Čim je završila utakmica, mimo svih svojih običaja gasim televizor i prije nego što ću uzeti knjigu – ponovo čitam “Oklopni bataljon” Josefa Škvoreckog – kao za vraga grabim kompjutor, da nakratko provjerim je li svijet na svom mjestu, i tamo vidim: umro je portir Ivo. Izvana gruhaju topovski udari, grmi zabranjena pirotehnika, negdje od Jakuševca čuju se rafali, zvuče kao pravi, možda i jesu pravi; po nalogu povijesnog trenutka slavi narod veliku pobjedu nad Marokom, a u toj pucnjavi, kao i u svakoj drugoj, čuje se samo smrt. Smisao svakog je pucnja da ubije, i nikad se nije pucalo da se nije ubijalo ili da se nije prisjećalo kakvog ubijanja. Po nogometnoj pobjedi, međutim, puca se ne bi li se nogomet kao najsavršenija metafora rata unaprijedio sve do smrti. Pa mi je onda čudno i strašno kada se puca u času dok do mene stiže vijest da je umro portir Ivo. U mom ludom srcu to proizvodi osjećaj, koji razumom nikako ne uspijevam otkloniti, da ga je jedan od ovih pucnjeva ubio. Jer tako je bilo u Ivinim i mojim krajevima: dok si iz mraka slušao kako vani grme topovi i minobacači, i rafali se spuštaju niz limene oluke kuća, znao si da u tim trenucima umiru ljudi. Ne volim kada umiru ljudi, zato ne slavim pucnjavom.
Sklapam kompjutor, sklanjam Škvoreckog, večeras nam komedija neće pomoći, i osjećam kako mi se neumitno i nepopravljivo utakmica koju sam gledao naknadno mijenja i preobražava u skladu s time što je umro portir Ivo. Tako je s nogometom. Svaki trenutak igre dobiva novo tumačenje, prevodi se na drugi jezik. Pier Paolo Pasolini je, slaveći igru, primijetio da je nogomet jedan cjelovit jezik, sa svojom sintaksom, leksikom i gramatikom. Taj jezik, kao i ovaj jezik, nudi moć sporazumijevanja, komunikacije među ljudima koji ga razumiju. Ali nogometu, kao ni ovom jeziku, smisao nije u sporazumijevanju, niti bi, kao ni ovaj jezik, mogao nastati samo zbog sporazumijevanja, jer ono onda ne bi nadilazilo mukanje krava i njakanje magaradi. Smisao je u imaginiranju, u onome iz čega u međusobnim odnosima nastaju riječi, smisao jezika je u književnosti. Pasolini je, naglasivši da se ne radi o vrijednosnim kategorijama, govorio da postoji nogometna proza i nogometna poezija. Proza je načelno vezana za europske timove, poezija za latinoameričke. Mnogo je na svijetu navijača, zadrtih ljudi, gnjevne publike. Manje je igrača, još manje velikih nogometaša. Najmanje je, čini mi se, onih koji umiju gledati nogomet, razumjeti taj jezik, tumačiti njime sebe i svoj život. Ili ga, barem, razumjeti instinktivno.
Najljepši trenutak utakmice između Hrvatske i Maroka, u kojoj su se, kao što to biva u utakmicama za treće mjesto, suočila dva razočarana svijeta, zbio se u sedmoj minuti, kada je Perišić jednu nabačenu loptu glavom prebacio na Gvardiola, i on ju je, opet glavom, poslao u mrežu. Naoko jednostavno, onako kako će se to zbiti u igri u kojoj postoji koreografski red, u nogometnom plesu na koji protivnik više ne može odgovoriti, jer je ples najednom prebrz. Lopta je brža od najbržeg igrača, rekao je genijalni trener.
