Imali smo lozu, koja se pružala uz metalnu šipku, pa niz terasu po ogradi, uz ljestve za tavan, sve do krova. Ljeti je listala, stvarala hlad i iluziju da smo na moru i kad nismo na moru bili. Rađala je malo, desetak grozdova možda, sitnoga žutog grožđa, slatkog kao da je zrilo na južnim stranama Hvara.
Lozu je Obrad posadio s druge strane ograde, na komšijskoj strani, pedalj od svog posjeda, jer na ovoj strani nije bilo zemlje. Bit će da mu je Fehim dopustio.
Tako je bilo onda.
Kada je sin rahmetli Fehima betonirao svoju stranu, da načini plato na kojem će parkirati auto, Nona ga je zamolila da ostavi desetak centimetara oko loze.
Ili ga zidari nisu poslušali, ili im nije rekao.
Nikada Fehimovom sinu spomenuli nismo što nam je zazidao lozu. Pozdravljalo se kao i ranije, ljubazno i na distanci.
Ona je listala i sljedećeg proljeća. I dala je onih istih deset grozdova, sitnoga žutog grožđa, slatkog, kao da nije tu, i kao da ni mi nismo tu.
Prolistala je i onoga drugog proljeća, ali ne više onako.
Posljednji grozd bio je siv kao zid, kao lice čovjeka na samrti.
Važno je vjerovati da je zidaru rekao da nam ne zazida lozu, i da je zidar zaboravio.
Loza
Imali smo lozu, koja se pružala uz metalnu šipku, pa niz terasu po ogradi, uz ljestve za tavan, sve do krova. Ljeti je listala, stvarala hlad i iluziju da smo na moru i kad nismo na moru bili. Rađala je malo, desetak grozdova možda, sitnoga žutog grožđa, slatkog kao da je zrilo na južnim stranama Hvara.
Lozu je Obrad posadio s druge strane ograde, na komšijskoj strani, pedalj od svog posjeda, jer na ovoj strani nije bilo zemlje. Bit će da mu je Fehim dopustio.
Tako je bilo onda.
Kada je sin rahmetli Fehima betonirao svoju stranu, da načini plato na kojem će parkirati auto, Nona ga je zamolila da ostavi desetak centimetara oko loze.
Ili ga zidari nisu poslušali, ili im nije rekao.
Nikada Fehimovom sinu spomenuli nismo što nam je zazidao lozu. Pozdravljalo se kao i ranije, ljubazno i na distanci.
Ona je listala i sljedećeg proljeća. I dala je onih istih deset grozdova, sitnoga žutog grožđa, slatkog, kao da nije tu, i kao da ni mi nismo tu.
Prolistala je i onoga drugog proljeća, ali ne više onako.
Posljednji grozd bio je siv kao zid, kao lice čovjeka na samrti.
Važno je vjerovati da je zidaru rekao da nam ne zazida lozu, i da je zidar zaboravio.
Da bi se ostalo tu.