Fra Ljudevit Lauš, rodio se 27. veljače 1868. godine u travničkomu kraju. Umro u Sjedinjenim Američkim Državama. Fratrom u Bosni postao je u onim postotomanskim, habsburškim vremenima, kada je u toj zemlji uvedena službena hijerarhija Katoličke crkve i na njezin vrh, kao sarajevski nadbiskup, postavljen Josip Stadler. O osobi Josipa Stadlera, o njegovoj intelektualnoj krutosti, ali i o tomu na koje se sve sfere širila netrpeljivost između franjevaca i sarajevskoga nadbiskupa, te o “diplomaciji” kakva se vremenom razvijala među dvjema stranama, plastično govori zgoda sa Stadlerovim prijevodom Svetoga pisma, o kojoj piše Marko Karamatić u svojoj monografiji o Bosni Srebrenoj u doba Austro-Ugarske. O nadbiskupovu prijevodu kritičku recenziju bio je objavio tadašnji franjevački lektor biblike Ljudevit Lauš. Poznavajući Stadlerovu ćud, Laušove starješine su autora ukorile a nadbiskupu se ispričale što je njihov lektor biblike “objelodanio njekakvu tobož kritiku na Vaš prijevod sv. Pisma kojom je drsko napao na osobu Vaše Presvitlosti te tim prezreo i autoritet i dužno poštovanje prema Vašoj i svima nama svetoj osobi…”. Nešto kasnije, nadbiskup zabranjuje fra Ljudevitu Laušu predavati bibliku, “jer je stanovitom sgodom javno pokazao da on u tumačenju sv. pisma omalovažava sv. Otce a oslanja se na protestantske tumačitelje”, te upozorava franjevačku upravu ako to ne sprovede u djelo, da će on tu zabranu “isposlovati od sv. Stolice”.
Noseći se, odmah po svršetku studija, željom da se posvetim istraživanju i imaginiranju biografija bosanskih fratara koji su na bilo koji način proživljavali susret s “vanjskim” svijetom, u cijeloj skali psiholoških lomova i događajnih obrata koji su se u stotinu različitih individualnih slučajeva iz toga susreta morali rađati, naišao sam u zavičajnim pričama na historiju učenoga i nesretnoga doktora Lauša. Prošla su otada desetljeća, priča koju sam napisao izgubila se pa mnoge detalje iz nje više ne znam ni sam, ali otkrivam da su ovaj dr. Lauš, koji osporava Stadlerovu prevoditeljsku kompetenciju, i onaj Lauš iz moje početničke proze – ista osoba. Suhi podaci do kojih dolazim danas, slažu se s onima koje sam i tada uspio iščeprkati: izvanredno darovit i sklon apstraktnom mišljenju, jezicima, pisanju, školovao se u Pečuhu od 1884. do 1890, te u Beču od 1890. do 1894, gdje je postigao doktorat iz teologije. Kao što smo vidjeli, predavao je bibliku u Livnu, a potom u Kreševu, gdje ga je stigla zabrana. Provincijal fra Anđeo Ćurić u nekom službenom pismu upravi Reda 1899. žali se na nj da je “predvodnik svih nereda među onima koje treba sekularizirati”. Nakon podatka da je dobio sekularizaciju 16. svibnja 1899, o njemu prestaju bilo kakve službene informacije. Ne spominje se ni u generalnom Šematizmu Bosne i Hercegovine iz 1906. Kao da je u zemlju propao.
Tu, sad, nastupa zavičajna priča, historija odozdo. U varcarskoj Spomenici župe, koju je s mnogo ljubavi, spisateljske strasti i nepatvorenoga dara vodio Niko Kaić, župnik varcarski od 1937. do 1958, stajalo je u rubrici Duhovni pomoćnici–kapelani zabilježeno ime dr. fra Ljudevita Lauša u nekom vrlo kratkom razdoblju na početku Dvadesetoga stoljeća, svega koji mjesec. To je i jedini izvor u kojemu se spominje mjesto i približno vrijeme njegove smrti: “Amerika, Pittsburg, oko 1912”.
