Kada se udavala, njegov je otac priredio veliku svadbu, o kojoj se godinama poslije pripovijedalo po gradu. Najprije su govorile zvanice. Potom su njihove priče dopričavali oni koji na svadbi nisu bili, ali su se hvalili što znaju nekoga tko je bio. A onda su svoje pripovijedali oni treći, koji na svadbi nisu bili, nikoga nisu poznavali, a možda se još nisu bili ni rodili u vrijeme svadbe. Njihove priče bile su izmišljene.
Udavala se nekoliko godina po prvoj opsadi.
Njegov otac u proteklom ratu bio je general. Želio je da ženidbom sina dovrši rat, i da s ovom svadbom započne onaj pravi mir.
Bio je idealist, vjerovao je da takvog mira ima.
Kroz njihovu kuću u tri su svadbena dana prošle tisuće ljudi. Bogatih i siromašnih, po nečemu čuvenih ili posve nepoznatih, žena, muškaraca, djece i staraca, tek stasalih mladića i djevojaka, onih koji nikome nisu učinili nikakvo zlo, a mladoženjin otac ih je poznavao, pa ih pozvao na sinovljevu svadbu.
Prosjaka koji je još od prije rata prosio ispred hrama, i general bi u prolazu spustio novčić u njegovu ruku. Pozvao je.
Mesara kod kojeg je kupovao meso, a mesar bio čudan čovjek, ovisan o promjeni vremena, za anticiklone teška dobričina, najboljim ga je komadima mesa častio, za ciklone mrgodan i kavgadžija, nešto bi huljsko iz njega tad izbijalo, pa ga je znao na mesu i prevariti, ali nije mu general zamjerao. Pozvao ga je.
Staru gradsku kurvu, jedinu preostalu iz nekoga davnog pradjedovskog doba, staricu nesvjesnu svojih godina, koja se oblačila kao da joj je sedamnaest, i zavodila bi muškarce s iskustvom nekoga koji vlada svim znanjima i umijećima svoga posla, tako da bi jedne svojim zavođenjem nasmijavala, a druge bi nagonila na suze; general je bio od trećih, najmalobrojnijih, koji su poštovali umjetnost njezina ophođenja s ljudima, rado se ogledao u njezinim očima. Pozvao ju je.
I tako bi se moglo nabrajati, dugo.
U jednu sobu, jednu od najvećih u kući, gosti bi po dolasku ušli, da tu ostave svoj dar za mladence. Nikoga u sobi nije bilo, tako da nitko nije mogao znati što je tko ostavio, i je li netko, možda, nešto i uzeo. A nije bilo pristojno, ili je čak i nesreću donosilo, ako bi onaj koji dariva na svoj dar napisao svoje ime.
Tako da se nije znalo ni tko je na dar donio zlatni kovčežić s ključem za navijanje.
Nakon svadbe darove su razvrstali: ono što je za kuću neka ostane u kući, ono što je muško neka pripadne njemu, ono što je žansko pripada njoj.
Zlatni kovčežić s ključem za navijanje činilo se da je ženski.
Godinama je stajao na noćnom ormariću, uz njezinu stranu postelje. Kada bi se po njemu nakupilo prašine, sluškinja bi ga obrisala. Obrisala bi i ključ za navijanje, koji je svo vrijeme bio u bravici.
Tu je bio i kada se muž razbolio, i kada je ubrzo zatim umro od neke teške i neizlječive bolesti duše. Kovčežić s ključem za navijanje ostao je na noćnom ormariću i kada je ona kao udovica prve noći zanoćila sama u kući.
Tada je, da rastjeruje strah, navila zlatni kovčežić, misleći da je riječ o muzičkom automatu, i da će sad iz kovčežića zasvirati Mozart, ili da će se čuti neka od onih jednostavnih i vječnih dječjih pjesmica, koje u čeljadi rastjeraju strah tako što naivnošću svojom i u najcrnjoj noći kažu da život nije strašan i da nikakve smrti nema.
