Ludi princ/2

Bađi Burić je predao zahtjev za penziju u četrdeset osmoj godini života, i ponovo postao čovjek-sjenka, kao početkom šezdesetih godina u Beogadu. Opet se vukao po neuglednim stanovima, ali više nije igrao poker nego remi: u sitnu lovu, s penzionerima i propalicama. Izbjegavao je susret sa bivšim kolegama iz Službe, a poslaniku Liberalnog saveza Jablanu, rekao je poluglasno da će na izborima u decembru 1992. glasati za indipendiste, jer vlast se udružila s četnicima protiv kojih se borio njegov otac, i za koje je vjerovao da su za vijek i vjekov nestali s istorijske pozornice.

 Bađi je znao sve trikove kamufliranja, ali niko se živ s biografijom udbaša u vrijeme promjene ideološkog sistema i raspada države, na tako skučenom prostoru od dvije paralelne ulice, nije mogao izgubiti iz vidokruga prijatelja i neprijatelja. Istina, on nije imao lične neprijatelje, jer nikad nije bio pretenciozan niti moćan da bi ga neko čekao na nišan, ali jedne oktobarske noći 1992., na vrata njegovog stana na Dvorskom trgu, kao bez duše je pokucao Pop, debeli kibicer, koji je cijeli život policajcima i krimosima prenosio intrige i sitno se grebao od njih.

“Poslao me Arkan, da te dovedem”, bio je zadihan, blijed u licu.

“Đe je Arkan”, Bađi ga je gledao kao da mu je rekao da ga traži njegov otac Đorđije, koji je poginuo prije skoro pola vijeka.

“U hotelu Crna Gora. Pitao je đe si, i ko bi te mogao dovesti.”

Bađi se namah obradovao ovome glasu, a onda se uplašio. Zašto se sjetio baš njega? Je li možda Komandant, kako su ga zvali njegovi Tigrovi, načuo da Bađi simpatiše separatiste? Prošle su mu kroz glavu mnoge slike iz vremena   komunizma, kad je Arkan  govorio da je jugoslovenski opredijeljen i da je nacionalni Crnogorac. Ali ljudima iz njegovog svijeta nacije i ideologije su samo dekor za ispoljavanje prestiža i moći. Tako je sin komunističkog pukovnika prije godinu dana došao na Badnje veče 1991. – zajedno s probranim Tigrovima, njegovom paravojnom jedinicom –  da zaplaši Cetinjane, zagovornike autokefalnog statusa pravoslavne crkve u Crnoj Gori. S Amfilohijem Radovićem, mitropolitom Srpske pravoslavne crkve, ispred Cetinjskog manastira naložio je  cerovo drvo, koje je  sjećanje na vatru  vitlejemskih pastira, što su je zapalili  u pećini, kad se rodio Isus Hristos, božansko novorođenče.

Arkan je u foajeu ispred hotelskog kazina sjedio na čelu dva spojena stola. Bađi se bio zadihao uz stepenice, iako je kockarnica na prvom spratu, a kad je ugledao komandanta Tigrova, ušeprtljio se kao nekad pred Mujom Kovačevićem. Malo je oklijevao prije nego što je krenuo prema momcima u kožnim jaknama i mladolikom čovjeku u elegantnom Versace sakou sa maramicom u spoljnom džepu. 

“Gde si bre Bađi. Nigde te nema. Pitam gde je Bađi, i niko ne zna. Ko da si u zemlju propao.”

“Penzija Komandante. Duboka ilegala.” Bađiju je samo izletjelo “komandante”, i onda počeo da se smije nekontrolisano, na nervnoj bazi. Za trenutak svi za stolom  instinktivno su pogledali Arkana, čekajući njegovu reakciju: kad se on nasmijao, i ostali su prsnuli u smijeh.

“Dođi Bađulence, nisam mogao doći u Crnu Goru a tebe da ne vidim.” Rekao je to pokroviteljski, kao da mu je u pitanju  mlađi rođak. Bađi je znao da Arkan folira, jer  prošle godine za Badnji dan nije ga se sjetio, a dolazio je još par puta u vezi transporta cigareta za Bosnu i Baranju. Pomislio je da  je “komandant” i sad dobro raspoložen, jer je napravio dobar posao s ovdašnjom ekipom koja ima monopol šverca cigareta. 

“Ajmo Bađi, da bacimo koju”, ustao je i iz džepa izvadio novčanicu od hiljadu maraka i tutnuo je  penzioneru u mesnatu ruku. “Ne volim da mi kriziraš.”

Arkan je pokrivao žetonima srednji sektor ruleta, na isti način kako je to radio Nikola Zeković, i poslije nekoliko udaraca od po desetak hiljada DM Bađi je bio siguran da je neko”namjestio” rulet, jer nije bilo uobičajene  direktora kazina i nervoznog mijenjanja  krupijea za stolom,  kad kockarnica gubi veliki novac. Igra nije trajala više od tri sata, i  Arkana je imao žetona u vrijednosti više od trista hiljada DM. U jednom trenutku  pogledao je na sat, i rekao : “Dosta je igre večeras.” Krenuo je na kasu, zajedno s dva krupijea koji su nosili gomilu žetona od hiljadu DM. Pošto je blagajnik izbrojio žetone i isplatio novac, Arkan se okrenuo prema Bađiju, tutnuo mu još pet smeđih novčanica Deutsche Bundesbak sa potretima braće Grim. Onda se mangupski okrenuo prema kibicerima:

 “Pripazite mi Bađija.”

