Ljubljana, slovenska metropola, možda je jedina na svijetu na svom središnjem trgu posjetitelje ne dočekuje s vojskovođama na konjima, već s veličanstvenim spomenikom najvećeg slovenskog pjesnika Franceta Prešerna i muze Euterpe. Tu ljepotu primjećujem na svim trgovima i ulicama, na Tromostovju, u crkvama i kazalištima, a ponajviše u zgradi Narodne i univerzitetske knjižnice.
Ali ta ljepota ne podudara se s mojom nutrinom. Živim u stalnom protivljenju sa sobom i životnim okolnostima. Jesam li se doista svjesno odlučio za svećenički i misionarski poziv? Ili je posrijedi osjećajna vezanost uz drevnu tradiciju zagorskih seljaka koji u svećeniku još uvijek gledaju najčasnijeg predstavnika vlastelinskog soja? Time bi se doduše mogao opravdati odlazak u dječačko sjemenište.
Nakon sjemeništa i završene crkvene gimnazije morao sam na odsluženje vojnog roka. Poslali su me u makedonsku prijestolnicu Skopje, gdje sam kao pripadnik jugoslavenskog topništva bio ošišan na “nulericu”, a onda prepušten komunističkim žrecima u kasarni “Maršal Tito”. Prvih pet mjeseci trajala je vojnička obuka, za nas „popove“ pojačana dodatnim satima „moralno-političkog vaspitanja“. Trebalo se priviknuti na mnoge neočekivane udarce, kao što je na primjer grupno tuširanje i pokazivanje penisa, podsmjehivanje ljudskoj sramežljivosti, psovanje Marije i Isusa, izrugivanje vjerskih obreda. Mojim izlascima i kretanju po gradu bila je namijenjena stalna nevidljiva pratnja, kako bi „kapetan bezbednosti“ saznao zalazim li u crkvu ili ne. Za vrijeme vježbi na poligonu svaka bi kaljuža bila moja. I to u puzećem stavu. Najmanje dvaput tjedno poslije večere čekalo me pranje smrdljivih pisoara i čučavaca, a o noćnim požarstvima da i ne govorim. Bio sam apsolutni prvak u svih pet topničkih baterija kasarne ponad srednjovjekovne tvrđave Kale i crkvice Svetog Spasa. Požarstva su mi doduše dobro došla za čitanje knjiga, raspirivanje mašte i naslućivanje života koji obiluje zaljubljivanjima i osobnim sudjelovanjem u velikim zbivanjima. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruke, a najviše vojničku erotiku, Čik pogodi i ostalu štampu koju su vojnici najviše kupovali.
Potkraj vojnog roka, ohrabren neočekivanim posjetom i razgovorom s Antonom Stresom, mojim zemljakom iz sela podno Donačke gore, tada pariškim studentom koji je s još dvojicom kolega ljetne praznike provodio u Makedoniji, nastavio sam nedjeljom i praznikom odlaziti u kuću slovenskih sestara milosrdnica zaposlenih u gradskoj bolnici. Zadržavao bih se na ručku i razgovoru s dobroćudnim, posve sijedim i uvijek nasmijanim ispovjednikom. Godinama je taj slovenski misionar službovao u Smederevu, Uroševcu, Bitoli, Skopju, ali je istovremeno bio i dobro upoznat s događanjima u Sloveniji, a posebno je bio oduševljen ponovnim oživljavanjem Misijske družbe lazarista.
Na povratku iz vojske sredinom rujna 1968. zadržao sam se nekoliko sati u Beogradu. Na kolodvorskom kiosku kupio sam časopis za književnost Polja koji je jednom mjesečno izlazio u Novom Sadu i u njemu objavio prve pjesme pod pseudonimom Ljubo Taborčan. Naime, u vojsci sam povremeno pomišljao na studij književnosti, ali se naposljetku ipak odlučio za teologiju. Odluku ne mogu sebi zadovoljavajuće objasniti.
*****
Spoznaja života valovitim suprotstavljanjem nije nimalo ugodna. Valovi se nakon svakog sudara povećavaju. Predosjećam da mi je sudbina doista iskušenička: živjeti u stalnoj izazovnosti koju oblikuje sraz prokletog i svetog. Breme koje sam odabrao, iza kojeg bi trebala stajati čvrsta vjera, kao da je određeno da postane izvorom mojih oprečnosti.
Valovi, valovi gordi suprotnošću. Stijena je nezaobilazna. I što ako je rasprsnuće neizbježno? Osjećam sa strepnjom kako postajem izdajica u smislu obiteljske privrženosti, srednjoškolske dotjeranosti i kršćanske čedne poslušnosti. U takvim tmurnim mislima suočavam se s nepobitnom činjenicom da ću jednog dana, ustrajem li ovako kako sam počeo, morati polagati nužne zavjete i zakletvu. Zasad mi je jedini zavjet: biti iskren samom sebi!
*****
Pritište me nešto neodređeno i uporno što se iz svih kutaka mene skuplja u jednu točku i primiče svom neobuzdanom hipu: pjesma li je, čežnja li je, neposluh li je? Ne smijem se zavaravati. Tu sam, u bogosloviji, i želim unatoč svemu što me gdjekad potajnom opomenom opsjeda, da tu bude moje središnje mjesto. Hoću li, o Bože, kojemu se otisnuh vjerno služiti, hoće li moje srce biti spremno za volju te časne službe navući na sebe bodljikav srednjovjekovni oklop ove Logosom oplođene i dogmama učvršćene institucije?
Od nastavnih predmeta na fakultetu najradije slušam psihologiju i povijest filozofije profesora dr. Antona Trstenjaka te ontologiju i teodiceju profesora dr. Janeza Janžekoviča. Profesor Janžekovič naglašava da u sve možemo sumnjati, jedino ne možemo sumnjati u to da sumnjamo. Prema tome, želimo li se domoći izvjesnosti, moramo polaziti od sebe. Od sebe kao teocentrički usmjerenog čovjeka. Nipošto od čovjeka koji bi se zadovoljavao skupljanjem svetih sličica, već od čovjeka s individualnom, osobnom duhovnošću i promišljanjem. Od čovjeka koji je postojano i svojski svjestan mladosti, ljubavi, zajedništva, kršćanstva i svih ostalih vrednota.
Osobito je impresivan bio moj prvi susret s profesorom Trstenjakom, poznatim psihologom i grafologom, koji se netremice zagledao u moj indeks i moj rukopis, te me triput odmjerio svojim očima i zaskočio strjelovitim pitanjem: „Mislite li vi, mladi gospodine, da se doista nalazite na pravom putu svog zvanja?“ Odgovorio sam bez ikakvog krzmanja: „Naravno, drukčije ne bih bio ovdje!“
Na predavanja odlazim kao radoznalac kojeg zanimaju razna crkvena razdoblja sa svojim karakterističnim protuslovljima, rasprave koncilske, izmjenični usponi i padovi eclaesiae militans o kojoj do sada nisam imao nikakvih unaprijed stvorenih stavova ni predrasuda. Barem mislim da nisam imao.
*****
Dani se u bogosloviji podudaraju: buđenje u pola pet, od pet do šest razmatranje, zatim glavna misa, pa misa zahvalnica, i napokon doručak. Poslije doručka odlazimo u skupinama na predavanja iz Maistrove ulice na Poljansku cestu. Ručak obično završava s neopisivim grčevima kolegijalne plitkosti.
Čitavo poslijepodne previjam se od bolova neizrečenosti. Uzalud tražim lijek u ovoj zgradi gdje sve zaudara stoljećima i podrhtava nesigurnošću uzdaha. Podvojenost molitve i jave. Očajno prebacivanje s kreveta na stolicu, zalijećem se u prozor, ali me golo šipražje ispod njega još grublje onespokojava. Nastavljam mišjim, bezizlaznim trčkaranjem od ugla do ugla. Monolog nepoduprt niotkuda, čak ni škripom crvotočnog poda.
