Fotografija je istovremeno i lažna prisutnost i znak odsutnosti.
Susan Sontag
Nana je pričala da je ranjen prvog dana na ratištu, Prvog svjetskog rata. Negdje na austrougarskoj fronti, nije tačno znala gdje, a možda nije ni on. Mobiliziralo ga je s drugim muslimanskim mladićima iz kraja i poslalo da se bori za Austriju. Nakon što su ih rasporedili, ostao je sam i samo on zna kako se sporazumijevao, jer nije znao nikakvog jezika, osim bosanskog. Zamišlja mladog Ahmu kako naslijepo tumara jezičkom tamom, krije se u rovu i osluškuje neprepoznatljive glasove oko sebe, podjednako preplašen njima kao i pucnjevima okolo. Vojnici se smiju i pričaju, nešto mu govore i zatim odmahuju rukom. Zapuca, i on instinktivno polegne na zemlju. Jedan se vojnik dere da nadglasa pucnjavu, a onda ga gura iz rova. Vani potrči, a i pucao bi da je stigao da nauči rukovati puškom, i ubrzo osjeti kako mu oštra bol sijeva u nozi. Gleda u mutno nebo bez zvijezda i proklinje boga što mu je dosudio kraj prije nego što je i započeo. Onda sve utihne i još osjeti kako ga vuku nečije ruke, prije nego što sve utone u tamu. Budi se u improviziranoj bolnici, a uz krevet ga dočeka mlada mađarska medicinska sestra. Zbog njenog osmijeha i bljeska u očima, život ne izgleda više tako beznadežan i svakim danom postaje sve bolji. Imaće nekoliko operacija i do kraja rata će seliti iz bolnice do bolnice. Za to vrijeme će solidno naučiti i mađarski, te ljubovati s nekoliko brižnih sestara kojima je sigurno bio privlačan, onako plećat i orijentalno egzotičan. Po povratku će kao zaslužni ratni invalid dobiti trafiku s duhanom i u njoj će provesti cijeli svoj životni vijek u kojem se nikad neće oženiti, niti otići iz rodnog grada. Živjeće s bratom i njegovom porodicom, a nanu će, i njenu braću i sestre, često buditi pjesmom i zazivanjem Agote ili Kristine, kasno u noć, pri povratku s noćnih lumpovanja. Ipak, ma kako kasno se vratio i u kakvom god stanju, nikad se nije desilo da nije, čist i očešljan, otišao na posao i onda po povratku, obavezno svratio u kafanu. Sigurno zato nije došao ni tog dana, kad su ga nana, njena dva brata, dvije sestre, pradjed i pranana, čekali za porodičnu fotografiju, u avliji, ispred starog platana. Čekali su i čekali, stari fotograf Šeremet je svako malo izvlačio glavu ispod crnog pokrova na kameri i pogledavao na sat sve dok pradjed nije rekao: Obisi mu, slikaj Šeremete! Fotografija je tamno žuta. Na stolici u sredini sjedi pradjed s fesom na glavi, smrknutog izraza lica. Iza njega, s jednom rukom na stolici, stoji pranana sa kosom povezanom u šamiju i osmijehom na licu, u dimijama i papučama. Oko nje se tiskaju nanina braća, obojica u fesićima i čakširama, veselih izraza lica. Sa strana su dvije nanine najstarije sestre, ozbiljne, s tankim pletenicama koje im padaju po ramenima. A u sredini, na pradjedovom krilu sjedi nana kao najmlađa, u malenim nanulama i dimijama. Izraz lica joj je smrtno ozbiljan i preplašen, što zbog čudnog čovjeka s aparatom ispred, što zbog očeve blizine na koju nije navikla. I tu, s njihove desne strane, je prazno mjesto na kojem je trebao stajati amidža Atif, visok, s crnim brcima, pričala je nana, koji nije došao i koji je tako propustio priliku za jedinu fotografiju u životu. Barem onu, za koju se znalo. Na poleđini fotografije je krasnopisom upisana godina 1938. Sljedeće godine je amidža Ahmo i umro.