Bađi se poslije susreta s Arkanom   vratio među žive: vratio se u  svoj jednosobni stan u Budvi, koji je bio prije petnaest godina razmijenio za svoju nekadašnju gasonjeru u Kosovskoj ulici. Na Cetinje je uglavnom boravio u zimskim mjesecima, i već oko Đurđevdana, spuštao se na primorje, čekajući stare krimose koji su u međuvremenu, u vrijeme prvobitne akomulacije postkomunističkog kapitalizma, postali “ugledni biznismeni”, vlasnici hotela, restorana, kazina, noćnih klubova, biznis centara, benzinskih pumpi… Oni su u vrijeme međunarodnih sankcija Srbiji i Crnoj Gori – u kojima su ove republike bile kriminalizovane zbog ratnih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini –  postali dio nove društvene elite koja je s osjećanjem pomiješanog prezira i sažaljenja gledala na  nekadašnje poslodavce iz Druge uprave Državne bezbjednosti. 

O svojim mladenačkim avanturama u ljetnjim baštama restorana opušteno su lamentirali u društvu duplo mlađi pratilja  pušeći tompuse i ispijajući koktele. Imali  su stanove i rezidencije u turističkoj metropoli, a u kazina su išli s vremena na vrijeme, toliko da ih mine želja. Bađija su i dalje gotivili  stari mangupi, jer nije kao murijaš izigravao neku pataricu, i uvijek je imao vremena da ih sasluša, i preokrene na šalu njihove ponekad   potpuno blesave prijedloge u vezi akcija prema političkim emigrantima, stranim špijunima i neprijateljima SFRJ. 

Nije ga napustio smisao za humor ni u penziji: zabavljao je nove “kontroverzne biznismene” svojim slonovskim  pamćenjem, smiješnim anegdotama na račun nekadašnjih šefova Udbe, imitiranjem Milivoja Majke i Vuksana Vrbice, kao cijele galerije kockara, kurvi, drukera i ostalih likova koji su posjećivali divlje kockarnice.

Bađi se  ponovo primakao Službi pošto se krajem devedesetih godina vladajuća politika u Podgorici nakon sukoba sa  Slobodanom Miloševićem distancirala od četničke ideologije. Novi šef republičke Udbe Maraš, koji se dugo godina kalio u saveznoj Udbi, predložio mu je da zamrzne penziju i vrati se u Udbu, jer u neravnopravnom ratu sa Beogradom dragocjeni su stari kadrovi koji poznaju “ulicu”, ali i stare udbaše i saradnike.  Bađi nije prihvatio ni odbio ponudu, jer nije do kraja vjerovao starom udbašu koji je većinu karijere proveo u Beogradu. Na kraju ga je Maraš ubijedio da može  koristiti državi iz drugog plana, da neformalno i dalje održava kontakte s gangsterima koji su  i dalje su u raznim igrama, gdje se preplijeću kriminalno i političko podzemlje i tajne službe. 

Izgledalo je da Bađi Burić ne stari kao drugi insani, kao njegovi mnogo moćniji kolege iz komunističkog vakta koje je pregazilo vrijeme. S  dvadeset godina bio je starmali: barem petnaest godina stariji od svog kalendarskog godišta, a kao šezdesetogodišnjak izgledao je mlađi najmanje dvadeset godina. Mesnato lice mu je i dalje bilo zategnuto, i nijedne bijele dlake nije imao na glavi. Ni njegova  interesovanja se nijesu  mijenjala. Jednako je  bio opčinjen Podzemljem i Službom, kao propali student prava i na pragu starosti, kad većina ljudi vodi za ruku unučiće i prati vremensku prognozu. 

No, ako je Bađi ostao isti kao što je nekad bio, svijet oko njega se neumitno promijenio:   komunizam koji se svakome – i onima mnogo pametnijim od njega – izgledao  tako moćan i zastrašujući nestao je preko noći, bez borbe. S nestankom komunizma mnoge njegove bivše kolege i saradnici kao da su izgubili svrhu svog življenja.  Ovi  ljude-sjenke, bivše pripadnike Službe, koji po navici još svako jutro kupuju Pobjedu, nekadašnji list Socijalističkog saveza radnog naroda Crne Gore, Bađi  je brzo zaboravio, kao i oni njega. Ali, i oni su njega izbjegavali, jer su čuli kako je pobenavio: da otkriva i konstruiše  različite priče  o akcijama Udbe protiv neprijateljske emigracije, čak i u onima slučajevima u kojima nije učestvovao ili ih je čuo iz druge ruke. 

Odavanje tajni za bivše agente – i diplomate – najstrašniji je esnafski zločin: jednak je veleizdaji. Jer, pripadnici tajnih službi su u jednu ruku monasi, posljednji bedem zaštite i očuvanja naroda i države. Iznositi na vidjelo tajne podatke i akcije  skaredno je, skrnavljenje je svete tajne, poput  sveštenika koji  javno iznosi ispovijesti vjernika koji mu je povjerio svoje  grijehe. Ali, šušorenje bivših udbaša o tome da Bađi kompromituje njih i Službu  bilo je samo  djelimično tačno. 

Bađi je uvijek govorio o Službi i kriminalcima, o onim znanim, koji su se mogli redovno čuti u cetinjskim kafanama i budvanskim ljetnjim baštama, ali bi s vremena na vrijeme pomenuo i nepoznata imena koja su misterozno zvučala, poput Stanka Čolaka ili Srećka Šimurine. No, nikad se nije izlanuo  o tome ko je naređivao i izvršavao  udbine specijalne akcije. Nagovještavao je svoju važnu ulogu u obračunu s emigracijom, ali kadgod  bi neko pomenuo egzekutore istaknutih ustaških i četničkih aktivista, na primjer  bivšeg direktora Ine Stjepana Đurekovića – nekolicina kilera Udbe svojevremeno su se   hvalili da su učestvovali u ubistvu emigranta za kojega se kasnije saznalo da je bio agent BND – zaćutao bi, ili prebacio priču na nešto sporedno. 