*****
Progonjen porukom jednog sna zapisujem ove redove. Jahao sam na starom kljusetu, dok je mlađe trčkaralo za nama. Neraspoložen, sav u iščekivanju. Odjednom ni makac dalje. Preda mnom ne bijaše nikoga, a ipak ostadoh nemoćan za najmanji pokret. Životinje su polako odmicale naprijed, zatim se u neshvatljivoj ekstazi pretvorile u visoke, starački pognute jablanove.
Ozbiljno mučen nerazmrsivom slikom, ništa ne mogu odgonetnuti. Tko su ti kojima trebam donijeti poruku Ničije prisutnosti? Mogu im samo posvjedočiti svojim nespokojnim srcem. Možda je ono malo mojeg u meni upravo zbog ljudskog žrtvovanja pribjeglo prirodi.
*****
Večeras nam je u gostima bio Edvard Kocbek, jedan od najvećih slovenskih pjesnika i kršćanskih mislilaca. Njegovo sićušno tijelo, visoko čelo, više bijela negoli sijeda kosa, a prije svega njegove čvrste rečenice, nabijene životnim iskustvima – sve je to ostavilo u meni utisak nezaboravnog susreta s prorokom. Govorio je o svojim iskustvima partizana i kršćanina, zasladivši na kraju zanimljiv razgovor zanosnim čitanjem svojih najnovijih pjesama. Uzvišenost susreta prožela me tako duboko da se nisam usudio javiti za riječ. Tek me po završetku književne večeri ravnatelj dr. Franc Rodé na hodniku predstavio velepoštovanom gostu kao pjesnika-početnika, na čemu mi je Kocbek čvrsto stisnuo ruku i rekao da su mi vrata njegova stana uvijek otvorena.
*****
Čeka li me u krilu Crkve, u misiji kojoj hrlim, zbiljski spiritualni život od kojeg mogu darivati drugima ili tek neka vješto uvježbana gluma koja će i mene samog ostaviti prosjački neutaženim? Zašto mi mnogi od ovih tu oko mene svakodnevno daju povoda upravo za takve misli i strahovanja? Je li gluma pravilo ili izuzetak? Je li gluma samo nužni danak istini?
Sličim pretjerano nadutom balonu čije rasprsnuće je neminovno, a praznina nadutosti porazna. Na pauzi između predavanja kupio sam u obližnjoj knjižari najnoviji broj časopisa za poeziju i mišljenje. Već me duže vrijeme muči pitanje kako s ograničenim riječima, odnosno s konkretnom poezijom, izraziti jednokratno, neponovljivo osobno doživljavanje Isusa kao Logosa. Možda se konkretna poezija zbog iskvarene savjesti čovječanstva našla u očajnom stanju, u lutanju s transparentima besmisla? Zagovaratelji te poezije, nepouzdano zaljubljeni u sebe, počeli su osnivati razne organizacije i brojne klubove po cijelom svijetu. Čini mi se da širokim putem hitaju životom proigrane kreature, uništavatelji koji niječu temeljnu osobinu umjetničke riječi: prokletstvo i blagoslov stvaranja. Ta spoznaja ohrabruje me da nastavim strmim putem, da u satima neprekinute šutnje aktiviram svoju unutrašnjost traženjem riječi i zapisivanjem svega čudesnog što uzburkava moj mir i sabranost.
Pišem na hrvatskom i slovenskom jeziku, u što slobodnijoj formi, bez interpunkcijskih znakova i velikih početnih slova. Svaki stih mora biti samostalan i zaprepašćujući, a svi zajedno trebaju izražavati jedincatu i neponovljivu pjesmu autorova doživljavanja.
*****
U poslijepodnevnim satima odnio sam svoje hrvatske i slovenske pjesme na ogled Edvardu Kocbeku. Više od pola sata dvoumio sam se u Veselovoj ulici da li da uđem ili ne. Dva puta približih se vratima pjesnikova stana i ne usudih se pritisnuti na zvonce. Tek kod trećeg pokušaja smogao sam hrabrosti i pritisnuo. Vrata mi otvori sam pjesnik, tako ljubazno kao da je jedino mene čekao. Sjedili smo za niskim stolom u njegovu kabinetu, u kojem dobru trećinu zauzima polukružni radni stol prenatrpan papirima, novinama, revijama i knjigama. Kad je čuo da sam rođen u Hrvatskom zagorju, na samoj granici između Hrvatske i Slovenije, počeo je pričati o svom prognanstvu i službi u Varaždinu i Bjelovaru, gdje je prije Drugog svjetskog rata predavao na tamošnjim gimnazijama. Hrvatsko zagorje ne poznaje baš najbolje, priznao je, ali to ne znači da ne voli Zagorce, nasmijao se i u šali dodao kako je samo po sebi razumljivo zašto se njegov zemljak Stanko Vraz pridružio hrvatskim preporoditeljima i pjevao svoje Đulabije Ljubici iz Samobora. Ljubazna supruga Zdravka podvorila nas je kavom i kolačima. Vjerojatno je primijetila crvenilo na mom licu te me majčinskim osmijehom osnažila. Podrhtavajućim glasom zamolio sam pjesnika da pročita moje pjesničke prvence. Uzeo je rukopise, odložio ih na radni stol i obećao da će ih možda već sutradan pročitati, ali bilo bi najbolje da ga posjetim za osam dana.
*****
Na povratku s predavanja otišao sam u središte grada, stidljivo se prikradajući hotelu „Slon“ i robnoj kući „Nama“, gdje sam nakratko zastao, neprimijećen u vrevi prolaznika, te piljio put velikih staklenih prozora iza kojih su se nazirale stasite plavuše i ljupke crnke, poslovno uskomešane pred kupcima. Ništa mi drugo nije trebalo do jednog dugog nujnog pogleda u zavodničko šarenilo maštovite potrošačke erotike. Djevojka bi se sagnula u hipu, a meni bi nehotice prostrujalo ošamućenom isposničkom glavom: gle, koliko je umiljatiji i privlačniji kroj ovih cvjetova-suknjica od staromodnog tugaljivog dizajna naših strogo zakopčanih i pri dnu djevičanski obrubljenih mantija o koje svakodnevno zapinju odsutni pogledi u rutinskoj žurbi između kapelice, blagovaonice i ustajale spavaće izbe.
Zar postati bezuvjetna igračka u promislima crkvenih dostojanstvenika? Sretan ukoliko podvrgnem svoju osobnost njihovoj? Moja sveta dužnost jest slijediti ispovjednu moć svjedočenja. U njoj se kristalizira sva ljepota, neokaljana ljubav i blizina umjetnosti.
*****
Odnosi s poglavarima postaju sve hladniji. Pa ipak, ostajem postojan u svom načinu samosvladavanja, premda bi reverenda na meni morala već od samih upozorenja podrhtavati. Najnoviji broj studentskog lista Tribuna najavljuje mi ozbiljnu mogućnost suradnje. Budući da sam pjesme poslao pod strogim pseudonimom, urednik za poeziju Franci Zagoričnik javio mi je na posljednjoj stranici lista da će ih rado objaviti, ali da bi prethodno ipak volio sa mnom razgovarati. I tako sam danas, nakon dva neuspjela pokušaja, konačno upao u uredništvo studentske Tribune. Za stolom je sjedila lutkolika sekretarica. Izmijenili smo nekoliko rečenica i nađoh se opet na ulici. Sve otuđeniji samotnik, sve goropadniji sebeizjelica. Vjerujem da bi život bio mnogo uzvišeniji kad ne bi zavisio o meni. Ovako je to moj život! Zagonetka koju se ne usuđujem odgonetnuti. Odgonetnem li je na njenom dnu, postat ću možda otpadnik, ovako ulazim u novi labirint. Hodao sam neko vrijeme Titovom ulicom, prožet novim doživljavanjem sebe i svijeta. Pronašao sam praznu klupu u parku ispred Trga revolucije i promatrao crkvu ljubljanskih sestara uršulinki u koju rado zalaze mnoge studentice i studenti.
