nušićevoj parodiji – izjavio   kako ga je “ samo proviđenje poslalo da bude s ruke, ako treba i da se žrtvuje, za budućeg cara svih Južnih Slovena”. 

Princ Đorđe je poslao Jašu Nenadovića u Vojnu fabriku u Kragujevac, da preda pismo  pukovniku Mihailu Vukićeviću, u kojemu traži da se za posebne potrebe izradi određeni broj bombi, i organizuje obuka Đorđa Nastića  za rukovanje eksplozivnom napravom. Dva dana kasnije, 22. februara 1907. Nenadović šalje Đorđa Nastića u Kragujevac, gdje će ga Miodrag Vasić, prvi konstruktor srpske ručne bombe M-1904, doista  poučiti rukovanjem bombom i paklenom mašinom. Natić će u paketima preuzeti šesnaest četvrtastih, pet valjkastih i tri okrugle bombe, s tri aparata za detonaciju, šest velikih i osamnaest zvonastih kapisla, te trideset kapisla od živine fulminate, pet metara barutnog bickofordovog štapina, praznu četvrtastu bombu i jedan prazan upaljač radi obuke, kao i slike i upustva za upotrebu bombi, koje će pomoći Nastiću da obuči ostale zavjerenike. Paketi su spremljeni u potkrovlju  kuće Jaše Nenadovića,  dok su ih Nastić i  vođe kluba  crnogorske omladine  proslijedili zavjerenicima koji su iz Crne Gore tajno pristigli u Beograd.

Đorđe Nastić je u vrijeme pripreme zavjere za državni udar u Crnoj Gori ordinirao u hotelu Balkan, gdje ga posjećuju  crnogorski studenti i emigranti, mladi oficiri, noćne dame, razni probisvijeti, borci za srpsku stvar. Dispozicioni fondovi Vlade, koji podupiru tajne zadatke, patriotski trgovci, kao i prijestolonasljednik Đorđe, koji je iz svog budžeta  stavio na raspolaganje pet hiljada dinara, nijesu bili dovoljni  bosanskom Srbinu,  za kojega je Todor Božović,  vođa crnogorskih zavjerenika u Beogradu, rekao, “Bosanac je jama bez dna”, nezasit u trošenju novca. Nastić je nastavio živjeti na visokoj nozi i nakon što  ga je otkačio i princ Đorđe, iako više nije imao novca. Pošto su   ga istjerali iz hotela Balkan, jer nije platio tromjesečni dug, konačio je u jednom bijednom sobičku Laze Grka, na dnu Balkanske ulice, blizu željezničke stanice. Onda je Nastić  toliko postao ozlojeđen  odnosom organizatora zavjere prema njemu, glavnom operativcu u pripremi državnog puča u susjednoj zemlji, da je  počeo ucjenjivati Jašu Nenadovića. Zaprijetio mu je da će ukoliko ga ne nastave stipendirati  ispričati sve što zna o zavjeri koju su odobrili kralj i  prijestolonasljednik. Nenadović je prijetnju odmah prenio princu Đorđu, koji je samo odmahnuo rukom: “Nastić je blefer.”

Princ Đorđe   je imenjaka smatrao jednom vrstom zanesenjaka i patriote koji neće izdati nacionalnu stvar. I ovom prilikom se pokazalo – i ponoviće se više puta u njegovom dugom životnom vijeku – koliko je nesuđeni kralj Srbije loše procjenjivao ljudske karaktere i namjere. Jer, upravo istu noć kad je rekao svom starijem rođaku da se ne treba bojati Bosanca,  očajnom i odrpanom Nastiću,  u kafani Dva jelena,  piće je ponudio Niko Jovićević, agent crnogorskog dvora, trgovac kolonijalnom robom i drvenom građom, kojemu je u Srbiji  poslovni partner bio Golub Janić, vlasnik hotela Balkan, utemeljivač Srpske braće, jedne od četničkih organizacija. 

 Jovićević je saosjećajno slušao jadanje  Nastića koji je poslije pete šljivovice rekao da samo  Srbi tako lako puštaju niz vodu najveće patriote kojima povjeravaju najdelikatnije zadatke. Pomenuo je svoje veze s Pašićem i prijestolonasljednikom Đorđem, koji su ga iskoristili u svojim planovima prema Bosni I Crnoj Gori,  i onda mu  okrenuli leđa. Utoliko je u kafanu  ušao Golub Janjić, koji se pravio da ne vidi Nastića i Jovanovića.   Bosanac nije ni primijetio vlasnika hotela koji ga je nedavno istjerao, ali njegov sagovornik se uznemirio, i rekao da ima jedan sastanak, pa mu je predložio  da razgovor nastave sjutra veče, u isto vrijeme, u kafani Zlatno burence. Ukoliko zbog jednog posla bude morao u međuvremenu  otići u Austro-Ugarsku, predložio mu je  da se  za tri dana, tačno u podne, sretnu u restoranu Šaran, na drugoj, austrougarskoj obali Dunava. Jovićević je, dok je ustajao, Nastiću vještim pokretom kockara u rukav od sakoa turnuo pet presavijenih novčanica po sto dinara. 

Lukavi trgovac  imao je dobru intuiciju, i sjutradan  mu je činovnik policijske uprave Beograd savjetovao da u naredna dvadeset četiri sata napusti Srbiju. Kasnije će saznati da  persona non grata u Srbiji nije proglašen zbog kontakta s Nastićem, nego zbog čestih viđanja sa svojim rođakom studentom Ivom Jovićevićem – kasnijem crnogorskom konzulu u Skadru –  koji je postavljao sumnjiva pitanja vođama omladinaca Todoru Božoviću i Petru Novakoviću, o cetinjskim opozicionarima koji  su  u posljednje vrijeme učestalo dolazili u Beograd.

Beogradska Politika u nepotpisanom uvodniku 24. maja 1908. piše o svjedočenju Đorđa Nastića na suđenju uhapšenim zavjerenicima na Cetinju: “ Otišao je uvređen što ga Srbija nije dostojno primila. Sklopio je jedno s drugim i – stao ucenjivati, nadajući se da će, na takav način, dobiti novaca. Niko nije mogao ni da zamisli što sve jedan takav tip može da izmisli i da učini. I tako je, onda, došlo do ove afere Đorđe Nastić javio je na Cetinje da postoji zavera, ali je, u isto vreme, spakovao da je ta zavera spremljena od zvanične Srbije i najviših ličnosti. Iz cele njegove dostave tačno je samo to da je zavera postojala i da su bombe izrađene u Srbiji. Ali, zar Srbija, kao zemlja, kao država, može odgovarati  za nešto što učine nekoliko ljudi, koji čak nisu srpski podanici.”

Urednici režimske Politike, računajući na zaboravnost čitalaca i protok vremena od sedam mjeseci od parlamentarnih izbora u Crnog Gori, vjerovali su da se više niko ne sjeća kako su, prema ranije pripremljenim tekstovima, koje  je u redakcije dnevnih novina donio Jaša Nenadović, objavili sjutradan poslije izbora u Crnoj Gori, 19. oktobra 1907. da je “ Knjaz Nikola poginuo”,  u pobuni plemena protiv despotije monarha i njegovog mlađeg sina Mirka.

Dragutin Dimitrijević Apis, poslije povratka sa školovanja u Berlinu, iz Beograda piše  A. N. Hvostovu – poslije svjedočenja Nastića na Cetinju – i ponavlja da je zavjera organizovana u Beogradu skandalozno neozbiljno planirana, jer su s njom rukovodili neiskusni  prijestolonasljednik Đorđe i njegov rođak Jakov Nenadović, koji su htjeli da samo njima pripadne slava svrgavanja knjaza Nikole. Još navodi da princ Đorđe pokušava svu krivicu prebaciti na austrougarskog agenta Đorđa Nastića, odnosno na obavještajno odjeljenje generalštaba, koje ga tobož nije upozorilo o vezama bosanskog Srbima sa agentima Cetinja i Beča. Na kraju major Dimitrijević preporučuje načelniku Ohrane da bi sad bilo pametno umanjiti učinjenu štetu, tako što će Petrograd preko velikih knjeginja Stane i Milice napraviti pritisak na cetinjski dvor, da se suzdrže od neodmjerenih optužbi i intriga koje će ugroziti i ruske državne interese na Balkanu.

Na  sjednici Tajnog imperatorskog kabineta održanoj 2. juna 1908. – kojemu nije prisustvovao veliki knez Nikolaj Nikolajević – imperator Nikola Drugi u dvije rečenice pomenuo je Bombašku zavjeru, koju su iskompromitovali prijestolonasljednik Đorđe i jedan austrougarski agent. Car je naložio A. N. Hvostovu da preko ambasadora Maksimova na Cetinju  utiče na knjaza Nikolu da se istraga prema zavjerenicima ne usmjerava prema srpskoj dinastiji, i da se posebno prate aktivnosti velikih knjeginja u Petrogradu, koje su stvorile uticajnu grupu grupu aristokrata, političara i oficira za protežiranje interese Crne Gore. Car nije ostalim članovima Tajnog imperatorskog kabineta rekao  da je neposredno pred sastanak od generala Hostova dobio dokaze da  veliki knez Nikolaj Nikolajević, pod uticajem svoje žene i svastike, vodi posebnu politiku prema Balkanu, koja podupire ambicije knjaza Nikole da osvoji Skadar, Hercegovinu i dio Dalmacije.