 Rijetki su bili tipovi iz Službe, poput Vučića Cemovića, koji su Bađija, ovisnika o kocki,   lako čitali, “kao bukvar”.  Cemović se uoči sloma komunizma, raspravljajući o crnogorskim kadrovima Udbe, povjerio saveznom ministru Ćulafiću: “Branko Burić je jedini rođeni obavještajac među našim kadrovima ‘dolje’, i njegova glavna prednost je upravo u nekonvencionalnosti, u tome da se svakome može uvući pod kožu. Ove osobine  ga, istina, s druge strane karijerno limitiraju.”  

Druga Bađijeva osobina, koja je takođe, zavisno od okolnosti, prednost ili mana,  bila je u tome što ga je rijetko ko ozbiljno shvaćao. I on je imao podvojeno osjećanje u vezi tog potcjenjivanja: odgovaralo mu je da ga potcjenjuju kad je pripremao neku lukavost, a opet smatrao je nepravednim što su drugi, sa višim školskim kvalifikacijama, preko lažne ozbiljnosti i moralno-političke podobnosti, stvarali autoritet na račun njegovih postignuća.  

Bađi je sa mnom je bio oprezniji nego s drugim krupijeima u kazinu Maestrala, i nijednom nije pokušao da me uvuče u njegove  spletke povezane sa stalnim igračima i osobljem kazina. On je u stvari zazirao od ulaska u kazino, i neprestano se muvao oko hotelskih barova, terasa, restorana. No, kad smo se ponovo  sreli, poslje dvadeset godina u  kafani Napoli, koji je pored njegovog cetinjskog stana na Dvorskom trgu, shvatio sam da on o meni zna puno više nego što sam pretpostavljao. Rijetko sam svraćao Napoli, jednom sedmično ili jednom u petnaest dana, ali kad sam ušao u kafanu tog aprilskog dana imao sam osjećaj da Bađi –  koji je sjedio  sâm  za malim okruglim stolom pored šanka –  čeka baš mene. Nijesam namjeravao sjesti s njim, ali on je neobično hitro za njegovu težinu ustao  i čvrsto mi stisnuo ruku.

“Izvoli, na piće. Dugo se nijesmo vidjeli. Rekli su mi da ste se nedavno vratili iz Slovenije.” Činilo se da je malo zbunjen. Rekao je “Izvoli”, a onda me persirao.

“Hvala”, sio sam bez razmišljanja. 

I ja sâm sam bio iznenađen. Nije mi ni dlaka na glavi pomislila da ću u Napoliju sresti Bađija Burića, premda sam znao da je  naslijedio stan u bivšoj kući vojvode Gavra Vukovića, koji su poslije rata  proleterske vlasti dodijelile Raduši Burić, udovici  Đorđija Burića. Stan je prethodno bio konfiskovan od  narodnog neprijatelja Eda Bartulovića,  bivšeg načelnika u Zetskoj banovini, koji je u toku rata bio talijanski i njemački sudski tumač.  Sjetio sam se, kao kroz maglu, da sam jednom s majkom srio drugaricu Burić, visoku mršavu ženu u tamnom kostimu s pletenicama svijenim u vijenac oko glave na starinski način. Pitanje je bih li se uopšte sjetio udovice Burić da nije na tako neobično splijetala kosu, i da li bih sedam godina kasnije dok sam kao polumaturant protrčao pored Kuće Vukovića obratio pažnju na posmrtnu plakatu s njenim likom, zakačenu špenadlom na drveni okvir iznad ulaznih vrata. Poslije toga sam više puta mahinalno okretao glavu prema kući na kojoj je cijelu jesen 1974. visila plakata, sve dok je  južni vjetar nije  odnio zajedno sa opalim lišćem prema Kući Matanovića. 

Godinama su  vrata i škure  na prozorima Kuće Vukovića  bile zatvorene, sve do penzionisanja inspektora Burića, nakon Antibirokratske revolucije. Prve dvije penzionerske godine – dok sam još bio na Cetinju –  Bađi se bio zavukao u svoj stan, jer ispred njegovih vrata indipendisti su organizovali antiratne mitinge: pjevali su patriotske  pjesme u slavu Crne Gore  i protiv agresije na Dubrovnik. Bađi je u vrijeme protesta zatvarao škure u pola dana, i pod električnom rasvjetom  u dnevnoj sobi, s Baćom Brnovićem, penzionisanim carinikom, igrao partije šaha u milione devalviranih dinara, za čiju vrijednost se moglo kupiti tek  kutiju drvenih šibica.

U trenutku su nam se se susreli  pogledi. Ispod poluspuštenih kapaka zjenice su mu bile hitre i žive.  ”Jednom policajac vazda policajac”, pomislio sam. Ova izreka se može parafrazirati i za druge esnafe, trgovce, kockare, glumce… ali   atribut “bivši” nigdje nije toliko proskribovan kao u pitanju  pripadnika službi koje čuvaju ustavno uređenje i vladajuću ideologiju. Jer, u psihologiji izvjesnog broja  onih koji su na neki način  ovisni o denunciranju ili su ucijenjeni od svemoćne tajne policije, strah je  pomiješan s gađenjem i osvetoljubivošću.

Bađi  se pravio pomalo rezigniranim i  nostaligičnim. Podsjećao se na vrijeme dok bio mlađi krupije  u Maestralu, na kockare koji  su u međuvremenu umrli,  onda je pomenuo svoj boravak u Portorožu s Nikolom Zekovićem i Doktorom Šarom, koji je kasnije osuđen u Sloveniji na dvije godine zatvora zbog prevare u kazinu. Kazino u Portorožu mu je bio šlagvort   da me propita o  hotelu Park u Novoj Gorici, o Talijanima koji su bili glavna klijentela hotelskog kazina, zakonu o kocki u Deželi. U stvari  zanimalo ga je   zašto sam  toliko dugo ostao u tom malom pograničnom mjestu. Jesam li početkom devedestih otišao iz čista mira  ili sam bio u sukobu s  nekim opasnim krimosom? Je  li tačno da vlasnici kazina iz Nove Gorice   žele preuzeti kockarnicu u Maestralu? Teško se suzdržao da priupita jesam li   posrednik u tom  najavljenom aranžmanu, na kraju  nije mogao izdržati da ne ubaci političku aluziju zašto sam se vratio u Crnu Goru baš 2006. godine, uoči referenduma za nezavisnost.