Napokon sam dočekao Francija Zagoričnika, urednika za poeziju, koji me nakon ljubaznog upoznavanja opomenuo na dvije slabosti u pisanju: metafizičnost i pretjerano upotrebljavanje pridjeva. Shvatio sam da ni izdaleka ne posjedujem puninu pjesničkog doživljavanja. Posjedujem tek izobilje preopterećenosti, okove predodređenja, opasne ponore u prepoznavanju samog sebe.
Predvečer sam u polupraznoj kinodvorani pogledao Bergmanovu Šutnju, ispunjen porukom zrelog filma. Nije riječ o izvorima, niti o tragičnom pogubljenju. Aktualnost proizlazi iz same životnosti teme. Esterine ispovijedi postaju razumljive u Aninom poživinčenju. Ostajem zbunjen njenim smijehom na rubu kreveta, njenom zacereknutošću u očima. Strašno je pogriješiti u životnom otključavanju.
*****
Prisustvovao sam debati o suvremenoj slovenskoj poeziji. Otvorenim nastupom iznenadili su me Taras Kermauner i Niko Grafenauer. Noću sam dugo razmišljao, ludovao, grlio znojem uprljan jastuk. Bolesni svijet izluđenog čovjeka koji više nije sposoban proživjeti nijedne minute po svojo želji i bezbrižnosti.
Cijena istinitoga sazrijevanja pogubna je po čovjeka. Studij se sastoji od pukog mrcvarenja mozgovlja. Ne osuđujem sebe zbog nepromišljenog poigravanja. Svaki korak, čin, gesta, patnja, ludost – sve podliježe unutrašnjim zakonima. Crkveni način ispovijedanja u tamnom zakutku bogomolje čini mi se djetinjastim. Ne podnosim nikakvih tajna. To mi se u svakodnevnom ophođenju s ljudima često osvećuje.
*****
Prošlo je osam dana i danas sam opet krenuo u Veselovu ulicu. Više se nisam dvoumio pred ulaznim vratima. Edvard Kocbek me jednako ljubazno dočekao, što mi je dalo naslućivati da sam možda ipak položio pjesnički ispit zrelosti. Prije nego što je prešao na samu stvar, ispitivao me kakvo je stanje na Teološkom fakultetu, jesam li zadovoljan predavanjima, pričaju li nam profesori išta o novim teološkim pokretima, jesam li se doista odlučio postati misionarom negdje na Madagaskaru. Mirno je slušao moje prilično zbunjene odgovore, a potom se prijateljski osvrnuo na rukopis. Najprije se opravdavao kako nije dobar poznavatelj hrvatskog jezika, ali je pjesme unatoč tome vrlo pažljivo i polako čitao. Misli da su zrele za tiskanje. Zbunjuje ga jedino spoznaja da je pjesnik u meni potpuno suprotan studentu teologije. Pjesme su zapravo revolt mog životnog stanja, govore o mom unutarnjem nemiru i nesigurnosti. Stoga je jako znatiželjan kojim putem ću u životu nastaviti, u svakom slučaju, naglasio je, zbog takvog načina izražavanja, odnosno pjesničkog ispovijedanja, moram biti spreman na sukobljavanje s crkvenom strukturom, ali i sa svjetovnom vlašću.
*****
Kršćanin sam ukoliko uspijevam pronaći sebe, dati zrnu života – koje klija u meni – što dublji smisao, vlastitu cjelovitu vrijednost. Vrijednost koju valja živjeti. Ne smijem se skrivati iza tuđeg življenja i čačkajući po njegovim otpacima iznuđivati obrednim laskanjem od Boga neke sramne privilegije za sebe na “onom” svijetu, u “onom” nekom drugom elitnijem življenju nakon tjelesnog uskrsnuća. Ne krije li se u tome sva promašenost feudalno-žandarmerijske interpretacije misterija spasenja? Misterija degradiranog do mehanizma, do podjeljivanja “svete potvrde“ i dobivanja skupih poklona. Dovoljno je da si u dozrijevajućim godinama izabran u zbor “sinova božjih”. Ali jednom ćeš taj zbor prerasti, navodni znakovi će otpasti, ostat ćeš poražen prazninom autoritativnog zaluđivanja.
*****
U ljubljanskom dvotjedniku Naši razgledi objavljen je članak bogoslova Frančeka Križnika pod znakovitim naslovom Katolički nihilizam u nas. U njemu iznosi svoje gledanje na odnos kršćanstva prema suvremenoj kulturi. ”Samo ukoliko će kršćanska misao kao način i osmišljavanje egzistencije umjetnički autentično izražavati najdublje čovjekove probleme, ona će doprinositi zajedničkom kulturnom oplemenjivanju slovenskog čovjeka”. Iz članka se može jasno razabrati da je naviještanje Riječi u suvremenom svijetu povezano s osobom i njenom religioznom prisnošću, što me osobito obradovalo i do te mjere oduševilo da sam autoru posvetio pjesmu koju ću poslati uredniku studentske Tribune.
*****
Odsijeci svoju granu! Grana, život na grani. Grananje života. Nikakve nade ne polažem u ljubavne čvorove. Svoju glavu osjećam deseterostruko, u deset igličastih dijelova. Ne smijem se okrenuti, znajući da će me tupa bol čitavo poslijepodne barbarski mučiti.
Upropašteno zrelo sjeme.
Posve sam pri sebi, a ipak je u meni nešto meni tuđe, što su u moju glavu usadili marljivi vrtlari. Moj gen je blagoslovljen, ali genitalije su bezbožne. Studij teologije ne može mi biti mrzak, samo što ne mogu biti bogoslovom u tradicionalnoj skučenosti. Ne mogu se podrediti nijednoj strukturi. Biti svoja struktura!
Nakon odslušanih teoloških predavanja obično odem na Filozofski fakultet. Popijem kavu, pušim i promatram unaokolo. Za stolovima u bifeu prepoznajem slovenske avangardiste – Medved, Svetina, Rupel i drugi. Ne razgovaramo. Čemu gubiti vrijeme u sporednom zanesenjaštvu? Radije motrim djevojke pomodarski raskrečenih nogu koje se na to srećom ne obaziru. Imperativ erotike uzdrmao je gramatiku Očenaša u meni. Daleko ispred sebe osjećam izazovno poigravanje prednjeg čela. Divno je čovječje tijelo, smrt na koljenima. No butine su mnogo snažnije. Mistika tu poprima tjelesnost. Pale djevojke u svetačkoj rastvorenosti bedara. Vrhunac života. Užitak koji ne podnosi dužine vremena. Ni biološkog ni povijesnog. Užitak je izvan statistika, izvan povijesnosti. On je mitologija. Od njega do božanstva samo je jedan korak ili popodnevna šetnja koju sam pokušao pretočiti u kratku priču.
*****
Sve mi je odjednom postalo izazovno. Htio bih već jednom u bjesomučnom izazovu raščetvoriti svoje uzdrhtalo srce. Ali što ako u njemu nema ničeg? Ako sam ga izgubio? Podlegao ipak? Priznao poraz mladenačkih nadahnuća? Ili je nadahnuće još jedino čisto mjesto u mojoj krvi?