Ali umjesto Mozarta ili dječje pjesmice iz kovčežića se čulo zapomaganje umirućih, krkljanje zaklanih grla, zazivanje milosti, one Božje, ali još više one ljudske. To su, shvatila je odmah, glasovi iz onoga rata molili generala, koji je branio grad da ne padne u ruke neprijatelju, oslobađao zemlju i vraćao izgubljene teritorije, da im poštedi život. Jasno je čula kako izgovaraju njegovo ime. A onda bi ponovo zapomagali, vrištali, krkljali. Oglašavali se kao odrasli muškarci, kao žene, kao djeca. Činilo joj se da neke od tih glasova prepoznaje. A onda je shvatila da to nema smisla, u vrijeme opsade bila je dijete. I kako bi uopće poznavala te ljude koji nisu bili iz našega grada.
Pokušala je otvoriti zlatni kovčežić, ali nije išlo.
Pa ga je odnijela majstoru limaru, koji ga je svojim alatom uspio razvaliti.
Unutra nije bilo ničega.
Samo stroj za navijanje, fonograf, jednostavna dječja igračka.
Limar je zbunjeno gledao u unutrašnjost predmeta koji je upravo uništio. Nije slušao što ta žena govori. A govorila je sve same besmislice. Poslije mu je često ta igračka bila na umu, jer je ženu, koja je bila sasvim izvan sebe, pa je polugola, u ritama, bosonoga usred zime, tumarala gradom i vrištala, sretao skoro svakodnevno. Svi su je sretali.
I gledali su kako u parku pokušava iz mramornih postolja čupati glave ratnih junaka.
Govorilo se da je udovica. Govorilo se da joj je muž poginuo u onom ratu. Ali nitko se ničega nije sjećao. General je već odavno bio zaboravljen. Zaboravljena je bila i velika svadba, premda su se i dalje naokolo pripovijedale priče o onome što se na svadbi zbivalo. Ali kao i sve takve priče, nisu se vezivale ljudi.
Tako je došao novi rat. Ona i dalje tumara gradom. Vjeruje se da joj meci, granate, rakete ne mogu ništa. Vjeruje se da je neubistvena. Ali to nije istina.
Luda
Kada se udavala, njegov je otac priredio veliku svadbu, o kojoj se godinama poslije pripovijedalo po gradu. Najprije su govorile zvanice. Potom su njihove priče dopričavali oni koji na svadbi nisu bili, ali su se hvalili što znaju nekoga tko je bio. A onda su svoje pripovijedali oni treći, koji na svadbi nisu bili, nikoga nisu poznavali, a možda se još nisu bili ni rodili u vrijeme svadbe. Njihove priče bile su izmišljene.
Udavala se nekoliko godina po prvoj opsadi.
Njegov otac u proteklom ratu bio je general. Želio je da ženidbom sina dovrši rat, i da s ovom svadbom započne onaj pravi mir.
Bio je idealist, vjerovao je da takvog mira ima.
Kroz njihovu kuću u tri su svadbena dana prošle tisuće ljudi. Bogatih i siromašnih, po nečemu čuvenih ili posve nepoznatih, žena, muškaraca, djece i staraca, tek stasalih mladića i djevojaka, onih koji nikome nisu učinili nikakvo zlo, a mladoženjin otac ih je poznavao, pa ih pozvao na sinovljevu svadbu.
Prosjaka koji je još od prije rata prosio ispred hrama, i general bi u prolazu spustio novčić u njegovu ruku. Pozvao je.
Mesara kod kojeg je kupovao meso, a mesar bio čudan čovjek, ovisan o promjeni vremena, za anticiklone teška dobričina, najboljim ga je komadima mesa častio, za ciklone mrgodan i kavgadžija, nešto bi huljsko iz njega tad izbijalo, pa ga je znao na mesu i prevariti, ali nije mu general zamjerao. Pozvao ga je.
Staru gradsku kurvu, jedinu preostalu iz nekoga davnog pradjedovskog doba, staricu nesvjesnu svojih godina, koja se oblačila kao da joj je sedamnaest, i zavodila bi muškarce s iskustvom nekoga koji vlada svim znanjima i umijećima svoga posla, tako da bi jedne svojim zavođenjem nasmijavala, a druge bi nagonila na suze; general je bio od trećih, najmalobrojnijih, koji su poštovali umjetnost njezina ophođenja s ljudima, rado se ogledao u njezinim očima. Pozvao ju je.