Princ Đorđe je prije susreta s Feliksom Jusupovim vjerovao da je tetka Milica –  koja je  cara  oslovljavala “dragi Niki” – vodila glavnu riječ u dvorskim intrigama vezanim za Crnu Goru i Srbiju. Jer, otac mu je rekao da je Apis od svojih povjerljivih izvora  u Ohrani dobio informacije o pismenoj korespondeniciji Milice sa svojom sestrom talijanskom kraljicom, u kojima razglabaju o pitanjima Skadra, beogradskim pretenzijama, politici Rima i Petrograda. Ni u izvještajima srpske ambasade u Rusiji i obavještajnog odjeljenja u Beogradu  nijesu pominjali  Stanu, koja je izigravala apolitičnu aristokratkinju, a preko svog muža Nikolaja i carice Aleksandre –  iz pozadine je plela mrežu i vrbovala uticajne krugove dvora, da uprkos carevoj politici, koji se nakon Aneksione krize 1908. definitivno opredijelio  da Beograd bude stožer ruske politike na Balkanu –  stvara uticajnu struju u Petrogradu koja će držati ruku Crnoj Gori. 

Anastasija je mističnu i lakovjernu  Aleksandru Fjodorovnu posebno  fascinirala poznavanjem sufizma, mističkih pokreta unutar islama, kako bi jasnije spoznala ekstatičko jedinstvo voljenog Tvorca u Abrahamovim religijama. Pohvalila se carici  da uči farsi, jezik Dželaludina Rumija, da bi razumjela  sjedinjenje čovjeka sa božanskim, upotrebom muzike, poezije i plesa. Bliskost carice sa Anastasijom Nikolajevnom nije smetalo samo Raspućinu i nekim strukturama bliskim Ohrani, nego i predsjednicima petrogradskih vlada, caričinim sunarodnicima, Sergeju Vitteu i Borisu Strumeru, koji su upozoravali cara Nikolaja na negativan uticaj velike knjeginje. Oni su Anastasiju Nikolajevnu optužili za manipulaciju onostranim i natprirodnim silama, u koje ni sama ne vjeruje, kako bi preko carice ostvarivala lične interese. Još su i oni ponovili da   Crnogorke, i preko svojih muževa pokušavaju da usmjere  spoljnu politiku Imperije  na   bezuslovnu podršku   balkanskoj državici, manjoj od svake ruske gubernije, čija je vjekovima  glavna privredna grana  bila pljačka stoke.

U vrijeme Đorđevog boravka  u Parizu, iz srpske ambasade, sa memorandumom Miroslava Spalajkovića, na radni sto kralja Aleksandra i Nikole Pašića, svakih petnaest dana stizali su izvještaji o ponašanju kraljevića Đorđa, njegovim susretima, ponašanju, i političkom djelovanju. U  preciznim svakodnevim detaljnim opisima satnice, mjesta sastanaka,  sagovornika, dominirale su prinčeve optužbe na račun Aleksandra,  za kojega je rekao da je postao apsolutista, i na taj način pogazio zavjet svoga oca, koji je na srpski jezik preveo esej O slobodi, Johna Stuarta Milla. Još je pariškim novinarima, deputatima, prikrivenim srpskim i talijanskim agentima, objašnjavao da će apsolutizam njegovog brata, koji se arogantno nazvao Ujediniteljem, novim Bizmarkom, uništiti prvu državu Južnih Slovena, o kojoj su sanjali “moj tata Petar i deda Nikola”. Naširoko je argumentovao svoje poglede dokazima kako Aleksandar zabranjuje parlamentarne stranke i novine, hapsi i konfinira opozicione prvake, te da ga u zločinačkoj politici slijedi i Nikola Pašić, koji ga je  pozvao na večeru i pokušao otrovati. Princ je još priprijetio, u prisustvu Gliše Jeftovića, sekretara srpskog ambasadora u Parizu, da je napisao brošuru u kojoj će opisati odnos Aleksandra prema njemu, starijem bratu, koji se svojevremeno zbog intriga Apisa i Pašića morao odreći krune.

 Đorđe se iz Pariza  u Beograd vratio u junu 1925., i u štampariji Slovo, čiji je vlasnik bio prijatelj Mike Alasa, štampao  dvije hiljade primjeraka brošure koju je bio najavio režimskom agentu u Parizu. Policija je zaplijenila cijeli tiraž, osim nekoliko primjeraka koje je akademik Petrović sakrio u svojoj ribarskoj kolibi. Sjutradan su princa, u okovima, poslije zapljene pamfleta  odveli u dvorsko lovište Belje, u Baranji, između Dunava i Drave, koje su bili sagradili Harsburzi. Zatvorili su ga u dvorac Tikveš, u kojemu su u doba K.u.K monarhije i dvije Jugoslavije, između ostalih boravili Franjo Josif, kralj Aleksandar, Tito,  Viljem Drugi, Nikita Hruščov, Leonid Brežnjev i Sophija Loren. Na prozore dvorca su postavili rešetke, i u šetnju su princa puštali samo uz pratnju oružanih žandarma. Svoje ropstvo provodio je u raskošno opremljenim lovačkim sobama, sa bezbroj trofeja, među kojima je najviše primjeraka ostalo od najvojvodkinje Isabelle voh Habsburg, koja je sama odstrijelila sto četrdeset šest jelena.

Sudbinu “Ludog princa”, kako ga je prozvala dvorska kamarila,   alas Mihailo Petrović, s kojim je proveo najluđe noći na Dunavu,  uporedio je sa stradanjem sultana Džema, brata sultana Bajazita. U pismu iz Budimpešte Đorđevoj tetki talijanskoj kraljici Jeleni, profesor Petrović  piše da je princ Đorđe ”srpski Džem sultan”, ali da vjeruje da će Aleksandar  biti milostiviji od Bajazita, koji  je papi Aleksandru Šestom platio da otruje njegovog brata, kojega je dugo godina zatočenog držao veliki majstor viteškog reda Pierre d’ Aubusson. Stari alas, konstruktor hidrointegratora,  piše još regini Eleni, koja ga je, po preporuci sestrića,  lično ugostila  u Villi della Regina u Torinu sedamnaestog septembra 1907., nakon njegovog predavanja na Sapienzi: “Zebe me oko srca da će se u porodici Karađorđević – Vi znate da je Aleksandrov pradeda ubio svog brata – dogoditi još jedna tragedija”. Jelena je  Profesoru – kako ga Đorđe naziva u svojim memoarima – odgovorila kurtoazno i hladno: nije ga rasteretila briga iako je  bolje od Đorđevog intimusa  poznavala karakter svoga sestrića, kralja Ujedinitelja  Južnih Slovena. Da je kraljica  bila manje oprezna  napisala bi  da je Aleksandar surov, ali nije nepromišljen, kao njegov brat. U prilog tome još bi se pozvala na  oca zavađene braće, koji je jednom i u prisustvu njegova ujaka, prijestolonasljednika Danila, rekao  starijem sinu: “Ti si na mene, a Aleksandar je na dedu Nikolu.”

Đorđeva tetka Eko je bila u pravu: žandarmi koji su sprovodili princa i čuvali u dvorcu Tikveš imali su naredbu da upotrijebe fizičku silu, okuju ga, ali da mu ne smiju ugroziti život. Po režimu izolacije mogao je šetati po parku, uz oružanu pratnju, bez  kontakata  sa spoljnim svijetom. Đorđe je u odajama lovačkog dvorca danima cunjao besciljno, a kad bi ga uhvatila zduva preskakao je po pet stepenica i vitljio oko sebe kao maniti pas. Uveče je imao isprekidane snove: miješale su mu se slike  Aleksandra, ujaka Mirka,  Profesora i tetke Eko. Brat i ujak  su ga davili, sisali su mu krv, koja je prskala po posteljini, i on je vikao, zapomagao toliko jako da ga je čuo stažar sa ulaza dvorca. Jednom je u snu  krenuo prema izlazu, i probudio se tek kad ga je žandarm snažno prodrmao za ramena. Sjutradan je bio sjetan i nečujan: ispred očiju mu se nijesu skidale sinoćne slike  njihovih likova, sa oštrim ušima i velikim zubima koji su se zarivali  u njegove vratne žile ponavljajući nekakve mantre nerazumljivim jezikom. Sljedeće noći  smijao se u snu: jahao je  cetinjskim poljem  s tetkom Ekom, skakao s konja pored žbuna zanovijeti, kako Crnogorci zovu biljku sa žutim cvijetom, ubrao bi jedan struk i poklanjao ga mladoj i smjeloj jahačici. Poslije mu se javljao Profesor, koji je donosio    ribarski alat, gotove i pravljene mamce za udice. Njih dvojica su uskakali u čamce, nosili  kotliće, bakrače, pravili fišpaprikaš, i kuvali ga u kolibe, lantoke.  Cigani su s tamburicama pjevali mađarske pjesme, i  onda je on sâm izlazio na zaleđeni  Dunav, klizao se i preskakao s jedne santé na drugu.

