Gradić na dvije rijeke je sav tvoj svijet i ne vidiš se trajno van njega ni u kakvom kontekstu. Šesnaest ti je godina i konteksti su ti ustvari beznačajni. Ljeto je, sredina osamdesetih, „na nož“ otvoreni prozori u sobama koje gledaju na Unu, otvorena i balkonska vrata na drugoj strani stana ne bi li se napravilo malo propuha. Svejedno je vruće u stanu. Izvana dolazi zvuk motora na lađi koja siječe Unu uzvodno, Tomos 4 ili 4.5, nema drugih na Uni u to vrijeme. Još su prijepodnevni sati, još ti se ne ide na kupanje. Već si prošetao kroz grad, kupio u robnoj kruh i mlijeko, starom na kiosku nišku Drinu ili plavi Ronhill, Oslobođenje i Sportske novosti, potom doručkovao dvije šnite bijelog kruha namazane eurokremom uz čašu Kraš Expressa. Sada si sam u stanu, praviš sebi kafu i iz svoje ladice vadiš cigaretu koju si kradom izvukao iz načete kutije Ronhilla dok se stari brijao. Cigaretu si sakrio u omot Frizbi čokolade pored posljednjeg komadića koji si ostavio za poslije ručka. Listaš Oslobođenje, slušaš kasetu: Azra – Ravno do dna, srčeš kafu, duboko uvlačiš dim cigarete i osjećaš se odraslim. Onda gledaš Gustava na tv, pa plivanje, Olimpijada je, ćelavi Matt Biondi pobjeđuje i želiš plivati kao on. Oblačiš kupaće i izlaziš iz stana, trčiš niz stepenice s drugog sprata, izlaziš iz zgrade, Ograde 34/2 – dobro bi izgledalo kao tetovaža na desnoj nadlaktici: Ograde 34/2, bez daljnjeg pojašnjenja – i nakon prepješačenih dvadesetak metara već si nad Unom. Silaziš niz improvizovane stepenice na keju i ulaziš u hladnu vodu. Još nema nikoga na plaži, ni sa ove ni sa one strane Une. Jedino je Hameda malo niže, pušta na plovak i vadi omanje plotice jednu za drugom. Nikad ti nije bilo jasno kako mu to tako lako ide; nekad bi otišao na isto mjesto čim bi Hameda otišao kući, puštao na plovak podešen na istu dubinu kao i njegov, na kruh kao i on kad je Una bistra, na glistu kad je mutna, i ništa ni da dirne. Možda koja zekica. Elem, ulaziš u hladnu zelenu rijeku i plivaš ka drugoj obali, kraul, zamišljaš da si Biondi. Preplivaš, malo odmoriš na drugoj strani, pa opet plivaš nazad. Malo odmoriš i opet na drugu stranu, i tako nekoliko puta. Onda kući prijatno zategnutih mišića kroz koje kola uzburkana krv šesnaestogodišnjaka. Stan već miriše na mamine makarone sa ćufticama. Jedeš slasno, bez suvišnih primisli o unesenim kalorijama koje će te kasnije mučiti. Koliko god da pojedeš, ostaješ jednako tanak. A tako bi želio dodati malo mase i mišića, ali ne ide, džaba silni sklekovi, džaba proteini koje trpaš u sebe kroz mlijeko i jaja od kojih ti je kasnije muka, ne ide. Onda liježeš na stari dvosjed na balkonu i čitaš Zagora ili Mister No-a čiji pajper u Manausu opet ne pali dok ga Mister No ne šutne, nakon toga i par psovki koje u stripu izgledaju kao *#@)(*&^$#@ avion pali i Mister No ulazi u svoj jogunasti pajper i polijeće put novih avantura po amazonskim prašumama. Onda opet na Unu, na pijesak ili Kapetanović, ili bos po vrelom asfaltu skakućeš do stadiona pa se odatle s rajom spuštaš do Ade, pa predveče na basket. O umoru ne razmišljaš jer ga još uvijek i ne osjećaš, ni zbir jutarnje šetnje, plivanja, trčanja