Od sve Stublerove djece najsvojeglavija bila je najstarija kćerka, koja po ocu dobija ime Karla, ali najprije su je zvali Lukre, pa Lola. Divljeg libida, slobodna od svih autoriteta, a ipak dubinski najreligioznija, udala se za dvadesetak godina starijeg muškarca, našeg dunda Andriju, obrazovanog i dobrostojećeg dubrovačkog gospara, porijeklom s Pelješca, kojeg je naokolo gonila kao grešnu dušu. Najprije ga je natjerala da se sele u Zagreb, mogao je kupiti stan u Jurišićevoj, u kojem im se jednoga dana kad srećom nisu bili unutra sručio strop, skupa sa susjedima odozgor, nakon čega su se vratili u Dubrovnik, da bi Lola zatim krenula navaljivati da se sele preko mora u Peru, gdje onda nije mogla podnijeti preveliku nadmorsku visinu.
O tetki Loli i dundu Andriji – koji je umro prije nego što ću se roditi – pisao sam u nekoliko knjiga. Oni su likovi u romanesknoj fikciji, premda su i stvarni ljudi. Ali o jedino dvoje ljudi čije su priče ponijeli sa sobom iz Zagreba nisam napisao ništa, čuvajući ih za nešto veće. Postoji, međutim, vrijeme kada i pričama istekne rok trajanja, ili kad više ne postoji način da budu ispričane. Tada ih valja izbaciti van, kao što nepojedenu današnju raštiku pod uje treba izručiti iz lonca, negdje u dnu vrta, tamo kod starog hrasta, jer ju sutra sigurno nitko neće jesti.
To dvoje ljudi, dvoje Zagrepčana, koje je tetka Lola često znala spomenuti u razgovoru, nisu se međusobno poznavali: Štef Grgec i bezbožna dumna Filomena.
Štef Grgec
Tihi činovnik iz zgrade preko puta, s njime su im se, preko Jurišićeve i dviju tramvajskih pruga, gledali prozori, bio je neženja, stari momak Andrijinih godina, i radio je kao činovnik u nekoj osiguravateljskoj tvrtki.
Uredan, kakvi već stari momci znaju biti, i vrlo vješt u svim ženskim poslovima.
Lola, koja se još u međuratna doba nije mirila s tim da postoje muški i ženski poslovi, uvijek je gospon Štefa uzimala za primjer.
Eto, govorila je, gospon Štef, na primjer, pegla neusporedivo bolje i preciznije od mene. On takorekuć pegla kao kakav arhitekt, pogledajte tu košulju, bridovi kao u kakve bijele kamene vile buržuja na Azurnoj obali. Da samo peglam i ništa drugo ne radim, ja to tako ne bih mogla.
Eto, govorila je, gospon Štef, kuha pileću juhicu i sprema puricu s mlincima, onako kako pristoji rođenom Zagrepčaninu, jer on i jest, za razliku od mene, rođeni Zagrepčanin. A kako će se pored mene ovakve moj Andrija aklimatizirati u Zagrebu? Zauvijek će ostati došljo.
Gospon Štef ju je slušao, čas mu je bilo drago, čas bi mu se činilo da mu se gospođa ruga. Ne bi to mogli biti sigurni ni oni koji su Lolu znali bolje od njega, ama ni oni koji su s Lolom proveli život.
Na kraju, nije ju baš volio. Možda zato što nije imao smisla za humor.
Bilo mu je mnogo draže sjesti s Andrijom i požaliti mu se. Ide starost, bliži se mirovina, a on nema nikog svoga, nikog tko bi mu prinio čaj kad je bolestan.
Dunda Andriju je njegovo dubrovačko gosparstvo, a možda i ponešto od urođene naravi, činilo idealnim sugovornikom za tu vrstu povjerljivog kukanja i neurasteničnog prenemaganja. Pogotovo što se u Andrijinom dubrovačkom, kao ni u Štefovom zagrebačkom svijetu, nije jasno postavljala granica između ženskih i muških sentimenata.