Ali ja sad, gledajući taj gol iza spuštenih vijeđa, pa ga ponavljajući na utišanom kompjutoru, vidim u njemu sve ono što nisam mogao vidjeti dok sam ga u izravnome prijenosu gledao po prvi put, ne znajući tada još uvijek da je umro portir Ivo. Vidim gol njegovom očima, dolje na porti, na onom smiješnom elektronskom videozidu, postavljenom tu davno, da impresionira posjetitelje i poslovne partnere, i mogu čuti riječi koje Ivo nad postignutim golom izgovara. Kratko i suzdržano radovanje, pa opis onoga što se dogodilo, koncizan i uglavnom netačan, kao što tačni ni točni nisu ti pučki opisi nogometne igre, svejedno izgovaraju li ih obični ljudi svojim jezikom, ili neuki nogometni treneri, kićenim stranim riječima. Zatim slijedi dugi šaljivi solilokvij, u kojemu bi Ivo talentom koji mu je namrijeo njegov izgubljeni zavičaj ovladao društvom što se tu na porti zateklo i situacijom u kojoj su se zajedno našli: gledanjem utakmice za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Tu je, vidim ga, Woltov dostavljač, tu je i vozač u firmi, bivši atletičar, i još neka dvojica za koje ne znam koji su. Bez obzira na to što je utakmica, povremeno promaknu i neki novinari, fotografi, urednici. Među njima je, vidim, još mrtvih.
I tako, mogao bih dalje opisivati cijelu ovu utakmicu s Marokom, koja se odigrala dok se Ivo hladio u zamrzivaču prosekture i usput vedro ćaskao s anđelima iznad Bosanske Posavine. Hoće li biti kiše, momci?, upitao bi ih, lascivno se smijuljeći njihovoj anđeoskoj golotinji. Portir Ivo bio je portir u objektima Europapress Holdinga, čini mi se još od vremena prije nego što će Nino Pavić pokrenuti dnevne novine. Sjećam ga se s tri porte, još od vremena kada bih tamo samo kod nekoga navraćao, ne planirajući da ikad za ovu tvrtku pišem. Nabijen, kompaktan, ćust, srednjega rasta a ponekad i oniži, to je do raspoloženja; plav k’o palačinak, pa onda samo malo tamniji, očiju svijetlih i vrlo svijetle duše. U odijelu, pristojno krojenom, košulje čiste, s kravatom, da ima tko dočekivati goste, a ne da pomisle da su stigli na nemjesto. Naglaska vrlo izrazitog, za nijansu preglasan. Samo kada je nešto povjerljivo u pitanju, ili kad razgovara s osobitim gostima, portir Ivo progovara vrlo tiho, ali dovoljno čujno, i naglasak mu je umiven zagrebački.
Onaj tko je Ivu zaposlio na porti, dobro je znao svoj posao. Nisam se raspitivao tko je to bio, ali sigurno se radi o jednom od najboljih kadrovskih poteza u povijesti kompanije. Kada Bosanca zaposliš na porti ili na šalteru, možeš biti siguran da se tu neće tek tako prolaziti. Tvrda će biti granica između van i unutra. Bosanski će portir svojim držanjem stvoriti savršenu iluziju, kakvu neće proizvesti ni najmaštovitiji marketinški ured, o važnosti, tajnosti i sadržajnosti onoga što on čuva. Gledao sam mlade novinare i novinarke, pa i one iskusnije, koje bi portir Ivo doveo na rub suza, ne puštajući ih unutra jer su zaboravili karticu. A onda bi, osjetivši trenutak, ipak popustio, uz prijekore u kojima je prisutna bila neka starinska pedagogija. Kao da im govori: jednom ćete me se sjetiti i biti mi zahvalni!
U dobra vremena bila je to velika zagrebačka firma. Institucija jedne fluentne i još uvijek relativno prisutne kulture i njezina identiteta. Premda su tu radili ljudi sa svih strana, i bilo je dobre čeljadi, ali i svjetskih probisvijeta, bitangi i varalica skupljenih s koca i konopca, bio je ovdje Zagreb na nekim svojim posttuđmanovskim vrhuncima. Ivo je, u kulturološkom pogledu manjinac, tu bio reprezentativna pojava. Premda je bio Hrvat, pa još malo više od toga, jasno je osjećao što mu u unutarnjem dizajnu fali i što ga čini manjim od njih. Ne, nije se radilo o tome što je portir, time je bila savršeno pogođena njegova radna i profesionalna ambicija. Taj posao radio je najbolje od sviju. Bio je, međutim, Bosanac. Vječni autsajder na vjetrometini povijesti i propuhu porte. U komunikaciji i pripovijedanju to mu je bila prednost, u svemu drugom mana.