Pjesnikinja Svetlana Makarovič, za razliku od slovenskih avangardista i pomodnih stihotvoraca postojano traži sebe i dostojno pronalazi autentičan izraz unutar narodnog pjesništva. To je uistinu slovenska poezija, ispjevana neoporecivom slutnjom i dosljednom mukom suvremene žene koja se ne zadovoljava zaboravom vremena i ne pribjegava nemoćnim osjećajima. Dovoljno je obratiti pažnju na ključne metafore u pojedinim pjesmama, npr. pelin, pelin-žena, crni mlinar, zmijske suđenice, vučje jagode i dr., pa da se uvidi koliko je pjesnikinja jedinstvena i originalna, asocijativno razigrana te istodobno strogo odmjerena. Tematika njenih pjesama uglavnom je egzistencijalno uvjetovana. Odnosi se prije svega na individualnu mogućnost prepoznavanja i prinošenja sebe-žrtve uz popratnu šutnju ili probuđenost životinjskog i biljnog svijeta.
*****
Tišina Univerzitetske čitaonice pruža mi najtoplije utočište poslije javnih ukora. Mojoj duši odgovara prigušeno zvrndanje telefona na povišenom pultu nasred čitaonice. Osjećajem blaženstva ispunjava me bljesak naočala na uvrnutom nosu gospođe Agate, knjižničarke koja predano bdije nad povremenim i stalnim čitačima.
Crkveni ljudi mogu me donekle shvatiti i – namjerno – pogrješno prosuditi. Temeljito naslućujem da je negdje kod Ovčjih vrata ribnjak koji se hebrejski zove Bethezda i koji ima pet trjemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnih: slijepih, hromih i uzetih, koji su čekali da izbije voda. Ali nema anđela, voda ne izbija, voda je ustajalo posvećena, posvećeno zaudara iz crkvenih škropionica.
Posvećenost crkvenog života zbunjivala me već kao gimnazijalca. Za vrijeme ljetnih praznika između trećeg i četvrtog razreda gorljivo sam tražio odgovore na pitanja kako nam to sakramenti ili svete tajne – krštenje, krizma, misno slavlje, ispovijed, svećenički red i ženidba – posreduju nevidljivu milost Isusa Krista. Mislio sam da će mi u tome rado pomoći župnik iz susjedne župe koji me neobično volio i redovno mi davao novčanu pomoć. Zatekoh ga u župnom uredu kako zaključava netom izbrojenu milostinju. Svake prve nedjelje u mjesecu skuplja se po crkvama novac za bogoslove, govorio je i zadovoljno poskakivao oko mene.
A onda me u nekom meni neshvatljivom zanosu snažno zagrlio i počeo škakljati. Predložio je da nešto pojedemo i popijemo. Donio je iz kuhinje narezanog pršuta i litru crnog vina. Bio je očito dobro raspoložen, premda se u tom raspoloženju krilo nešto nesagledivo, obredno začarano. Njegovo poskakivanje oko mojih koljena bivalo je sve drskije. Nakon pršuta i popijenog vina uslijedio je zagrljaj u stilu životinjskog izgrizanja. Palačom župnog dvora prolomio se sablastan smijeh. Umjesto duhovnog razgovora razvila se tjelesna borba. Službenik oltara pretvorio se u strašnu čeljust pred kojom sam ostao uplašen i nemoćan. Izgrizao me po vratu. Tri, četiri ugriza ostavila su crvene tragove. Prokleo bih tu neman pred sobom, ali mi blizina božjeg pomazanika to nije dozvoljavala. Morao sam izdržati do kraja. Oprostiti se napola uvrijeđen i pijano zahvalan.
Na povratku kući triput sam opipao vrat, odostraga i sprijeda. Dakle, isisao mi je krv, pomazani sisavac mladenačke neodlučnosti! Trebao sam ga udariti, nogom u koljeno ili rukom u rebra. U krajnjoj sili pljunuti mu u lice… tri, četiri… četiri požudno modre masnice visoko na vratu. Jednom i nikad više!
Neoprostivo ljut na seoskog župnika sljedećeg sam jutra rano ustao iz kreveta. Znao sam da su masnice itekako vidljive i da ih u ljetnoj vrućini ne mogu sakriti dolčevitom. Sav u strahu čekao sam kad će otac proviriti u sobicu i poluglasno me zamoliti da mu pomognem kositi djetelinu. Čekao i dočekao. Uzeo sam kosu i pošao zajedno s ocem na njivu ispod kuće. Na očevo pitanje gdje sam se jučer popodne zadržavao odgovorio sam polušaljivo da sam bio na večernjem blagoslovu. Otac je zadovoljno kosio, ništa ne primjećujući na meni. No, nakon prvih brazda pokošene djeteline trebalo se okrijepiti rakijom. I dok mi je nudio bocu s rakijom, vidio sam kako se u njegovim očima jasno odražavaju sve četiri masnice. Oborio sam oči i zanijemio, očekujući njegovu osudu. Ali otac se isprva samo gnjevno nasmiješio. Rukom me očinski pomilovao po vratu i seljački odrješito rekao:
– Zar ti nisam stalno ponavljao da izbjegavaš tog župnika, starog pokvarenjaka. Mislio sam da si dovoljno star i da ti ne treba baš sve doslovce utuviti u glavu. Sada si se konačno uvjerio u njegovu pokvarenost. Svake večeri dovodi u svoj župni dvor dečke i dečkiće, vjernike i ateiste, koje najprije dobro nahrani i napoji da bi se zatim mogao nad njima iživljavati. Stoga nije nimalo čudno što mu u crkvu dolazi sve manje mladeži. Takvi svećenici naprave Crkvi više štete od svih ateista. Bolje da nikad nisi stupio na tu stazu!
Očeve riječi dugo su i prijekorno odzvanjale u sparnim popodnevima ljetnih mjeseci. Dok se trava kosila i ljeto primicalo kraju, sve ljuće me pogađala ogorčenost mog roditelja – tog zagorskog seljaka, dobre ovčice čiji preci stoljećima prolijevahu krv pod crkvenim stijegom, a evo kakvim se ruglom službenik oltara odužuje svom stadu za ukazano mu povjerenje. Nisu li upravo ti dugi ljetni dani s mirisom pokošene trave i gnjevno-sjetan očev glas ono što je zacrtalo neki novi pravac budućeg bijega?!
*****
Pročitao sam intervju s pjesnikom Venom Tauferom. On svojim načinom pisanja nastoji poeziju radikalno osloboditi od tradicionalne opterećenosti i romantičke uzvišenosti. U ovom prezasićenom vremenu, vremenu reklama, tehničkog obmanjivanja i političkog podrhtavanja, pjesniku preostaje jedina mogućnost jezika. Pjesništvo je mukotrpna borba s jezikom. Pjesnik je neumorni tragatelj za stvaralački izazovnim riječima, tragatelj koji ne smije posustati, jer upravo se u toj borbi s jezikom očituje sva istinitost i opravdanost njegova poslanja. On ne posjeduje istinitost, ali ga napisana pjesma oslobađa za istinitost. Stoga pristup takvoj poeziji zahtijeva ponajprije dobro poznavanje jezika.
*****
U poslijepodnevnim satima krenuo sam na šetnju, Miklošičevom ulicom do hotela Union, zatim Nazorovom, zadržao se ispred kioska na raskrižju Nazorove i Titove, te produžio do studentima omiljene slastičarnice. Na prozorskom staklu ugledao sam primamljivu reklamu filma koji će se uskoro prikazivati u Ljubljani. U slastičarnici se nisam dugo zadržao, popio sam espresso s mlijekom, popušio nekoliko cigareta i vratio se u Maistrovu duboko uvjeren da mi nema mjesta kod redovnika, misionara lazarista.