Poslije nekoliko mjeseci zatočeništva Đorđe je  odlučio  da pobjegne u gustu šumu Kopačkog rita u čijem je sastavu i lovačka kraljevska rezidencija, i da se preko Drave, čamcem ili plivajući domogne Mađarske. Pratio je smjene straža i njihovo kretanje, a onda je jednog jutra odgurnuo žandarma koji ga je pratio i počeo  bježati prema šumi. Pratilac je čim se pridigao  opalio iz puške hitac upozorenja u vazduh, i alarmirao spoljno obezbjeđenje koje je čuvalo kraljev lovački dvorac. Lov na princa trajao je nepuni sat, jer je u vrijeme zatočeništva izgubio kondiciju, i pošto je malaksao sustigli su ga žandarmi, svezali i ponovo vratili u Tikveš. 

Jedno vrijeme zatočenika nijesu puštali u šetnju, dok je psihijatar Stojmirović, koji je izvještaje o duševnom stanju svog pacijenta slao Njegovom veličanstvu, kralju Ujedinitelju,  procijenio da više neće pokušati bježati.  Đorđe doista  više nije pomislio bježati  –  ne zbog toga što je to obećao pukovniku Birčaninu i  doktoru Stojmiroviću – jer za vrijeme šetnje, što nije promaklo njegovom vojničkom oku, broj motorcikala Triuph, koji su patrolirali sa naoružanim vojnicima   oko dvorskog lovišta barem je udvostručen. Zato je sačekao prvi snijeg, i u vrijeme šetnje u jednom času zastao i počeo se skidati ispred svog pratioca koji ga je unezvjeren gledao. Onda je go do pasa legao u snijeg ispred žandarma koji nije znao kako će reagovati, i tek pošto se prinčevo tijelo bilo ukočilo od zime pucao je u znak uzbune, pa ga je osoblje dvorca brže-bolje pokrilo ćebadima i unijelo u veliku sobu s kaminom.

Đorđu nije bilo suđeno da umre od upale pluća, i izgledalo je da će se dani u dvorcu  nastavili vući unedogled, po  sviknutoj rutini.  Samo je doktor Stojmirović učestao svoje posjete, iako su mu pitanja bila kratka i formalna. Najviše ga je zanimalo kako princ podnosi noć i ima li apetit. Tako je protekao ostatak zime i proljeće, a onda ga je u 9. juna 1926. u šest sati ujutro probudio   pukovnik Birčanin, koji je zvaničnim glasom, ni strogim ni ljubaznim, naredio.

“ Gospodine potpukovniče, imam naređenje da Vas povedem sa sobom.”

 Đorđe se lecnuo, jer je prvi put otkad je došao u Belje, čuo “gospodine potpukovniče” i brektanje upaljenog motora od auta. Hitro je obukao vojnu uniformu, ušao u auto i zajedno s oficirom sio u  zadnji sic, iza šofera i  naoružanog stražara. Kola su krenula prema željezničkoj stanici u Belju, a u vrijeme dvasetominutne vožnje već je sebe zamišljao u foajeu hotela Kontinental, gdje ćaska s novinarima, emigrantima igra betl s dokonim Parižankama, kladi se nedjeljom na hipodromu Maison-Laffitte.

 Na stanici je čekala lokomotiva s jednim prikačenim vagonom. Hitro se popeo u vagon  iz dvorskog željezničkog parka s grbom dinastije, a onda je ustuknuo kad je vidio rešetke na prozorima i dvojicu žandarma s puškama. Kad je voz prelazio  Savu prepoznao je stare kuće i Adu, desno od mosta, gdje je proveo toliko bezbrižnih dana i noći. U trenutku je htio izvaditi notes, na  komadu papira naslovljenog na Profesora, napisati poruku da ga ponovo nekud vode, mimo njegove volje, i baciti je kroz prozor.  

“Sigurno će papir pronaći neki alas i odnijeti  ga  Profesoru, koji je za ribare  neka vrata rječnog božanstva”, pomislio je.

 Ali, kad je rukom krenuo prema unutrašnjem džepu jedan od stražara  sumnjičavo ga je pogledao, i  fiksirao narednih nekoliko minuta dok  nijesu minuli Adu Ciganliju, i počeli se približavati željezničkoj stanici.

U Beogradu  se lokomotiva zaustavila na posebnom kolosijeku, i oružana straža je, za svaki slučaj, izašla iz vagona,  da bi bila pripremna za nekog nezvanca ili provokatora. Voz je nakon nepuna sata ponovo krenuo, i kad su prošli Topčider bio je siguran da ga kreću prema “južnoj prugi”, u unutrašnjost Srbije. Najednom ga je prevario  san u kupeu, naslonio je glavu na prozor, činilo mu se kratko, dok je osjetio ruku na ramenu.

“Stigli smo. Molim Vas da izađete.” Iznad princa  stojao   je drugi oficir, s oznakama kapetana prve klase na epoletama, koji se ukcao na željezničkoj stanici Topčider. Voz je bio stao na pustoj pruzi, i naredili su mu da izađe iz kupea. Krenuli su pješke prema jednobraznim zgradama ispred kojih su prolazili bijeli mantili.

“Gde smo?”

“Toponica. Duševna bolnica.”

Ljudi u bijelim mantilima s čuđenjem  gledali su uniformisanog potpukovnika okruženog naoružanim stražarima kako se kreću prema odvojenom paviljonu, s rešetkama na prozorima. Ispred zgrade čekao ga je nasmiješeni doktor Stojmirović, koji mu je krenuo u susret.

“Kako ste Kraljeviću? Kako ste putovali?”

“Izvrsno doktore, kako se samo poželjeti može. Dvorskim vozom, sa svečanom svitom.”

Doktor Stojmirović se pravio da ga ne čuje: nije ga bilo briga što govori princ, jer ionako ga više neće vidjeti u životu. Beogradskog ljekara, koji ga je posjećivao u Belju zamijenili su psihijatri iz Niša, Vasa Vesković i Najdan Nenković, koji su ordinirali u  Toponici. Njih dvojica su po svemu bili različiti: Vesković je bio suv, visok i brbljiv, a Nenković nizak, dežmenkast i malorek. Toliko se  međusobno nijesu podnosili podnosili da su  i pred pacijentima pokazivali nesnošljivost, kontrirajući jedan drugom u vezi dijagnoza bolesti i terapija. Jedino se nijesu sporili u tretmanu novog pacijenta, koji je u posebnom paviljonu  imao spavaću, dnevnu i radnu sobu sa bibliotekom.

Prvi razgovor sa specijalnim pacijentom imao je doktor Vesković, stariji po stažu, ali i sa većim uplivom u onim djelovima režima koji su odlučivali o prinčevoj sudbini. Na nervozno Đorđevo pitanje zbog čega je doveden u duševnu bolnicu, ljekar mu je odgovorio da je bolestan, ali ukoliko bude sarađivao s ljekarima njegov boravak u bolnici neće dugo trajati.

“Budite ljubazni doktore i kažite zašto sam ja ovde?”

“Bolujete od slabih živaca, ali to će, uz određenu terapiju i saradnju, kako rekoh, brzo proći.”

“Znam prilično osoba sa slabim živcima, koji nisu u duševnoj bolnici. Niste iskreni doktore. Za moje dovođenje u ludnicu postoje ozbiljniji razlozi.”

“Nisu samo slabi živci… Vi patite od manije gonjenja.” Odjednom je tihi, sapatnički glas doktora Veskovića postao tvrd i zvaničan.”

“ Na osnovu čega ste to zaključili?”

“ Umislili ste da Vas truju. Svuda vidite zaveru protiv Vas.”

“ U pitanju je intriga, doktore. Verujem da Vi to znate, a pravite se nevešti. Namera onih kojima smetam je da me uklone, na bilo koji način. S obzirom na moj temperament procenili su kako je najbolje da me prikazažu neuračunljivim, ludim. Ja sam zbog toga i napisao onu brošuru da razotkrijem celu pozadinu koju su osmislili Pašić i njegov posilni Spalajković, sadašnji ambasador u Parizu. Prvo me Baja pozvao na večeru i otrovao, što su kasnije potvrdili lekari na osnovu temperature, grčeva i bezvoljnosti. Na taj način  su mi iznudilii da potpisivanje pisma u kojemu sam sâm sebe dezavuisao.”

“ Vi mrzite svoju porodicu”, prinčeva odbrana nije pokolebala psihijatra.