Navijač Hajduka u Dinamovoj utvrdi. To je, otprilike, da se u nekoliko riječi kaže, bilo Ivino bosanstvo. Navijač Hajduka na Gvozdu na kojem je umjesto Miroslava Krleže rezignirano stolovao Tomislav Židak. Jednom sam, ustvari dvaput, prisustvovao kratkim njihovim razgovorima, navijačkim dvobojima. Židak je poštovao portira Ivu. Općenito, Židak je poštovao ljude. Umio je štošta od njih da ukrade. Po tome bio je pravi pisac. Lopovi naokolo kradu stvari, dok pisci kradu riječi, rečenice, tuđe živote.
Kada je Hajduk posljednji put postao prvak, bilo je to davno, negdje u vrijeme kada se apostol Pavle spremao na put u Rim, da sređuje neke vjerske dogme, portir Ivo zid je iznad svog pulta ukrasio povelikom Hajdukovom zastavom. Svi su morali proći, čak je i Pavić prošao, premda je on inače stizao direktno iz garaže, rekao je daj, skini to! Ali Ivo nije skinuo zastavu. A sad je, ipak, umro.
Nogomet ne postoji izvan života koje mjerimo nogometom. Sama za sebe, ta igra bila bi kao i svaka druga igra, od one prve koja se zvala Čovječe ne ljuti se, i pomoću koje su nas, kao djecu, navikavali na poraze, i na smrt, taj krajnji poraz, do igara i sportova koji se igraju na sve strane svijeta. Ali unutar života, nogomet postaje jezik kojim interpretiramo sam život. I živote onih s kojima smo živjeli i sporazumijevali se nogometom. Ispod onoga što gledamo oko sebe, što čujemo i što nam se događa, ispod naših domova i zgrada, ispod gradova i zemalja u kojima živimo, ispod ovoga svijeta postoji još jedan isti takav metaforični svijet, u kojemu se događa sve ono što se događa gore, ali na drukčiji način, bezazlenije i lakše, na neki način i ljepše, jer u tom metaforičnom svijetu ni jedna smrt nije zaključna. Eto, taj svijet ispod našeg svijeta je nogomet. I zato je meni važno Svjetsko prvenstvo, a ne zato što bi mi bilo silno stalo tko će biti prvi, a tko treći. Pomalo me i strah kad god je drugima stalo.
Ubrzo je Maroko izjednačio. Ivo bi lako prihvatio i to razočaranje. Takav čovjek. I ne bi bio iznenađen kada u 42. minuti Livaja pokupi onu loptu i ostavi je Oršiću, kao da mu, pred izlazak u noć, ostavlja ključeve auta. Vijest o Ivinoj bolesti nosio sam dugo, i nisam je nikome prenio. Onih dana kada se Marko Livaja, sredinom veljače 2021, vratio u Hajduk, i kada se u prve dvije-tri utakmice vidjelo tko se to vratio, pomišljao sam na sve one ljude iz mojih života, uglavnom pokojne, i na ponekog živog, kojima se Livaja vratio u Hajduk. Vjera je metafora, i križ je metafora, i liturgija je metafora, ali od tih je metafora sastavljen naš privatni i zajednički metaforični svemir. Od vjerskih je metafora dijelom i jezik kojim govorimo. I pripovijesti tog jezika. Livaja se u Hajduk vratio kao mesija. Kada pomislim na 42. minutu i Oršićev gol, zaplakao bih za portirom Ivom. Eto, to je nogomet.
Kad umru, ljudi odlaze u raj. Svi, bez izuzetka. Nema čistilišta. U pakao se ne ide, u paklu se jest. Kad umru, ljudi više nema, ili odlaze u raj. Samo Bosanci ne odlaze u raj. Kada umru Bosanci, idu u Bosnu. Upravo onu koje više nema, ali oni tamo idu kad umru. I onda se na jednom mjestu na tom putu, kao da se u znaku X prekriže dva pješačka prelaza, ljudi koji idu u raj susretnu s Bosancima koji odlaze u Bosnu. Oni im mahnu.