Znaš, Andrija, ja ti se plašim smrti!, iznenada će jedne nedjelje Štef Grgec, kada su njih dvojica ostali sami, jer je Lola pošla malo leći nakon ručka.
I spusti svoju veliku široku ruku na Andrijinu šaku.
Andrija je nakon nekoliko dugih trenutaka pokušao izvući svoju ruku, ali Štef mu nije dao.
Oči su mu se ovlažile kao kravi.
Tako je to Andrija opisao.
Koji je najednom skočio, i pobjegao Loli u spavaću sobu.
Što je bilo?, prenu se ona iza sna.
Ne znam!, tresao se Andrija.
Je li gospon Grgec pošao?
Ne znam, hajde ti pogledaj.
Kako se naš nesretni i dobri dundo Andrija poslije sakrivao od Štefa Grgeca, i kako je sa svetim Vlahom svidio da mu se susjedi profundaju u dnevnu sobu, e da bi mogao s Lolom pobjeći iz Zagreba, o tome se četrdeset godina kroz smijeh pripovijedalo. Ta je priča nadživjela i dunda Andriju Čurlina, i tetku Lolu, da bi uminula s posljednjim Stublerima.
Njoj me je poslije privlačilo ono nešto skurilno, što sam istovremeno povezivao sa Zagrebom u međuratna doba, ali i sa Zagrebom u koji sam se doselio. Scena dunda Andrije koji se ne usuđuje vratiti u dnevni boravak, jer je tamo gospon Štef, koji ga je uhvatio za ruku, okosnica je nenapisanog romana.
Bezbožna dumna Filomena
Lola je voljela Andriju, ali jednako tako uživala je u Andrijinom sramoćenju. On je bio fini, distancirani gospar, ne pretjerano duhovit, i vječno nespreman i nenaviknut na njezine huncutarije. Ali ih je sve dobro podnosio, i moglo bi se reći da je u njima do određene mjere i uživao.
Ali Lola je prelazila mjeru.
Smisao njezina djelovanja bio je prelaženje mjere.
Tada bi dreknuo:
Karla, nosi te đavo!
U tom nekarakterističnom uzviku, u frazi koja nije bila ni dubrovačka, ni njegova, i koju bi izgovarao nekim drukčijim glasom, bila je sadržana temeljna crta Andrijine životne strategije i psihologije. Beskrajno trpeljiv čovjek – samo takav je mogao živjeti s Lolom – preobrazio bi se kad bi mu bilo dosta.
I to je onda bila crta pred kojom bi se Lola, nakon što je već prešla mjeru, zaustavljala. Naprosto zato što ga je voljela. Kao što je malo tko u našoj nesklopivoj i nesklapnoj obitelji volio onoga drugog.
Dakle, dumna Filomena javila se u njihovu životu malo nakon čira na donjemu dijelu Andrijinih leđa.
Ma šta na donjemu dijelu leđa, nasred prkna, lijepo reci!, čujem tetku Lolu kako ispravlja.
Valjda je bilo riječi o nekakvim avitaminozama, kakvih danas nema, ali u ono vrijeme čirevi po nezgodnim mjestima – a koje bi to bilo zgodno mjesto za čir? – bili su vrlo česti, i svatko koga sam iz tih generacija poznavao, barem jednom je imao problema sa čirom.
Lola je nesretnog Andriju povela kod kirurga, doktora Šterna, ali nevolja će ugoditi da on prethodne večeri iznenada umre.
I tako su se našli ispred Šternove ordinacije, Andrija bolan i posramljen boljkom, Lola uzrujana, jer ne zna kamo bi s njim.
Tad nailazi časna sestra, visoka i tankovijasta, više kao filmska glumica koja igra dumnu, nego kao dumna, i upita kako im može pomoći.
Naravno, Lola se nije suzdržala, nego je rekla. Andrija ju, nesretnik, nije stigao zaustaviti.