I tako bi se moglo nabrajati, dugo.
U jednu sobu, jednu od najvećih u kući, gosti bi po dolasku ušli, da tu ostave svoj dar za mladence. Nikoga u sobi nije bilo, tako da nitko nije mogao znati što je tko ostavio, i je li netko, možda, nešto i uzeo. A nije bilo pristojno, ili je čak i nesreću donosilo, ako bi onaj koji dariva na svoj dar napisao svoje ime.
Tako da se nije znalo ni tko je na dar donio zlatni kovčežić s ključem za navijanje.
Nakon svadbe darove su razvrstali: ono što je za kuću neka ostane u kući, ono što je muško neka pripadne njemu, ono što je žansko pripada njoj.
Zlatni kovčežić s ključem za navijanje činilo se da je ženski.
Godinama je stajao na noćnom ormariću, uz njezinu stranu postelje. Kada bi se po njemu nakupilo prašine, sluškinja bi ga obrisala. Obrisala bi i ključ za navijanje, koji je svo vrijeme bio u bravici.
Tu je bio i kada se muž razbolio, i kada je ubrzo zatim umro od neke teške i neizlječive bolesti duše. Kovčežić s ključem za navijanje ostao je na noćnom ormariću i kada je ona kao udovica prve noći zanoćila sama u kući.
Tada je, da rastjeruje strah, navila zlatni kovčežić, misleći da je riječ o muzičkom automatu, i da će sad iz kovčežića zasvirati Mozart, ili da će se čuti neka od onih jednostavnih i vječnih dječjih pjesmica, koje u čeljadi rastjeraju strah tako što naivnošću svojom i u najcrnjoj noći kažu da život nije strašan i da nikakve smrti nema.
Ali umjesto Mozarta ili dječje pjesmice iz kovčežića se čulo zapomaganje umirućih, krkljanje zaklanih grla, zazivanje milosti, one Božje, ali još više one ljudske. To su, shvatila je odmah, glasovi iz onoga rata molili generala, koji je branio grad da ne padne u ruke neprijatelju, oslobađao zemlju i vraćao izgubljene teritorije, da im poštedi život. Jasno je čula kako izgovaraju njegovo ime. A onda bi ponovo zapomagali, vrištali, krkljali. Oglašavali se kao odrasli muškarci, kao žene, kao djeca. Činilo joj se da neke od tih glasova prepoznaje. A onda je shvatila da to nema smisla, u vrijeme opsade bila je dijete. I kako bi uopće poznavala te ljude koji nisu bili iz našega grada.
Pokušala je otvoriti zlatni kovčežić, ali nije išlo.
Pa ga je odnijela majstoru limaru, koji ga je svojim alatom uspio razvaliti.
Unutra nije bilo ničega.
Samo stroj za navijanje, fonograf, jednostavna dječja igračka.
Limar je zbunjeno gledao u unutrašnjost predmeta koji je upravo uništio. Nije slušao što ta žena govori. A govorila je sve same besmislice. Poslije mu je često ta igračka bila na umu, jer je ženu, koja je bila sasvim izvan sebe, pa je polugola, u ritama, bosonoga usred zime, tumarala gradom i vrištala, sretao skoro svakodnevno. Svi su je sretali.
I gledali su kako u parku pokušava iz mramornih postolja čupati glave ratnih junaka.
Govorilo se da je udovica. Govorilo se da joj je muž poginuo u onom ratu. Ali nitko se ničega nije sjećao. General je već odavno bio zaboravljen. Zaboravljena je bila i velika svadba, premda su se i dalje naokolo pripovijedale priče o onome što se na svadbi zbivalo. Ali kao i sve takve priče, nisu se vezivale ljudi.
Tako je došao novi rat. Ona i dalje tumara gradom. Vjeruje se da joj meci, granate, rakete ne mogu ništa. Vjeruje se da je neubistvena. Ali to nije istina.