Pravio sam se da ne razumijem njegova podbadanja, jer nije bio agresivan kao većina ljudi koji izgube nekadašnju moć ili značenje. Posmatrao me je ispod oka, odmjeravao moje reakcije na njegova pitanja, i kad je shvatio da ga čitam kao bukvar, prebacio se na priče o djetinjstvu, o tome da pamti moga đeda, majkinog oca, čovjeka-sjenku, i da je i on bio zaljubljen u Stanislavu, kao i ostali  klinci i pubertetlije Dvorskog trga, od sedam do sedamnaest godina. Pogledao sam ga iznenađeno, jer dok se muvao oko kazina u Miločeru nikad ga nijesam vidio u ženskom društvu, i nijesam bio siguran je li aseksualan ili je neku svoju vezu, recimo, s bivšom krupijejkom ili ocvalom noćnom damom, koja je svojevremeno bila na oku murije, krio u devet jama.

U trenutku, Bađijeva nezgrapna figura cirkuskog medvjeda koja se gegala u hodu djelovala mi je djetinjasto bizarno, kao neka ogromna beba u nadrealnim slikarskim kompozicijama Dada Đurića. Uz to, prostodušni glasni smijeh bivšeg inspektora Udbe bio je anestizirajući i na mene, pa sam se  toliko opustio da sam zaboravio koliko je sati, sve dok nije zazvonio mobilni telefon. Zaboravio sam dogovor s Borilovićem, bibliotekarom  nacionalne biblioteke, s kojim sam bio zakazao sastanak u vezi fotokopije djelova trotomnih memoara Dejana Medakovića, sekretara Srpske akademije nauka i umetnosti, o istoriji njegovih predaka, od kojih je jedan  bio Njegošev sekretar. 

Bađiju Buriću i meni putevi su se mimiolazili   narednih  mjeseci, jer se on i tog  proljeća 2010. po običaju   selio se u svoj budvanski stan, a i kad je svraćao na Cetinje  nije zalazio  u Gradsku kafanu, gdje sam obično  kafenisao. Bivši udbaš je više volio manje lokale, neugledne budžake, gdje nije izložen mnogim pogledima. Poslije odlaska u mirovinu  njegova nelagoda  u  prostoru s mnoštvom ljudi se pojačala, pa je dobio  jednu vrstu agorafobije. Svjestan da svoju gromoradnu tjelesinu ne može učiniti neprimjetnom u mnoštvu nelagoda se pretvarala u jednu vrstu panike koju je s mukom potiskivao. No za Malu Gospođu, malu slavu ili prislužicu Nikovića, koju je majka počitovala i nakon što se udala, i svake godine – krijući od oca –  upalila bi voštanu svijeću i prekrstila se, ponovo se pojavio Bađi na vratima Gradske kafane. U času pomislih da se i stari udbaš u skladu s novim običajima konvertavao iz ateiste u novopečenog vjernika, i da je proslavu Prvog maja zamijenio slavljenjem Božića i krsne slave, kako bi okajao svoju  špijunsku i kockarsku dušu. 

Osmjehnuo sam se njegovom pomalo namještenom blentavom izrazu, koji me je odnekud podsjetio na dane kad je majka, krijući od oca, imala svoj ritual za Gospođindan.  Stanislava  je noć uoči Gospođindana pekla patišpanj a sjutradan   uzimala službeni izlaz iz biblioteke, od deset sati do podne. I  meni je  dopuštala da ne idem u školu, kako bismo zajedno zapalili voštanu svijeću na starom svijećnjaku koji su Nikovići zaplijenili u prvom pohodu na Dubrovnik 1806. godine, u doba rata s Napoleonom, i predavali s koljena na koljeno muškom nasljedniku, cijelih šest pasova, sve do ujaka Mirka. Mirko Niković je i sâm sebe smatrao izrodom glavarske familije, i samovoljno je, bez Stanislavina znanja,  stavio svijećnjak u sestrin baun s njenom ostalom đevojačkom ormom koju je donijela u kuću Roganovića. 

“Ajde, svrati na kafu”, mahnuo sam mu mahinalno.

Nešto me śenjalo da Bađi nije slučajno navratio u Gradsku kafanu, nego da je upravo mene tražio.  Ubrzo nakon što je naručio kafu bilo je jasno da me predosjećaj nije prevario.  Jer poslije kurtoaznog uvoda o turističkoj sezoni, i pitanja više reda radi o tome  jesam li definitivno odustao od krupijejskog posla –  pripomenuo mi je da novi vlasnik kazina u hotelu Avala, Rus iz Moskve, traži iskusnog krupijea supervizora – a pošto sam se pravio blesav, kao  da nijesam čuo što  pita pogledao me značajno. Napravio je dramsku pauzu, kao da provjerava, više sebe nego mene, o smislu onoga što je odlučio da  me pripita.

“Čujem da pišeš roman?”

“ Zagovaram se. U  mirovini sam, kako bi rekli Hrvati.”

“Kad sam to čuo pomislio sam da bih ti mogao pomoći, iako ne znam što ti je tema. Jer su se naši putevi susrijetali, i mnoge stvari bi mogle umrijeti sa mnom, koje su vjerujem veoma  interesantne.”

“Pretpostavljam da znaš puno pikantnih stvari. Ti si bio  na izvoru informacija  Udbe i kriminala. Samo je problem što vi obavještajci, po prirodi stvari, ne otkrivate ono što bi čitaocu bilo najinteresantnije.”

“Ja nemam više obaveze  prema nikome. Država za koju sam radio je nestala, a i većina operativaca i saradnika iz vremena kad sam bio aktivan više nijesu među živima.”

