“Budi pod našim prozorima da te mogu viđet’… možeš ić’ samo do zelene zgrade… ‘vamo, s ove druge strane, možeš do po’ garaža i nemoj dalje!!“
Nena se povila u struku i svojim vitkim, koščatim kažiprstom maše mi ispred nosa dok se lift škripeći spušta u prizemlje. Stojimo jedna naspram druge u toj pokretnoj drvenoj kutiji, loše skrivajući zebnju.
Ona je svoju uvila u jetki, siktavi glas sedamdesetogodišnje žene iz Istočne Hercegovine, dok sam ja svoju udjenula negdje između čvrsto stisnutih usnica, uzdignute brade, istegnutog vrata, i širom otvorenih očiju četvorogodišnjeg djeteta.
Uzalud se nadam da će mi se osmjehnuti i pomilovati me po glavi. Ona me i dalje strogo probada svojim grahorastim očima i ne prestaje da vrti kažiprstom.
A kad tako gledam njenog sina, a svog tatu, on mi se uvijek nasmije i od kažiprsta i palca napravi krug prije no što mi dotakne obraze, prislanjajući mi, poput kakvog gizdavog monokla, svoj dlan prvo na jedno, a zatim i na drugo oko.
Onda od dragosti uzvikne:
“Okac moj!! Rodilo se!!“
Imam njegove nemirne crne oči i kad god se pogledam u ogledalo, jasno mi je zbog čega sam njegov Okac.
Ovaj drugi nadimak neobičnog, glagolskog oblika ne odražava nikakvu porodičnu sličnosti, niti tradiciju, već, upravo suprotno – neobične okolnosti mog rođenja.
Priča je to koja se često pripovijedala u toku večernjih sijela naše bliže i dalje rodbine, sve dok rat i izbjeglištvo nisu ukinuli ustaljenu praksu međusobnih kućnih posjeta.
Nedonošče sam. Rođena nakon svega šest i po mjeseci trudnoće koja je preuranjeno okončana jer se moja mama, kaže priča, dobro prepala čopora uličnih pasa koji se tog jutra iznenada stvorio pred njom, dok je pješačila do posla.
Čopor ju je okružio samo na par sekundi, jedan od pasa ju je kratko onjušio, a onda su svi mirno produžili dalje pustom gradskom ulicom.
Vječno u strahu od nekoga ili nečega, mama se jako uznemirila. Mora da je njen nemir i tada, kao i dan-danas, u meni pobudio instiktivnu želju da što prije uteknem od njenog straha od života. I tako sam, mimo prirodnih zakona, ili – kako ona voli da kaže: mimo svijet, u rano poslijepodne istoga dana iz njene utrobe, pobjegla u u život.
U Bolnici u Mostaru tada nije bilo inkubatora. Tu tehničku novotariju u godini moga rođenja posjedovalo je samo Porodilište u Sarajevu, a kako ni bolnička kola nisu imala grijanje, ljekarski konzilij odbio je preuzeti rizik mog tranporta preko prevoja Ivan na kojem se predhodne noći nahvatalo par centimetara prvog, novembarskog snijega.
Mirno su saopštili mom tati da svakako ne očekuju da ću preživjeti do jutra.
Tati je od cijele strke i panike pukao čir na želucu pa su i njega ubrzo smjestili na drugi sprat iste bolnice.
Kako sam ja uporno disala i kmečala i narednog jutra, moja sudbina je tada prepuštena daleko staloženijem maminom bratu. On je osoblju Porodilišta odlučno saopštio da ima novi Renault 8 i u njemu grijanje, pa će svoju sestru i njenu prije vremena rođenu bebu odvesti u Sarajevo na svoju odgovornost.
Nakon što su prestravljenu mamu ugurali na zadnje sjedište, jedna medicinska sestra predala joj u ruke kilo i pedeset grama tešku i 41 cm dugačku mene, umotanu od glave do pete u ogromnu balu vate, a jedan je medicinski tehničar pažljivo, ali odlučno zalupio vrata automobila.
Sestra i brat vozili su se više od sat vremena u potpunoj tišini.
