Glembay, dakle, tko je, što je to? Dozlaboga sumnjiv brandy, koji su tako nazvali u doba tuđmanizma, čini mi se još u vrijeme dok je, kako se to govorilo u emisijama informativnog programa, trećina Hrvatske bila “pod privremenom okupacijom” i izvan “ustavnopravnog poretka” lijepe naše neovisne i samostalne. Glembay, također, jest i ugostiteljski objekt na Savskoj cesti, preko puta hotela Westin, koji je otvoren 1993. ili 1994, a pričalo se da iza njega stoji tvrtka bivšega bosanskog ministra policije Alije Delimustafića. To, vjerojatno, i nije bilo tačno, ali vrijedi spomenuti, jer trač je, kao prevladavajući fikcijski žanr u našoj kulturi, prevladavajući narativ – kako bi to rekli mondeni pisci i za književnost dubinski nezainteresirani znanstveni novaci – često istinitiji i od gole faktografske stvarnosti.
Ima li štogod Glembaya mimo zagasitog etil alkohola i jedne ljupke usputne krčmice na putu prema centru grada? Ovim se pitanjem jednoga ponedjeljka, u dane Europskoga nogometnog prvenstva u Galiciji, na prvom programu bavio onaj gekon zabrinuta lica, raspitujući se retorički kod svojih gostiju, kazališnih i javnih radnika i radnica, što je glembajevsko u današnjoj Hrvatskoj i tko su Glembayi novoga doba. A gosti, znate već kakvi su ti teatarski ljudi, sramota ih je ne vidjeti u aristofanima i šekspirima nešto što bi se ticalo aktualnog sata, lajfstajla, bolnih rezova i borbe protiv korupcije, pa su onda, nesretnici, i u Glembajevima dužni prepoznavati svoje suvremenike. Naš zabrinuti gekon već unaprijed je imao sastavljenu listu, a na njima je bilo samo da nanižu glembajevska imena i pojave: Ivica Todorić, medijski moguli, mlađahni Tedeschi, remetinečki pritvorenici…
Ali i ta potraga za preživjelim Glembayima, i ona je stara koliko i hrvatska i jugoslavenska fascinacija Krležom. Njih ti naši gekoni vrijedno traže i otkrivaju onako kako dokoni Europljani i Amerikanci traže preživjele prinčeve i princeze iz roda Romanovih. Razlika je što će neki sitni prevarant ili kakva šizofrenična nesretnica imati kratkoročne materijalne koristi što će sami sebe potvoriti da su svojta počivavšeg cara Nikolaja, dok naši boljestojeći hrvatski suvremenici nemaju baš nikakve koristi (ruku na srce, niti štete) što će ih kakva javna neznalica oglembajiti po njušci, i što će to onda, kao zgodan trač, okolo prenositi i neki ljudi iz kazališta.
A zapravo, ničega glembajevskog oko nas nema, danas, 2012, kao što nije bilo ni onomad, 1929, kada je, u atmosferi šestojanuarske diktature, Krleža “Gospodu Glembajeve” dokončavao. Nije toga bilo ni 1913, kada se u domu Ignjata Glembaya zbila drama, koja je u zadnje vrijeme imala dvije upečatljive inscenacije, ljubljansku redatelja Ivice Buljana, i beogradsku, genijalnog Leonea Nikole Ristanovskog, jer ni 1913. u stvarnosti nije postojala ona društvena klasa, sloj, stališ utjelovljen u porodici bankara i industrijalca Ignjata Glambaya, vlasnika tvrtke Glembay Ltd. U zaturenoj provincijskoj palanki, koja je bila od neusporedivo manjeg značaja za Monarhiju nego fijumanska luka ili vinkovački željeznički čvor, i koju, zapravo, ni bečki, ni budapeštanski prosvjetitelji nikada nisu ozbiljnije pokušali germanizirati ili hungarizirati, u Zagrebu, dakle, na isteku Belle Epoque, ni u snovima nije postojao društveni sloj koji bi reprezentirali Krležini Glembajevi. Takva društvena klasa nikad se nije ni formirala, a kamoli bi dozrela do dekadencije i truleži, koju pisac opisuje u svom dramsko-proznom ciklusu. Glembajevi su, dakle, dosljedna fikcija, a pomalo i obol estetskoj i idejnoj modi vremena u kojem su nastajali. Velika književnost, ali je budalasto Glembaye tražiti među onima koji se, u ovome ili onome vremenu, prezivaju nekako drukčije.