“Tvoje priče bi bile interesantne tabliodima, voditeljima talk showa, piscima  koji se bave radom Udbe, raspadom Jugoslavije, antijugoslovenskom emigracijom, mafijaškim obračunima. Publika ovdje i u Beogradu gladna je takvih pikanterija.”

“To su lešinari. Oni informacije koriste dozirano, manipulišu, kako  odgovara njihovim gazdama.” 

“Udba je stvarala takav milje, koji se izlio u najmalignijem smislu  pošto je ukinuta cenzura Partije.”

“Donekle si u pravu, samo nije to potpuna slika stvari ukoliko ne uzmeš u obzir da se  ovđe   desio trostruki slom koji nije zabilježen u dvadesetm vijeku: raspad države, promjena ideološkog i politilčkog sistema, i unutrašnji rat.”

 Posmatrao me   vrijeme ispod oka ne bi li provalio kakav utisak ostavlja ne mene. Poslije posljednje rečenice  o Udbi i raspadu Jugoslavije primijetio je da sam se trgnuo, i nastavio  da izokola obrazlaže kako su Udbu, po sovjetskom modelu, stvarali bivši  rezidenti i oficiri NKVD-a, Tito, Krajačić i Kopinić. Još je dodao  da su jugoslovenski komunisti vremenom unaprijedili  metode Lenjinovih i Staljinovih službi, na sličan način na koji se sovjetska Čeka koristila iskustvima Ohrane, ruske tajne policije.

Bađijeva upoređenja – u krupnim potezima – koja su karakteristična za Crnogorce, učinila su mi se nategnuta, kao priprema nekog malog lukavstva. Jer mi je upravo    htio mi je staviti do znanja da sam ga možda potcijenio. Smjestio u milje ovdašnjih  operativaca čiji vidici i djelovanje ne sežu dalje od njihovih načelnika, opserviranja Infombirovaca, prisluškivanja kafanskih intriganata i ponavljanja ideoloških mantri o bratstvu-jedinstvu, Titu i Partiji.

 Pomislio sam još da se dugo pripremao za ovaj razgovoro, kako bi me  fascinirao, uhvatio u raskorakui, ne bi li od mene dobio informacije o  nekim obračunima u inostranstvu srpskih i crnogorskih kriminalaca, saradnika srpske i crnogorske Udbe, u kojima je glavni akter bio Miro Niković, moj   rođak po majkinoj liniji. No, ovo sam odmah odbacio, jer  moj brat od ujaka, vuk samotnjak, već dugo nije na radaru službi ni podzemlja. On uostalom više ne razlikuje stvarne od nestvarnih doživljaja, i svaki mjesec dobija depo inekcije za šizofreniju. Prije toga su mu  u milanskom zatvoru elektrošokovima spržili centre za agresivnost i usporili urođenu motoriku:  hitrog i okretnog  “Čakalja” – kako ga je nazvao Miśo Rakunov –  učinili su  usporenim i ukočenim poput robota.

Ovoga puta  sam kardinalno  promašio, jer Bađi je ponovo postao nebitan Službi, a otkačili su ga i njegovi bivši drukeri i saradnici. Malo se pokunjio, pogledao me je nekako dječački, kao učenik koji je opčekivao višu ocjenu od nastavnika. Pomislio  sam da ga je  počelo  kopkati  što  će njim umrijeti mnoge stvari  o  tajnim akcijama Udbe, likvidacijama neprijateljske emigracije. Konačno, i o njegovoj ulozi koju su namjerno ili zbog lakomislenosti većina potcjenjivali. 

Ćutali smo cijela dva minuta, o onda sam pozvao konobara da bih malo zabašurio tešku tišinu. Predložio sam da popijemo po jedno žestoko piće. Ja sam naručio votku a on lozu, i onda je počeo opet  izokola, oprezno,  objašnjavati   da je  jugoslovenska Udba primjenjivala  metode, poput drugih tajnih policija zemalja koje su imale prijetnje terorizmom, Izraela, Turske, Irana. Još je  rekao ono što sam znao  o tehnologiji odlučivanja i odobravanja  za likvidacije neprijateljske emigracije. Na vrhu piramide posebne neformalne strukture bili su   Vladimir Bakarić, Lazar Kolliševski i Stane Dolanc, predsjednici Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka i Predsjedništvo SFRJ. Slušao sam ga, iako sam ove verzije čuo od onih koji su prepričavali izvode iz  emigrantske štampe još osamdesetih godina. A i sami  kriminalci koji su radili za Službu   diskretno su pominjali Stana Dolanca, šefa Službe za zaštitu uistavnog poretka SFRJ, kako bi im rastao  rejting u podzemlju. Štoviše, neki od njih su izmišljali terorističke akcije prema emigrantima i njihovoj imovini vjerujući da su komunizam i Jugoslavija vječni.

 Barem deset udbinih kilera – Beograđana mahom crnogorskog porijekla – podnapiti u kasnim noćnim satima, došaptavali su  svojim pajtašima ili  nagovještavali da su  u Wolfratshausenu, blizu Minhena 1983. ubili emigranta Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora zagrebačke Ine, u štampariji Kunoslava Pratesa, tajnog agenta Udbe. Samo  ubistvo, kako je vrijeme odmicalo, dobijalo je mitske razmjere. Umnožavale su se verzije o ruskoj vatrogasnoj sjekiri kojom je zatučen komunistički direktor, autor više antijugslovenskih pamfleta u emigraciji, njegovoj krvi koja je prskala po plafonu garaže i razlijevala se po štamparskoj presi. Jedni su tvrdili da je likvidaciju izveo Arkan a drugi Giška. Treći su tvrdili da Arkan nije ni bio u štampariji nego da je on sâm proturao priču o svom učešću u ubistvu Đurekovića, i da Njemačka traži od Jugoslavije njegovo izručenje zbog ubistva političkog emigrant, koji je bio čovjek BND, a ne zbog pljačke neke banke, u vrijeme kad on i nije bio u toj državi.