Ljubljana možda jedina na svijetu
(Ljubljana, oktobar 1968. – juli 1970.)
Ljubljana, slovenska metropola, možda je jedina na svijetu na svom središnjem trgu posjetitelje ne dočekuje s vojskovođama na konjima, već s veličanstvenim spomenikom najvećeg slovenskog pjesnika Franceta Prešerna i muze Euterpe. Tu ljepotu primjećujem na svim trgovima i ulicama, na Tromostovju, u crkvama i kazalištima, a ponajviše u zgradi Narodne i univerzitetske knjižnice.
Ali ta ljepota ne podudara se s mojom nutrinom. Živim u stalnom protivljenju sa sobom i životnim okolnostima. Jesam li se doista svjesno odlučio za svećenički i misionarski poziv? Ili je posrijedi osjećajna vezanost uz drevnu tradiciju zagorskih seljaka koji u svećeniku još uvijek gledaju najčasnijeg predstavnika vlastelinskog soja? Time bi se doduše mogao opravdati odlazak u dječačko sjemenište.
Nakon sjemeništa i završene crkvene gimnazije morao sam na odsluženje vojnog roka. Poslali su me u makedonsku prijestolnicu Skopje, gdje sam kao pripadnik jugoslavenskog topništva bio ošišan na “nulericu”, a onda prepušten komunističkim žrecima u kasarni “Maršal Tito”. Prvih pet mjeseci trajala je vojnička obuka, za nas „popove“ pojačana dodatnim satima „moralno-političkog vaspitanja“. Trebalo se priviknuti na mnoge neočekivane udarce, kao što je na primjer grupno tuširanje i pokazivanje penisa, podsmjehivanje ljudskoj sramežljivosti, psovanje Marije i Isusa, izrugivanje vjerskih obreda. Mojim izlascima i kretanju po gradu bila je namijenjena stalna nevidljiva pratnja, kako bi „kapetan bezbednosti“ saznao zalazim li u crkvu ili ne. Za vrijeme vježbi na poligonu svaka bi kaljuža bila moja. I to u puzećem stavu. Najmanje dvaput tjedno poslije večere čekalo me pranje smrdljivih pisoara i čučavaca, a o noćnim požarstvima da i ne govorim. Bio sam apsolutni prvak u svih pet topničkih baterija kasarne ponad srednjovjekovne tvrđave Kale i crkvice Svetog Spasa. Požarstva su mi doduše dobro došla za čitanje knjiga, raspirivanje mašte i naslućivanje života koji obiluje zaljubljivanjima i osobnim sudjelovanjem u velikim zbivanjima. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruke, a najviše vojničku erotiku, Čik pogodi i ostalu štampu koju su vojnici najviše kupovali.
Potkraj vojnog roka, ohrabren neočekivanim posjetom i razgovorom s Antonom Stresom, mojim zemljakom iz sela podno Donačke gore, tada pariškim studentom koji je s još dvojicom kolega ljetne praznike provodio u Makedoniji, nastavio sam nedjeljom i praznikom odlaziti u kuću slovenskih sestara milosrdnica zaposlenih u gradskoj bolnici. Zadržavao bih se na ručku i razgovoru s dobroćudnim, posve sijedim i uvijek nasmijanim ispovjednikom. Godinama je taj slovenski misionar službovao u Smederevu, Uroševcu, Bitoli, Skopju, ali je istovremeno bio i dobro upoznat s događanjima u Sloveniji, a posebno je bio oduševljen ponovnim oživljavanjem Misijske družbe lazarista.
Na povratku iz vojske sredinom rujna 1968. zadržao sam se nekoliko sati u Beogradu. Na kolodvorskom kiosku kupio sam časopis za književnost Polja koji je jednom mjesečno izlazio u Novom Sadu i u njemu objavio prve pjesme pod pseudonimom Ljubo Taborčan. Naime, u vojsci sam povremeno pomišljao na studij književnosti, ali se naposljetku ipak odlučio za teologiju. Odluku ne mogu sebi zadovoljavajuće objasniti.
*****
Spoznaja života valovitim suprotstavljanjem nije nimalo ugodna. Valovi se nakon svakog sudara povećavaju. Predosjećam da mi je sudbina doista iskušenička: živjeti u stalnoj izazovnosti koju oblikuje sraz prokletog i svetog. Breme koje sam odabrao, iza kojeg bi trebala stajati čvrsta vjera, kao da je određeno da postane izvorom mojih oprečnosti.
Valovi, valovi gordi suprotnošću. Stijena je nezaobilazna. I što ako je rasprsnuće neizbježno? Osjećam sa strepnjom kako postajem izdajica u smislu obiteljske privrženosti, srednjoškolske dotjeranosti i kršćanske čedne poslušnosti. U takvim tmurnim mislima suočavam se s nepobitnom činjenicom da ću jednog dana, ustrajem li ovako kako sam počeo, morati polagati nužne zavjete i zakletvu. Zasad mi je jedini zavjet: biti iskren samom sebi!
*****
Pritište me nešto neodređeno i uporno što se iz svih kutaka mene skuplja u jednu točku i primiče svom neobuzdanom hipu: pjesma li je, čežnja li je, neposluh li je? Ne smijem se zavaravati. Tu sam, u bogosloviji, i želim unatoč svemu što me gdjekad potajnom opomenom opsjeda, da tu bude moje središnje mjesto. Hoću li, o Bože, kojemu se otisnuh vjerno služiti, hoće li moje srce biti spremno za volju te časne službe navući na sebe bodljikav srednjovjekovni oklop ove Logosom oplođene i dogmama učvršćene institucije?
Od nastavnih predmeta na fakultetu najradije slušam psihologiju i povijest filozofije profesora dr. Antona Trstenjaka te ontologiju i teodiceju profesora dr. Janeza Janžekoviča. Profesor Janžekovič naglašava da u sve možemo sumnjati, jedino ne možemo sumnjati u to da sumnjamo. Prema tome, želimo li se domoći izvjesnosti, moramo polaziti od sebe. Od sebe kao teocentrički usmjerenog čovjeka. Nipošto od čovjeka koji bi se zadovoljavao skupljanjem svetih sličica, već od čovjeka s individualnom, osobnom duhovnošću i promišljanjem. Od čovjeka koji je postojano i svojski svjestan mladosti, ljubavi, zajedništva, kršćanstva i svih ostalih vrednota.
Osobito je impresivan bio moj prvi susret s profesorom Trstenjakom, poznatim psihologom i grafologom, koji se netremice zagledao u moj indeks i moj rukopis, te me triput odmjerio svojim očima i zaskočio strjelovitim pitanjem: „Mislite li vi, mladi gospodine, da se doista nalazite na pravom putu svog zvanja?“ Odgovorio sam bez ikakvog krzmanja: „Naravno, drukčije ne bih bio ovdje!“
Na predavanja odlazim kao radoznalac kojeg zanimaju razna crkvena razdoblja sa svojim karakterističnim protuslovljima, rasprave koncilske, izmjenični usponi i padovi eclaesiae militans o kojoj do sada nisam imao nikakvih unaprijed stvorenih stavova ni predrasuda. Barem mislim da nisam imao.
*****
Dani se u bogosloviji podudaraju: buđenje u pola pet, od pet do šest razmatranje, zatim glavna misa, pa misa zahvalnica, i napokon doručak. Poslije doručka odlazimo u skupinama na predavanja iz Maistrove ulice na Poljansku cestu. Ručak obično završava s neopisivim grčevima kolegijalne plitkosti.
Čitavo poslijepodne previjam se od bolova neizrečenosti. Uzalud tražim lijek u ovoj zgradi gdje sve zaudara stoljećima i podrhtava nesigurnošću uzdaha. Podvojenost molitve i jave. Očajno prebacivanje s kreveta na stolicu, zalijećem se u prozor, ali me golo šipražje ispod njega još grublje onespokojava. Nastavljam mišjim, bezizlaznim trčkaranjem od ugla do ugla. Monolog nepoduprt niotkuda, čak ni škripom crvotočnog poda.