“ To je apsurdno. Otac je više voleo mene nego Aleksandra i Jelenu. Ja volim sestru. Sa dedom i babom sam u najboljim odnosima, posetio sam ih u emigraciji i pošto su oni nakon ujedinjenja prekinuli vezu sa svim ostalim članovima naše dinastije. Tetka Jelena je javno prezrela Aleksandra, ne samo zbog njegovog odnosa prema dedi i babi, nego i prema meni.”

Đorđe je onda zaćutao I ispitivački pogledao doktora Veskovića, očekujući da mu – pošto je sigurno tajna policija, uz medicinski dosije, dostavila bolnici I njegovu iscrpnu biografiju od najmlađih dana – da mu psihijatar postavi pitanje: kako on to voli babu I dedu, a poslao je zavjerenike 1907. No, doctor Vesković ga je još samo jednom odmjerio, ćutke ustao I otišao. Đorđe je vidnu odahnuo kad su se uazna vrata zatvorila za psihijatrom, iako bi mu odgovorio  da je u to vrijeme imao samo dvadeset godina, I još je bio ozlojeđen što ga je njegova cetinjska rodbina na neki način smatrala strancem, koji je drugačiji, pa I manje vrijedan od Crnogoraca. Još bi doktoru rekao kako se u političkom smislu slagao s ocem I bratom, da je nacionalni interes Srbije I srpstva, da Crna Gora nestane kao posebna država. Konačno, I sam deda Nikola imao je pretenzije da Beograd potčini Cetinju.

Doktor Vesković je narednih petnaest godina, svaki drugi dan, naizmjenično  s doktorom Nenkovićem, posjećivao  princa, više kurtoazno, komentarišući vremenske prilike, pripitujući ga još ima li primjedbe na kuvara i spremačice, kakvo je stanje njegovog išijasa. Najmanje su ga pitali o bolesti zbog koje je smješten u sanatorijumu: njegovih  strahova, opsesija, manija gonjenja. Tako su se u neredovnim terminima godinama ponavljali rituali ljekara i pacijenata, dok su se jednoga dana rastali bez najave i oproštajnog pozdrava. 

Osmog aprila 1941. drugi dan poslije njemačkog bombardovanja Beograda, dežurni oficir je otvorio vrata  paviljona i rekao mu da će ga evakuisati autom, kako bi se pridružio  ostalim članovima dinastije. Preko Toplice, Han Pijeska  stigli su u Pljevlja, gdje je princ Đorđe  saznao da će njegov sinovac, novoustoličeni kralj Petar Drugi, zajedno s Vladom emigrirati u inostranstvo. Komandiru pratnje je rekao da ne želi napuštati vojsku i otadžbinu u ratnoj opasnosti, i sjutradan je dobio jak kašalj i temperaturu, koja ga nije mogla mimoići  kadgod bi ga ophrvali njegovi demoni.

 Utoliko su njemačke trupe ušle u Pljevlja, i njemački komandant  je princa obavijestio – oslovljavajući na francuskom  – da će biti zarobljenik  dok ne dobije instrukcije iz Berlina o njegovoj daljnjoj sudbini.

Poslije četiri dana došao je isti oficir, i na tečnom francuskom jeziku rekao je da  će mu biti vraćeno auto. U Beogradu ga je pratnja dovela do njemačkog komandanta Feliksa Benclera, koji mu je ponudio  Kraljevski dvor, na Dedinju. Dvor je bio sagrađen u vrijeme njegovog boravka u Toponici, i na trenutak je pomislio da ironjom sudbine okupatori mu vraćaju prava koja mu je oduzeo rođeni brat. Princ je odgovorio general Bencleru da mu je dovoljan neki mali stan, i njemački komandant je rekao da je što se tiče okupacione vlasti odsad slobodan građanin, a za stan  neka se sâm pobrine. 

Iz glavnog njemačkog štaba, koji se bio smjestio u zgradi Hipotekarne banke, izašao je na ulicu, s rukama u džepovima.  Kao što  je to uvijek s ljudima koji nikoga ne poznaju, koje niko ne čelka, niti ih se  više bilo ko sjeća.

Đorđe se najednom trgnuo, kao da je tuđim očima pogledao  široko, naizgled blentavo lice sa lukavim sitnim očima policijskog agenta Burića, i isti čas odlučio da prvo posjeti zgradu  Dvora,  ispred kojega je prije dva sata srio svog rođaka Umberta di Savoia, a onda rodnu kuću. Nije više bio siguran je li vidio, ili mu se pričinilo da je lice njegovog rođaka, posljednjeg kralja Italije, bilo  u grču? Jesu li ga  iznervirali neuviđavni talijanski turisti, ili je imao još neku višu muku? U tom času nije bilo odgovora, ali da je imao priliku da se još jednom sretne s inspektorom Burićem možda bi saznao da je  direktor muzeja Raka Vujoševića u izvještaju Ministarstvu kulture – čiju je kopiju dobila Udba –  o posjeti visokog gosta, u post scriptumu, napisao,  da je Umberto trpio strašne bolove u leđima, koje su bile posljedica nedavnog saobraćajnog udesa blizu Ženeve. 

Na  trijemu Dvora koji je dograđen za jubilej proglašenja kraljevstva 1910. gdje su nekad stojali uniformisani perjanici,  sjedjela je srednjovječna žena za pultom, na kojemu su svježnjevi ulaznica i razglednice u koloru sa portretima kralja Nikole, kraljice Milene, princeze Ksenije. Portirka  je Đorđu pružila  ulaznicu za muzej, i visoki mršavi starac, s francuskom kapom, koja je prekrivala crne stračke pjege na čelu,   bez riječi je drhtavim prstima iz novčanika izvadio crvenu novčanicu s konjem i jahačem na lijevoj strani banknote. Žena za pultom  je malo jačim glasom –  kao  kad se obraćate nagluvim osobama –  kazala: 

“Sačekajte par minuta vodiča da Vas provede kroz Dvor.”

“Hvala gospođo, neće trebati. Jednom davno sam bio ovde. Hteo bih sâm proveriti svoja sećanja.”

Starac se sitnim koracima,  uputio se prema stepenicama koja vode na sprat, gdje su se nalazile sobe za spavanje, trpezarija i saloni kraljice Milene i kralja Nikole. Đorđe nije ni pogledao prema  prostorijama u kojima su kustosi napravili  postavku s  trofejnim oružjem, ratnim barjacima, ordenjem, uniformama vrhovnog komandanta crnogorske vojske i počasnog ruskog maršala, jer su ovdje  u vrijeme Đorđevog djetinstva  boravili  perjanici i dvorska posluga. Kad je izašao na sprat skrenuo je lijevo od stepenica prema dijelu zgrade, u kojemu  su spavali mladi prinčevi i princeze. Po sjećanju uputio se prema maloj  sobi tetke Eko, u kojoj je pored kreveta i natkasne bio mali okrugli zeleni stolić sa dvije zelene polufotelje, a na zidu iznad kreveta portret male princeze Jelene, rad dvorskog slikara, Cavtaćanina Vlaha Bukovca i ikona Svetoga Đorđa, krsne slave Petrovića Njegoša. Tetka Eko  se voljela ujutro izležavati ujutro i čitati francuske romane, i kad bi ga vidjela na vratima svoje sobe samo bi ga pozvala rukom  da se zavuče pored nje ispod jorgana, i onda ga milovala po kosi  dok je u drugoj ruci držala knjigu. No, sobe kakvu je zapamtio više nije bilo, a i  raspored, veličina i broj kamara – kako ih je zvala baba Milena – u ovom dijelu zgrade više nije mogao prepoznati. 

Đorđe je bio razočaran i bijesan, što mu se pamćenje toliko ponižavajuće kratilo: često se nije sjećao što je bilo juče, ali i davno prošlo vrijeme se skraćivalo. Istina, katkad su te rane slike djetinjstva i prve mladosti bile  neobično jasne, u snu i na javi, i zato se poradovao kao malo dijete – kao kad ga je tetka Eko držala u krilo – kad je shvatio da nije zaboravio raspored soba u dvoru kralja Nikole. Jer, u tom trenutku   kustos iza njegovih leđa objašnjavao je dvojici Francuza   da je Dvorac doživio veliku rekonstrukciju za jubilej pedeset godina vladavine i proglašenja kraljevstva 1910. godine, na koji najstariji kraljev unuk nije bio pozvan. U  vrijeme kraljevog jubileja većina kćerki su bile udane a prinčevi su bili dobili svoje dvorce, pa je rekonstrukcija  Dvora  prilagođena za život četvoročlane familije,   kralja i kraljice,  i dvije neudate kćeri, Ksenija i Vjera. 