Kao čitatelji mi ne možemo znati kakve je nakane imao pisac prije nego što je počeo pisati, ali smo slobodni pretpostavljati, pa čak i zamišljati i fikcionalizirati na takve teme. Krleža nije volio Thomasa Manna. Moglo bi se reći da ga je prezirao iz dna duše. Žuljalo ga je, pretpostavljam, i to što je Mannu sve bilo dano rođenjem u plemenitoj familiji i bogatom jeziku, i što je Mann oko sebe imao stvoren svijet svoje buduće književnosti, dok je Krleža najprije morao stvoriti svijet, da bi u njemu stvorio književnost. U odnosu na čarobnjaka iz Lubecka, Krleža je bio parija, nedodirljivi, provincijalac kojem su ambicije vrlo visoke, građanske. Dok čitam tri drame iz glembajevskog ciklusa, a naročito prozu o Glembajevima, koju, obično, doživljavaju kao piščevu pripremu ili predradnju za spomenute drame, meni se još od davnih dana učini kako Miroslav Krleža nije kanio pisati ni drame, ni te poludovršene pripovijesti, nego mu je ambicija bila da napiše grandiozni porodični roman, nekakve hrvatske Buddenbrookove, ali iz više razloga, društvenih i privatnih, to nije mogao provesti. Dakle, sve što ima veze s Glembajevima jedan je propali, nenapisani roman, koji je pisca frustrirao, a njegove i naše suvremenike naveo da oko sebe stalno traže neku glembajevštinu.
Kažu da bi jedan zagrebački izdavač (Naklada Ljevak) imao objaviti jednotomno izdanje, s kompletnim glembajevskim, dramskim i proznim, sadržajima. Prvi put će, kažu, sve to biti u jednoj knjizi. Kao kućni glazbeni “studio”, sve s gramofonom, kazetofonom, radio uređajem, svijetlećim digitalnim časovnikom i dva zvučnika. Dobro je u vrijeme užasne krize u izdavaštvu i opće recesije izdavati takve knjige: autorska prava jeftina, interes javnih knjižnica siguran, društvena potpora garantirana, a stvar tako ozbiljno zvuči: Glembajevi, prvi put đuture među Hrvatima! Kupite ih i prepoznajte među Glembajevima svoje rođake i susjede, svoga poslodavca, njegovu tajnicu i psa. S Glembajevima na Karlovačko…
A što je najvažnije, svaki će zabrinuti gekon, varan i macaklin ovo izdanje rabiti kao neku vrstu priručnika za svakodnevnu uporabu, i vrebat će Glembaye i glembajevštinu u svojoj bližoj i daljoj okolini, gnjevan na bolne rezove i zavazda spreman za borbu protiv korupcije, svjestan, također, da nam nema izlaska iz krize ukoliko ne identificiramo, otkrijemo, uhitimo i transferiramo sve svoje Glembaye. Mogu se upriličiti i ciklusi predavanja iz glembajologije, na kojima će se, sve uz plaćanje ulaznica, zainteresiranom građanstvu tumačiti kako da, uz pomoć knjige koju može kupiti u predvorju, u svojoj radnoj i životnoj okolini prepoznaje starog Glembaya i sve Glembajeve.