A priča je išla ovako: bila je u Podmahali djevojka tako neobične ljepote i tako jakoga spola, e se vidjelo da ne može dobro završiti. Kad se pojavio mlad, učen kapelan, nije šala – bečki doktor, ona je povilenila. Nije trebalo dugo…
Uskoro se ustanovilo da je u drugomu stanju, i valjalo je djelovati brzo i efikasno. Kapelan je zvan u Banju Luku u biskupiju na istragu i korenje, i nije se dugo zgrijao u Bosni. Poslali su ga u Ameriku, gdje su u gradovima poput Pittsburgha, s paklenim razvojem čeličana, već rasle kolonije našijenaca iz prvih generacija ekonomske emigracije. Tamo je bečki doktor teologije fra Ljudevit Lauš i skončao, nitko tačno ne zna kako. U Podmahali ljepotica je rodila nezakonitoga sina, čiji otac je ostao mahalski tabu, osim u najpovjerljivijim šaptanjima i aluzijama. Oženio se njome, i dijete prihvatio, mlad a obudovio trgovac. Sina, bistra i okretna, samosvjesna, dali su na škole. Izrastao je u veoma uspješnoga sarajevskoga službenika visoke klase i kasnijega zagrebačkog gospodina s bogatom mirovinom. Bio je naočit i čvrst čovjek, muškarac osobite ljepote i otmjenosti, koja ga nije napustila ni u dubokoj starosti. U zavičaj je dolazio rijetko, ali redovito, a njegovi sinovi gotovo nikad i nikako. Do smrti držao je, i plaćao da bude pomno njegovana, jednu bašču podalje od kuća, ogradu u prisoju, punu raznovrsnoga voća, odakle je pogled u smiraj dana lijep do bola. Govorilo se kako žudi da tu napravi kućicu i dođe umrijeti u njoj. Nije mu se ostvarilo.
Ljudevit Lauš, još jedanput
Fra Ljudevit Lauš, rodio se 27. veljače 1868. godine u travničkomu kraju. Umro u Sjedinjenim Američkim Državama. Fratrom u Bosni postao je u onim postotomanskim, habsburškim vremenima, kada je u toj zemlji uvedena službena hijerarhija Katoličke crkve i na njezin vrh, kao sarajevski nadbiskup, postavljen Josip Stadler. O osobi Josipa Stadlera, o njegovoj intelektualnoj krutosti, ali i o tomu na koje se sve sfere širila netrpeljivost između franjevaca i sarajevskoga nadbiskupa, te o “diplomaciji” kakva se vremenom razvijala među dvjema stranama, plastično govori zgoda sa Stadlerovim prijevodom Svetoga pisma, o kojoj piše Marko Karamatić u svojoj monografiji o Bosni Srebrenoj u doba Austro-Ugarske. O nadbiskupovu prijevodu kritičku recenziju bio je objavio tadašnji franjevački lektor biblike Ljudevit Lauš. Poznavajući Stadlerovu ćud, Laušove starješine su autora ukorile a nadbiskupu se ispričale što je njihov lektor biblike “objelodanio njekakvu tobož kritiku na Vaš prijevod sv. Pisma kojom je drsko napao na osobu Vaše Presvitlosti te tim prezreo i autoritet i dužno poštovanje prema Vašoj i svima nama svetoj osobi…”. Nešto kasnije, nadbiskup zabranjuje fra Ljudevitu Laušu predavati bibliku, “jer je stanovitom sgodom javno pokazao da on u tumačenju sv. pisma omalovažava sv. Otce a oslanja se na protestantske tumačitelje”, te upozorava franjevačku upravu ako to ne sprovede u djelo, da će on tu zabranu “isposlovati od sv. Stolice”.