*****
Progonjen porukom jednog sna zapisujem ove redove. Jahao sam na starom kljusetu, dok je mlađe trčkaralo za nama. Neraspoložen, sav u iščekivanju. Odjednom ni makac dalje. Preda mnom ne bijaše nikoga, a ipak ostadoh nemoćan za najmanji pokret. Životinje su polako odmicale naprijed, zatim se u neshvatljivoj ekstazi pretvorile u visoke, starački pognute jablanove.
Ozbiljno mučen nerazmrsivom slikom, ništa ne mogu odgonetnuti. Tko su ti kojima trebam donijeti poruku Ničije prisutnosti? Mogu im samo posvjedočiti svojim nespokojnim srcem. Možda je ono malo mojeg u meni upravo zbog ljudskog žrtvovanja pribjeglo prirodi.
*****
Večeras nam je u gostima bio Edvard Kocbek, jedan od najvećih slovenskih pjesnika i kršćanskih mislilaca. Njegovo sićušno tijelo, visoko čelo, više bijela negoli sijeda kosa, a prije svega njegove čvrste rečenice, nabijene životnim iskustvima – sve je to ostavilo u meni utisak nezaboravnog susreta s prorokom. Govorio je o svojim iskustvima partizana i kršćanina, zasladivši na kraju zanimljiv razgovor zanosnim čitanjem svojih najnovijih pjesama. Uzvišenost susreta prožela me tako duboko da se nisam usudio javiti za riječ. Tek me po završetku književne večeri ravnatelj dr. Franc Rodé na hodniku predstavio velepoštovanom gostu kao pjesnika-početnika, na čemu mi je Kocbek čvrsto stisnuo ruku i rekao da su mi vrata njegova stana uvijek otvorena.
*****
Čeka li me u krilu Crkve, u misiji kojoj hrlim, zbiljski spiritualni život od kojeg mogu darivati drugima ili tek neka vješto uvježbana gluma koja će i mene samog ostaviti prosjački neutaženim? Zašto mi mnogi od ovih tu oko mene svakodnevno daju povoda upravo za takve misli i strahovanja? Je li gluma pravilo ili izuzetak? Je li gluma samo nužni danak istini?
Sličim pretjerano nadutom balonu čije rasprsnuće je neminovno, a praznina nadutosti porazna. Na pauzi između predavanja kupio sam u obližnjoj knjižari najnoviji broj časopisa za poeziju i mišljenje. Već me duže vrijeme muči pitanje kako s ograničenim riječima, odnosno s konkretnom poezijom, izraziti jednokratno, neponovljivo osobno doživljavanje Isusa kao Logosa. Možda se konkretna poezija zbog iskvarene savjesti čovječanstva našla u očajnom stanju, u lutanju s transparentima besmisla? Zagovaratelji te poezije, nepouzdano zaljubljeni u sebe, počeli su osnivati razne organizacije i brojne klubove po cijelom svijetu. Čini mi se da širokim putem hitaju životom proigrane kreature, uništavatelji koji niječu temeljnu osobinu umjetničke riječi: prokletstvo i blagoslov stvaranja. Ta spoznaja ohrabruje me da nastavim strmim putem, da u satima neprekinute šutnje aktiviram svoju unutrašnjost traženjem riječi i zapisivanjem svega čudesnog što uzburkava moj mir i sabranost.
Pišem na hrvatskom i slovenskom jeziku, u što slobodnijoj formi, bez interpunkcijskih znakova i velikih početnih slova. Svaki stih mora biti samostalan i zaprepašćujući, a svi zajedno trebaju izražavati jedincatu i neponovljivu pjesmu autorova doživljavanja.
*****
U poslijepodnevnim satima odnio sam svoje hrvatske i slovenske pjesme na ogled Edvardu Kocbeku. Više od pola sata dvoumio sam se u Veselovoj ulici da li da uđem ili ne. Dva puta približih se vratima pjesnikova stana i ne usudih se pritisnuti na zvonce. Tek kod trećeg pokušaja smogao sam hrabrosti i pritisnuo. Vrata mi otvori sam pjesnik, tako ljubazno kao da je jedino mene čekao. Sjedili smo za niskim stolom u njegovu kabinetu, u kojem dobru trećinu zauzima polukružni radni stol prenatrpan papirima, novinama, revijama i knjigama. Kad je čuo da sam rođen u Hrvatskom zagorju, na samoj granici između Hrvatske i Slovenije, počeo je pričati o svom prognanstvu i službi u Varaždinu i Bjelovaru, gdje je prije Drugog svjetskog rata predavao na tamošnjim gimnazijama. Hrvatsko zagorje ne poznaje baš najbolje, priznao je, ali to ne znači da ne voli Zagorce, nasmijao se i u šali dodao kako je samo po sebi razumljivo zašto se njegov zemljak Stanko Vraz pridružio hrvatskim preporoditeljima i pjevao svoje Đulabije Ljubici iz Samobora. Ljubazna supruga Zdravka podvorila nas je kavom i kolačima. Vjerojatno je primijetila crvenilo na mom licu te me majčinskim osmijehom osnažila. Podrhtavajućim glasom zamolio sam pjesnika da pročita moje pjesničke prvence. Uzeo je rukopise, odložio ih na radni stol i obećao da će ih možda već sutradan pročitati, ali bilo bi najbolje da ga posjetim za osam dana.
*****
Na povratku s predavanja otišao sam u središte grada, stidljivo se prikradajući hotelu „Slon“ i robnoj kući „Nama“, gdje sam nakratko zastao, neprimijećen u vrevi prolaznika, te piljio put velikih staklenih prozora iza kojih su se nazirale stasite plavuše i ljupke crnke, poslovno uskomešane pred kupcima. Ništa mi drugo nije trebalo do jednog dugog nujnog pogleda u zavodničko šarenilo maštovite potrošačke erotike. Djevojka bi se sagnula u hipu, a meni bi nehotice prostrujalo ošamućenom isposničkom glavom: gle, koliko je umiljatiji i privlačniji kroj ovih cvjetova-suknjica od staromodnog tugaljivog dizajna naših strogo zakopčanih i pri dnu djevičanski obrubljenih mantija o koje svakodnevno zapinju odsutni pogledi u rutinskoj žurbi između kapelice, blagovaonice i ustajale spavaće izbe.
Zar postati bezuvjetna igračka u promislima crkvenih dostojanstvenika? Sretan ukoliko podvrgnem svoju osobnost njihovoj? Moja sveta dužnost jest slijediti ispovjednu moć svjedočenja. U njoj se kristalizira sva ljepota, neokaljana ljubav i blizina umjetnosti.
*****
Odnosi s poglavarima postaju sve hladniji. Pa ipak, ostajem postojan u svom načinu samosvladavanja, premda bi reverenda na meni morala već od samih upozorenja podrhtavati. Najnoviji broj studentskog lista Tribuna najavljuje mi ozbiljnu mogućnost suradnje. Budući da sam pjesme poslao pod strogim pseudonimom, urednik za poeziju Franci Zagoričnik javio mi je na posljednjoj stranici lista da će ih rado objaviti, ali da bi prethodno ipak volio sa mnom razgovarati. I tako sam danas, nakon dva neuspjela pokušaja, konačno upao u uredništvo studentske Tribune. Za stolom je sjedila lutkolika sekretarica. Izmijenili smo nekoliko rečenica i nađoh se opet na ulici. Sve otuđeniji samotnik, sve goropadniji sebeizjelica. Vjerujem da bi život bio mnogo uzvišeniji kad ne bi zavisio o meni. Ovako je to moj život! Zagonetka koju se ne usuđujem odgonetnuti. Odgonetnem li je na njenom dnu, postat ću možda otpadnik, ovako ulazim u novi labirint. Hodao sam neko vrijeme Titovom ulicom, prožet novim doživljavanjem sebe i svijeta. Pronašao sam praznu klupu u parku ispred Trga revolucije i promatrao crkvu ljubljanskih sestara uršulinki u koju rado zalaze mnoge studentice i studenti.
