Restoran u centru Beograda, uređen tako da podsjeća na operu. Iz pozadine se čuju arije, ulaze i izlaze mladi parovi, srednjoškolci i studenti. Popodne je, tjedan pred Novu godinu.
Prilazi mladić s djevojkom, izgleda kao prijateljica s godine – ali bi mogla postati i nešto više od toga – i pita za mjesto u loži. Tamo je intimnije: dobro mjesto za sudbinske razgovore.
Konobarica njegovih godina pristojno mu, i dovoljno hladno, kaže kako je to, na žalost, mjesto za – više osoba. A njih dvoje to očito nisu. I smješta ih za stolić nasred restorana. Tamo gdje je prolazno i ništa se važno neće dogoditi.
Nekoliko minuta kasnije skoro dotrčavaju dvije neobične gospođe. Izgledaju kao da su toaletu probrale iz depoa s kazališnim kostimima. Odabrale su neku viktorijansku predstavu. Starija gospođa na glavu je stavila šešir londonske udovice, koja je muža trovala arsenom.
Bez razmišljanja sjedaju u onu intimnu ložu, u koju maloprije nisu pušteni mladić i njegova potencijalna djevojka.
Konobarica hitro prilazi stolu, ali umjesto da ih upozori kako su sjele na mjesto za više osoba, ona prima narudžbu.
Mladić sve to gleda, ali ne govori ništa. On nema prigovora.
Gospođe živo razgovaraju. Starija, to je ona sa šeširom, savjetuje mlađu. Ova ju prekida u pola rečenice, odgovara joj na nešto što ona još nije ni stigla reći. Iz zvučnika se čuje arija u kojoj zaručnik odlazi u rat iz kojeg se neće vratiti. Dok se hrabri tenor ispovijeda onoj koju voli, dvije žene raspravljaju o tome gdje bi mlada sa svojim zaručnikom trebala dočekati Novu godinu.
U času kad žalosni sopran započinje s odgovorom tenoru – da, ona će ga vječno čekati i neće povjerovati ako joj jave da je stradao – mlađa žena usred riječi koju izgovara počinje pjevati, pjevušiti ariju zaručnice.
Iako to čini tiho, tiše nego što razgovara, čuju je svi u restoranu, spuštaju se čaše, zastajkuju u zraku noževi i vilice, ljudi slušaju nešto što se u životu rijetko čuje. Opernu pjevačicu koja onako za sebe pjevuši u restoranu.
To traje kratko, pet-šest sekundi, nakon čega nastavlja rečenicu koju je započela.
Little Bay
Restoran u centru Beograda, uređen tako da podsjeća na operu. Iz pozadine se čuju arije, ulaze i izlaze mladi parovi, srednjoškolci i studenti. Popodne je, tjedan pred Novu godinu.
Prilazi mladić s djevojkom, izgleda kao prijateljica s godine – ali bi mogla postati i nešto više od toga – i pita za mjesto u loži. Tamo je intimnije: dobro mjesto za sudbinske razgovore.
Konobarica njegovih godina pristojno mu, i dovoljno hladno, kaže kako je to, na žalost, mjesto za – više osoba. A njih dvoje to očito nisu. I smješta ih za stolić nasred restorana. Tamo gdje je prolazno i ništa se važno neće dogoditi.
Nekoliko minuta kasnije skoro dotrčavaju dvije neobične gospođe. Izgledaju kao da su toaletu probrale iz depoa s kazališnim kostimima. Odabrale su neku viktorijansku predstavu. Starija gospođa na glavu je stavila šešir londonske udovice, koja je muža trovala arsenom.
Bez razmišljanja sjedaju u onu intimnu ložu, u koju maloprije nisu pušteni mladić i njegova potencijalna djevojka.
Konobarica hitro prilazi stolu, ali umjesto da ih upozori kako su sjele na mjesto za više osoba, ona prima narudžbu.
Mladić sve to gleda, ali ne govori ništa. On nema prigovora.
Gospođe živo razgovaraju. Starija, to je ona sa šeširom, savjetuje mlađu. Ova ju prekida u pola rečenice, odgovara joj na nešto što ona još nije ni stigla reći. Iz zvučnika se čuje arija u kojoj zaručnik odlazi u rat iz kojeg se neće vratiti. Dok se hrabri tenor ispovijeda onoj koju voli, dvije žene raspravljaju o tome gdje bi mlada sa svojim zaručnikom trebala dočekati Novu godinu.
U času kad žalosni sopran započinje s odgovorom tenoru – da, ona će ga vječno čekati i neće povjerovati ako joj jave da je stradao – mlađa žena usred riječi koju izgovara počinje pjevati, pjevušiti ariju zaručnice.
Iako to čini tiho, tiše nego što razgovara, čuju je svi u restoranu, spuštaju se čaše, zastajkuju u zraku noževi i vilice, ljudi slušaju nešto što se u životu rijetko čuje. Opernu pjevačicu koja onako za sebe pjevuši u restoranu.
To traje kratko, pet-šest sekundi, nakon čega nastavlja rečenicu koju je započela.
Scena se tokom ručka još nekoliko puta ponovi.