 K tome,  do cetinjskih i budvanskih kafana stigla je priča   da je upravo inspektor Branko Burić, u kazinu Bora Psa, u Minhenu, upoznao Giška i Pratesa, koji je kasnije ubicama dostavio ključ od štamaprije, gdje je bivši direktor jugoslovenske   naftne kompanije trebao štampati još jedan svoj pamflet protiv Tita i komunističke diktature.

“Je li istina da su hrvatska i crnogorska Udba sarađivali u likvidaciji Đurekovića.“  Odlučio sam da mu pokvarim koncepciju  ispipavanja terena, i da ja preuzmem inicijativu.

“Republičke službe su sarađivale u akcijama protiv subverzivnih aktivnosti neprijateljske emigracije, ali akcije  su obično vodile udbe iz matične republike emigranta. Tako su obično Hrvati djelovali prema ustaškoj emigraciji, Srbi su se bavili četnicima a mi smo se uglavnom  infombirovcima.” Ovlažilo mu se čelo, vrpoljio je svoju veliku zadnjicu u stolici.  Očekivao je da ga pitam o njegovoj ulozi u pripremi ubistva hrvatskog emigranta, kojega je bio vrbovao BND. 

Krenuo sam bez uvoda, đonom, kako bih razbio  Bađijevu koncepciju čija je namjera bila da, po uzoru na poznate autore publicističkih knjiga o tajnim službama, poput Vjenceslava Cenčića i Marka Lopušine,   o doajenima špijunskog svijeta i specijalnim akcijama Udbe, koje su imale određeni stepen ideološke pristrasnosti i autocenzure, plasira intrigantne, ali frizirane informacije. Još sam provalio da je pripremio široki uvod, s patinom  ovdašnjeg pripovjedačkog folklora, začinjenog    anegdotama  koje sam već slušao,  u raznim verzijama, od manje ili više talentovanih pričalica u dugim zimskim satima dok su krupijei i konobari nestrpljivo čekali nekog zalutalog igrača. 

Presjekao sam ga, jer sam znao da, s druge strane, lukavi agenti, premazani svim mastima, postanu male  bebe, nesigurni, pa i prestrašeni u susretu s piscima i novinarima, ukoliko im trebaju ispričati nešto o sebi, ili događajima u kojima su i sami bili akteri.  Jer su imali dovoljno prilika da spoznaju koliko je piscima knjiga o tajnim službama i novinarima bulevarske štampe tanka linija između laži, poluistine i istine.  Zato su više voljeli palamuditi – ukoliko nijesu dobili naređenje da nekoga kompromituju – o opštim mjestima, pričama bez glave i repa, bez pominjanja stvarnih imena: saradnji Udbe sa stranim službama, vrbovanju bosova podzemlja,   odnosu doušnika s agenatima i načelnicima Službe,  koje su interesantne  konzumentima žute štampe, prostodušnim i dokonim osobama u frizerskim salonima, na benzinskim pumpama, u  kafanama i penzionerskim klubovima. 

Bađi je brzo ukapirao da me je potcijenio, pozvao je konobara i naručio još jednu rakiju. Malo se se vrpoljio, a onda se sjetio  nečega što bi ga moglo   izvući  iz neprilike:

“Ovdje su na Titovom trgu, prije skoro četrdeset godina, u isto vrijeme bila dva rođaka, dva nasljednika srpskog i talijanskog prijestola, dva unuka od kćerki kralja Nikole.” 

“Interesantno”, rekao sam pomalo ironično.

“Istina, to je bila slučajnost. Jer obojica su  tajno posjetili Cetinje, i imali su sličan motiv. Na  Cetinje ih je dovukla nostalgija,  za svojim majkama. Umberto  Savoia je došao provjeriti majkina sjećanja na djetinjstvo i prvu mladost, a Đorđa Karađorđevića, koji je bio jednom nogom u grobu, vukla su sjećanja na rano djetinjstvo.  Naša crnogorska služba se najednom našla u problemu, jer nam je srpska Udba javila da  Đorđe Karađorđević stiže u Crnu Goru tek pošto je princ ušao u avion za Titograd. Naime, on nije imao stalnu pratnju, pa su Udbu tek kad je čekirao kartu na aerodromu alarmirali dežurni milicioneri da  osamdeset četvorogodišnji starac putuje za Titograd.”

“Ti si ga pratio dok je bio u Crnoj Gori?”

“Ne preuzeo sam ga na Cetinju, kad je izašao iz taksija. Sa distance ga je još pratio inspektor Maslovarić, koji ga je slijedio od titogradskog aerodroma.”

“Koja je to godina?”

“U ljeto sedamdeset prve godine.”

U trenutku mi se upalila lampica da je  priča o dva brata od tetke, jednog koji je vladao Italijom samo trideset tri dana, od devetog maja do dvanaestog juna 1945., zbog čega je dobio nadimak Re di Maggio, i drugog kojega je mlađi brat strpao u ludnicu ima mnogo interesantniju fabulu od već prežvakanih priča o doušnicima i kilerima Udbe, među emigrantima i u podzemlju.