Ovakvo jednotomno izdanje ima još jednu neporecivu prednost: to je knjiga koju, uz pomoć prethodnih izdanja, možete objaviti i u kućnoj radinosti, služeći se, opet, nekim zgodnim priručnikom za koričenje knjiga i izdavanje klasika. Ili je dovoljno da carbofix ljepilom spojite drame i prozu, naručite predgovor od kakvog akademika (valjda će se u HAZU naći slobodan netko), i eto vam gotovog izdanja, uz čiji se autoritet možete u Ministarstvu kulture žaliti zbog lošeg tretmana knjige u Hrvata. Ministrica će vas saslušati, ponuditi čajem, okrijepiti biranim krležijanskim forama i fazonima…
Elem, od novoga izdanja Glembajevih, u drami i prozi zajedno ili odvojeno, štete biti ne može. Ima li od toga kakve koristi, znat će pametniji od mene. Ali ako smo već kod te tako drage teme zrcaljenja našega doba i suvremenosti u davnim radovima Miroslava Krleže, ima jedno njegovo grandiozno djelo, istina skupo za izdavanje, kritički neobrađeno, pa i pravopisno nekorigirano, koje je objavljeno samo jednom, s jeseni, prije tačno trideset i pet godina, u izdanju “Novinsko izdavačke i štamparske radne organizacije Oslobođenje”, u Sarajevu. Riječ je o petoknjižju Krležinih Dnevnika, koji su pisani kampanjski, u različitim životnim razdobljima, od mladih dana pa sve do kraja šezdesetih. Ti su zapisi poetički vrlo nekonzistentni, ovisno o aktualnim piščevim društvenim i književnim interesima, o okolnostima u kojima je živio, o profesionalnim i društvenim ambicijama… Ali gotovo iz svakoga njegova dnevničkog retka izbija moćan i neusporediv talent, koji se nigdje u cjelokupnome njegovom djelu nije tako slobodno ostvarivao kao u Dnevnicima. Krleža koji se u životu često lomio između književnosti i politike, da bi na kraju izabrao književnost, a završio u politici, u Dnevnicima se nije mučio s takvim izborima, nego je prirodno bivao i jedno i drugo.
Dnevnik za 1943, objavljen kao četvrti tom, remek djelo je hrvatske i jugoslavenske književnosti. Općenito, malo je tako dobrih, velikih i proživljenih knjiga o ratu, jer ovo je, nema sumnje, knjiga o ratu, premda veći dio te godine Krleža samo zapisuje svoje snove i niže ih u jedan nepodnošljiv, privatni i usamljenički košmar. Nikakve nade za njega više nije bilo, i sve što je u životu uradio, rekao ili napisao, bilo je sa stanovišta njegove gole biološke egzistencije savršeno krivo. Disao je po milosti Pavelićevoj i Budakovoj, ali i u toj milosti sve je, uglavnom, bilo ljudski nebitno. Poglavnik ga je poštedio kao što bi poštedio mrava, nekoga ljeta na Liparima, na vrelom betonskom zidiću. A Budak je u njemu vidio pisca s kojim će se jednom sam mjeriti i u tom mjerenju pobjeđivati. U Krležinom je preživljavanju, usto, prepoznao i beskrajnu svoju dobrotu. Pišući u takvim okolnostima, mrav je pisao veličanstveno.
Ili jedan tom prije, godinu ranije, prateći cenzurirane vijesti i čitajući novine, napisao je cjelovit prozno-dokumentarni tekst pod naslovom “Kalendar jedne bitke godine 1942.” U njemu prati njemačko napredovanje preko Sovjetskog Saveza i bitku za Staljingrad, rezigniran i melankoličan, predan svojim vojno-strateškim znanjima iz ludoviceumskih dana, koje je očito, tko zna zašto i s kakvim naumom, razvijao i kasnije. Ovaj tekst funkcionira kao knjiga u knjizi, premda ga nitko nikada nije objavio u zasebnom izdanju, premda je baš ovoga ljeta bila prigoda, o jubileju sedamdesete godišnjice početka te velike bitke. Ali kako su se hrvatske navijačke sklonosti u međuvremenu promijenile, valjda ne bismo da nas Krleža svojim sentimentima vrijeđa. No, da smo čitali “Kalendar jedne bitke godine 1942.”, znali bismo da u tom tekstu pisac ni za koga ne navija, osim što lamentira nad porazom ljudskoga razuma…
Dnevnici, tako nanizani u pet tomova, jedno je od onih naših, inače vrlo rijetkih, umjetničkih djela, koja se mogu mjeriti s vrhuncima epohe, europskim ili bilo kojim drugim, pa tako Krležine Dnevnike doista možemo čitati uz Dnevnike Witolda Gombrowicza. No, dok je Gombrowiczev dijarij upisan u identitet poljske kulture i književnosti, Krležin i dandanas pripada samo jednoj novinsko-izdavačkoj i štamparskoj radnoj organizaciji, čiji su istaknuti krležijanci, redom članovi gradskih i centralnih komiteta, starome piscu i Nestoru naprednoga pokreta poželjeli učiniti čast, pa su mu u rekordnom roku objavili Dnevnike. Ali ono što Bosanci tada nisu mogli učiniti, barem ne u tako kratkom roku, bilo je da Hrvatima i hrvatskoj kulturi objasne što su ti Dnevnici, i zašto bi nam trebali biti važni. Tekst je ostao neobrađen i nekomentiran, da čeka neka buduća vremena, koja, na žalost, nikada nisu došla.