Doktor je, na žalost, otišao, ali dopustite mi da pogledam…
Pogledala je.
Predio je lagano premazala alkoholom.
Ovo će vas sasvim malo zaboliti, rekla je i zarezala, gnoj je prsnuo na sve strahe, a mom Andriji, pričala je tetka, kada je dundo već ležao na Boninovu, pa mu je bilo svejedno što ona priča, a mom Andriji, rekla je, pao je kamen sa srca.
Dumna Filomena, građanskim imenom Ivana Budačić, rodom iz Kotora, postaje jedina Lolina zagrebačka prijateljica. Vršnjakinje su, bliskih zavičaja, a pomalo bliske i po naravi. U vezi ostaju sve do kraja Filomenina života. Umrla je mlada, ne navršivši pedesetu, vjerojatno od leukemije.
Na Lolino pitanje zašto se zaredila – postavljeno šokantno kratko po upoznavanju – odgovorila je: ne bih se mogla nositi s uobičajenim problemima tijela i spola.
Godinama kasnije, kada su njih dvoje već bili ponovo u Dubrovniku, našle su se u Kotoru i vodile jedan od svojih ne baš malobrojnih metafizičkih razgovora.
Strah me sve češće hvata, povjerila se Lola prijateljici, što će biti s nama ako Boga doista nema.
Mene je drugoga strah, nasmijala se dumna Filomena, što ćemo ako Boga ima?
Ako ga ima, rekla je, on je u odnosu na nas dvije, našu pamet, nagone i osjećaje upravo ono što smo mi u odnosu na ovu, evo tu tarantu, pa pokaza na malenog bljedunjavog kućnog guštera. Možemo joj se smilovati, pa je izbaciti van, a možemo je s punim pravom i razlogom zgnječiti.
Od tih doba, smijala se tetka Lola, imam problem s tamanjenjem kućne gamadi. Muhu kad zgnječim, ja pomislim na Filomenu i na Filomeninog Boga.
Lola i Andrija
Od sve Stublerove djece najsvojeglavija bila je najstarija kćerka, koja po ocu dobija ime Karla, ali najprije su je zvali Lukre, pa Lola. Divljeg libida, slobodna od svih autoriteta, a ipak dubinski najreligioznija, udala se za dvadesetak godina starijeg muškarca, našeg dunda Andriju, obrazovanog i dobrostojećeg dubrovačkog gospara, porijeklom s Pelješca, kojeg je naokolo gonila kao grešnu dušu. Najprije ga je natjerala da se sele u Zagreb, mogao je kupiti stan u Jurišićevoj, u kojem im se jednoga dana kad srećom nisu bili unutra sručio strop, skupa sa susjedima odozgor, nakon čega su se vratili u Dubrovnik, da bi Lola zatim krenula navaljivati da se sele preko mora u Peru, gdje onda nije mogla podnijeti preveliku nadmorsku visinu.
O tetki Loli i dundu Andriji – koji je umro prije nego što ću se roditi – pisao sam u nekoliko knjiga. Oni su likovi u romanesknoj fikciji, premda su i stvarni ljudi. Ali o jedino dvoje ljudi čije su priče ponijeli sa sobom iz Zagreba nisam napisao ništa, čuvajući ih za nešto veće. Postoji, međutim, vrijeme kada i pričama istekne rok trajanja, ili kad više ne postoji način da budu ispričane. Tada ih valja izbaciti van, kao što nepojedenu današnju raštiku pod uje treba izručiti iz lonca, negdje u dnu vrta, tamo kod starog hrasta, jer ju sutra sigurno nitko neće jesti.
To dvoje ljudi, dvoje Zagrepčana, koje je tetka Lola često znala spomenuti u razgovoru, nisu se međusobno poznavali: Štef Grgec i bezbožna dumna Filomena.