Negdje na pola puta, nakon što su izašli iz Konjica i počeli se vijugavom cestom uspinjati prema planini Ivan, Renault 8 je mimo daidžine čelične volje i iskustva terenskog inženjera na održavanju puteva, počeo da proklizava na snijegom zametenoj cesti. Iz straha da ga ponovo neće uspjeti upaliti, odlučio je da, ipak, ne zaustavlja vozilo, već je samo preko ramena doviknuo sestri:
“De, provjeri diše li još to dijete… da se na prvom proširenju okrenem, da ne vozim džaba dalje, ako nema svrhe!”
Mama je zaustavila dah i pažljivo spustila svoje nosnice tik iznad mojih. Nakon par sekundi osluškivanja, uzbuđeno je uzviknula:
“Diše, diše… Vozi dalje!”
Naredna dva i po mjeseca, dok smo mama i ja boravile u sarajevskoj bolnici, rodbina i poznanici su zabrinuto vrtili glavama i jedni drugima govorili:
“Rodilo se od šest i po mjeseci pa je sad u inkubatoru u Sarajevu… curica je… e, sad… hoće li preživjet’ pitanje je!”
A čim smo se mama i ja konačno vratile kući u Mostar, i bliža i dalja rodbina je danima i noćima znatiželjno pohodila naš mali dvosobni stana da vidi “to nedonošče”.
I kad god bi me mama pažljivo prinijela u vidokrug nekog od posjetitelja, tata bi prateći nas pogledom, trijiumfalno uzviknuo:
“Evo ga, Rodilo se!!!”
Osim neobičnih nadimaka i porodičnih anegdota, u mojim sjećanjima iz ranog djetinjstva tako stoji i ovo:
Nena najprije otvara škripava drvena dvokrilna vrata, pa potom nadlakticom gura i ona teška metalna. Vuče me za ruku dok izlazi iz lifta. Onda je naglo pusti, i obuhvati tom istom rukom moje rame, dok mi kažiprstom druge ruke ponovo prijeteći vitla ispred nosa:
“Hajde, sad, igraj se sama sa djecom kad si toliko navalila! Ali samo dokle sam ti rekla i ni cenat’ više!!!”
Zebnja mi se razlijeva po grlu i želucu dok nesigurno, prvi put koračam napolje bez pratnje odraslih ukućana.
“I NEMOJ DA BI SLUČAJNO LJEPOTANA DIRALA!!!” – odjekuje prijeteći nenin glas stubištem, dok se vrata lifta zatvaraju za njom.
Neni sam danima, kako kaže, “probila glavu” molbama da me pusti samu napolje da se igram s djecom.
I sada, kada je to konačno i uradila, ja ne znam kud sa sobom. Strah me je da budem sama, a stid me je da nepozvana priđem drugoj djeci koja se igraju u dvorištu.
Prvih nekoliko minuta stojim zbunjeno pred ulazom u našu desetorospratnicu i pognute glave buljim u okruglu zlatnu dugmad na mom grimiznom somotnom kaputu.
Ispred zgrade se poprečno prostire niz garaža, iza kojih se uzdiže desetospratnica identična našoj, osim što je njen bočni prostor između spratova plav, a kod naše crven. U zaleđu garaža, na pola puta između crvenog i plavog solitera je zelena četverospratnica, sa kojom oba solitera dijele neasfalirano dvorište, podjednako pogodno i za igru i za parkiranje.
Od Ulica Stjepana Radića do Ulice Ante Zuanića, dvaju paralelnih saobraćajnica u ovom dijelu mostarkog urbanog naselja Strijelčevina, uporedo sa nizom garaža, proteže se uzak asfaltni put koji omogućava nesmetan prilaz vozilima do ovih zgrada.
Djeca iz plave i crvene zgrade se rijetko kreću tim putem. Što iz straha od vozila, što iz straha jednih od drugih.
Djeca iz plave drže se kruga koji s jedne strane dotiče trotoar Ulice Stjepana Radića, a s druge ide duž igrališta za mali fudbal i završava negdje kod kanti za smjeće poredanih nasuprot ulaza u garaže, na pola puta do crvene zgrade.
Djeca iz crvene zgrade takođe se kreću u krugu koji dobacuje samo do polovine garaža u pravcu plave zgrade, dok sa druge strane skaču i loptaju se sve do ruba Ulice Ante Zuanića kojoj zgrada i pripada.