Đorđe se nije puno zadržao u prostoriji s velikim trpezarijskim stolom i vitrinama u kojima je posuđe i ejscajg od srebra i češkog porcelana, iz koje se ulazi u Žuti salon kraljice Milene. Na zidu malog salona s lijeve strane je okrugli mozaični portret regine Elene, s krunom na glavi, koji su od zlata i porcelana napravili majstorska radionica Miracoli iz Ravenne. Na zidu di fronte ulaza u salon je slika kraljevske familije Savoia, koju je 1908. godine naslikao Cipriano Cei. Kralj Vittorio, manji od žene dvadesetak santimetara, sjedi u prvom planu s desne strane, a Jelena u pozadini drži u naručju najmlađu kćer Giovanu, buduću bugarsku kraljicu, koja je imala samo godinu dana. Posljednji kralj Italije, četvorogodišnji Umberto, stojao je ispred roditelja sa sestrama Jolandom i Mafaldom.

 Đorđe se  dugo zadržao ispred slike familije Savoia, jer su mu se vratile slike njegove posljednje posjete tetki Eko, samo jednu kalendarsku godinu nakon nastanka slike. Majstor portreta, Pijemontez, vjerno je naslikao dječja lica, baš onako kako ih je zapamtio Đorđe, koji je  nakon što je abdicirao dobio poziv od svoje tetke da je posjeti u Rimu. Uzalud je kralj Petar odgovarao svoga mezimca, koji je na pasja kola psovao Pašića i Apisa, da ne ide u Rim, jer ga  njegova prepredena ujčevina, i poslije toga što znaju Đorđevu  ulogu u neuspješnom atentatu na knjaza Nikolu prije samo dvije godine,  želi upotrijebiti protiv svoga brata i oca.

Princ Đorđe se opet  vratio na mozaik, koji je Jelena poklonila roditeljima za veliki jubilej 1910. godine. Gledajući taj dragi  lik sa kraljevskom krunom na glavi, slikan iz profila, sjetio se trenutka kad mu je otac rekao da idu na svadbu u Crnu Goru, jer se tetka Jelena udaje za talijanskoga princa. Mislio je da će tu noć umrijeti od tuge, jer teta Eko pripada samo njemu. Tuga se miješala sa bijesom, jer  ga je lagala kad je rekla: “Volim najviše tebe”.

U toj groznici malo mu je laknulo kad je vidio fotografiju princa Vittotija,  koji je ličio na polumaturanta sa ufitiljenim brkovima. U času je počeo da je opravdava, da su je nagovorili roditelji da se žrtvuje zbog državnih interesa, i još je pomislio da mnogo pati, i kako stalno misli na njega. Onda se sjetio  posljednje knjaževe krsne slave 1894. prije nego što su Karađorđevići otišli u Ženevu. Guslar Ušćumlić je, pošto je mitropolit Mitrofan Ban osvještao slavsku pogaču,  pjevao Ženidbu Maksima Crnojevića, u kojoj sin Gospodara Iva prosi duždevu kćer, ali je poslije raznih tragedija i pogibije svatova  uzrokovane iznenadnom mladoženjinom bolešću kože koja mu je nagrdila lice krastama, ženidba osujećena. 

 Djeca su u dvoru sjedjela za posebnim stolom, i neprestalno su se vrpoljila pogledujući prema strogoj guvernanti miss Edvards, i Đorđe bi sigurno zaboravio zaplet ljubavne drame da  prilikom opraštanja knjaz  starijemu unuku, koji je već bio naučio čitati, nije poklonio svoj dramski spjev, Balkansku caricu, i Maksima Crnojevića, dramu u desetercu, od Laze Kostića, urednika Glasa Crnogorca, kojega su dvorjani zvali Ludi Laza, jer je kadgod nije bio kijamet na Cetinju, trčao od Pjace do Đinova brda i Vrtijeljke. 

Mali zavjerenik  je u Ženevi smišljao  kako će izbaviti  tetku Eko iz zatočeništva latinskog princa. Mijenjao je planove, ali u svakoj verziji hrabri sestrić oslobađa prelijepu montenegrinsku princezu koju je zarobio, i drži iza devet brava,   Vittorio, mali, ružni, krastavi princ od Pijemonta, koji je   obolio od iste bolesti kao sin Gospodara Iva. Jednom će princa  izazivati na dvoboj, drugi put će  savladati dvorsku stražu, ili će se poslužiti lukavstvom, tajno upasti i u dvorsku kuhinju, i u čaj  će  ubaciti napitak koji će uspavati princezu, princa i dvorjane. Uspavanu princezu  sestrić će  odnijeti iz dvora, i onda je preko mora  vratiti je na Cetinje.  

No, kako je vrijeme prolazilo malo po pomalo  mirio se sa sudbinom da se više možda i neće nikad vidjeti s  tetkom Eko.  I upravo kad je već bio zaboravio dramu Maksima Crnojevića,  dvije godine poslije princezine udaje, u Ženevu je stigao poziv princeze Jelene sestrićima da je posjete u kraljevsku ljetnju rezidenciju Racconigi, kod Torina. Jedanaestogodišnji Đorđe je poziv u kraljevski dvor, u kojemu su Vittorio i njegova žena organizovali zabave i lov na sitnu divljač, shvatio je kao prst sudbine. Susrest će se konačno s tim patuljastim Talijanom koji mu je preoteo njegovu tetku Eko, a i vidjeće koliko se ona promijenila u posljednje četiri godine otkad je u zlatnom kavezu, i   ne vodi ga na jahanje ispod Đinova brda i Orlova krša. 

Ljetnja rezidencija tetke Eko pored Torina Đorđu je, na prvi pogled, ličila na začarani dvorac uspavane princeze, a ona u bijelom kostimu, mlada i nasmijana, bila je još ljepša nego na Cetinju.  Dočekala ih je na vratima dvorca, potrčala mu u susret i zagrlila ga onako čvrsto kao nekad. Onda je zagrila   i  Aleksandra, jednako srdačno i nježno, ali ga nije tako dugo držala u naručju kao njega, i obojicu ih je uvela  u veliki salon. Poslije uobičajenoih pitanja o putovanju rekla im je još  da se ovog puta nažalost neće sresti s princom Vittoriom, koji je zbog državničkih obaveza morao otputovati  u Rim. 

Đorđe će se nekoliko decenija kasnije u čamotinji duševne bolnice u Toponici prisjećati svakog detalja, svakog sata provedenog u tom čudesnom dvorcu sa širokim prilazima, sagrađenom u sredini ogromnog parka prepunog sitne divljači, s poribljenim vještačkim jezerom i konjskom ergelom. Tetka Eko je bila strastveni lovac, i za dvojicu malih sestrića nabavila je velške ponije i kratke lovačke puške. Zajedno su jahali, lovili zečeve, i zatim njih dvojica u pratnji Serjože, njihovog učitelja ruskog jezika u Ženevi, išli su na jezero i učili udicom hvatati ribe, koje su  sami  pekli i jeli rukama.

Đorđe je u pismima tetki Eko i Profesoru, koja su nestala uoči samog njemačkog bombardovanja Beograda, dok je on bio u svakodnevnim šetnjama parkom duševne bolnice, više puta ponovio je da su ljetnje ferije 1898. –  u bajkovitom dvorcu Racconigi, koji je ljepši od dvoraca velikih kneževa Romanova, i od ljetnje rezidencije Nikolaja Drugog u Carskom selu –   bili najsrećniji dani u njegovom životu. Kad je tog osmog marta 1941. primijetio da je iz natkasne pored kreveta nestala velika hrpa pisama, koje je slagao u dva velika kartonska registratora dobio je nervni slom, prevrnuo je krevet, počeo bacati stolice na prozore s rešetkama i nogama šutirati natkasne i stolove. Dvojici žandarma koji su stražarili ispred paviljona u pomoć su pritekli bolničari:   savladali su princa, nasilno mu ubrizgali injekciju morfijuma, obukli mu pidžamu i legli ga u krevet.

 Đorđeva supruga Radmila je od 1949., već tri i po godine, od početka emitovanja humorističke emisije Veselo veče,  redovno  nedjeljom u devetnaest sati slušala i večernje vijesti radio Beograda, koje su emitovane prije ove kultne serije, sa prvim satiričnim osvrtima na aktuelne događaje, za koju su tekstove pisali Stanislav Vinaver i Radivoje Lola Đukić. U dvadeset prvom minute informativne emisije spiker je pročitao  kratku agencijsku vijest Tanjuga: “Dvadeset osmog novembra, u Montpeljeu je umrla   Jelena Savoja, rođena Petrović Njegoš, u osamdesetoj godini života. Žena bivšeg italijanskog kralja Viktora Emanuila, koji je 9. maja 1946. godine morao abdicirati zbog saradnje sa fašistima, bila je peta  kćerka crnogorskog kralja Nikole Petrovića Njegoša, koji je takođe umro u emigraciji.” 