Prva fotografija je nastala u 1826 god. u Francuskoj, a kao tvorac se navodi Nicéphore Niépce koji se poslužio camerom obscurom da bi dobio sliku na kalajnoj pločici. Pločica je stajala osam sati na jakom suncu zbog čega se postupak nazvao heliografija, a dobijena slike je bila obrnuta, kao u ogledalu. Nazvana je Point de vue de la fenêtre, Pogled s prozora. Nešto kasnije, Louis Daugerre pronalazi metodu direktnog pravljenja fotografija i naziva je po sebi: dagerotipija. Svaka dagerotipija je bila original i bilo ju je nemoguće reprodukovati. Pronalazak fotografskog filma se vezuje za George Eastmana, tvorca kompanije Kodak, čiji je prolazak popularizirao fotografiju i učinio je dostupnom većem broju ljudi.
Kad se rodio, doktor mi je rekao: Nosi ga kući da umre, pričala joj je nana. Šokiralo je to, ali bio je to početak pedesetih u siromašnoj državi i doktori nisu toliko pazili kako će saopštiti takve vijesti. Bilo je skoro uobičajeno da makar jedno dijete po porodici oboli i umre, pa vjerovatno ni samu nanu to nije pogodilo ni približno koliko bi je pogodilo danas. Donijela je bebu kući, stavila je u čisti jastučić, a onda je cijelu noć probdjela stavljajući joj mokre obloge na vrelo tjelešce i pjevajući uspavanke da lakše preseli. Ali sutradan je dječak, Isak se zvao, otvorio oči i čak ga je jednom podojila. Drugi dan tri puta, a treći dan je posve ozdravio. Brzo su se zaboravile doktorove riječi, a Isak se od druge djece izdvojio bistrinom i šarmom. Usvojio je slova i brojeve brže od starijeg brata koji je tad krenuo u prvi razred, pa je ovaj pitao Isaka da mu pomogne sa zadaćom. Nije što je moj, govorila je nana, ali u cijeloj mahali nije bilo takvog djeteta i gdje god bi se pojavio, sa sobom je donosio i nekakvu vedrinu, pa je više bio u komšijskim kućama, nego u njihovoj, jer su ga svi pozivali. Bio je lijep dječak, bistrih zelenih očiju i sjajne kose i od četvero njene djece, on je bio najljepši i najpametniji i da, dušu ne griješi, njenom srcu najbliži. Od te bolesti po rođenju, više nikad nije ni kahnuo i bio je zdrav kao drijen, a ne sjeća se da je ikad i plakao i nešto tražio ili se žalio. Nisu se tad djeca uzbijala kao sad, ali su se i tad razdvajala teška od dobre, i baš kad je Isaku bilo pet godina, rodila je njenog tatu, a onda oboljela od žuči. Ne zna ni sama kako je preživjela taj period, jer je od žuči imala tolike bolove da joj se činilo da joj neko melje kosti pod kožom, a njen tata je od rođenja imao upalu uha i neke osipe po koži, pa je po svu noć plakao i tulio da ne bi ni oka sklopila. Zato se ni ne sjeća kad se Isak razbolio, samo jedno jutro nije ustao i prošlo je bilo i pola dana dok nije shvatila da ga nema. Našli su ga u krevetu, s temperaturom, buncao je i nepovezano pričao, pa su ga odmah odveli u hitnu i dok ga je doktor vidio, rekao je da neće još dugo i ostavio ga u bolnici. Rekao je da je pravo čudo da je zbog te bolesti koju je imao, Isak i toliko poživio i da djeca koja boluju od toga obično umru po rođenju ili veoma brzo. Ostala je s njim u bolnici tri dana i tri noći, jer je toliko još živio i mijenjala mu je obloge i pjevala, kao nekada dok je bio beba. Istovremeno je i proklinjala boga i zahvaljivala mu što joj je dao takvo dijete koje nije bilo slično nijednom njenom, niti je negdje susrela ijedno slično, a onda ga opet uzeo. Jer on ni tada, dok je umirao i trpio bolove, nije nijednom zaplakao niti se požalio i umjesto ona njega, tješio bi on nju, kad bi došao sebi, govoreći joj da ne plače. Tačno prije nego što će preseliti, ogulila mu je krušku. Sočnu i slatku koju je volio, staru šećerku koja i danas stoji iza šupe. Teškom mukom je progutao dva zalogaja, a onda joj je polovinu vratio i rekao da ponese njenom ocu, bebi, koji je ležao bolestan kući. Brzo će on ozdraviti mama, ne brini, rekao je i izdahnuo. Sahranili su ga na starom čaršijskom groblju, odmah do puta. Imao je i mali nišan, ali ni njega više nema, jer su ga sklonili kad su proširivali cestu. Najgore mi je što nemam nijednu njegovu sliku, govorila je nana. Makar jednu, jedinu. Nije se tad imalo para za slikanje. Mislili smo, biće vremena.