Djeca iz zelene zgrade žele se igrati i sa onima iz plave, i sa onima iz crvene, ali su često zbog toga izložena šikaniranju, ucjenama i grubom udaljavanju iz zajedničke igre bilo crvenih, bilo plavih.
Koliko sam samo puta samo čula da djeca iz moje zgrade, djeci iz zelene kažu: “Ne igramo se više s tobom, jer se ti igraš i sa onima iz plave zgrade!”
Ili one iz plave kako viču odmahujući prezrivo put ovih iz zelene:
“Ne igramo se više s tobom! Idi k’o i juče pred crvenu zgradu pa se s njima igraj!”
Djeca iz plave i crvene zgrade se nikad ne igraju zajedno, osim kad se igraju rata.
Linija koja je u mom ranom djetinjstvu dijelila djecu iz plave i crvene zgrade nevidljiva je, čvrsta i nepromjenljiva, baš kao i ona koju će – svega jedan kilometar odavde i samo dvadeset i koju godinu kasnije – u bojama krvi i tla iscrtati vojnici Hrvatskog Vijeća Odbrane, s jedne i Armije Republike Bosne i Hercegovine, s druge strane jedinog mostarskog Bulevara.
Neometano od jedne do druge zgrade trči jedino Ljepotan.
Ja, zapravo, i čekam da ugledam Ljepotana kako trči asfaltnom stazom praćen buljukom djece iz plave zgrade. Onda i sva djeca iz naše zgrade, što su sad u malim grupama raštrkana svuda po dvorištu, potrče njemu u susret. To će onda biti idealna prilika da im se i ja pridružim. Druga će ga djeca dirati, a ja neću. Bojim ga se, ali uživam da ga gledam. Zato ću samo stajati i diviti mu se iz sigurne daljine, baš kao i do sad.
Propeta na fotelju i fiksirana zagrljajem čvrstih neninih ruku, promatrala sam sa prozora našeg stana na sedmom spratu, već mnogo puta tu istu scenu.
“Eno Ljepotana!” – rekla bih ja oduševljeno.
“Tobe jarabi, tobe estagfirullah. Paščetu dali ime Ljepotan i u stanu ga drže!“- na to bi rekla nena, koja je kao prava muslimanka, uvjerena da život sa psom u kući predstavlja grijeh.
“Nemaju djece pa im je taj ćuko sve!” – na to bi se odnekud iz dubine sobe o bračnom paru iz plave zgrade očitovala i moja mama.
Mama je uvjerena da smisao njenog i svakog drugog života u imanju djece. Stoga redovno glasno promišlja u čemu li ga oni koji ih nemaju, zapravo pronalaze.
“E, baš im je lijep, nalet ga bìlo!” – ponovo bi se oglasila nena, koja je kao samohrana majka petero maloljetne djece na selu proživjela većinu života. Zbog toga se iskreno i otvoreno divila samo domaćim životinjama. Nikada ljudima.
Ja bih za to vrijeme nijemo promatrala taj jedinstveni prizor: Ljepotan je već zastao i isplazio svoj veliki crveni jezik između jakih čeljusti koje mu se naziru ispod njuške. Veselo maše svojim raskošnim repom. Ne može dalje jer su mu djeca iz naše zgrade prepriječila put i miluju ga po grudima, vratu i ramenima. I djeca iz plave zgrade su ga konačno sustigla, pa sad glade njegova leđa i slabine. Sve to sa osmijehom sa strane promatraju Ljepotanov gazda ili gazdarica. Najčešće oboje. Sretni i nasmijani kao njihov ljubimac. Sretni kao sva djeca oko njega.
Ljepotan svu tu strku oko sebe mirno i stoički podnosi. Svaki dan predano pristupa svojoj mirnovoj, ujediniteljskoj misiji. Istrajan i odgovoran kao pravi Nijemac. Tačnije, njemački ovčar. Jedino biće potpuno nesvjesno razlike i granice između plave i zelene zgrade, kao i razlika i granica među malim i velikim ljudima.
On je jedino svjestan da su ljudi sve manji, što su veći.
Zato ih sve podjednako voli i toleriše.