Radmila nije žurila da mužu, kojega je čekala da se vrati s uobičajene šetnje, prenese glas o smrti talijanske kraljice. Jer je nerviralo      Đorđeva nostalgija,  i sve češće prominanje  “dede, babe i tetke Eko”. Istina, od samog početka  njihovog zajedničkog života, slušala  muževo lamentiranje, koje je ličilo na grižu savjesti što se cijela crnogorska dinastija rasijala po svijetu kao rakova djeca: sve dok nedjelju dana prije vijesti o regininoj smrti nije planula, i obrecnula mu se, kako  su Petrovići Njegoši “popili času kakvu su zaslužili”. Jer Vladika Rade je iz Crne Gore protjerao šest familija njenoga roda Radonjića Guvernardurovića, konfiskovao im imovinu  i popalio kuće. Pripomenula mu je da je Njegoš guvernardura Vukolaja i njenog prađeda Marka dvije godine držao u pećinu Cetinjskog manastira “o litru vode i kruva dnevno”, prije nego što  je i njih “na zli put zamio put Kotora”. Na kraju mu je rekla da se obistinila kletva guvernardura Vukolaja, koji je zazvao velikoga Boga  da anatemiše  potomstvo vladika , i da “obrše grđe no što su potomci serdara Radonje Rajičeva”. Zaključila je malo tišim glasom, ali naglašavajući svaku riječ, kao da je u posjedu nekog tajnog znanja.

“Svaka sila za vremena a nevolje redom idu. Bog sve vidi, i ne prašta.  Cijelo potomstvo Nikole krivonogoga, muško i žensko, osim tebe, bilo je malovjeko, poskitalo se, umrlo u tuđini, ili stradalo od metka.”

Đorđe je ženu  pogledao poprijeko,  ali se ugrizao za jezik da je ne opsuje. Nijesu ga smirile godine, terapije i duga sobna izolacija: i sad su od njega drhtali kelneri, poštari, hauzmajstori, iako  mu glas nije bio tako rezak ni pokreti nagli kao nekad. Ali, bio je obziran prema Radmili, jer se bojao da će opet ostati sâm, bez igdje ikoga. Tih šest godina otkad mu je okupacijski general rekao da je slobodan, prije nego što je srio buduću ženu, teže je podnosio samoću nego vrijeme provedeno u bolnici. Jer  u Toponici su  o njemu  brinuli ljekari, žandarmi, kuvari, spremačice. Na početku okupacije, u vrijeme kad je konačno mogao živjeti bez direktnog nadzora vojske i policije, jedini čovjek koji bi mu se u Beogradu  obradovao bio  je u njemačkom zatočeništvu. Profesora Mihaila Petrovića Alasa, iako je bio u dubokim godinama, mobilisali su na početku rata, zato što je bio  glavni kriptograf jugoslovenske vojske. Profesor je na početku Aproilskog rata   zarobljen i zatočen u Sarajevu, gdje se razbolio. Poslije puštanja  iz  zatvora  umro je treće ratne godine, i do grobnice na  na Novom groblju nosili su ga njegovi ribari. Zadnji kraj kovčega  jednom rukom pridržavao je princ Đorđe. Nad rakom su se od starog alasa oprostili    vladika braničevski, rektor Beogradskog univerziteta i  Milutin Milanković, osnivač Međunarodne astronomske unije. 

Đorđev prvi sastanak sa snažnom, muškobanjastom Radmilom prvog aprila 1947. bio konfuzan i nervozan. Ona je došla je po preporuci stare gospođe Adamović, koja je bila kućna pomoćnica profesora Petrovića. Na prvi pogled mu se dopala njena jednostavnost i njeguški akcenat, koji je zadržala I nakon što je vremenom prešla na ekavski izgovor, iako nije bio siguran je li u pitanju još jedna provokatorka Udbe ili mu se konačno smilovala sudbina da pronađe osobu koja će mu biti lojalna i pomagati mu u kućnim poslovima. Ponudio ju je čajem, a ona je isti čas  skočila na noge i krenula prema kuhinji. Rekla je da će  ona skuvati za oboje, samo da joj kaže koji će čaj, gdje se nalaze šolje i kašike, i treba li šećeriti topli napitak. Đorđa je iznenadila njena reakcija, ali  ubrzo će  shvatiti da je  spremanje, kuvanje, peglanje, pranje, već oprane i opeglane robe, bila Radmilina psihička terapija. Pošto bi malaksala od umora postala je nekako pitomija,  i on je mogao  s mirom prelistavati stare knjige, koje je posuđivao iz nacionalne biblioteke, i zapisivati nadolazeća sjećanja za svoje buduće memoare. Jer, Đorđe se bio odvikao da mu neko stalno prolazi iza leđa, pa je jednom pitao zašto toliko puta čisti i pere stvari koje nije ni prašina natrunila. Odahnuo je kad mu je kazala da joj je to navika još kad je radila kao kućna pomoćnica kod Dragomira Stojadinovića, koji je  oženio njenu blisku rodicu. 

Đorđe je unekoliko simpatisao Milana i  Daragomira Stojadinovića i njegova brata, nakon što je   knez Pavle,  zajedno s Englezima konfinirao bivšega predsjednika Jereze i kraljevske Vlade, i onda protjerao na Mauricijus. Pomislio je kako su čudne sudbine, sprepletene ljubavima I mržnjom, ljudske u ovim balkanskim krajevima, i pojavu ove snažne žene čije je porijeklo bilo duboko i tragično povezano s njegovom ujčevinom, vidio je kao okončanje zapleta nekog balzakovskog romana. Samo sat vremena poslije ispijanja čaja  ponudio joj je skromnu platu i smješta u jednu praznu sobu. 

Nakon samo tri sedmice od upoznavanja, princ Đorđe Karađorđević oženio je Radmilu Radonjić Guvernardurović, u prisustvu dva svjedoka koji su bili došli u opštinu Savski venac da uzmu potvrde iz matičnih knjiga rođenih. Ipak, noć prije samog vjenčanja Đorđa su ponovo spopali stari demoni, i priupitao je Radmilu,  dok mu je srevirala jutarnji čaj,  zašto je poslije toiko godina napustila familiju svoje rođake, koja je bila udana za brata bivšeg predsjednika Vlade, jednog od najbogatijih Srba, koji je između ostaloga bio vlasnik novina Vreme.  Onda se malo postidio, kad mu je kazala da Stojadinovići, čije se bogatstvo prije rata procjenjivalo na sedamsto miliona dinara, poslije Milanove internacije  na Mauricijus, i poslijeratne konfiskacije njihove cjelokupne imovine i Dragomirovog hapšenja, žive u velikoj oskudici.  

Princ  je odolijevao godinama zahvaljući i svakojutarnjoj gimnastici, još od vremena kad je bio vojni pitomac u Petrogradu. Ipak, ćud mu više nije bila onako silovita: utišala se, jer su nekadašnji  objekti njegovog bijesa,  posilni, ordonansi, sekretari, žandarmi, psihijatri, nestali  jednom za uvijek, kao i utvare koje su mu se pričinjavale u Belju i Toponici. No, s vremena na vrijeme i pred njim bi ustuknuli  kelneri u Tri šešira,  poštari koji su mu donosili potpukovničku penziju ili hauzmajstori sa Savskog venca,  u strahu hoće li dreknuti na njih zbog pogrešnog serviranja jela i pića, kucanja na kućna vrata  u nepristojno vrijeme, brbljivosti i buke u vrijeme popravljanja  električne i vodovodne instalacije. 

To jest, njegovo svađalaštvo nije nestalo, samo se utišalo za nekolike oktave: još uvijek je bio spreman za verbalni obračun sa svima osim sa suprugom Radmilom. Pravio se još gluvlji nego što je bio kad bi čuo Radmilin bučni muškobanjasti glas, na koji se teško privikavao, jer u ranijem životu  njegove vaspitačice, služavke, medicinske sestre, bile su često tihe i nevidljive. Ponekad bi joj samo  dobacio  šaljivu primjedbu da je “prava banica” – kako je govorio njegov deda –  ispod  Lovćena. Još bi šaljivo dodao da  su Crnogorke  izgleda njemu zapisane u nekim nebeskim librima: da sa njima otpočne i okonča život. 

Đorđe je, kao svi teozofisti, povezani s hiduističko/budističkom tradicijom iz tajnog društva Tule,  potomci mitske Hiperboreje, i  čuvari tajne Vrila, koja je preživjela Atlantidu i emituje neugasivu energiju, s kojom se koristio i Nikola Tesla, vjerovao je da će razbiti barijeru “maloga sebe”, koja se sastoji od lažnih moralnih rituala, kako bi se spojio sa “božanskim sobom” u nevidljivom svijetu duhova.   Njegovo vjerovanje da pripada toj super rasi koja je preživjela Atlantidu njegovi neprijatelji pripisivali su prinčevoj duševnoj bolesti, i osnažilo je argumente  Pašića i Apisa da je prijestolonasljednik neuračunljiva osoba, koja je opasna za sve, pa i za samu Srbiju. ( Đorđevu teozofsku koncepciju o ljudskoj duši prolazi kroz reinkarnaciju nakon tjelesne smrti, i ostaje  povezana s  onima koji su joj bili bliski u ranijem životu, ozbiljno su shvatali samo Profesor i drug Tito. Maršal se u vrijeme njihovih šetnji u parku Belog dvora, oprezno raspitivao bi li se mogao povezati s duhom Davorjanke Paunović, koju je sahranio u krugu voje rezidencije.)  Poslije Đorđevog odustajanja od prijestola, toliko skandala i izolacije, smrti Profesora i konfiniranja tetke Eko, na kraju je dobio još jednu potvrdu o povezanosti Svjetova: naizgled niotkud  pojavila  se krupna žena, iz njegovog zavičaja,  koja je  brinula o njemu, kao da joj je bio dijete, koje nije imala. 