Gleda rijetke očeve fotografije iz djetinjstva. Na njima su on i cijela njegova bliža i dalja porodica, natiskani da svi stanu, ispred kuće, na livadi, pored rijeke, nasmijani, namršteni, tetke, tetići, bratići… Djeca su u naručju ili čuče ispred odraslih u visini njihovih koljena i samo im fali Isak da ih osvijetli svojih osmijehom i dopuni sliku svojim veselim i bistrim, malim prisustvom.
Među motivima koji su se nalazili na fotografijama, jedan od najbizarnijih iz sadašnje perspektive je trend s kraja 19. i početka 20. vijeka, koji je prikazivao preminule ljude. Na post mortem fotografijama su pokojnici većinom bili postavljeni u uobičajene, dnevne poze, sjedili su sami, ili u prisustvu porodice, a na mnogim fotografijama se nalaze mrtva djeca. To nije čudno obzirom da je u tom periodu smrtnost djece bila velika i u mnogim slučajevima je fotografija mrtvog djeteta i jedina fotografija djeteta. Da su tragične fotografije djece neke od najpoznatijih na svijetu, pokazuju i dvije s kraja prošlog stoljeća koje je vidjela većina ljudi. Prva, naslovnica National Geographic, prikazuje afganistansku djevojčicu sa fluorescentno zelenim očima, a druga prikazuje mršavog sudanskog dječaka koji umire od gladi dok pored njega čeka lešinar.
Žena skrivena crnom feredžom, u plavoj košulji i crvenim dimijama stoji iza ljubičastog zida. Na nogama ima crvene, zlatom izvezene papuče, a oko čela struku zlatnih dukata. Slika je naknadno obojena, pa su neke boje neprirodne, a neke pojačane i odaje utisak kao da je polunaslikana, a polustvarna. U tim godinama, prije Prvog svjetskog rata, su valjda u Bosni bile uobičajene takve fotografije, ali njoj je žao što nije samo crnobijela ili žućkasta dagerotipija jer bi tako djelovala realnije. U podnožju slike piše naninim rukopisom, tetka Hanumka, glasovita krajiška ljepotica. Bila je nadaleko poznata po ljepoti, car među ženama, utoliko više što je rijetko ko uistinu vidio, i predaja o njenoj ljepoti se širila usmenim putem. Ali brzo se tim orijentalnim epitetima ljepote, pridodala i priča o Hanumkinoj oholosti zbog koje je odbijala redom sve prosce, kako domaće, tako i one sa strane. A istina je bila da ih Hanumka nije odbijala zbog nadmenosti i zato što je htjela ljepše i bogatije, nego zato što je već našla onog kojeg je željela. Možda ga je negdje usput okrznula pogledom, ili su im se pogledi slučajno sreli kad se, bez feredže, nagnula kroz prozor, a on je drsko pogledao, osmjehnuo se i zarobio joj srce. Sigurno je u besanim noćima zamišljala njegove hrabre oči i osmijeh, možda tek izniklu, paperjastu bradu i molila boga da on dođe i zaprosi je, ali njega nije bilo. Dani su prolazili, a njoj je patnja neuzvraćene ljubavi nagrđivala lijepo lice. Među najupornijim proscima je bio hafiz Osman koji je već imao jednu ženu i skoro pedeset godina. I ne samo da je bio star, nego je bio i kljast, jedna noga mu je bila kraća, a u djetinjstvu je oslijepio na jedno oko koje mu je od tad potpuno bijelo. Hanumka ga je, naravno, svaki put odbijala, sve dok godine nisu prošle, prosci urijedili, a Osman ostao jedini koji je još želio staru curu od dvadeset osam. Jednog mu je dana samo rekla da hoće, i tako je ta nekadašnja ljepotica o čijim su se smaragdnim očima raspredale legende, postala žena na ženu, starog i kljastog hafiza Osmana. Tako joj je i trebalo, ili ko visoko leti, nisko pada, ili probirač – otirač, sigurno su komentarisale zlobne žene iz mahale ljubomorne na njenu ljepotu. Brzo potom je i umrla, što od neke realne fizičke bolesti, što od tuge od koje je samo svehla, kako je vjerovala nana.