Lopta koju je Marko Livaja u 42. minuti utakmice s Marokom ostavio za Oršića
Čim je završila utakmica, mimo svih svojih običaja gasim televizor i prije nego što ću uzeti knjigu – ponovo čitam “Oklopni bataljon” Josefa Škvoreckog – kao za vraga grabim kompjutor, da nakratko provjerim je li svijet na svom mjestu, i tamo vidim: umro je portir Ivo. Izvana gruhaju topovski udari, grmi zabranjena pirotehnika, negdje od Jakuševca čuju se rafali, zvuče kao pravi, možda i jesu pravi; po nalogu povijesnog trenutka slavi narod veliku pobjedu nad Marokom, a u toj pucnjavi, kao i u svakoj drugoj, čuje se samo smrt. Smisao svakog je pucnja da ubije, i nikad se nije pucalo da se nije ubijalo ili da se nije prisjećalo kakvog ubijanja. Po nogometnoj pobjedi, međutim, puca se ne bi li se nogomet kao najsavršenija metafora rata unaprijedio sve do smrti. Pa mi je onda čudno i strašno kada se puca u času dok do mene stiže vijest da je umro portir Ivo. U mom ludom srcu to proizvodi osjećaj, koji razumom nikako ne uspijevam otkloniti, da ga je jedan od ovih pucnjeva ubio. Jer tako je bilo u Ivinim i mojim krajevima: dok si iz mraka slušao kako vani grme topovi i minobacači, i rafali se spuštaju niz limene oluke kuća, znao si da u tim trenucima umiru ljudi. Ne volim kada umiru ljudi, zato ne slavim pucnjavom.
Sklapam kompjutor, sklanjam Škvoreckog, večeras nam komedija neće pomoći, i osjećam kako mi se neumitno i nepopravljivo utakmica koju sam gledao naknadno mijenja i preobražava u skladu s time što je umro portir Ivo. Tako je s nogometom. Svaki trenutak igre dobiva novo tumačenje, prevodi se na drugi jezik. Pier Paolo Pasolini je, slaveći igru, primijetio da je nogomet jedan cjelovit jezik, sa svojom sintaksom, leksikom i gramatikom. Taj jezik, kao i ovaj jezik, nudi moć sporazumijevanja, komunikacije među ljudima koji ga razumiju. Ali nogometu, kao ni ovom jeziku, smisao nije u sporazumijevanju, niti bi, kao ni ovaj jezik, mogao nastati samo zbog sporazumijevanja, jer ono onda ne bi nadilazilo mukanje krava i njakanje magaradi. Smisao je u imaginiranju, u onome iz čega u međusobnim odnosima nastaju riječi, smisao jezika je u književnosti. Pasolini je, naglasivši da se ne radi o vrijednosnim kategorijama, govorio da postoji nogometna proza i nogometna poezija. Proza je načelno vezana za europske timove, poezija za latinoameričke. Mnogo je na svijetu navijača, zadrtih ljudi, gnjevne publike. Manje je igrača, još manje velikih nogometaša. Najmanje je, čini mi se, onih koji umiju gledati nogomet, razumjeti taj jezik, tumačiti njime sebe i svoj život. Ili ga, barem, razumjeti instinktivno.
Najljepši trenutak utakmice između Hrvatske i Maroka, u kojoj su se, kao što to biva u utakmicama za treće mjesto, suočila dva razočarana svijeta, zbio se u sedmoj minuti, kada je Perišić jednu nabačenu loptu glavom prebacio na Gvardiola, i on ju je, opet glavom, poslao u mrežu. Naoko jednostavno, onako kako će se to zbiti u igri u kojoj postoji koreografski red, u nogometnom plesu na koji protivnik više ne može odgovoriti, jer je ples najednom prebrz. Lopta je brža od najbržeg igrača, rekao je genijalni trener.