Đorđev život, koji je manje maštovitim savremenicima ličio je na neki nevjerovatan hibrid snova, iluzija i halucinacija na kraju je završio u okrilju komunističkog režima, koji su diskretno oživjeli,  kao suvenir, simbol propasti  naglog, kratkog uzleta bivšeg propalog režima i ideologije “tamnice naroda”.  Opet je,  nakon što ga je Tito pozvao u Beli dvor, postao čaršijska tema. Istina, ne tako moćno i glasno kao u vrijeme dok je bio princ prijestolonasljednik, niti crna ovca na dvoru Kralja Ujedinitelja, ali  inerciju starih tračeva, i u novim okolnostima nastavili su monarhisti, udbini  žbiri i partijski aktivisti. Oživjeli su zaboravljene priče   da je nasilnik, homoseksualac – kojega “Mika Alas pečati otpozadi” –  sotonista koji  praktikuje  okultne rituale. Jedino čaršija više nije  pominjala  njegovu patološku mržnju prema kralju Aleksandru i knezu Pavlu. Radmila je ljutito reagovala na  aluzije o Đorđevom  homoseksualizmu, i  jednom je šibicaru na Kalenić pjaci   koji je  naklaćen na visoki pult ispred kafane Drina mangupski pitao, “Je li princ vragolast po noći?”, grubo obrusila:“ Najbolje bi bilo da mu dovedeš  ženu ili kćer, pa ćeš se uvjeriti je li peder”.

Psihijatar Nikitović, klinički psihijatar iz Toponice, između ostaloga je napisao u dosijeu  Đorđa Karađorđevića, da je princ pored manije gonjenja i manijakalnih izljeva bijesa, koja su imala ubilački, ali i suicidni karakter, “podvojena ličnost, s istovremenim osećanjima ljubavi i mržnje, depresije i egzaltacije, sadizma i griže savesti”. U trenutku kad mu je Radmila saopštila vijest o smrti Jelene Savojske, istovremeno je htio zaplakati i  nasmijati se. Ali prinčeve oči i usne ostale su suve i nijeme, iako tetka Eko, neće  pročitati ona njegova pisma, koje je često prepisivao u nekolike verzije, kako bi  mu misao i  stil bili jasniji i dojmljiviji. U jednom času je povjerovao da je pravedno što su  prije  njega s ovoga svijeta  otišli njegovi ujaci i mlađi brat, s čijim su  se nestankom ugasili i Karađorđevići i Petrovići Njegoši, jer  njihovi  potomci Petar Aleksandrov Karađorđević i Mihailo Mirkov Petrović Njegoš, malokrvni su, bez snažne volje i stvarne ambicije da se više ikada vrate na prijestole svojih predaka. 

Đorđe je zamolio Radmilu da mu skuva čaj od rujevine, ljekovit za  prostatu, i sjetio se da nema nijednu fotografiju tetke Eko. I ostale fotografije iz porodičnog albuma su nestale između njegovih selidbi, deportacija i izolacija. Pošto je postao slobodan građanin SFRJ, skanjivao se nekoliko puta  da Titu traži crveni pasoš s grbom avnojevske Jugoslavije, i  posjeti Pariz, obiđe mjesta koja nije vidio više od dvije decenije, i nakon toga posjeti tetku Eko u Montpelleir. No,   svaki put je odustao kad bi pomislio da će se sresti s oromulom mrzovoljnom staricom, čiji su svjetovi davno potonuli. Želio je da mu  u pamćenju ostane poletna, vesela jahačica, brđanska amazonka, na konju s lovačkom puškom, i nježna tetka koja ga je uspavljivala milujući ga po glavi uz stihove iz Balkanske carice. Još je zapamtio rečenice iz pisama  tetki Eko, koje  je možda  Udba zaplijenila iz arhiva Dragog Jovanovića. U tim pismima    saradnici i žbiri šefa tajne policije Dragog Jovanovića tražili su nove elemente – po instrukcijama Milana Stojadinovića, njemačkog Abwhera, ali i svog opakog šefa –   za širenje intriga o pojedinim članovima vladajuće kuće. Četvrto odeljenje specijalne policije Beograda imalo je posebno zaduženje da prikuplja informacije   o sukobljenim članovima kraljevske porodice, i u konstruisanju tih manipulacija mogli su uvjerljivo koristiti i svjedočenja “Ludog Đorđa” .

 Dragi Jovanović je posebno tražio  izvještaje o svemu što je vazano za Đorđa i njegovog rođaka kneza namjesnika, jer njih dvojica su jednako mrzjeli  Pavla, koji je princa i dalje držao u izolaciji, a njega smijenio u vrijeme dok je bio glavni obavještajac i pomoćnik gradonačelnika Beograda, poslije progona Stojadinovića. Oficijelno obrazloženje je bilo da je smijenjen  zbog korupcije, a u stvari morao  je otići zbog pritisaka Velike Britanije, na direktni zahtjev  Charlesa Seymoura Clarkea, koji je namjesniku donio dokaze da je njegov prvi špijun, šef Pavlovog obezbjeđenja u maju 1939. godine prilikom posjete  Hitleru, po nalogu Abwehra, pratio i opservirao britanske diplomate u Beogradu. 

Mefistofelski  šef političke policije – u vrijeme rata  gradonačelnik Beograda – očekivao je da će   u prinčevim pismima Profesoru i kraljici Jeleni naći i pikanterije  o  knezu Pavlu.   Jer, profesor Mihailo Petrović posebno je bio kivan  na namjesnika zato što je spriječio njegovo imenovanje za predsjednika Srpske kraljevske akademije. Ni talijanskoj kraljici, još u Petrogradu, nije bio simpatičan  suvornjavi,  zatvoreni anglofil,  koji je vikendom posjećivao svoje rođake kod Milice Nikolajevne. No,  odioznost regine Elene prema knezu Pavlu produbila se nakon   protjerivanja Milana Stojadinovića, i okretanja Jugoslavije od Rima prema Velikoj Britaniji i Njemačkoj.

Dragi  Jovanović nije se imao vremena baviti se impresivnom gomilom pisama s datumima u rasponu od petnaest godina, pa  je detaljno isčitavanje povjerio pomoćniku Svetozaru Vujkoviću,  koji je pomno   grafitnom olovkom podvlačio specifična mjesta, skrivene  aluzije na nježnost  davnih ljubavnika, alasa, koje su različite nevolje trajno rastavile. Jednako se bio fokusirao i na svaki pomen kneza Pavla u kuvertama naslovljenih na “tetku Eko”: o namjesnikovom  lažnom boemstvu i mecenarstvu, snobizmu, tobožnjoj erudiciji kojom fascinira umjetnike da bi njihova djela dobio u bescenje, te vrbovanju mladog kneza za MI6,  dok se liječio u Londonu na kraju prvog svjetskog rata. Policijske agente posebno su dojmili slikoviti opisi Pavlove ljubomore prema Aleksandru, i njegove osvetničke intrige o posrnulom Đorđu, koji  je svog brata od strica  dok je bio princ prijestolonasljednik, javno ponižavao. Ipak, agentima su najviše  bile interesantne opaske o namjesnikovom patološkom, vješto skrivanom vlastoljublju, i bezobzirnosti u obračunu sa suparnicima. Đorđe u pismu od 2. jula 1939.  tvrdi da će knez Pavle   sve pokušati – pa i najbrutalnije metode – da prijestolonasljednika Petra prikaže nesposobnim i spriječi ga da preuzme prijesto. 

Đorđe se poslije obilaska salona kraljice Milene i kralja Nikole, u kojemu su izvješeni   portreti evropskih dinasta, savremenika potonjeg crnogorskog Gospodara, još  kratko zadržao na međuspratu,  verandi Dvora okrenutoj prema Njegoševom parku, u kojoj je smještena suvernirnica. U staklenim vitrinama pored grbova, okruglih crveno-crnih kapa,  zlatnim koncem vezenih đevojačkih košulja, razlednica sa motivima Dvora, Biljarde, Vladina doma i Manastira, još su i prospekti, katalozi i monografije crnogorskih odlikovanja, reprint  Glasa Crnogorca, kratke istorije Crne Gore od arhonta Petra do Podgoričke skupštine, preštampano izdanje monografije jubileja pedeset godina vladavine kralja Nikole i proglašavanje kraljevine. Princ je  pažljivo prelistavao štampane stvari, stavio na glavu crnogorsku kapu s inicijalima NI, onda je vratio na pult ispred prodavačice suvenira, odvojio još i monografiju Proglašenje crnogorskog kraljevstva, na čijoj je naslovnoj strani fotografija kraljevskog para sa sinovima, kćerkama, Vittorijom i ruskim zetovima, te unukom Aleksandrom. Izvadio je novčanik I rekao da mu  spakuje kapu i monografiju. 