*
Ljepotan je u Mostaru živio prije više od četrdeset godina. Djeca iz plave i crvene zgrade naglo su odrasla u tornadu rata koji im je prije više od polovine njihovog životnog vijeka, podijelio i rod, i rodni grad.
One koji su preživjeli sada dijeli bezbroj linija razgraničenja – gradskih, kantonalnih, entitetskih, državnih, kontinentalnih, morskih, oceanskih.
Trenutno ih sve od ostatka svijeta dijele i zidovi vlastite kuće ili stana, svejedno da li su u Mostaru, Sarajevu, Splitu, Leuwardenu, New Yorku, Pittsburghu ili Calgaryju.
U ovim danima corone, razmišljam o svemu i svačemu, pa tako i o djeci iz crvene i plave zgrade, i o smislu života.
A kada da razmišljam o smislu života, ako ne sada, dok kroz otvoren prozor svog sarajevskog stana slušam zvona crkve Svetog Josipa i glas mujezina Ali Pašine džamije kako iz potpuno praznih bogomolja pozivaju vjernike na molitvu?
“Onima sa djecom, sigurno je u vrijeme pandemije puno teže, nego nama koji ih nemamo. Oni se razumljivo plaše da će im corona odnijeti smisao života, a mi smo ga, ili pronašli u nečem drugom, ili davno izgubili nadu da ćemo ga ikad pronaći.”
Moje misli i tišinu ulice onda prekine tihi žamor i pucketanje po asfaltu. Nasmijem se jer dobro znam ko ide. Da sam na ulici, sigurno bi se prepala. Taj mi je strah urođen i živim sa njim već više od pedeset godina. Sad nestrpljivo čekam naš susret.
Čopor pasa lutalica siđe sa Gorice i svako veče oko devet sati po mom naselju obiđe počasni krug koji vodi ispod moga prozora. Samo jedan od njih priđe bliže prozoru da me onjuši, a onda mirno produže dalje niz pustu ulicu.
Priznajem da ne znam koji mu je smisao, ali znam koji mu je oblik. Život je krug i svaki je isti, a različit, zastrašujući, a lijep – baš kao Ljepotan!
Ljepotan
“Budi pod našim prozorima da te mogu viđet’… možeš ić’ samo do zelene zgrade… ‘vamo, s ove druge strane, možeš do po’ garaža i nemoj dalje!!“
Nena se povila u struku i svojim vitkim, koščatim kažiprstom maše mi ispred nosa dok se lift škripeći spušta u prizemlje. Stojimo jedna naspram druge u toj pokretnoj drvenoj kutiji, loše skrivajući zebnju.
Ona je svoju uvila u jetki, siktavi glas sedamdesetogodišnje žene iz Istočne Hercegovine, dok sam ja svoju udjenula negdje između čvrsto stisnutih usnica, uzdignute brade, istegnutog vrata, i širom otvorenih očiju četvorogodišnjeg djeteta.
Uzalud se nadam da će mi se osmjehnuti i pomilovati me po glavi. Ona me i dalje strogo probada svojim grahorastim očima i ne prestaje da vrti kažiprstom.
A kad tako gledam njenog sina, a svog tatu, on mi se uvijek nasmije i od kažiprsta i palca napravi krug prije no što mi dotakne obraze, prislanjajući mi, poput kakvog gizdavog monokla, svoj dlan prvo na jedno, a zatim i na drugo oko.
Onda od dragosti uzvikne:
“Okac moj!! Rodilo se!!“
Imam njegove nemirne crne oči i kad god se pogledam u ogledalo, jasno mi je zbog čega sam njegov Okac.
Ovaj drugi nadimak neobičnog, glagolskog oblika ne odražava nikakvu porodičnu sličnosti, niti tradiciju, već, upravo suprotno – neobične okolnosti mog rođenja.
Priča je to koja se često pripovijedala u toku večernjih sijela naše bliže i dalje rodbine, sve dok rat i izbjeglištvo nisu ukinuli ustaljenu praksu međusobnih kućnih posjeta.
Nedonošče sam. Rođena nakon svega šest i po mjeseci trudnoće koja je preuranjeno okončana jer se moja mama, kaže priča, dobro prepala čopora uličnih pasa koji se tog jutra iznenada stvorio pred njom, dok je pješačila do posla.