Noseći se, odmah po svršetku studija, željom da se posvetim istraživanju i imaginiranju biografija bosanskih fratara koji su na bilo koji način proživljavali susret s “vanjskim” svijetom, u cijeloj skali psiholoških lomova i događajnih obrata koji su se u stotinu različitih individualnih slučajeva iz toga susreta morali rađati, naišao sam u zavičajnim pričama na historiju učenoga i nesretnoga doktora Lauša. Prošla su otada desetljeća, priča koju sam napisao izgubila se pa mnoge detalje iz nje više ne znam ni sam, ali otkrivam da su ovaj dr. Lauš, koji osporava Stadlerovu prevoditeljsku kompetenciju, i onaj Lauš iz moje početničke proze – ista osoba. Suhi podaci do kojih dolazim danas, slažu se s onima koje sam i tada uspio iščeprkati: izvanredno darovit i sklon apstraktnom mišljenju, jezicima, pisanju, školovao se u Pečuhu od 1884. do 1890, te u Beču od 1890. do 1894, gdje je postigao doktorat iz teologije. Kao što smo vidjeli, predavao je bibliku u Livnu, a potom u Kreševu, gdje ga je stigla zabrana. Provincijal fra Anđeo Ćurić u nekom službenom pismu upravi Reda 1899. žali se na nj da je “predvodnik svih nereda među onima koje treba sekularizirati”. Nakon podatka da je dobio sekularizaciju 16. svibnja 1899, o njemu prestaju bilo kakve službene informacije. Ne spominje se ni u generalnom Šematizmu Bosne i Hercegovine iz 1906. Kao da je u zemlju propao.
Tu, sad, nastupa zavičajna priča, historija odozdo. U varcarskoj Spomenici župe, koju je s mnogo ljubavi, spisateljske strasti i nepatvorenoga dara vodio Niko Kaić, župnik varcarski od 1937. do 1958, stajalo je u rubrici Duhovni pomoćnici–kapelani zabilježeno ime dr. fra Ljudevita Lauša u nekom vrlo kratkom razdoblju na početku Dvadesetoga stoljeća, svega koji mjesec. To je i jedini izvor u kojemu se spominje mjesto i približno vrijeme njegove smrti: “Amerika, Pittsburg, oko 1912”.
A priča je išla ovako: bila je u Podmahali djevojka tako neobične ljepote i tako jakoga spola, e se vidjelo da ne može dobro završiti. Kad se pojavio mlad, učen kapelan, nije šala – bečki doktor, ona je povilenila. Nije trebalo dugo…
Uskoro se ustanovilo da je u drugomu stanju, i valjalo je djelovati brzo i efikasno. Kapelan je zvan u Banju Luku u biskupiju na istragu i korenje, i nije se dugo zgrijao u Bosni. Poslali su ga u Ameriku, gdje su u gradovima poput Pittsburgha, s paklenim razvojem čeličana, već rasle kolonije našijenaca iz prvih generacija ekonomske emigracije. Tamo je bečki doktor teologije fra Ljudevit Lauš i skončao, nitko tačno ne zna kako. U Podmahali ljepotica je rodila nezakonitoga sina, čiji otac je ostao mahalski tabu, osim u najpovjerljivijim šaptanjima i aluzijama. Oženio se njome, i dijete prihvatio, mlad a obudovio trgovac. Sina, bistra i okretna, samosvjesna, dali su na škole. Izrastao je u veoma uspješnoga sarajevskoga službenika visoke klase i kasnijega zagrebačkog gospodina s bogatom mirovinom. Bio je naočit i čvrst čovjek, muškarac osobite ljepote i otmjenosti, koja ga nije napustila ni u dubokoj starosti. U zavičaj je dolazio rijetko, ali redovito, a njegovi sinovi gotovo nikad i nikako. Do smrti držao je, i plaćao da bude pomno njegovana, jednu bašču podalje od kuća, ogradu u prisoju, punu raznovrsnoga voća, odakle je pogled u smiraj dana lijep do bola. Govorilo se kako žudi da tu napravi kućicu i dođe umrijeti u njoj. Nije mu se ostvarilo.
Blog: www.lovrenovic.com