Ali ja sad, gledajući taj gol iza spuštenih vijeđa, pa ga ponavljajući na utišanom kompjutoru, vidim u njemu sve ono što nisam mogao vidjeti dok sam ga u izravnome prijenosu gledao po prvi put, ne znajući tada još uvijek da je umro portir Ivo. Vidim gol njegovom očima, dolje na porti, na onom smiješnom elektronskom videozidu, postavljenom tu davno, da impresionira posjetitelje i poslovne partnere, i mogu čuti riječi koje Ivo nad postignutim golom izgovara. Kratko i suzdržano radovanje, pa opis onoga što se dogodilo, koncizan i uglavnom netačan, kao što tačni ni točni nisu ti pučki opisi nogometne igre, svejedno izgovaraju li ih obični ljudi svojim jezikom, ili neuki nogometni treneri, kićenim stranim riječima. Zatim slijedi dugi šaljivi solilokvij, u kojemu bi Ivo talentom koji mu je namrijeo njegov izgubljeni zavičaj ovladao društvom što se tu na porti zateklo i situacijom u kojoj su se zajedno našli: gledanjem utakmice za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Tu je, vidim ga, Woltov dostavljač, tu je i vozač u firmi, bivši atletičar, i još neka dvojica za koje ne znam koji su. Bez obzira na to što je utakmica, povremeno promaknu i neki novinari, fotografi, urednici. Među njima je, vidim, još mrtvih.
I tako, mogao bih dalje opisivati cijelu ovu utakmicu s Marokom, koja se odigrala dok se Ivo hladio u zamrzivaču prosekture i usput vedro ćaskao s anđelima iznad Bosanske Posavine. Hoće li biti kiše, momci?, upitao bi ih, lascivno se smijuljeći njihovoj anđeoskoj golotinji. Portir Ivo bio je portir u objektima Europapress Holdinga, čini mi se još od vremena prije nego što će Nino Pavić pokrenuti dnevne novine. Sjećam ga se s tri porte, još od vremena kada bih tamo samo kod nekoga navraćao, ne planirajući da ikad za ovu tvrtku pišem. Nabijen, kompaktan, ćust, srednjega rasta a ponekad i oniži, to je do raspoloženja; plav k’o palačinak, pa onda samo malo tamniji, očiju svijetlih i vrlo svijetle duše. U odijelu, pristojno krojenom, košulje čiste, s kravatom, da ima tko dočekivati goste, a ne da pomisle da su stigli na nemjesto. Naglaska vrlo izrazitog, za nijansu preglasan. Samo kada je nešto povjerljivo u pitanju, ili kad razgovara s osobitim gostima, portir Ivo progovara vrlo tiho, ali dovoljno čujno, i naglasak mu je umiven zagrebački.
Onaj tko je Ivu zaposlio na porti, dobro je znao svoj posao. Nisam se raspitivao tko je to bio, ali sigurno se radi o jednom od najboljih kadrovskih poteza u povijesti kompanije. Kada Bosanca zaposliš na porti ili na šalteru, možeš biti siguran da se tu neće tek tako prolaziti. Tvrda će biti granica između van i unutra. Bosanski će portir svojim držanjem stvoriti savršenu iluziju, kakvu neće proizvesti ni najmaštovitiji marketinški ured, o važnosti, tajnosti i sadržajnosti onoga što on čuva. Gledao sam mlade novinare i novinarke, pa i one iskusnije, koje bi portir Ivo doveo na rub suza, ne puštajući ih unutra jer su zaboravili karticu. A onda bi, osjetivši trenutak, ipak popustio, uz prijekore u kojima je prisutna bila neka starinska pedagogija. Kao da im govori: jednom ćete me se sjetiti i biti mi zahvalni!
U dobra vremena bila je to velika zagrebačka firma. Institucija jedne fluentne i još uvijek relativno prisutne kulture i njezina identiteta. Premda su tu radili ljudi sa svih strana, i bilo je dobre čeljadi, ali i svjetskih probisvijeta, bitangi i varalica skupljenih s koca i konopca, bio je ovdje Zagreb na nekim svojim posttuđmanovskim vrhuncima. Ivo je, u kulturološkom pogledu manjinac, tu bio reprezentativna pojava. Premda je bio Hrvat, pa još malo više od toga, jasno je osjećao što mu u unutarnjem dizajnu fali i što ga čini manjim od njih. Ne, nije se radilo o tome što je portir, time je bila savršeno pogođena njegova radna i profesionalna ambicija. Taj posao radio je najbolje od sviju. Bio je, međutim, Bosanac. Vječni autsajder na vjetrometini povijesti i propuhu porte. U komunikaciji i pripovijedanju to mu je bila prednost, u svemu drugom mana.
