Prošla je godina otkako nisam bio u Beogradu. U posljednjih dvadeset i koju godinu nikad me tako dugo nije bilo. Već se pomalo i navikavam da je Beograd tamo negdje iza, gdje mene baš nikako ne može biti. Svake subote, negdje oko jedan, odlazim na željeznički kolodvor i kupujem novine: Vreme, Nin, Nedeljnik, Politika sa subotnjim kulturnim dodatkom, katkad i Politikin zabavnik. Stiže na taj kiosk još toga, ali za tabloide nemam interesa. I onda vikendom čitam šta se u Beogradu zbiva. Ili, pravilnije rečeno, kakve se maštarije i priče oko Beograda pletu. Jer gledano iz daljine, a godina dana ozbiljna je daljina, ovo što se sa nama događa puka je maštarija, mračna i košmarna.
Tako su ovi kasnozimski i prvi proljetni dani tekli u znaku hapšenja istaknutog javnog radnika. Najprije je bio navijački vođa – što je na Balkanu, u ovoj naknadnoj Jugoslaviji, vrlo visok položaj, malo ispod vladike i malo iznad akademika – dobar prijatelj i blizak saradnik političke i nacionalne elite, da bi se zatim, u nekom za nas vazda tajnovitom preobražaju, pretvorio u samog đavola. Čovjek ima odlično ime i prezime, kao da je izašao iz onih sveobuzimajućih, velikih romana Mihaila Lalića, zove se Veljko Belivuk. Ne biramo gdje ćemo se ni kod koga roditi. Ne biramo ni kako ćemo se zvati, premda ima svijeta koji promijeni ime i prezime, ali za mene to nikad nije bilo rješenje. Mogu samo osjetiti određenu zavist prema nekome kome je dopalo zvati se Veljko Belivuk. Ne ulazim u to što je čovjek dalje činio sa svojim imenom i prezimenom.
Zanimljivo je, međutim, da je u poslu kojim se on bavio nužno imati umjetničko ime. Tako je to u Beogradu i u Srbiji. Veljko Belivuk, koji je mogao biti čuveni fizičar u Ženevi, na Cernu, mikrobiolog i koautor najefikasnijeg cjepiva protiv korone, koje bi se po njemu zvalo Steppenwolf, sljedeći srpski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, autor grandiozne lirske proze od tisuću stranica, koja se odvije u jednom danu, u kupeu voza koji kroz vrijeme putuje prugom od Bara prema Beogradu. Ili je, rekli smo, u najsretnijem slučaju po sebe mogao biti partizan progonjen od svih, u romanu Mihaila Lalića.
Umjesto svega toga, Veljko Belivuk odlučio je biti privatni poduzetnik, ili srpskije rečeno preduzetnik, pače i preduzimač, NGO aktivist (navijači su kod nas jedini ugledni i poštovani NGO aktivisti), pripadnik društvene elite, te, sve u svemu, kriminalac najvećeg formata. I samo takvom mu, u tom onepismenjenom, nekulturnom i nenačitanom svijetu, ispunjenom sve samim opustošenim dušama, ime Veljko Belivuk ne zvuči kao definitivno i konačno ime za čovjeka s misijom i sudbinom. Ili u poslu Veljka Belivuka nema misije, a nema ni sudbine. U tom se poslu ne čuje da je to ime pola savršeno razdijeljenog i cezuriranog (a ne – cenzuriranog) deseterca. I to, pazi sad, lirskoga, a ne epskog deseterca. U epskom, cezura je na četvrtom slogu, što onda odzvanja kao posmrtni marš, kao muški jecaj i kao legenda o rođenju nacije. Recimo: “Boga moli Jugovića majka/ da joj Bog da oči sokolove i bijela krila labudova,/ da odleti na Kosovo ravno/ I da vidi devet Jugovića, i desetog starog Jug Bogdana” Sve je tu, osluhnite malo, 4+6 slogova, kako epika i nalaže, i kako nam u glavama našim, sjećanjima i praporijeklima odzvanja teški ritam našega epskog deseterca, u kojemu se pamte sva junaštva, te sve drugo što treba biti upamćeno. I što će, naravno, biti krivo i lažno upamćeno.
Veljko Belivuk, to savršeno ime i prezime, ispjevano je, međutim, u lirskom desetercu. Čujte kako to zvuči: “Čuješ devojko, čuješ lepoto,/ tvoje su ruke pamuk mekani,/ a ja sam junak morski trgovac,/ što prekupljuje pamuk mekani.” Zato bi, da je glavni lik u Lalićevu romanu, Veljko Belivuk, partizan kojeg sav svijet goni, bio tragični lirik u epskoj situaciji, i u toj bi cezuri nakon petoga sloga bila klica njegova konačnog stradanja. Zato bi, rekli smo, i kao nobelovac, Veljko Belivuk bio autor grandiozne i vrlo opsežne, ali ipak lirske proze.
