Čitajući Cioranove Silogizme gorčine (u prevodu Jovice Aćina) nailazim i na ovaj silogizam: “Zašto ‘mrtvačka kola Braka’ (the Marriage hearse)? Zašto ne mrtvačka kola Ljubavi? – Koliko je samo Blakeovo sužavanje za žaljenje!”
Pokušavam se sjetiti u kojoj pjesmi (William) Blake pominje mrtvačka kola braka, prelistavam Selected Poems i dolazim do pjesme London.
Volim prevoditi poeziju, a malo sam pjesama preveo s predumišljajem. Kad mi se pjesma u originalu jako dopadne (kao London), čitam je tako mnogo puta da mi se i nehotice u glavi počnu pojavljivati rimovani ekvivalenti pokojeg stiha. To krene s par stihova, ali se nastavlja kao s križaljkom (ili sudokuom): svaki naredni lakše se sklapa.
London je u intenciji potpuno lokalna pjesma: od imena grada u naslovu do pominjanja konkretne londonske rijeke (Thames – riječ koju sam kao dijete viđao na špicama britanskih televizijskih emisija, a za koju onomad nisam znao da označava fonetski mi poznatu Temzu); za vrijeme u kojem je nastala veže je slika djece-dimnjačara. Ipak, kako to biva s velikom poezijom, pjesma mi zvuči posve savremeno, a uz to i sarajevski; zvuči zapravo univerzalno, no kako ju ja sada čitam u Sarajevu, meni je to – sarajevski. Zato ovdje izostavljam naslov, a u inače vjernom prevodu dopuštam si tek dvije-tri intervencije (Thames je postala rijeka, mali dimnjačari – siročići, dok sam churches iz originala preveo kao bogomolje):
Prošao sam nogom sve s mape ulice,
Hodao kraj rijeke što teče sred grada.
I baš svako u šetnji koje vidjeh lice,
Nosi znak slabosti, znak čemera, jada.
U jauku čovjeka kom se srce slama,
U plaču punom straha svake bebe nove,
U svakom glasu, u svim zabranama,
Čujem u umu skovane okove.
Velebne bogomolje zacrnit će vlaga
Bezbrojnih suza što siročad isplače,
A uzdasi vojnika s kojim napušta ih snaga
Krvlju će zacrvenit zidove palače.
Al u ponoć čujem kad se ulicama predam
Kako kletve mladih kurvi iz mraka
Lede prvu suzu tek rođenog čeda
I ko kuga padaju na mrtvačka kola braka.
P. S.
Naknadno čitam analizu Londona koju potpisuje Camille Paglia: “Pjesma postiže epski zamah u samo četiri strofe, dok smrdljivi grad postaje simbol moralnog stanje cijele evropske civilizacije…”
Lokalno je univerzalno
Čitajući Cioranove Silogizme gorčine (u prevodu Jovice Aćina) nailazim i na ovaj silogizam: “Zašto ‘mrtvačka kola Braka’ (the Marriage hearse)? Zašto ne mrtvačka kola Ljubavi? – Koliko je samo Blakeovo sužavanje za žaljenje!”
Pokušavam se sjetiti u kojoj pjesmi (William) Blake pominje mrtvačka kola braka, prelistavam Selected Poems i dolazim do pjesme London.
Volim prevoditi poeziju, a malo sam pjesama preveo s predumišljajem. Kad mi se pjesma u originalu jako dopadne (kao London), čitam je tako mnogo puta da mi se i nehotice u glavi počnu pojavljivati rimovani ekvivalenti pokojeg stiha. To krene s par stihova, ali se nastavlja kao s križaljkom (ili sudokuom): svaki naredni lakše se sklapa.
London je u intenciji potpuno lokalna pjesma: od imena grada u naslovu do pominjanja konkretne londonske rijeke (Thames – riječ koju sam kao dijete viđao na špicama britanskih televizijskih emisija, a za koju onomad nisam znao da označava fonetski mi poznatu Temzu); za vrijeme u kojem je nastala veže je slika djece-dimnjačara. Ipak, kako to biva s velikom poezijom, pjesma mi zvuči posve savremeno, a uz to i sarajevski; zvuči zapravo univerzalno, no kako ju ja sada čitam u Sarajevu, meni je to – sarajevski. Zato ovdje izostavljam naslov, a u inače vjernom prevodu dopuštam si tek dvije-tri intervencije (Thames je postala rijeka, mali dimnjačari – siročići, dok sam churches iz originala preveo kao bogomolje):
Prošao sam nogom sve s mape ulice,
Hodao kraj rijeke što teče sred grada.
I baš svako u šetnji koje vidjeh lice,
Nosi znak slabosti, znak čemera, jada.
U jauku čovjeka kom se srce slama,
U plaču punom straha svake bebe nove,
U svakom glasu, u svim zabranama,
Čujem u umu skovane okove.
Velebne bogomolje zacrnit će vlaga
Bezbrojnih suza što siročad isplače,
A uzdasi vojnika s kojim napušta ih snaga
Krvlju će zacrvenit zidove palače.
Al u ponoć čujem kad se ulicama predam
Kako kletve mladih kurvi iz mraka
Lede prvu suzu tek rođenog čeda
I ko kuga padaju na mrtvačka kola braka.
P. S.
Naknadno čitam analizu Londona koju potpisuje Camille Paglia: “Pjesma postiže epski zamah u samo četiri strofe, dok smrdljivi grad postaje simbol moralnog stanje cijele evropske civilizacije…”