Ljudi koje sam sreo

Šefik

Sjedili smo zajedno u klupi
Čitav šesti, i pola sedmog
Živio u kući iznad moje
S velikim guvnom ispred

Uzgajao zečeve i ptice
Od drvežina đeljo predmete
Radio u bašči, kalemio…
U njegovu sestru
Bio sam zaljubljen

Jednom mi poklonio
Bijelu zečicu. Ja je zatvorio
U kućicu od elemenata
I na nju zaboravio

Uginulu, našao ju je djed
Jednom nakon što je pregledao
Sapunicu Marisol, i izašao
Da se usekne

Dan nakon što smo dobili vakcine
Šefika sam, na jednom času
Udario šakom u bolno rame
Pa je dugo, dugo, plako

Emir

Nigdje nije izlazio iz podruma
Zbog svoje bolesti, stalno je čitao
Pišao se u teglu, koju bi njegova mati
Praznila preko puta, u kapini

Jednom sam vidio
Kapljice Emirove mokraće,
Od kamen su odskakale
Kao male zvijezde

Mi, dječaci, knjige smo mu spuštali
Na prag podruma
A njegova ih ruka, iz mraka
Grabila kao da su prnje
Satkane od vidjela.

Jednom ga zabolio zub
Pa je s ocem morao u ambulantu
Vidjeli smo ga tad, čitavog
Bio je u plavoj trenerki
S bradom i dugom kosom
I blijed u licu

Prvi Isus, u mom životu

Beg

Starac koji je svoju zaduhu
Sa sobom nosao kao praznu vreću
Malo bi išao, pa stao
Čučno i zapomago

Onda bi se uspravio, s rukom na krstima
Sam bi sebe gurao
Uz male strane, kroz naselje

Selo iz kojeg su ga protjerali
Bilo je tamo, na brdu u daljini
I on bi ga gledao kroz dvogled
A onda, nama djeci
Dugo i bezuspješno 

Pokušavao nešto reći

Zila

Zila je bila Begova žena
U kojoj bi on nestajao
Kao u velikom šatoru

I imala je krila