Gleda zakrabuljenu priliku na slici i pokušava razaznati obrise tijela, ali joj, zbog nekoliko slojeva odjeće, ne uspijeva. Bljesak očiju i porculanski ten koji su još i danas ostali u usmenom pamćenju porodice su zauvijek izgubljeni i da je makar rodila dijete koje bi višom genetskom inteligencijom naslijedilo njene, a ne hafizove bolesne oči. Ovako je na slici sasvim lako, mogao biti i on, kljasti Osman, a da niko ne primijeti razliku i kao da je toj slici smisao bio da više skriva i više pitanja postavlja, nego što otkriva, pa je skoro isto kao da je ni nema.
”Najgoru kaznu na Sudnjem danu će izdržavati slikari”, zapisano je na jednom mjestu u Kur’anu. Islam ima rigorozan stav prema slikama i kipovima, jer se na njih gleda kao oponašanje Božje kreacije. To se donekle odnosi i na fotografiju i neke su fotografije dozvoljene, a neke nisu. Među najstrože zabranjenima su one koje prikazuju naga ili polunaga ženska tijela. Neka indijanska plemena su vjerovala da fotografija može ukrasti dušu i tako onemogućiti osobi boravak u svijetu duhova. Izum digitalne fotografije u 21. vijeku nije samo promijenio tehniku fotografisanja, nego i odnos ljudi prema fotografiji. Mogućnost njene manipulacije i izmjene, apsolutna dominacija vizualnog, te njeno beskrajno umnožavanje, kao da nam sve više krade dušu i svojom lažnom prisutnošću, pojačava našu odsutnost.
Bio je to jedan od onih starih albuma u koji se slike nisu umetale u plastificirane džepiće, nego su bivale zalijepljene za pozadinu i prekrivene prozirnom folijom, a između stranica je bio masni, tanki papir, onakav kakav se prije, na časovima likovnog, koristio za precrtavanje. Sate je provela listajući šuškavi papir i pažljivo odljepljujući prozirnu foliju, rekonstruišući živote ljudi kojih je bilo, a još više onih kojih nije. Onda je došao rat i mnogo toga je zauvijek nestalo. Ljudi, predmeta, sjećanja, priča, uspomena… Nestao je i taj album s fotografijama ljudi kojih je bilo.
Ljudi kojih nema na starim fotografijama
Fotografija je istovremeno i lažna prisutnost i znak odsutnosti.
Susan Sontag
Nana je pričala da je ranjen prvog dana na ratištu, Prvog svjetskog rata. Negdje na austrougarskoj fronti, nije tačno znala gdje, a možda nije ni on. Mobiliziralo ga je s drugim muslimanskim mladićima iz kraja i poslalo da se bori za Austriju. Nakon što su ih rasporedili, ostao je sam i samo on zna kako se sporazumijevao, jer nije znao nikakvog jezika, osim bosanskog. Zamišlja mladog Ahmu kako naslijepo tumara jezičkom tamom, krije se u rovu i osluškuje neprepoznatljive glasove oko sebe, podjednako preplašen njima kao i pucnjevima okolo. Vojnici se smiju i pričaju, nešto mu govore i zatim odmahuju rukom. Zapuca, i on instinktivno polegne na zemlju. Jedan se vojnik dere da nadglasa pucnjavu, a onda ga gura iz rova. Vani potrči, a i pucao bi da je stigao da nauči rukovati puškom, i ubrzo osjeti kako mu oštra bol sijeva u nozi. Gleda u mutno nebo bez zvijezda i proklinje boga što mu je dosudio kraj prije nego što je i započeo. Onda sve utihne i još osjeti kako ga vuku nečije ruke, prije nego što sve utone u tamu. Budi se u improviziranoj bolnici, a uz krevet ga dočeka mlada mađarska medicinska sestra. Zbog njenog osmijeha i bljeska u očima, život ne izgleda više tako beznadežan i svakim danom postaje sve bolji. Imaće nekoliko operacija i do kraja rata će seliti iz bolnice do bolnice. Za to vrijeme će solidno naučiti i mađarski, te ljubovati s nekoliko brižnih sestara kojima je sigurno bio privlačan, onako plećat i orijentalno egzotičan. Po povratku će kao zaslužni ratni invalid