po košarkaškom igralištu i večernje šetnje koja slijedi ne izazivaju umor. Potom kući, brzinsko tuširanje, ili još jedno kupanje na Uni, presvlačenje, pa u grad. Beskrajni krugovi novskim korzom i stidljivo ‘ispod oka’ gledanje curica koje ti se sviđaju dok glumiš nezainteresovanost obično su presijecani ćevapima, kod Maksa najčešće, ili kod Agana, velika s duplom lepinjom, a onda trčiš s rajom do hotelske pivnice dok je ukus natopljene lepinje i ćevapa još u ustima da ih zalijete točenim pivom. Kad je falilo para, ili kad bi vam ćevapi naumpali prekasno, znalo se otići i na stanicu na natopljenu lepinju sa ajvarom ili u pekaru na vruće kifle. Elem, sada ste u pivnici i pred vama su pune krigle Nektara i tinejdžerski je svijet u ekvilibrijumu. Nekada si u ovoj pivnici znao popiti i produženu kolu, kolu razrijeđenu s kiselom, jer je bila jeftina i količinski veća, piće neukusno i bljutavo koje teško da bi iko uspio uvaliti današnjoj mlađariji. Potom slušate muziku na terasi hotela, Eagles i Hotel California, zatim Čorba i Kada padne noć; nema više para za piće jer je sve potrošeno na ćevape i pivo i u neka doba vam padne na pamet noćno kupanje. Silazite na Kapetanovića plažu, skačete u vodu, preplivavate na pijesak. Sve po noći izgleda drugačije, nekako mistično, poremećene su proporcije svega što vidiš u mraku, Una djeluje još moćnije. Onda polako kući, svi već spavaju, uvlačiš se polako u krevet i zaspivaš prije nego ti glava dotakne jastuk. Ujutro ćeš opet u robnu po kruh i mlijeko, na kiosk po novine i cigare, pa na Unu, gdje bi drugo.
Ljeto u provinciji
Gradić na dvije rijeke je sav tvoj svijet i ne vidiš se trajno van njega ni u kakvom kontekstu. Šesnaest ti je godina i konteksti su ti ustvari beznačajni. Ljeto je, sredina osamdesetih, „na nož“ otvoreni prozori u sobama koje gledaju na Unu, otvorena i balkonska vrata na drugoj strani stana ne bi li se napravilo malo propuha. Svejedno je vruće u stanu. Izvana dolazi zvuk motora na lađi koja siječe Unu uzvodno, Tomos 4 ili 4.5, nema drugih na Uni u to vrijeme. Još su prijepodnevni sati, još ti se ne ide na kupanje. Već si prošetao kroz grad, kupio u robnoj kruh i mlijeko, starom na kiosku nišku Drinu ili plavi Ronhill, Oslobođenje i Sportske novosti, potom doručkovao dvije šnite bijelog kruha namazane eurokremom uz čašu Kraš Expressa. Sada si sam u stanu, praviš sebi kafu i iz svoje ladice vadiš cigaretu koju si kradom izvukao iz načete kutije Ronhilla dok se stari brijao. Cigaretu si sakrio u omot Frizbi čokolade pored posljednjeg komadića koji si ostavio za poslije ručka. Listaš Oslobođenje, slušaš kasetu: Azra – Ravno do dna, srčeš kafu, duboko uvlačiš dim cigarete i osjećaš se odraslim. Onda gledaš Gustava na tv, pa plivanje, Olimpijada je, ćelavi Matt Biondi pobjeđuje i želiš plivati kao on. Oblačiš kupaće i izlaziš iz stana, trčiš niz stepenice s drugog sprata, izlaziš iz zgrade, Ograde 34/2 – dobro bi izgledalo kao tetovaža na desnoj nadlaktici: Ograde 34/2, bez daljnjeg pojašnjenja – i nakon prepješačenih dvadesetak metara već si nad Unom. Silaziš niz improvizovane stepenice na keju i ulaziš u hladnu vodu. Još nema nikoga na plaži, ni