Navijač Hajduka u Dinamovoj utvrdi. To je, otprilike, da se u nekoliko riječi kaže, bilo Ivino bosanstvo. Navijač Hajduka na Gvozdu na kojem je umjesto Miroslava Krleže rezignirano stolovao Tomislav Židak. Jednom sam, ustvari dvaput, prisustvovao kratkim njihovim razgovorima, navijačkim dvobojima. Židak je poštovao portira Ivu. Općenito, Židak je poštovao ljude. Umio je štošta od njih da ukrade. Po tome bio je pravi pisac. Lopovi naokolo kradu stvari, dok pisci kradu riječi, rečenice, tuđe živote.
Kada je Hajduk posljednji put postao prvak, bilo je to davno, negdje u vrijeme kada se apostol Pavle spremao na put u Rim, da sređuje neke vjerske dogme, portir Ivo zid je iznad svog pulta ukrasio povelikom Hajdukovom zastavom. Svi su morali proći, čak je i Pavić prošao, premda je on inače stizao direktno iz garaže, rekao je daj, skini to! Ali Ivo nije skinuo zastavu. A sad je, ipak, umro.
Nogomet ne postoji izvan života koje mjerimo nogometom. Sama za sebe, ta igra bila bi kao i svaka druga igra, od one prve koja se zvala Čovječe ne ljuti se, i pomoću koje su nas, kao djecu, navikavali na poraze, i na smrt, taj krajnji poraz, do igara i sportova koji se igraju na sve strane svijeta. Ali unutar života, nogomet postaje jezik kojim interpretiramo sam život. I živote onih s kojima smo živjeli i sporazumijevali se nogometom. Ispod onoga što gledamo oko sebe, što čujemo i što nam se događa, ispod naših domova i zgrada, ispod gradova i zemalja u kojima živimo, ispod ovoga svijeta postoji još jedan isti takav metaforični svijet, u kojemu se događa sve ono što se događa gore, ali na drukčiji način, bezazlenije i lakše, na neki način i ljepše, jer u tom metaforičnom svijetu ni jedna smrt nije zaključna. Eto, taj svijet ispod našeg svijeta je nogomet. I zato je meni važno Svjetsko prvenstvo, a ne zato što bi mi bilo silno stalo tko će biti prvi, a tko treći. Pomalo me i strah kad god je drugima stalo.
Ubrzo je Maroko izjednačio. Ivo bi lako prihvatio i to razočaranje. Takav čovjek. I ne bi bio iznenađen kada u 42. minuti Livaja pokupi onu loptu i ostavi je Oršiću, kao da mu, pred izlazak u noć, ostavlja ključeve auta. Vijest o Ivinoj bolesti nosio sam dugo, i nisam je nikome prenio. Onih dana kada se Marko Livaja, sredinom veljače 2021, vratio u Hajduk, i kada se u prve dvije-tri utakmice vidjelo tko se to vratio, pomišljao sam na sve one ljude iz mojih života, uglavnom pokojne, i na ponekog živog, kojima se Livaja vratio u Hajduk. Vjera je metafora, i križ je metafora, i liturgija je metafora, ali od tih je metafora sastavljen naš privatni i zajednički metaforični svemir. Od vjerskih je metafora dijelom i jezik kojim govorimo. I pripovijesti tog jezika. Livaja se u Hajduk vratio kao mesija. Kada pomislim na 42. minutu i Oršićev gol, zaplakao bih za portirom Ivom. Eto, to je nogomet.
Kad umru, ljudi odlaze u raj. Svi, bez izuzetka. Nema čistilišta. U pakao se ne ide, u paklu se jest. Kad umru, ljudi više nema, ili odlaze u raj. Samo Bosanci ne odlaze u raj. Kada umru Bosanci, idu u Bosnu. Upravo onu koje više nema, ali oni tamo idu kad umru. I onda se na jednom mjestu na tom putu, kao da se u znaku X prekriže dva pješačka prelaza, ljudi koji idu u raj susretnu s Bosancima koji odlaze u Bosnu. Oni im mahnu.