S Glembajevima je, kažem, lako, jer su Glembajevi imali svoga Gavellu, i imaju svoga Ivicu Buljana, i cijeli imenik dramaturga, redatelja i glumaca, pa i budala, bezveznjaka i sinekuraca, vrijednih pisaca, tumača, dokumentarista i arhivista, proroka i čitača sudbine iz fildžana barunice Castelli, na Glembajevima je radila cijela jedna Jugoslavija. A Dnevnici? U Dnevnike bi trebalo nešto i uložiti: vrijeme, novce, život. Osobito život. Valjda će nam i u tome, jednom, pomoći Srbi, kao što su i Krležine leksikografske marginalije mogle biti objavljene jednino u Beogradu, kod državnoga, da ne kažemo režimskoga izdavača. Ili će iz crne zemlje opet izniknuti Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, Hasan Grabčanović, makar da Hrvatima predstave i objasne Dnevnike Miroslava Krleže. Poslije se i mi možemo malo poigrati, pa ono što Bosanci štampaju u pet tomova, da tiskamo u jednom jedinom, i da takvim zahvatom mladoga Krležu približimo starom Krleži.
Locirati, uhititi i transferirati Glembajeve
Glembay, dakle, tko je, što je to? Dozlaboga sumnjiv brandy, koji su tako nazvali u doba tuđmanizma, čini mi se još u vrijeme dok je, kako se to govorilo u emisijama informativnog programa, trećina Hrvatske bila “pod privremenom okupacijom” i izvan “ustavnopravnog poretka” lijepe naše neovisne i samostalne. Glembay, također, jest i ugostiteljski objekt na Savskoj cesti, preko puta hotela Westin, koji je otvoren 1993. ili 1994, a pričalo se da iza njega stoji tvrtka bivšega bosanskog ministra policije Alije Delimustafića. To, vjerojatno, i nije bilo tačno, ali vrijedi spomenuti, jer trač je, kao prevladavajući fikcijski žanr u našoj kulturi, prevladavajući narativ – kako bi to rekli mondeni pisci i za književnost dubinski nezainteresirani znanstveni novaci – često istinitiji i od gole faktografske stvarnosti.
Ima li štogod Glembaya mimo zagasitog etil alkohola i jedne ljupke usputne krčmice na putu prema centru grada? Ovim se pitanjem jednoga ponedjeljka, u dane Europskoga nogometnog prvenstva u Galiciji, na prvom programu bavio onaj gekon zabrinuta lica, raspitujući se retorički kod svojih gostiju, kazališnih i javnih radnika i radnica, što je glembajevsko u današnjoj Hrvatskoj i tko su Glembayi novoga doba. A gosti, znate već kakvi su ti teatarski ljudi, sramota ih je ne vidjeti u aristofanima i šekspirima nešto što bi se ticalo aktualnog sata, lajfstajla, bolnih rezova i borbe protiv korupcije, pa su onda, nesretnici, i u Glembajevima dužni prepoznavati svoje suvremenike. Naš zabrinuti gekon već unaprijed je imao sastavljenu listu, a na njima je bilo samo da nanižu glembajevska imena i pojave: Ivica Todorić, medijski moguli, mlađahni Tedeschi, remetinečki pritvorenici…
Ali i ta potraga za preživjelim Glembayima, i ona je stara koliko i hrvatska i jugoslavenska fascinacija Krležom. Njih ti naši gekoni vrijedno traže i otkrivaju onako kako dokoni Europljani i Amerikanci traže preživjele prinčeve i princeze iz roda Romanovih. Razlika je što će neki sitni prevarant ili kakva šizofrenična nesretnica imati kratkoročne materijalne koristi što će sami sebe potvoriti da su svojta počivavšeg cara Nikolaja, dok naši boljestojeći hrvatski suvremenici nemaju baš nikakve koristi (ruku na srce, niti štete) što će ih kakva javna neznalica oglembajiti po njušci, i što će to onda, kao zgodan trač, okolo prenositi i neki ljudi iz kazališta.