Ionako,  tekst moje  proze, kako je narastao sve više se odvajao od prvobitne zamisli: spontano su se  dopunjavali strvarni i izmaštani događaji  i  likovi, jer odnekud sam neočekivano, iz raznih izvora štampanih ili ispričanih, dobijao  bizarne  detalje koji su nastajućem romanu davali drugačije i potpunije ozračje i karakter. Dugo sam ove naizgledne slučajnosti pripisivao intuiciji  ili spletu događaja,  dok nijesam  pročitao  intervju galeriste Anta Sorića, koji je ispričao jednu anegdotu o svom boravku u Madridu s Antom Topićem Mimarom. Legendarni kolekcionar Mimara, porijeklom  iz Dalmatinske zagore, o čijem životu postoji mnoštvo nepodudarnih mistifilacija, pa i o tome da je bio prijatelj Hitlera i Tita, i jedan od Geringovih kustosa, sa Sorićem je  posjetio jednu antikvarnicu u Madridu. I od svih izloženih artefakata uzeo je jedan zatureni arapski svijećnjak za par desetina dolara. Na svijećnjaku je bio  natpis na arapskom jeziku, koji su odnijeli  jednom arabologu. Naučnik je bio fasciniran artefaktom, i  kazao  kolekcionaru da je kupio pravu dragocjenost, neprocjenjivi raritet. Sorić je euforično kazao Mimari: “Mimara, kako ste to pronašli?”, a Arapin je umjesto kolekcionara odgovorio: “Nije Mimara našao svijećnjak nego je svijećnjak pronašao Mimaru.”

Mimarinog svijećnjaka sam se sjetio poslije druge Bađijeve rečenice o neplaniranom bliskom susretu dvojice  rođaka –  nekadašnjih kraljevskih visočanstava, jednoga kralja i jednog prijestolonasljednika, nesuđenog kralja –  koje je staračka nostalgija, koincidencija, ili neki neosviješteni instinkt, u isto vrijeme dovukla na Dvorski trg. Susret s Bađijem, koji me je pronašao u Gradskoj kafani, povezao sam i  s mojim bratom od ujaka Mirom Nikovićem, čiji je čukunđed bio brat Stane Mirkove, prababe obojice kraljevskih veličanstava. Miro je kao instinktivni anarhista prezirao monarhističku ostavštinu, ali je iz očeve biblioteke, deset godina nakon mog posljednjeg susreta sa penzionisanim udbašem, izvukao  memoare Đorđa Karađorđevića, Istina o mom životu, i poklonio mi ih zagonetno se osmjehujući.

”Ovo će ti biti interesantno.”

No, odložio sam i vjerovatno bih zaboravio memoare “ludog princa”, da mi  Bađi nije povjerio ovu pikanteriju, za koju ranije nijesam znao. Jedva sam   na najgornjoj polici našao knjigu tvrdih korica teget boje sa grbom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, na kojoj je stilizovanim ćiriličnim slovima pisalo ime autora i naslov djela. Poslije samo dvadesetak pročitanih stranica shvatio sam da su memoari nesuđenog srpskog kralja  logički strukturirani, s puno zanimljivih detalja, opisa likova i događaja, koji nijesu upućivali na pomućeno duševno stanje njenog autora. Čitao sam je s velikom koncetracijom, jer su mi se uporedo bistrila sjećanja na razgovor sa penzionisanim udbašem, o   bizarnom događaju ispred Dvora u ljetu 1971. godine.

Bađi je u trenutku osjetio da sam se ulovio na njegov mamac, i odmah je odustao od namjere da me dublje uvede u njegov svijet tajnih službi.  Udbašev hitri um u tren se dekodirao, počeo neočekivanom preciznošću opisivati posjetu bivšeg talijanskog kralja, unuka kralja Nikole, rodnoj kući svoje majke regine Elene. Umberto je posjetu najavio preko diplomatskih kanala, i republička Udba je, poštujući želju ex kralja da dođe anonimno, od javnih poslenika o njegovom boravku obavijestila samo domaćine, Raka Vujoševića, generalnog direktora Narodnog muzeja Crne Gore i Ljuba Kapisodu, upravnika Državnog muzeja, čije je sjedište u bivšem kraljevskom dvoru. Ipak, pripadnici tajne policije nijesu se sjetili da pogledaju dnevne rasporede Montenegro turista, pa su toga desetog juna  dva puna autobusa talijanskih turista došla  u obilazak Biljarde i Dvora kralja Nikola.

Direktor muzeja Vujošević u stopu je pratio bivšega talijanskog kralja, koji je stasom i likom bio na ujčevinu, tačnije na majkinog đeda, naočitoga Petra Vukotića, vojvodu čevskoga, i na taj način je ispunio želju očeve majke Rose  Vercellane, da popravi racu Savoia, čiji je sin Vittorio Emanuele III bio visok samo metar i pedeset osam santimetara. Na vratima bivšeg dvora Ljubo Kapisoda s kratkim kurtoaznim pozdravom pozdravio Umberta i Vujoševića, u kojemu  je pomenuo njegovu majku, đeda, veze Petrovića Njegoša i Savoia. Utoliko je neko v iz grupe Talijana koja je izlazila iz Biljarde, viknuo: “ Questo  e nostro re.”

Umberto je taj čas ušao u Dvor,  pažljivo slušajući kustosa koji je detaljnije nego ostalim posjetiocima na talijanskom jeziku ponavljao svakodnevni recital o porijeklu svih eksponata, oružja, počasnih maršalskih  uniformi kraljka Nikole, umjetničkih slika, portreta krunisanih glava, namještaja. Umberto se posebno zadržao u malom ženskom salonu  tetke Ksenije, u indonežanskom stilu koje je holandski guverner Indonezije Gerard  Nooteboom bio poklonio Mitru Bakiću,  crnogorskom poslaniku u Istambulu.  Sjećao se neobične priče svoje majke o njenoj sestri, muškobanjastoj Kseniji, koja je vozila auto i redovno išla na strelište ispod Đinova brda, na kojemu se okušavala u gađanju pištoljem. Na njene manire nije blagonaklono gledao knjaz Nikola, koji je htio i Kseniju udomiti na nekom od evropskih vladarskih domova. No, Ksenija   je, još od puberteta, s vremena na vrijeme imala napade bijesa, pokazivala je nepoštovanje prema očevom dijelu svoga porijekla, pa je sestrama govorila  na francuskom jeziku, da one fizički ne liče na Petroviće Njegoše, nego na Vukotiće, svoju ujčevinu, koji su za razliku od Nikole i njegovog oca vojvode Mirka,  visoki, sojni, krupnih i lijepih crta lica. Nikola je na Jeleninu sugestiju  odlučio pozvati  bečkoga neurologa Sigmunda Freuda, da pregleda Ksenijino psihičko zdravlje. Regina je prosto pobijesnila kad je čula da joj se sestra odriče slavne njeguiške loze koja je imala i jednog sveca i jednog genijalnog pjesnika, koji bi da je stvarao na nekom velikom evropskom književnom jeziku nadorlio Dantea, Getea i Puškina.