dobiti trafiku s duhanom i u njoj će provesti cijeli svoj životni vijek u kojem se nikad neće oženiti, niti otići iz rodnog grada. Živjeće s bratom i njegovom porodicom, a nanu će, i njenu braću i sestre, često buditi pjesmom i zazivanjem Agote ili Kristine, kasno u noć, pri povratku s noćnih lumpovanja. Ipak, ma kako kasno se vratio i u kakvom god stanju, nikad se nije desilo da nije, čist i očešljan, otišao na posao i onda po povratku, obavezno svratio u kafanu. Sigurno zato nije došao ni tog dana, kad su ga nana, njena dva brata, dvije sestre, pradjed i pranana, čekali za porodičnu fotografiju, u avliji, ispred starog platana. Čekali su i čekali, stari fotograf Šeremet je svako malo izvlačio glavu ispod crnog pokrova na kameri i pogledavao na sat sve dok pradjed nije rekao: Obisi mu, slikaj Šeremete! Fotografija je tamno žuta. Na stolici u sredini sjedi pradjed s fesom na glavi, smrknutog izraza lica. Iza njega, s jednom rukom na stolici, stoji pranana sa kosom povezanom u šamiju i osmijehom na licu, u dimijama i papučama. Oko nje se tiskaju nanina braća, obojica u fesićima i čakširama, veselih izraza lica. Sa strana su dvije nanine najstarije sestre, ozbiljne, s tankim pletenicama koje im padaju po ramenima. A u sredini, na pradjedovom krilu sjedi nana kao najmlađa, u malenim nanulama i dimijama. Izraz lica joj je smrtno ozbiljan i preplašen, što zbog čudnog čovjeka s aparatom ispred, što zbog očeve blizine na koju nije navikla. I tu, s njihove desne strane, je prazno mjesto na kojem je trebao stajati amidža Atif, visok, s crnim brcima, pričala je nana, koji nije došao i koji je tako propustio priliku za jedinu fotografiju u životu. Barem onu, za koju se znalo. Na poleđini fotografije je krasnopisom upisana godina 1938. Sljedeće godine je amidža Ahmo i umro.
Prva fotografija je nastala u 1826 god. u Francuskoj, a kao tvorac se navodi Nicéphore Niépce koji se poslužio camerom obscurom da bi dobio sliku na kalajnoj pločici. Pločica je stajala osam sati na jakom suncu zbog čega se postupak nazvao heliografija, a dobijena slike je bila obrnuta, kao u ogledalu. Nazvana je Point de vue de la fenêtre, Pogled s prozora. Nešto kasnije, Louis Daugerre pronalazi metodu direktnog pravljenja fotografija i naziva je po sebi: dagerotipija. Svaka dagerotipija je bila original i bilo ju je nemoguće reprodukovati. Pronalazak fotografskog filma se vezuje za George Eastmana, tvorca kompanije Kodak, čiji je prolazak popularizirao fotografiju i učinio je dostupnom većem broju ljudi.
Kad se rodio, doktor mi je rekao: Nosi ga kući da umre, pričala joj je nana. Šokiralo je to, ali bio je to početak pedesetih u siromašnoj državi i doktori nisu toliko pazili kako će saopštiti takve vijesti. Bilo je skoro uobičajeno da makar jedno dijete po porodici oboli i umre, pa vjerovatno ni samu nanu to nije pogodilo ni približno koliko bi je pogodilo danas. Donijela je bebu kući, stavila je u čisti jastučić, a onda je cijelu noć probdjela stavljajući joj mokre obloge na vrelo tjelešce i pjevajući uspavanke da lakše preseli. Ali sutradan je dječak, Isak se zvao, otvorio oči i čak ga je jednom podojila. Drugi dan tri puta, a treći dan je posve ozdravio. Brzo su se zaboravile doktorove riječi, a Isak se od druge djece izdvojio bistrinom i šarmom. Usvojio je slova i brojeve brže od starijeg brata koji je tad krenuo u prvi razred, pa je ovaj pitao Isaka da mu pomogne sa zadaćom. Nije što je moj, govorila je nana, ali u cijeloj mahali nije bilo takvog djeteta i gdje god bi se pojavio, sa sobom je donosio i nekakvu vedrinu, pa je više bio u komšijskim