Đorđe je iz Dvora  krenuo preko Trga, prema svojoj rodnoj kući –  koja je poslije aneksije Crne Gore Srbiji i nakon Drugog svjetskog rata služila u razne javne namjene –  na čijem pročelju  piše ETNOGRAFSKI MUZEJ CRNE GORE. Ušao je u predvorje gdje ga je sačekala  žena srednjih godina i srednjeg rasta: kao da je sestra žene za pultom na ulazu u Dvor.

“Izvolite.”

“Došao sam obići muzej.”

“Ulaznica je pedeset dinara.”

“Zadržite kusur.” Đorđe je izvadio  novčanicu od sto dinara.

“ Ja ću vas provesti kroz muzej, i upoznati s eksponatima.”

U tom času Đorđe je pogledao prema stepenicama koje vode na sprat, gdje su bile spavaće sobe Petra i Zorke Karađorđevića i djece, i u trenu pojavila mu se slika iz ranog djetinjstva, koja mu se nije vraćala posljednjih deset godina. Dok je pravio plan da još jednom posjeti Cetinje povjerovao da je konačno izbrisao iz sjećanja onu jedinu jasnu sliku  dječje sobe, i drveni vozić, koji je njemu i  Aleksandru, baba Milena donijela  iz banje  Karlovy Vary. Dvojica nijesu obraćala pažnju na glasnu prepirku oca i majke – jer su se oni često svađali –  dok se nije čuo majkin vrisak i snažan tresak iz pravca stepenica. Đorđe je isti čas skočio na noge, ostavio vozić Aleksandru, i potrčao  prema hodniku. Krenuo je prema ocu koji je skamenjen stojao na vrhu stepenica. Uhvatio ga je rukom za pantalone, pogledao niz stepenice i plačući viknuo: “Mama”.

 Ispod stepenica,  čudno zabačene glave nepomično je  ležala princeza Zorka sa ogromnim stomakom žene pred porodom. Đorđe  je plakao vukući  oca za nogavicu koji se nije pomjerao. Utoliko je dotrčala teta Ida, kućna pomoćnica, i dvoipogodišnjeg Đorđa uzela u naručje i vratila u sobu. Ubrzo su stigli đed i baba, doveli doktora Petra Miljanića, koji je nemoćno širio ruke, i rekao  da je princeza Zorka izgubila mnogo krvi, ali  se nada da će spasiti dijete. Nikola je naredio da djec odvedu na Rijeku Crnojevića, pa je Đorđe tek nakon dva mjeseca, kad su ih vratili na Cetinje, saznao da je majka poslije pada niz stepenice živjela još nekoliko dana poslije pada niz stepenice. Proći će još četiri godine, prije nego se neko izgovorio,  da je mjesec dana poslije majkine smrti pijenuo i  njegov brat Andija, koji je rođen poslije spontanog pobačaja.

“Možemo krenuti u obilazak muzeja”, rekla je kustoskinja starcu zagledanom u stepenice.”

“ Hvala, nije potrebno. Bili ste ljubazni.”

Đorđe se okrenuo prema izlaznim vratima, i teškim staračkim korakom krenuo prema Lokandi, ispred koje ga je čekao taksista.

Mladi taksista Rajo Vuletić nervozno je šetao oko botela Grand – u vrijeme Đorđevog djetinstva hotel se zvao Lokanda – pripaljujući desetu cigaretu otkad je doveo ćutljivog starca, koji mu je rekao da će na Cetinju ostati dva-tri sata. Vuletić, kojega su zvali Šekspir, jer je u doba adolescencije bio statista u Gradskom  pozorištu, dobio je od svog šefa Darmanovića dvije preporuke: da princu ne postavlja pitanja i da se ne udaljava od auta na Cetinju. Rajo Vuletić u stvari nije bio taksista nego inspektor Državne bezbjednosti zadužen za antisocijalistričke pojave među piscima i umjetnicima, i jutros su mu još dok je ležao u krevetu sa ženom zakucao na vrata stariji inspektor Maslovarić, i rekao da im je šef naredio da odmah krenu na aerodrom i sačekaju avion iz Beograda. Ušli su u službeni auto na čijem krovu je bila postavljenja firma TAKSI, i Maslovarić je usput rekao Šekspiru, da treba da  sačekaju Đorđa Karađorđevića, brata kralja Aleksandra, za kojega  Vuletić nikad nije bio čuo. Još mu je dao instrukcije da  će ga on kao taksista voziti na Cetinje, i ukoliko bude tražio takođe će  ga  vratiti natrag u Titograd. “Ako princ bude želio da  ostane na Cetinju sačekaj dalje instrukcije. Tamo će ga pratiti drugi čovjek.”

Udbaši su na aerodrom Golubovci stigli  pola sata prije nego što su putnici iz Beograda počeli izlaziti iz aerodromske zgrade. Na taksi stajalištu parkirali su  pežo 404,  prvi u redu od tri limuzine. 

Maslovarić je za svaki slučaj sačekao ispred ulaza  u aerodromsku zgradu s listom papira na kojoj je velikim štampanim slovima ispisano prezime Aranđelović, kako bi putnicima iz Beograda izgledalo da čeka nekog poslovnog čovjeka. U džepu je imao mutnu fotokopiranu sliku princa Đorđa na listu formata A4, koju je beogradska Udba telefaksom jutros proslijedila u Titograd. Čekao je starca da priskoči ukoliko  na izlasku iz aerodromske zgrade bude dezorjentisan i   ne primijeti  taksi stanicu, koja je udaljena samo dvadesetak metara od aerodromske zgrade.

“Idemo natrag na aerodrom”, rekao je princ Đorđe tobožnom taksisti Vuletiću odsutnim glasom, i  ponovo sio u zadnje sjedište auta.

Poslije dvosatne vožnje uskom krivudavom cestom od Cetinja do aerodroma u Golubovcima, koja je trasirana još u doba knjaževine Crne Gore, Rajo Vuletić je ostavio princa na isto mjesto odakle su ujutro krenuli prema staroj prijestonici. 

Sačekao je još desetak minuta koliko je  princu trebalo da čekira kartu, i u međuvremenu je u kožnom notesu napisao kratku službenu bilješku koju će kasnije u  svojoj kancelariji u Bulevaru maršala Tita, prekucati na pisaćoj mašini: 

“ Đ. K. je stigao jutarnjim avionom iz Beograda i ušao u auto u 7 sati i 55 minuta. Pitao me je koliko košta povratna vožnja do Cetinja, i pošto je sat čekanja. Kad smo ulazili na  Cetinje rekao je da ga dovezem do Đevojačkog instituta. Ostalo vrijeme je ćutao i gledao kroz prozor. Ponovo se vratio poslije tri sata i četrdeset pet minuta, tačno u dva sata i dvadeset minuta popodne. U povratku za Titograd me je zamolio da stanem na Rijeku Crnojevića deset minuta da vidi kuću u kojoj je, kaže, boravio u djetinstvu. Kad se ponovo vratio u auto samo je rekao: “Ovde je bila dedina rezidencija.  U detinjstvu smo tu provodili zime kad u Cetinju padne sneg… Ovde je rođen Aleksandar, moj brat.”

 Poslije je princ iz kese  izvadio jednu knjigu i dugo je prelistavao, a onda je nervozno bacio na sjedište pored sebe. Kad smo stigli na aerodrom platio je dogovorenu sumu, i častio me je još dvjesta dinara.  Pri izlazu iz kola,  još jednom me pogledao, učinilo mi se sumnjičavo, i bez riječi otišao.”

Inspektor Vuletić se zaustavio  na drugom kilometru od aerodroma prema Titogradu da skine taksi firmu s krova auta, i dok je ubacivao u gepek primjetio je na zadnjem sjedištu knjigu koju je princ donio u najilonskoj kesi zajedno s kapom. Vuletić je  zatvorio gepek i otvorio zadnja vrata, uzeo  četvrtastu knjigu tvrdih korica sa omotom na kojemu je bila mnogobrojna familija kralja Nikole. Na kolorizovanoj fotografiji, u dno kraljevih nogu u uniformi sa sabljom na dvorskom tepihu – prostrtom u bašti Dvora kralja Nikole –  u sjedećem položaju bio je prijestolonasljednik Aleksandar, mlađi brat prvorođenog princa Đorđa, koji je bio abdicirao samo jednu godinu prije đedovog jubileja i vraćanja Crnoj Gori srednjevjekovni status “kraljevstva otprva” iz doba vladara Bodina i Mihaila.