Čopor ju je okružio samo na par sekundi, jedan od pasa ju je kratko onjušio, a onda su svi mirno produžili dalje pustom gradskom ulicom.
Vječno u strahu od nekoga ili nečega, mama se jako uznemirila. Mora da je njen nemir i tada, kao i dan-danas, u meni pobudio instiktivnu želju da što prije uteknem od njenog straha od života. I tako sam, mimo prirodnih zakona, ili – kako ona voli da kaže: mimo svijet, u rano poslijepodne istoga dana iz njene utrobe, pobjegla u u život.
U Bolnici u Mostaru tada nije bilo inkubatora. Tu tehničku novotariju u godini moga rođenja posjedovalo je samo Porodilište u Sarajevu, a kako ni bolnička kola nisu imala grijanje, ljekarski konzilij odbio je preuzeti rizik mog tranporta preko prevoja Ivan na kojem se predhodne noći nahvatalo par centimetara prvog, novembarskog snijega.
Mirno su saopštili mom tati da svakako ne očekuju da ću preživjeti do jutra.
Tati je od cijele strke i panike pukao čir na želucu pa su i njega ubrzo smjestili na drugi sprat iste bolnice.
Kako sam ja uporno disala i kmečala i narednog jutra, moja sudbina je tada prepuštena daleko staloženijem maminom bratu. On je osoblju Porodilišta odlučno saopštio da ima novi Renault 8 i u njemu grijanje, pa će svoju sestru i njenu prije vremena rođenu bebu odvesti u Sarajevo na svoju odgovornost.
Nakon što su prestravljenu mamu ugurali na zadnje sjedište, jedna medicinska sestra predala joj u ruke kilo i pedeset grama tešku i 41 cm dugačku mene, umotanu od glave do pete u ogromnu balu vate, a jedan je medicinski tehničar pažljivo, ali odlučno zalupio vrata automobila.
Sestra i brat vozili su se više od sat vremena u potpunoj tišini.
Negdje na pola puta, nakon što su izašli iz Konjica i počeli se vijugavom cestom uspinjati prema planini Ivan, Renault 8 je mimo daidžine čelične volje i iskustva terenskog inženjera na održavanju puteva, počeo da proklizava na snijegom zametenoj cesti. Iz straha da ga ponovo neće uspjeti upaliti, odlučio je da, ipak, ne zaustavlja vozilo, već je samo preko ramena doviknuo sestri:
“De, provjeri diše li još to dijete… da se na prvom proširenju okrenem, da ne vozim džaba dalje, ako nema svrhe!”
Mama je zaustavila dah i pažljivo spustila svoje nosnice tik iznad mojih. Nakon par sekundi osluškivanja, uzbuđeno je uzviknula:
“Diše, diše… Vozi dalje!”
Naredna dva i po mjeseca, dok smo mama i ja boravile u sarajevskoj bolnici, rodbina i poznanici su zabrinuto vrtili glavama i jedni drugima govorili:
“Rodilo se od šest i po mjeseci pa je sad u inkubatoru u Sarajevu… curica je… e, sad… hoće li preživjet’ pitanje je!”
A čim smo se mama i ja konačno vratile kući u Mostar, i bliža i dalja rodbina je danima i noćima znatiželjno pohodila naš mali dvosobni stana da vidi “to nedonošče”.
I kad god bi me mama pažljivo prinijela u vidokrug nekog od posjetitelja, tata bi prateći nas pogledom, trijiumfalno uzviknuo:
“Evo ga, Rodilo se!!!”
Osim neobičnih nadimaka i porodičnih anegdota, u mojim sjećanjima iz ranog djetinjstva tako stoji i ovo:
Nena najprije otvara škripava drvena dvokrilna vrata, pa potom nadlakticom gura i ona teška metalna. Vuče me za ruku dok izlazi iz lifta. Onda je naglo pusti, i obuhvati tom istom rukom moje rame, dok mi kažiprstom druge ruke ponovo prijeteći vitla ispred nosa:
“Hajde, sad, igraj se sama sa djecom kad si toliko navalila! Ali samo dokle sam ti rekla i ni cenat’ više!!!”