kućama, nego u njihovoj, jer su ga svi pozivali. Bio je lijep dječak, bistrih zelenih očiju i sjajne kose i od četvero njene djece, on je bio najljepši i najpametniji i da, dušu ne griješi, njenom srcu najbliži. Od te bolesti po rođenju, više nikad nije ni kahnuo i bio je zdrav kao drijen, a ne sjeća se da je ikad i plakao i nešto tražio ili se žalio. Nisu se tad djeca uzbijala kao sad, ali su se i tad razdvajala teška od dobre, i baš kad je Isaku bilo pet godina, rodila je njenog tatu, a onda oboljela od žuči. Ne zna ni sama kako je preživjela taj period, jer je od žuči imala tolike bolove da joj se činilo da joj neko melje kosti pod kožom, a njen tata je od rođenja imao upalu uha i neke osipe po koži, pa je po svu noć plakao i tulio da ne bi ni oka sklopila. Zato se ni ne sjeća kad se Isak razbolio, samo jedno jutro nije ustao i prošlo je bilo i pola dana dok nije shvatila da ga nema. Našli su ga u krevetu, s temperaturom, buncao je i nepovezano pričao, pa su ga odmah odveli u hitnu i dok ga je doktor vidio, rekao je da neće još dugo i ostavio ga u bolnici. Rekao je da je pravo čudo da je zbog te bolesti koju je imao, Isak i toliko poživio i da djeca koja boluju od toga obično umru po rođenju ili veoma brzo. Ostala je s njim u bolnici tri dana i tri noći, jer je toliko još živio i mijenjala mu je obloge i pjevala, kao nekada dok je bio beba. Istovremeno je i proklinjala boga i zahvaljivala mu što joj je dao takvo dijete koje nije bilo slično nijednom njenom, niti je negdje susrela ijedno slično, a onda ga opet uzeo. Jer on ni tada, dok je umirao i trpio bolove, nije nijednom zaplakao niti se požalio i umjesto ona njega, tješio bi on nju, kad bi došao sebi, govoreći joj da ne plače. Tačno prije nego što će preseliti, ogulila mu je krušku. Sočnu i slatku koju je volio, staru šećerku koja i danas stoji iza šupe. Teškom mukom je progutao dva zalogaja, a onda joj je polovinu vratio i rekao da ponese njenom ocu, bebi, koji je ležao bolestan kući. Brzo će on ozdraviti mama, ne brini, rekao je i izdahnuo. Sahranili su ga na starom čaršijskom groblju, odmah do puta. Imao je i mali nišan, ali ni njega više nema, jer su ga sklonili kad su proširivali cestu. Najgore mi je što nemam nijednu njegovu sliku, govorila je nana. Makar jednu, jedinu. Nije se tad imalo para za slikanje. Mislili smo, biće vremena.
Gleda rijetke očeve fotografije iz djetinjstva. Na njima su on i cijela njegova bliža i dalja porodica, natiskani da svi stanu, ispred kuće, na livadi, pored rijeke, nasmijani, namršteni, tetke, tetići, bratići… Djeca su u naručju ili čuče ispred odraslih u visini njihovih koljena i samo im fali Isak da ih osvijetli svojih osmijehom i dopuni sliku svojim veselim i bistrim, malim prisustvom.
Među motivima koji su se nalazili na fotografijama, jedan od najbizarnijih iz sadašnje perspektive je trend s kraja 19. i početka 20. vijeka, koji je prikazivao preminule ljude. Na post mortem fotografijama su pokojnici većinom bili postavljeni u uobičajene, dnevne poze, sjedili su sami, ili u prisustvu porodice, a na mnogim fotografijama se nalaze mrtva djeca. To nije čudno obzirom da je u tom periodu smrtnost djece bila velika i u mnogim slučajevima je fotografija mrtvog djeteta i jedina fotografija djeteta. Da su tragične fotografije djece neke od najpoznatijih na svijetu, pokazuju i dvije s kraja prošlog stoljeća koje je vidjela većina ljudi. Prva, naslovnica National Geographic, prikazuje afganistansku djevojčicu sa fluorescentno zelenim očima, a druga prikazuje mršavog sudanskog dječaka koji umire od gladi dok pored njega čeka lešinar.