A zapravo, ničega glembajevskog oko nas nema, danas, 2012, kao što nije bilo ni onomad, 1929, kada je, u atmosferi šestojanuarske diktature, Krleža “Gospodu Glembajeve” dokončavao. Nije toga bilo ni 1913, kada se u domu Ignjata Glembaya zbila drama, koja je u zadnje vrijeme imala dvije upečatljive inscenacije, ljubljansku redatelja Ivice Buljana, i beogradsku, genijalnog Leonea Nikole Ristanovskog, jer ni 1913. u stvarnosti nije postojala ona društvena klasa, sloj, stališ utjelovljen u porodici bankara i industrijalca Ignjata Glambaya, vlasnika tvrtke Glembay Ltd. U zaturenoj provincijskoj palanki, koja je bila od neusporedivo manjeg značaja za Monarhiju nego fijumanska luka ili vinkovački željeznički čvor, i koju, zapravo, ni bečki, ni budapeštanski prosvjetitelji nikada nisu ozbiljnije pokušali germanizirati ili hungarizirati, u Zagrebu, dakle, na isteku Belle Epoque, ni u snovima nije postojao društveni sloj koji bi reprezentirali Krležini Glembajevi. Takva društvena klasa nikad se nije ni formirala, a kamoli bi dozrela do dekadencije i truleži, koju pisac opisuje u svom dramsko-proznom ciklusu. Glembajevi su, dakle, dosljedna fikcija, a pomalo i obol estetskoj i idejnoj modi vremena u kojem su nastajali. Velika književnost, ali je budalasto Glembaye tražiti među onima koji se, u ovome ili onome vremenu, prezivaju nekako drukčije.
Kao čitatelji mi ne možemo znati kakve je nakane imao pisac prije nego što je počeo pisati, ali smo slobodni pretpostavljati, pa čak i zamišljati i fikcionalizirati na takve teme. Krleža nije volio Thomasa Manna. Moglo bi se reći da ga je prezirao iz dna duše. Žuljalo ga je, pretpostavljam, i to što je Mannu sve bilo dano rođenjem u plemenitoj familiji i bogatom jeziku, i što je Mann oko sebe imao stvoren svijet svoje buduće književnosti, dok je Krleža najprije morao stvoriti svijet, da bi u njemu stvorio književnost. U odnosu na čarobnjaka iz Lubecka, Krleža je bio parija, nedodirljivi, provincijalac kojem su ambicije vrlo visoke, građanske. Dok čitam tri drame iz glembajevskog ciklusa, a naročito prozu o Glembajevima, koju, obično, doživljavaju kao piščevu pripremu ili predradnju za spomenute drame, meni se još od davnih dana učini kako Miroslav Krleža nije kanio pisati ni drame, ni te poludovršene pripovijesti, nego mu je ambicija bila da napiše grandiozni porodični roman, nekakve hrvatske Buddenbrookove, ali iz više razloga, društvenih i privatnih, to nije mogao provesti. Dakle, sve što ima veze s Glembajevima jedan je propali, nenapisani roman, koji je pisca frustrirao, a njegove i naše suvremenike naveo da oko sebe stalno traže neku glembajevštinu.