Zebnja mi se razlijeva po grlu i želucu dok nesigurno, prvi put koračam napolje bez pratnje odraslih ukućana.
“I NEMOJ DA BI SLUČAJNO LJEPOTANA DIRALA!!!” – odjekuje prijeteći nenin glas stubištem, dok se vrata lifta zatvaraju za njom.
Neni sam danima, kako kaže, “probila glavu” molbama da me pusti samu napolje da se igram s djecom.
I sada, kada je to konačno i uradila, ja ne znam kud sa sobom. Strah me je da budem sama, a stid me je da nepozvana priđem drugoj djeci koja se igraju u dvorištu.
Prvih nekoliko minuta stojim zbunjeno pred ulazom u našu desetorospratnicu i pognute glave buljim u okruglu zlatnu dugmad na mom grimiznom somotnom kaputu.
Ispred zgrade se poprečno prostire niz garaža, iza kojih se uzdiže desetospratnica identična našoj, osim što je njen bočni prostor između spratova plav, a kod naše crven. U zaleđu garaža, na pola puta između crvenog i plavog solitera je zelena četverospratnica, sa kojom oba solitera dijele neasfalirano dvorište, podjednako pogodno i za igru i za parkiranje.
Od Ulica Stjepana Radića do Ulice Ante Zuanića, dvaju paralelnih saobraćajnica u ovom dijelu mostarkog urbanog naselja Strijelčevina, uporedo sa nizom garaža, proteže se uzak asfaltni put koji omogućava nesmetan prilaz vozilima do ovih zgrada.
Djeca iz plave i crvene zgrade se rijetko kreću tim putem. Što iz straha od vozila, što iz straha jednih od drugih.
Djeca iz plave drže se kruga koji s jedne strane dotiče trotoar Ulice Stjepana Radića, a s druge ide duž igrališta za mali fudbal i završava negdje kod kanti za smjeće poredanih nasuprot ulaza u garaže, na pola puta do crvene zgrade.
Djeca iz crvene zgrade takođe se kreću u krugu koji dobacuje samo do polovine garaža u pravcu plave zgrade, dok sa druge strane skaču i loptaju se sve do ruba Ulice Ante Zuanića kojoj zgrada i pripada.
Djeca iz zelene zgrade žele se igrati i sa onima iz plave, i sa onima iz crvene, ali su često zbog toga izložena šikaniranju, ucjenama i grubom udaljavanju iz zajedničke igre bilo crvenih, bilo plavih.
Koliko sam samo puta samo čula da djeca iz moje zgrade, djeci iz zelene kažu: “Ne igramo se više s tobom, jer se ti igraš i sa onima iz plave zgrade!”
Ili one iz plave kako viču odmahujući prezrivo put ovih iz zelene:
“Ne igramo se više s tobom! Idi k’o i juče pred crvenu zgradu pa se s njima igraj!”
Djeca iz plave i crvene zgrade se nikad ne igraju zajedno, osim kad se igraju rata.
Linija koja je u mom ranom djetinjstvu dijelila djecu iz plave i crvene zgrade nevidljiva je, čvrsta i nepromjenljiva, baš kao i ona koju će – svega jedan kilometar odavde i samo dvadeset i koju godinu kasnije – u bojama krvi i tla iscrtati vojnici Hrvatskog Vijeća Odbrane, s jedne i Armije Republike Bosne i Hercegovine, s druge strane jedinog mostarskog Bulevara.
Neometano od jedne do druge zgrade trči jedino Ljepotan.
Ja, zapravo, i čekam da ugledam Ljepotana kako trči asfaltnom stazom praćen buljukom djece iz plave zgrade. Onda i sva djeca iz naše zgrade, što su sad u malim grupama raštrkana svuda po dvorištu, potrče njemu u susret. To će onda biti idealna prilika da im se i ja pridružim. Druga će ga djeca dirati, a ja neću. Bojim ga se, ali uživam da ga gledam. Zato ću samo stajati i diviti mu se iz sigurne daljine, baš kao i do sad.
Propeta na fotelju i fiksirana zagrljajem čvrstih neninih ruku, promatrala sam sa prozora našeg stana na sedmom spratu, već mnogo puta tu istu scenu.
“Eno Ljepotana!” – rekla bih ja oduševljeno.