Napokon sam dočekao Francija Zagoričnika, urednika za poeziju, koji me nakon ljubaznog upoznavanja opomenuo na dvije slabosti u pisanju: metafizičnost i pretjerano upotrebljavanje pridjeva. Shvatio sam da ni izdaleka ne posjedujem puninu pjesničkog doživljavanja. Posjedujem tek izobilje preopterećenosti, okove predodređenja, opasne ponore u prepoznavanju samog sebe.
Predvečer sam u polupraznoj kinodvorani pogledao Bergmanovu Šutnju, ispunjen porukom zrelog filma. Nije riječ o izvorima, niti o tragičnom pogubljenju. Aktualnost proizlazi iz same životnosti teme. Esterine ispovijedi postaju razumljive u Aninom poživinčenju. Ostajem zbunjen njenim smijehom na rubu kreveta, njenom zacereknutošću u očima. Strašno je pogriješiti u životnom otključavanju.
*****
Prisustvovao sam debati o suvremenoj slovenskoj poeziji. Otvorenim nastupom iznenadili su me Taras Kermauner i Niko Grafenauer. Noću sam dugo razmišljao, ludovao, grlio znojem uprljan jastuk. Bolesni svijet izluđenog čovjeka koji više nije sposoban proživjeti nijedne minute po svojo želji i bezbrižnosti.
Cijena istinitoga sazrijevanja pogubna je po čovjeka. Studij se sastoji od pukog mrcvarenja mozgovlja. Ne osuđujem sebe zbog nepromišljenog poigravanja. Svaki korak, čin, gesta, patnja, ludost – sve podliježe unutrašnjim zakonima. Crkveni način ispovijedanja u tamnom zakutku bogomolje čini mi se djetinjastim. Ne podnosim nikakvih tajna. To mi se u svakodnevnom ophođenju s ljudima često osvećuje.
*****
Prošlo je osam dana i danas sam opet krenuo u Veselovu ulicu. Više se nisam dvoumio pred ulaznim vratima. Edvard Kocbek me jednako ljubazno dočekao, što mi je dalo naslućivati da sam možda ipak položio pjesnički ispit zrelosti. Prije nego što je prešao na samu stvar, ispitivao me kakvo je stanje na Teološkom fakultetu, jesam li zadovoljan predavanjima, pričaju li nam profesori išta o novim teološkim pokretima, jesam li se doista odlučio postati misionarom negdje na Madagaskaru. Mirno je slušao moje prilično zbunjene odgovore, a potom se prijateljski osvrnuo na rukopis. Najprije se opravdavao kako nije dobar poznavatelj hrvatskog jezika, ali je pjesme unatoč tome vrlo pažljivo i polako čitao. Misli da su zrele za tiskanje. Zbunjuje ga jedino spoznaja da je pjesnik u meni potpuno suprotan studentu teologije. Pjesme su zapravo revolt mog životnog stanja, govore o mom unutarnjem nemiru i nesigurnosti. Stoga je jako znatiželjan kojim putem ću u životu nastaviti, u svakom slučaju, naglasio je, zbog takvog načina izražavanja, odnosno pjesničkog ispovijedanja, moram biti spreman na sukobljavanje s crkvenom strukturom, ali i sa svjetovnom vlašću.
*****
Kršćanin sam ukoliko uspijevam pronaći sebe, dati zrnu života – koje klija u meni – što dublji smisao, vlastitu cjelovitu vrijednost. Vrijednost koju valja živjeti. Ne smijem se skrivati iza tuđeg življenja i čačkajući po njegovim otpacima iznuđivati obrednim laskanjem od Boga neke sramne privilegije za sebe na “onom” svijetu, u “onom” nekom drugom elitnijem življenju nakon tjelesnog uskrsnuća. Ne krije li se u tome sva promašenost feudalno-žandarmerijske interpretacije misterija spasenja? Misterija degradiranog do mehanizma, do podjeljivanja “svete potvrde“ i dobivanja skupih poklona. Dovoljno je da si u dozrijevajućim godinama izabran u zbor “sinova božjih”. Ali jednom ćeš taj zbor prerasti, navodni znakovi će otpasti, ostat ćeš poražen prazninom autoritativnog zaluđivanja.
*****
U ljubljanskom dvotjedniku Naši razgledi objavljen je članak bogoslova Frančeka Križnika pod znakovitim naslovom Katolički nihilizam u nas. U njemu iznosi svoje gledanje na odnos kršćanstva prema suvremenoj kulturi. ”Samo ukoliko će kršćanska misao kao način i osmišljavanje egzistencije umjetnički autentično izražavati najdublje čovjekove probleme, ona će doprinositi zajedničkom kulturnom oplemenjivanju slovenskog čovjeka”. Iz članka se može jasno razabrati da je naviještanje Riječi u suvremenom svijetu povezano s osobom i njenom religioznom prisnošću, što me osobito obradovalo i do te mjere oduševilo da sam autoru posvetio pjesmu koju ću poslati uredniku studentske Tribune.
*****
Odsijeci svoju granu! Grana, život na grani. Grananje života. Nikakve nade ne polažem u ljubavne čvorove. Svoju glavu osjećam deseterostruko, u deset igličastih dijelova. Ne smijem se okrenuti, znajući da će me tupa bol čitavo poslijepodne barbarski mučiti.
Upropašteno zrelo sjeme.
Posve sam pri sebi, a ipak je u meni nešto meni tuđe, što su u moju glavu usadili marljivi vrtlari. Moj gen je blagoslovljen, ali genitalije su bezbožne. Studij teologije ne može mi biti mrzak, samo što ne mogu biti bogoslovom u tradicionalnoj skučenosti. Ne mogu se podrediti nijednoj strukturi. Biti svoja struktura!
Nakon odslušanih teoloških predavanja obično odem na Filozofski fakultet. Popijem kavu, pušim i promatram unaokolo. Za stolovima u bifeu prepoznajem slovenske avangardiste – Medved, Svetina, Rupel i drugi. Ne razgovaramo. Čemu gubiti vrijeme u sporednom zanesenjaštvu? Radije motrim djevojke pomodarski raskrečenih nogu koje se na to srećom ne obaziru. Imperativ erotike uzdrmao je gramatiku Očenaša u meni. Daleko ispred sebe osjećam izazovno poigravanje prednjeg čela. Divno je čovječje tijelo, smrt na koljenima. No butine su mnogo snažnije. Mistika tu poprima tjelesnost. Pale djevojke u svetačkoj rastvorenosti bedara. Vrhunac života. Užitak koji ne podnosi dužine vremena. Ni biološkog ni povijesnog. Užitak je izvan statistika, izvan povijesnosti. On je mitologija. Od njega do božanstva samo je jedan korak ili popodnevna šetnja koju sam pokušao pretočiti u kratku priču.
*****
Sve mi je odjednom postalo izazovno. Htio bih već jednom u bjesomučnom izazovu raščetvoriti svoje uzdrhtalo srce. Ali što ako u njemu nema ničeg? Ako sam ga izgubio? Podlegao ipak? Priznao poraz mladenačkih nadahnuća? Ili je nadahnuće još jedino čisto mjesto u mojoj krvi?