Kažu da bi jedan zagrebački izdavač (Naklada Ljevak) imao objaviti jednotomno izdanje, s kompletnim glembajevskim, dramskim i proznim, sadržajima. Prvi put će, kažu, sve to biti u jednoj knjizi. Kao kućni glazbeni “studio”, sve s gramofonom, kazetofonom, radio uređajem, svijetlećim digitalnim časovnikom i dva zvučnika. Dobro je u vrijeme užasne krize u izdavaštvu i opće recesije izdavati takve knjige: autorska prava jeftina, interes javnih knjižnica siguran, društvena potpora garantirana, a stvar tako ozbiljno zvuči: Glembajevi, prvi put đuture među Hrvatima! Kupite ih i prepoznajte među Glembajevima svoje rođake i susjede, svoga poslodavca, njegovu tajnicu i psa. S Glembajevima na Karlovačko…
A što je najvažnije, svaki će zabrinuti gekon, varan i macaklin ovo izdanje rabiti kao neku vrstu priručnika za svakodnevnu uporabu, i vrebat će Glembaye i glembajevštinu u svojoj bližoj i daljoj okolini, gnjevan na bolne rezove i zavazda spreman za borbu protiv korupcije, svjestan, također, da nam nema izlaska iz krize ukoliko ne identificiramo, otkrijemo, uhitimo i transferiramo sve svoje Glembaye. Mogu se upriličiti i ciklusi predavanja iz glembajologije, na kojima će se, sve uz plaćanje ulaznica, zainteresiranom građanstvu tumačiti kako da, uz pomoć knjige koju može kupiti u predvorju, u svojoj radnoj i životnoj okolini prepoznaje starog Glembaya i sve Glembajeve.
Ovakvo jednotomno izdanje ima još jednu neporecivu prednost: to je knjiga koju, uz pomoć prethodnih izdanja, možete objaviti i u kućnoj radinosti, služeći se, opet, nekim zgodnim priručnikom za koričenje knjiga i izdavanje klasika. Ili je dovoljno da carbofix ljepilom spojite drame i prozu, naručite predgovor od kakvog akademika (valjda će se u HAZU naći slobodan netko), i eto vam gotovog izdanja, uz čiji se autoritet možete u Ministarstvu kulture žaliti zbog lošeg tretmana knjige u Hrvata. Ministrica će vas saslušati, ponuditi čajem, okrijepiti biranim krležijanskim forama i fazonima…
Elem, od novoga izdanja Glembajevih, u drami i prozi zajedno ili odvojeno, štete biti ne može. Ima li od toga kakve koristi, znat će pametniji od mene. Ali ako smo već kod te tako drage teme zrcaljenja našega doba i suvremenosti u davnim radovima Miroslava Krleže, ima jedno njegovo grandiozno djelo, istina skupo za izdavanje, kritički neobrađeno, pa i pravopisno nekorigirano, koje je objavljeno samo jednom, s jeseni, prije tačno trideset i pet godina, u izdanju “Novinsko izdavačke i štamparske radne organizacije Oslobođenje”, u Sarajevu. Riječ je o petoknjižju Krležinih Dnevnika, koji su pisani kampanjski, u različitim životnim razdobljima, od mladih dana pa sve do kraja šezdesetih. Ti su zapisi poetički vrlo nekonzistentni, ovisno o aktualnim piščevim društvenim i književnim interesima, o okolnostima u kojima je živio, o profesionalnim i društvenim ambicijama… Ali gotovo iz svakoga njegova dnevničkog retka izbija moćan i neusporediv talent, koji se nigdje u cjelokupnome njegovom djelu nije tako slobodno ostvarivao kao u Dnevnicima. Krleža koji se u životu često lomio između književnosti i politike, da bi na kraju izabrao književnost, a završio u politici, u Dnevnicima se nije mučio s takvim izborima, nego je prirodno bivao i jedno i drugo.