 Još se kraljica povjerila Vittoriju da je sorella, kako  je ironično zvala Kseniju, roditelje i ostale  sestre dovodi do bijesa, zbog imitiranja muškaraca, iako je od svih đevojaka Nikole Mirkova imala najženstveniju glavu. Još mu je rekla da po svemu sudećoi ima  karakterni i hormonalni poremećaj što se moglo uočiti i po geganju u hodu, zbog zakrivljenih nogu  u koljenima, genus valgum, što je naslijedila od oca. Ksenija je postala još nepredvidljivija pošto je iznenada preminula njena najbolja prijateljica Milka Kulišić, kćer načelnika Vrlike i poslanika u Dalmatinskom saboru, s kojom je  učila u Đevojačkom institutu. Lukavi gospodar Nikola predložio je slavnom bečkom neurologu, koji je upravo bio otkrio Edipov kompleks,  da Freud sa Ksenijom u julu 1898. napravi krstarenje do Krfa, kako se ne bi pročulo u Kotoru da knjaževa kćer ima psihičkih problema. Utemeljitelj psihoanalize i crnogorka princeza, koja će dvije decenije poslije u emigraciji biti i sekretar svom ocu, otputovali su jahtom Michel III za poznatu turističku destinacijom, koju je knjaz kupio od Julesa Vernea, autora 20.000 milja pod morem. Knjaz je bio zadovoljan dijagnozom bečkog psihijatra, koji je uzvrdio da njegova najmilija kćer – kojoj je tepao Velika –  nema “mladalačku bolest”, kako se u to vrijeme nazivala šizofrenija, nego je u pitanju kriza identiteta, Doppel Personalitat-double personality. Jer se Freud sâm  u toku dvonedjeljnog druženja na uskoj palubi jahte uvjerio da princeza ima dvije prirode – crnogorske amazonke i umilne  djetinjaste kokete – muško-ženske ambivalencije, koje se iznenada, u času transformišu iz jedne u drugu. Boravak bečkog psihoanalitičara bio je ljekovit za crnogorsku princezu, i ona je više od svih drugih potomaka potonjeg crnogorskog kralja, u godinama pred balkanske i Prvi svjetski rat, uticala na svog oca. Gospodar ju je u potonjim svojim godinama toliko bio osobio, da  joj je tepao Velika, i u jednom trenutku ljutnje na svoje sinove zaprijetio da će promijeniti Ustav i nju imenovati za nasljednicu.

Kralj Umberto je nakon obilaska salona kralja i kraljice, I podužeg zadržavanja pored portreta svoje majke I zajedničke slike familije, na kojoj je i on, kao četvorogodišnjak, spustio se u dvorsku biblioteku, u kojoj su među četiri hiljade knjiga bila i djela njegovog nona na francuskom, talijanskom, španjolskom, ruskom, njemačkom, engleskom i turskom jeziku. Onda je krenuo prema vratima Dvora, i kako je kročio na prag iza ulaznog trijema ugledao veliku grupu talijanskih turista koji su ga ćutke očekivali. Čim su ga primijetili svi su uglas  povikali:

 “Viva re, viva re.”

 Umberto se okrenuo na drugu stranu  pogleda upravljenog prema krovu Biljarde i krenuo  kroz špalir brzim korakom, ne osvrnuvši se nijednom prema masi koja je euforično aplaudirala. Lice mu je bilo više gadljivo ili rezignirano  nego ljuto, jer upravo su ga se ovi isti turisti i njihovi roditelji na referndumu odrekli monarhije prije dvadeset pet godina. Dok se kretao prema službenim kolima Izvršnog vijeća Socijalističke republike Crne Gore, parkiranom između Biljarde i Vladina doma, iz zadnjeg reda mase,  izašao je mršavi starac uspravnih leđa, kakve u starosti imaju samo bivši baletani i aristokrate, i krenuo prema talijanskom gostu. No, samo što je starac koraknuo četvrti korak ispred njega se pojavio dežmenkasti glavati čovjek sa malom kožnom tašnom ispod pazuha.

“Druže Karađorđeviću, ne možete naprijed.“

“Molim”, starac je uvrijeđeno podigao obrve i nakašljao se. “Njegovo veličanostvo Umberto od Savoje je moj bliski rođak. Naše majke su rođene sestre.“

“Žao mi je druže Karađorđeviću, gospodin Savojski je izričito zahtijevao na anonimnosti, i na tome da ga zaštitimo privatnih kontakata.”

Starac s francuskom kapom se skanjivao da još nešto kaže, a onda mu je neočekivano žustro za jednog osamdeset četvorogodišnjaka okrenuo leđa. U trenutku je htio da agentu kaže kako bi ga mogla skupo koštati njegova drskost i nevaspitanje, jer da je znao da će se na Cetinju trefiti sa svojim rođakom, kojega je jedini put vidio kao petogodišnjaka, lično bi  od druga  Tita tražio dozvolu da se sretne s njim. Pomislio je kad bi tom glavatom panduru pripomenuo da ga je njegov komunistički bog  – za razliku od nekadašnjih kraljevskih ministara i generala koji su se bili zakleli na vjernost njegovom bratu Aleksandru –   oslovljavao učtivo, bez imalo  ironije, s “Vaše visočanstvo”, ali se sjetio da bi možda kasnije mogao  imati problema što uzaludno i bez razloga pominje lik i djelo druga Maršala Tita.