Žena skrivena crnom feredžom, u plavoj košulji i crvenim dimijama stoji iza ljubičastog zida. Na nogama ima crvene, zlatom izvezene papuče, a oko čela struku zlatnih dukata. Slika je naknadno obojena, pa su neke boje neprirodne, a neke pojačane i odaje utisak kao da je polunaslikana, a polustvarna. U tim godinama, prije Prvog svjetskog rata, su valjda u Bosni bile uobičajene takve fotografije, ali njoj je žao što nije samo crnobijela ili žućkasta dagerotipija jer bi tako djelovala realnije. U podnožju slike piše naninim rukopisom, tetka Hanumka, glasovita krajiška ljepotica. Bila je nadaleko poznata po ljepoti, car među ženama, utoliko više što je rijetko ko uistinu vidio, i predaja o njenoj ljepoti se širila usmenim putem. Ali brzo se tim orijentalnim epitetima ljepote, pridodala i priča o Hanumkinoj oholosti zbog koje je odbijala redom sve prosce, kako domaće, tako i one sa strane. A istina je bila da ih Hanumka nije odbijala zbog nadmenosti i zato što je htjela ljepše i bogatije, nego zato što je već našla onog kojeg je željela. Možda ga je negdje usput okrznula pogledom, ili su im se pogledi slučajno sreli kad se, bez feredže, nagnula kroz prozor, a on je drsko pogledao, osmjehnuo se i zarobio joj srce. Sigurno je u besanim noćima zamišljala njegove hrabre oči i osmijeh, možda tek izniklu, paperjastu bradu i molila boga da on dođe i zaprosi je, ali njega nije bilo. Dani su prolazili, a njoj je patnja neuzvraćene ljubavi nagrđivala lijepo lice. Među najupornijim proscima je bio hafiz Osman koji je već imao jednu ženu i skoro pedeset godina. I ne samo da je bio star, nego je bio i kljast, jedna noga mu je bila kraća, a u djetinjstvu je oslijepio na jedno oko koje mu je od tad potpuno bijelo. Hanumka ga je, naravno, svaki put odbijala, sve dok godine nisu prošle, prosci urijedili, a Osman ostao jedini koji je još želio staru curu od dvadeset osam. Jednog mu je dana samo rekla da hoće, i tako je ta nekadašnja ljepotica o čijim su se smaragdnim očima raspredale legende, postala žena na ženu, starog i kljastog hafiza Osmana. Tako joj je i trebalo, ili ko visoko leti, nisko pada, ili probirač – otirač, sigurno su komentarisale zlobne žene iz mahale ljubomorne na njenu ljepotu. Brzo potom je i umrla, što od neke realne fizičke bolesti, što od tuge od koje je samo svehla, kako je vjerovala nana.
Gleda zakrabuljenu priliku na slici i pokušava razaznati obrise tijela, ali joj, zbog nekoliko slojeva odjeće, ne uspijeva. Bljesak očiju i porculanski ten koji su još i danas ostali u usmenom pamćenju porodice su zauvijek izgubljeni i da je makar rodila dijete koje bi višom genetskom inteligencijom naslijedilo njene, a ne hafizove bolesne oči. Ovako je na slici sasvim lako, mogao biti i on, kljasti Osman, a da niko ne primijeti razliku i kao da je toj slici smisao bio da više skriva i više pitanja postavlja, nego što otkriva, pa je skoro isto kao da je ni nema.
”Najgoru kaznu na Sudnjem danu će izdržavati slikari”, zapisano je na jednom mjestu u Kur’anu. Islam ima rigorozan stav prema slikama i kipovima, jer se na njih gleda kao oponašanje Božje kreacije. To se donekle odnosi i na fotografiju i neke su fotografije dozvoljene, a neke nisu. Među najstrože zabranjenima su one koje prikazuju naga ili polunaga ženska tijela. Neka indijanska plemena su vjerovala da fotografija može ukrasti dušu i tako onemogućiti osobi boravak u svijetu duhova. Izum digitalne fotografije u 21. vijeku nije samo promijenio tehniku fotografisanja, nego i odnos ljudi prema fotografiji. Mogućnost njene manipulacije i izmjene, apsolutna dominacija vizualnog, te njeno beskrajno umnožavanje, kao da nam sve više krade dušu i svojom lažnom prisutnošću, pojačava našu odsutnost.
Bio je to jedan od onih starih albuma u koji se slike nisu umetale u plastificirane džepiće, nego su bivale zalijepljene za pozadinu i prekrivene prozirnom folijom, a između stranica je bio masni, tanki papir, onakav kakav se prije, na časovima likovnog, koristio za precrtavanje. Sate je provela listajući šuškavi papir i pažljivo odljepljujući prozirnu foliju, rekonstruišući živote ljudi kojih je bilo, a još više onih kojih nije. Onda je došao rat i mnogo toga je zauvijek nestalo. Ljudi, predmeta, sjećanja, priča, uspomena… Nestao je i taj album s fotografijama ljudi kojih je bilo.