Dnevnik za 1943, objavljen kao četvrti tom, remek djelo je hrvatske i jugoslavenske književnosti. Općenito, malo je tako dobrih, velikih i proživljenih knjiga o ratu, jer ovo je, nema sumnje, knjiga o ratu, premda veći dio te godine Krleža samo zapisuje svoje snove i niže ih u jedan nepodnošljiv, privatni i usamljenički košmar. Nikakve nade za njega više nije bilo, i sve što je u životu uradio, rekao ili napisao, bilo je sa stanovišta njegove gole biološke egzistencije savršeno krivo. Disao je po milosti Pavelićevoj i Budakovoj, ali i u toj milosti sve je, uglavnom, bilo ljudski nebitno. Poglavnik ga je poštedio kao što bi poštedio mrava, nekoga ljeta na Liparima, na vrelom betonskom zidiću. A Budak je u njemu vidio pisca s kojim će se jednom sam mjeriti i u tom mjerenju pobjeđivati. U Krležinom je preživljavanju, usto, prepoznao i beskrajnu svoju dobrotu. Pišući u takvim okolnostima, mrav je pisao veličanstveno.
Ili jedan tom prije, godinu ranije, prateći cenzurirane vijesti i čitajući novine, napisao je cjelovit prozno-dokumentarni tekst pod naslovom “Kalendar jedne bitke godine 1942.” U njemu prati njemačko napredovanje preko Sovjetskog Saveza i bitku za Staljingrad, rezigniran i melankoličan, predan svojim vojno-strateškim znanjima iz ludoviceumskih dana, koje je očito, tko zna zašto i s kakvim naumom, razvijao i kasnije. Ovaj tekst funkcionira kao knjiga u knjizi, premda ga nitko nikada nije objavio u zasebnom izdanju, premda je baš ovoga ljeta bila prigoda, o jubileju sedamdesete godišnjice početka te velike bitke. Ali kako su se hrvatske navijačke sklonosti u međuvremenu promijenile, valjda ne bismo da nas Krleža svojim sentimentima vrijeđa. No, da smo čitali “Kalendar jedne bitke godine 1942.”, znali bismo da u tom tekstu pisac ni za koga ne navija, osim što lamentira nad porazom ljudskoga razuma…
Dnevnici, tako nanizani u pet tomova, jedno je od onih naših, inače vrlo rijetkih, umjetničkih djela, koja se mogu mjeriti s vrhuncima epohe, europskim ili bilo kojim drugim, pa tako Krležine Dnevnike doista možemo čitati uz Dnevnike Witolda Gombrowicza. No, dok je Gombrowiczev dijarij upisan u identitet poljske kulture i književnosti, Krležin i dandanas pripada samo jednoj novinsko-izdavačkoj i štamparskoj radnoj organizaciji, čiji su istaknuti krležijanci, redom članovi gradskih i centralnih komiteta, starome piscu i Nestoru naprednoga pokreta poželjeli učiniti čast, pa su mu u rekordnom roku objavili Dnevnike. Ali ono što Bosanci tada nisu mogli učiniti, barem ne u tako kratkom roku, bilo je da Hrvatima i hrvatskoj kulturi objasne što su ti Dnevnici, i zašto bi nam trebali biti važni. Tekst je ostao neobrađen i nekomentiran, da čeka neka buduća vremena, koja, na žalost, nikada nisu došla.
S Glembajevima je, kažem, lako, jer su Glembajevi imali svoga Gavellu, i imaju svoga Ivicu Buljana, i cijeli imenik dramaturga, redatelja i glumaca, pa i budala, bezveznjaka i sinekuraca, vrijednih pisaca, tumača, dokumentarista i arhivista, proroka i čitača sudbine iz fildžana barunice Castelli, na Glembajevima je radila cijela jedna Jugoslavija. A Dnevnici? U Dnevnike bi trebalo nešto i uložiti: vrijeme, novce, život. Osobito život. Valjda će nam i u tome, jednom, pomoći Srbi, kao što su i Krležine leksikografske marginalije mogle biti objavljene jednino u Beogradu, kod državnoga, da ne kažemo režimskoga izdavača. Ili će iz crne zemlje opet izniknuti Branko Mikulić, Hamdija Pozderac, Hasan Grabčanović, makar da Hrvatima predstave i objasne Dnevnike Miroslava Krleže. Poslije se i mi možemo malo poigrati, pa ono što Bosanci štampaju u pet tomova, da tiskamo u jednom jedinom, i da takvim zahvatom mladoga Krležu približimo starom Krleži.