Pjesnikinja Svetlana Makarovič, za razliku od slovenskih avangardista i pomodnih stihotvoraca postojano traži sebe i dostojno pronalazi autentičan izraz unutar narodnog pjesništva. To je uistinu slovenska poezija, ispjevana neoporecivom slutnjom i dosljednom mukom suvremene žene koja se ne zadovoljava zaboravom vremena i ne pribjegava nemoćnim osjećajima. Dovoljno je obratiti pažnju na ključne metafore u pojedinim pjesmama, npr. pelin, pelin-žena, crni mlinar, zmijske suđenice, vučje jagode i dr., pa da se uvidi koliko je pjesnikinja jedinstvena i originalna, asocijativno razigrana te istodobno strogo odmjerena. Tematika njenih pjesama uglavnom je egzistencijalno uvjetovana. Odnosi se prije svega na individualnu mogućnost prepoznavanja i prinošenja sebe-žrtve uz popratnu šutnju ili probuđenost životinjskog i biljnog svijeta.
*****
Tišina Univerzitetske čitaonice pruža mi najtoplije utočište poslije javnih ukora. Mojoj duši odgovara prigušeno zvrndanje telefona na povišenom pultu nasred čitaonice. Osjećajem blaženstva ispunjava me bljesak naočala na uvrnutom nosu gospođe Agate, knjižničarke koja predano bdije nad povremenim i stalnim čitačima.
Crkveni ljudi mogu me donekle shvatiti i – namjerno – pogrješno prosuditi. Temeljito naslućujem da je negdje kod Ovčjih vrata ribnjak koji se hebrejski zove Bethezda i koji ima pet trjemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnih: slijepih, hromih i uzetih, koji su čekali da izbije voda. Ali nema anđela, voda ne izbija, voda je ustajalo posvećena, posvećeno zaudara iz crkvenih škropionica.
Posvećenost crkvenog života zbunjivala me već kao gimnazijalca. Za vrijeme ljetnih praznika između trećeg i četvrtog razreda gorljivo sam tražio odgovore na pitanja kako nam to sakramenti ili svete tajne – krštenje, krizma, misno slavlje, ispovijed, svećenički red i ženidba – posreduju nevidljivu milost Isusa Krista. Mislio sam da će mi u tome rado pomoći župnik iz susjedne župe koji me neobično volio i redovno mi davao novčanu pomoć. Zatekoh ga u župnom uredu kako zaključava netom izbrojenu milostinju. Svake prve nedjelje u mjesecu skuplja se po crkvama novac za bogoslove, govorio je i zadovoljno poskakivao oko mene.
A onda me u nekom meni neshvatljivom zanosu snažno zagrlio i počeo škakljati. Predložio je da nešto pojedemo i popijemo. Donio je iz kuhinje narezanog pršuta i litru crnog vina. Bio je očito dobro raspoložen, premda se u tom raspoloženju krilo nešto nesagledivo, obredno začarano. Njegovo poskakivanje oko mojih koljena bivalo je sve drskije. Nakon pršuta i popijenog vina uslijedio je zagrljaj u stilu životinjskog izgrizanja. Palačom župnog dvora prolomio se sablastan smijeh. Umjesto duhovnog razgovora razvila se tjelesna borba. Službenik oltara pretvorio se u strašnu čeljust pred kojom sam ostao uplašen i nemoćan. Izgrizao me po vratu. Tri, četiri ugriza ostavila su crvene tragove. Prokleo bih tu neman pred sobom, ali mi blizina božjeg pomazanika to nije dozvoljavala. Morao sam izdržati do kraja. Oprostiti se napola uvrijeđen i pijano zahvalan.
Na povratku kući triput sam opipao vrat, odostraga i sprijeda. Dakle, isisao mi je krv, pomazani sisavac mladenačke neodlučnosti! Trebao sam ga udariti, nogom u koljeno ili rukom u rebra. U krajnjoj sili pljunuti mu u lice… tri, četiri… četiri požudno modre masnice visoko na vratu. Jednom i nikad više!
Neoprostivo ljut na seoskog župnika sljedećeg sam jutra rano ustao iz kreveta. Znao sam da su masnice itekako vidljive i da ih u ljetnoj vrućini ne mogu sakriti dolčevitom. Sav u strahu čekao sam kad će otac proviriti u sobicu i poluglasno me zamoliti da mu pomognem kositi djetelinu. Čekao i dočekao. Uzeo sam kosu i pošao zajedno s ocem na njivu ispod kuće. Na očevo pitanje gdje sam se jučer popodne zadržavao odgovorio sam polušaljivo da sam bio na večernjem blagoslovu. Otac je zadovoljno kosio, ništa ne primjećujući na meni. No, nakon prvih brazda pokošene djeteline trebalo se okrijepiti rakijom. I dok mi je nudio bocu s rakijom, vidio sam kako se u njegovim očima jasno odražavaju sve četiri masnice. Oborio sam oči i zanijemio, očekujući njegovu osudu. Ali otac se isprva samo gnjevno nasmiješio. Rukom me očinski pomilovao po vratu i seljački odrješito rekao:
– Zar ti nisam stalno ponavljao da izbjegavaš tog župnika, starog pokvarenjaka. Mislio sam da si dovoljno star i da ti ne treba baš sve doslovce utuviti u glavu. Sada si se konačno uvjerio u njegovu pokvarenost. Svake večeri dovodi u svoj župni dvor dečke i dečkiće, vjernike i ateiste, koje najprije dobro nahrani i napoji da bi se zatim mogao nad njima iživljavati. Stoga nije nimalo čudno što mu u crkvu dolazi sve manje mladeži. Takvi svećenici naprave Crkvi više štete od svih ateista. Bolje da nikad nisi stupio na tu stazu!
Očeve riječi dugo su i prijekorno odzvanjale u sparnim popodnevima ljetnih mjeseci. Dok se trava kosila i ljeto primicalo kraju, sve ljuće me pogađala ogorčenost mog roditelja – tog zagorskog seljaka, dobre ovčice čiji preci stoljećima prolijevahu krv pod crkvenim stijegom, a evo kakvim se ruglom službenik oltara odužuje svom stadu za ukazano mu povjerenje. Nisu li upravo ti dugi ljetni dani s mirisom pokošene trave i gnjevno-sjetan očev glas ono što je zacrtalo neki novi pravac budućeg bijega?!
*****
Pročitao sam intervju s pjesnikom Venom Tauferom. On svojim načinom pisanja nastoji poeziju radikalno osloboditi od tradicionalne opterećenosti i romantičke uzvišenosti. U ovom prezasićenom vremenu, vremenu reklama, tehničkog obmanjivanja i političkog podrhtavanja, pjesniku preostaje jedina mogućnost jezika. Pjesništvo je mukotrpna borba s jezikom. Pjesnik je neumorni tragatelj za stvaralački izazovnim riječima, tragatelj koji ne smije posustati, jer upravo se u toj borbi s jezikom očituje sva istinitost i opravdanost njegova poslanja. On ne posjeduje istinitost, ali ga napisana pjesma oslobađa za istinitost. Stoga pristup takvoj poeziji zahtijeva ponajprije dobro poznavanje jezika.
*****
U poslijepodnevnim satima krenuo sam na šetnju, Miklošičevom ulicom do hotela Union, zatim Nazorovom, zadržao se ispred kioska na raskrižju Nazorove i Titove, te produžio do studentima omiljene slastičarnice. Na prozorskom staklu ugledao sam primamljivu reklamu filma koji će se uskoro prikazivati u Ljubljani. U slastičarnici se nisam dugo zadržao, popio sam espresso s mlijekom, popušio nekoliko cigareta i vratio se u Maistrovu duboko uvjeren da mi nema mjesta kod redovnika, misionara lazarista.