Štef Grgec
Tihi činovnik iz zgrade preko puta, s njime su im se, preko Jurišićeve i dviju tramvajskih pruga, gledali prozori, bio je neženja, stari momak Andrijinih godina, i radio je kao činovnik u nekoj osiguravateljskoj tvrtki.
Uredan, kakvi već stari momci znaju biti, i vrlo vješt u svim ženskim poslovima.
Lola, koja se još u međuratna doba nije mirila s tim da postoje muški i ženski poslovi, uvijek je gospon Štefa uzimala za primjer.
Eto, govorila je, gospon Štef, na primjer, pegla neusporedivo bolje i preciznije od mene. On takorekuć pegla kao kakav arhitekt, pogledajte tu košulju, bridovi kao u kakve bijele kamene vile buržuja na Azurnoj obali. Da samo peglam i ništa drugo ne radim, ja to tako ne bih mogla.
Eto, govorila je, gospon Štef, kuha pileću juhicu i sprema puricu s mlincima, onako kako pristoji rođenom Zagrepčaninu, jer on i jest, za razliku od mene, rođeni Zagrepčanin. A kako će se pored mene ovakve moj Andrija aklimatizirati u Zagrebu? Zauvijek će ostati došljo.
Gospon Štef ju je slušao, čas mu je bilo drago, čas bi mu se činilo da mu se gospođa ruga. Ne bi to mogli biti sigurni ni oni koji su Lolu znali bolje od njega, ama ni oni koji su s Lolom proveli život.
Na kraju, nije ju baš volio. Možda zato što nije imao smisla za humor.
Bilo mu je mnogo draže sjesti s Andrijom i požaliti mu se. Ide starost, bliži se mirovina, a on nema nikog svoga, nikog tko bi mu prinio čaj kad je bolestan.
Dunda Andriju je njegovo dubrovačko gosparstvo, a možda i ponešto od urođene naravi, činilo idealnim sugovornikom za tu vrstu povjerljivog kukanja i neurasteničnog prenemaganja. Pogotovo što se u Andrijinom dubrovačkom, kao ni u Štefovom zagrebačkom svijetu, nije jasno postavljala granica između ženskih i muških sentimenata.
Znaš, Andrija, ja ti se plašim smrti!, iznenada će jedne nedjelje Štef Grgec, kada su njih dvojica ostali sami, jer je Lola pošla malo leći nakon ručka.
I spusti svoju veliku široku ruku na Andrijinu šaku.
Andrija je nakon nekoliko dugih trenutaka pokušao izvući svoju ruku, ali Štef mu nije dao.
Oči su mu se ovlažile kao kravi.
Tako je to Andrija opisao.
Koji je najednom skočio, i pobjegao Loli u spavaću sobu.
Što je bilo?, prenu se ona iza sna.
Ne znam!, tresao se Andrija.
Je li gospon Grgec pošao?
Ne znam, hajde ti pogledaj.
Kako se naš nesretni i dobri dundo Andrija poslije sakrivao od Štefa Grgeca, i kako je sa svetim Vlahom svidio da mu se susjedi profundaju u dnevnu sobu, e da bi mogao s Lolom pobjeći iz Zagreba, o tome se četrdeset godina kroz smijeh pripovijedalo. Ta je priča nadživjela i dunda Andriju Čurlina, i tetku Lolu, da bi uminula s posljednjim Stublerima.
Njoj me je poslije privlačilo ono nešto skurilno, što sam istovremeno povezivao sa Zagrebom u međuratna doba, ali i sa Zagrebom u koji sam se doselio. Scena dunda Andrije koji se ne usuđuje vratiti u dnevni boravak, jer je tamo gospon Štef, koji ga je uhvatio za ruku, okosnica je nenapisanog romana.
Bezbožna dumna Filomena
Lola je voljela Andriju, ali jednako tako uživala je u Andrijinom sramoćenju. On je bio fini, distancirani gospar, ne pretjerano duhovit, i vječno nespreman i nenaviknut na njezine huncutarije. Ali ih je sve dobro podnosio, i moglo bi se reći da je u njima do određene mjere i uživao.