“Tobe jarabi, tobe estagfirullah. Paščetu dali ime Ljepotan i u stanu ga drže!“- na to bi rekla nena, koja je kao prava muslimanka, uvjerena da život sa psom u kući predstavlja grijeh.
“Nemaju djece pa im je taj ćuko sve!” – na to bi se odnekud iz dubine sobe o bračnom paru iz plave zgrade očitovala i moja mama.
Mama je uvjerena da smisao njenog i svakog drugog života u imanju djece. Stoga redovno glasno promišlja u čemu li ga oni koji ih nemaju, zapravo pronalaze.
“E, baš im je lijep, nalet ga bìlo!” – ponovo bi se oglasila nena, koja je kao samohrana majka petero maloljetne djece na selu proživjela većinu života. Zbog toga se iskreno i otvoreno divila samo domaćim životinjama. Nikada ljudima.
Ja bih za to vrijeme nijemo promatrala taj jedinstveni prizor: Ljepotan je već zastao i isplazio svoj veliki crveni jezik između jakih čeljusti koje mu se naziru ispod njuške. Veselo maše svojim raskošnim repom. Ne može dalje jer su mu djeca iz naše zgrade prepriječila put i miluju ga po grudima, vratu i ramenima. I djeca iz plave zgrade su ga konačno sustigla, pa sad glade njegova leđa i slabine. Sve to sa osmijehom sa strane promatraju Ljepotanov gazda ili gazdarica. Najčešće oboje. Sretni i nasmijani kao njihov ljubimac. Sretni kao sva djeca oko njega.
Ljepotan svu tu strku oko sebe mirno i stoički podnosi. Svaki dan predano pristupa svojoj mirnovoj, ujediniteljskoj misiji. Istrajan i odgovoran kao pravi Nijemac. Tačnije, njemački ovčar. Jedino biće potpuno nesvjesno razlike i granice između plave i zelene zgrade, kao i razlika i granica među malim i velikim ljudima.
On je jedino svjestan da su ljudi sve manji, što su veći.
Zato ih sve podjednako voli i toleriše.
*
Ljepotan je u Mostaru živio prije više od četrdeset godina. Djeca iz plave i crvene zgrade naglo su odrasla u tornadu rata koji im je prije više od polovine njihovog životnog vijeka, podijelio i rod, i rodni grad.
One koji su preživjeli sada dijeli bezbroj linija razgraničenja – gradskih, kantonalnih, entitetskih, državnih, kontinentalnih, morskih, oceanskih.
Trenutno ih sve od ostatka svijeta dijele i zidovi vlastite kuće ili stana, svejedno da li su u Mostaru, Sarajevu, Splitu, Leuwardenu, New Yorku, Pittsburghu ili Calgaryju.
U ovim danima corone, razmišljam o svemu i svačemu, pa tako i o djeci iz crvene i plave zgrade, i o smislu života.
A kada da razmišljam o smislu života, ako ne sada, dok kroz otvoren prozor svog sarajevskog stana slušam zvona crkve Svetog Josipa i glas mujezina Ali Pašine džamije kako iz potpuno praznih bogomolja pozivaju vjernike na molitvu?
“Onima sa djecom, sigurno je u vrijeme pandemije puno teže, nego nama koji ih nemamo. Oni se razumljivo plaše da će im corona odnijeti smisao života, a mi smo ga, ili pronašli u nečem drugom, ili davno izgubili nadu da ćemo ga ikad pronaći.”
Moje misli i tišinu ulice onda prekine tihi žamor i pucketanje po asfaltu. Nasmijem se jer dobro znam ko ide. Da sam na ulici, sigurno bi se prepala. Taj mi je strah urođen i živim sa njim već više od pedeset godina. Sad nestrpljivo čekam naš susret.
Čopor pasa lutalica siđe sa Gorice i svako veče oko devet sati po mom naselju obiđe počasni krug koji vodi ispod moga prozora. Samo jedan od njih priđe bliže prozoru da me onjuši, a onda mirno produže dalje niz pustu ulicu.
Priznajem da ne znam koji mu je smisao, ali znam koji mu je oblik. Život je krug i svaki je isti, a različit, zastrašujući, a lijep – baš kao Ljepotan!