sa ove ni sa one strane Une. Jedino je Hameda malo niže, pušta na plovak i vadi omanje plotice jednu za drugom. Nikad ti nije bilo jasno kako mu to tako lako ide; nekad bi otišao na isto mjesto čim bi Hameda otišao kući, puštao na plovak podešen na istu dubinu kao i njegov, na kruh kao i on kad je Una bistra, na glistu kad je mutna, i ništa ni da dirne. Možda koja zekica. Elem, ulaziš u hladnu zelenu rijeku i plivaš ka drugoj obali, kraul, zamišljaš da si Biondi. Preplivaš, malo odmoriš na drugoj strani, pa opet plivaš nazad. Malo odmoriš i opet na drugu stranu, i tako nekoliko puta. Onda kući prijatno zategnutih mišića kroz koje kola uzburkana krv šesnaestogodišnjaka. Stan već miriše na mamine makarone sa ćufticama. Jedeš slasno, bez suvišnih primisli o unesenim kalorijama koje će te kasnije mučiti. Koliko god da pojedeš, ostaješ jednako tanak. A tako bi želio dodati malo mase i mišića, ali ne ide, džaba silni sklekovi, džaba proteini koje trpaš u sebe kroz mlijeko i jaja od kojih ti je kasnije muka, ne ide. Onda liježeš na stari dvosjed na balkonu i čitaš Zagora ili Mister No-a čiji pajper u Manausu opet ne pali dok ga Mister No ne šutne, nakon toga i par psovki koje u stripu izgledaju kao *#@)(*&^$#@ avion pali i Mister No ulazi u svoj jogunasti pajper i polijeće put novih avantura po amazonskim prašumama. Onda opet na Unu, na pijesak ili Kapetanović, ili bos po vrelom asfaltu skakućeš do stadiona pa se odatle s rajom spuštaš do Ade, pa predveče na basket. O umoru ne razmišljaš jer ga još uvijek i ne osjećaš, ni zbir jutarnje šetnje, plivanja, trčanja po košarkaškom igralištu i večernje šetnje koja slijedi ne izazivaju umor. Potom kući, brzinsko tuširanje, ili još jedno kupanje na Uni, presvlačenje, pa u grad. Beskrajni krugovi novskim korzom i stidljivo ‘ispod oka’ gledanje curica koje ti se sviđaju dok glumiš nezainteresovanost obično su presijecani ćevapima, kod Maksa najčešće, ili kod Agana, velika s duplom lepinjom, a onda trčiš s rajom do hotelske pivnice dok je ukus natopljene lepinje i ćevapa još u ustima da ih zalijete točenim pivom. Kad je falilo para, ili kad bi vam ćevapi naumpali prekasno, znalo se otići i na stanicu na natopljenu lepinju sa ajvarom ili u pekaru na vruće kifle. Elem, sada ste u pivnici i pred vama su pune krigle Nektara i tinejdžerski je svijet u ekvilibrijumu. Nekada si u ovoj pivnici znao popiti i produženu kolu, kolu razrijeđenu s kiselom, jer je bila jeftina i količinski veća, piće neukusno i bljutavo koje teško da bi iko uspio uvaliti današnjoj mlađariji. Potom slušate muziku na terasi hotela, Eagles i Hotel California, zatim Čorba i Kada padne noć; nema više para za piće jer je sve potrošeno na ćevape i pivo i u neka doba vam padne na pamet noćno kupanje. Silazite na Kapetanovića plažu, skačete u vodu, preplivavate na pijesak. Sve po noći izgleda drugačije, nekako mistično, poremećene su proporcije svega što vidiš u mraku, Una djeluje još moćnije. Onda polako kući, svi već spavaju, uvlačiš se polako u krevet i zaspivaš prije nego ti glava dotakne jastuk. Ujutro ćeš opet u robnu po kruh i mlijeko, na kiosk po novine i cigare, pa na Unu, gdje bi drugo.