Ali Lola je prelazila mjeru.
Smisao njezina djelovanja bio je prelaženje mjere.
Tada bi dreknuo:
Karla, nosi te đavo!
U tom nekarakterističnom uzviku, u frazi koja nije bila ni dubrovačka, ni njegova, i koju bi izgovarao nekim drukčijim glasom, bila je sadržana temeljna crta Andrijine životne strategije i psihologije. Beskrajno trpeljiv čovjek – samo takav je mogao živjeti s Lolom – preobrazio bi se kad bi mu bilo dosta.
I to je onda bila crta pred kojom bi se Lola, nakon što je već prešla mjeru, zaustavljala. Naprosto zato što ga je voljela. Kao što je malo tko u našoj nesklopivoj i nesklapnoj obitelji volio onoga drugog.
Dakle, dumna Filomena javila se u njihovu životu malo nakon čira na donjemu dijelu Andrijinih leđa.
Ma šta na donjemu dijelu leđa, nasred prkna, lijepo reci!, čujem tetku Lolu kako ispravlja.
Valjda je bilo riječi o nekakvim avitaminozama, kakvih danas nema, ali u ono vrijeme čirevi po nezgodnim mjestima – a koje bi to bilo zgodno mjesto za čir? – bili su vrlo česti, i svatko koga sam iz tih generacija poznavao, barem jednom je imao problema sa čirom.
Lola je nesretnog Andriju povela kod kirurga, doktora Šterna, ali nevolja će ugoditi da on prethodne večeri iznenada umre.
I tako su se našli ispred Šternove ordinacije, Andrija bolan i posramljen boljkom, Lola uzrujana, jer ne zna kamo bi s njim.
Tad nailazi časna sestra, visoka i tankovijasta, više kao filmska glumica koja igra dumnu, nego kao dumna, i upita kako im može pomoći.
Naravno, Lola se nije suzdržala, nego je rekla. Andrija ju, nesretnik, nije stigao zaustaviti.
Doktor je, na žalost, otišao, ali dopustite mi da pogledam…
Pogledala je.
Predio je lagano premazala alkoholom.
Ovo će vas sasvim malo zaboliti, rekla je i zarezala, gnoj je prsnuo na sve strahe, a mom Andriji, pričala je tetka, kada je dundo već ležao na Boninovu, pa mu je bilo svejedno što ona priča, a mom Andriji, rekla je, pao je kamen sa srca.
Dumna Filomena, građanskim imenom Ivana Budačić, rodom iz Kotora, postaje jedina Lolina zagrebačka prijateljica. Vršnjakinje su, bliskih zavičaja, a pomalo bliske i po naravi. U vezi ostaju sve do kraja Filomenina života. Umrla je mlada, ne navršivši pedesetu, vjerojatno od leukemije.
Na Lolino pitanje zašto se zaredila – postavljeno šokantno kratko po upoznavanju – odgovorila je: ne bih se mogla nositi s uobičajenim problemima tijela i spola.
Godinama kasnije, kada su njih dvoje već bili ponovo u Dubrovniku, našle su se u Kotoru i vodile jedan od svojih ne baš malobrojnih metafizičkih razgovora.
Strah me sve češće hvata, povjerila se Lola prijateljici, što će biti s nama ako Boga doista nema.
Mene je drugoga strah, nasmijala se dumna Filomena, što ćemo ako Boga ima?
Ako ga ima, rekla je, on je u odnosu na nas dvije, našu pamet, nagone i osjećaje upravo ono što smo mi u odnosu na ovu, evo tu tarantu, pa pokaza na malenog bljedunjavog kućnog guštera. Možemo joj se smilovati, pa je izbaciti van, a možemo je s punim pravom i razlogom zgnječiti.
Od tih doba, smijala se tetka Lola, imam problem s tamanjenjem kućne gamadi. Muhu kad zgnječim, ja pomislim na Filomenu i na Filomeninog Boga.