A kako je Veljko Belivuk ono što već jest, njegovo ga je ime i prezime, tačnije lirski potencijal u njemu, došlo glave ili barem slobode. Ili je, ipak, postradao zbog te banalne potrebe za umjetničkim imenom, prisutne u Beogradu i u Srbiji kod ljudi koji se bave tom vrstom posla kakvom se bavi on. Umjesto da se zove Veljko Belivuk, prozvao se Velja Nevolja. Bila bi to nekakva unutrašnja rima, jednostavna i banalna, u nekoj zajebantskoj pjesmici. Ali u njenoj neozbiljnosti se, pretpostavljam, u uhu poslovnih partnera Velje Nevolje, čula neka grdna prijetnja. Velja Nevolja je negativac iz nekoga izgubljenog kriminalističkog romana srpskog nadrealizma. Neka opasna prijeteća zajebancija.
Općenito, svi viđeniji i ugledniji srpski gangsteri nastupaju pod umjetničkim imenima. Tako ih zovu i u srpskim novinama, u ozbiljnim analitičkim tekstovima i literarnim sintezama njihovog životnog puta. Ubojice Zorana Đinđića, latinoamerički narkobosovi srpskog porijekla, balkanski kumovi i ona sitnija kumčad, zvali su se drukčije nego što su ih nazvali otac i mati. Promatraču sa strane, pogotovo onom koji kao ja već cijelih godinu dana nije bio u Beogradu, pa se već pomalo i otuđio, može se učiniti da je u Srbiji po život i sigurnost građana i imovine opasan svatko tko ima malo zvučniji nadimak ili, ne daj Bože, umjetničko ime. Izuzetak je samo Leo Martin.
Mnoga od tih imena, ako ne i većina, donose nešto slično Velji Nevolji. Zvuče neočekivano ironično, često i uvredljivo. Nije neobično da se uglednik iz svijeta beogradskog i srpskog kriminala kiti imenima Budala, Mutavi, Majmun, Šiptar… Šta konkretno planira onaj koji se odaziva na ime, kojim se pogrdno prozivaju pripadnici jednoga naroda? Pa još i najneomiljenijeg naroda kod svih onih koji u Srbiji imaju neke svoje neomiljene narode? Meni se, pravo govoreći, mrzne krv u žilama pred takvim čovjekom. Ne bi me stoga iznenadilo da postoji i netko s nadimkom Ustaša.
Zajedničko nam je da u zemljama u kojima živimo u posljednjih tridesetak godina nije bilo nijednog značajnijeg kriminalca, ubojice, dilera i psihopata koji istovremeno nije bio i veliki patriot, zagovornik vladajuće stranke (ili neke još desnije, ali uvijek nacionalističke opcije), prijatelj nekoga, ili svih ministara, i rado viđen gost na predsjedničkim prijemima. Hrvatski se od srpskih kriminalaca razlikuju samo po tome što hrvatski kriminalci ne nastupaju pod umjetničkim imenima. Zašto je tako, vrijedilo bi razmisliti. Ali znat ćemo da su došla neka bolja vremena tek kada se pojavi prvi pošteni, časni i čestiti lopov, ubojica i diler, koji se neće baviti politikom i kojem nitko na vlasti neće biti prijatelj. Hoćemo li to doživjeti?
Veljka Belivuka što se tiče, u njega je dvostruko potvrđena cezura lirskog deseterca. Naime, i Velja Nevolja je pola cijeloga lirskog deseterca. Kada se jedno uz drugo prislone, njegova dva imena dobije se nešto kao Santa Maria della Salute.
Lirski deseterac Veljka Belivuka
Objavljeno u Karakteru, aprilski broj
Prošla je godina otkako nisam bio u Beogradu. U posljednjih dvadeset i koju godinu nikad me tako dugo nije bilo. Već se pomalo i navikavam da je Beograd tamo negdje iza, gdje mene baš nikako ne može biti. Svake subote, negdje oko jedan, odlazim na željeznički kolodvor i kupujem novine: Vreme, Nin, Nedeljnik, Politika sa subotnjim kulturnim dodatkom, katkad i Politikin zabavnik. Stiže na taj kiosk još toga, ali za tabloide nemam interesa. I onda vikendom čitam šta se u Beogradu zbiva. Ili, pravilnije rečeno, kakve se maštarije i priče oko Beograda pletu. Jer gledano iz daljine, a godina dana ozbiljna je daljina, ovo što se sa nama događa puka je maštarija, mračna i košmarna.
Tako su ovi kasnozimski i prvi proljetni dani tekli u znaku hapšenja istaknutog javnog radnika. Najprije je bio navijački vođa – što je na Balkanu, u ovoj naknadnoj Jugoslaviji, vrlo visok položaj, malo ispod vladike i malo iznad akademika – dobar prijatelj i blizak saradnik političke i nacionalne elite, da bi se zatim, u nekom za nas vazda tajnovitom preobražaju, pretvorio u samog đavola. Čovjek ima odlično ime i prezime, kao da je izašao iz onih sveobuzimajućih, velikih romana Mihaila Lalića, zove se Veljko Belivuk. Ne biramo gdje ćemo se ni kod koga roditi. Ne biramo ni kako ćemo se zvati, premda ima svijeta koji promijeni ime i prezime, ali za mene to nikad nije bilo rješenje. Mogu samo osjetiti određenu zavist prema nekome kome je dopalo zvati se Veljko Belivuk. Ne ulazim u to što je čovjek dalje činio sa svojim imenom i prezimenom.
Zanimljivo je, međutim, da je u poslu kojim se on bavio nužno imati umjetničko ime. Tako je to u Beogradu i u Srbiji. Veljko Belivuk, koji je mogao biti čuveni fizičar u Ženevi, na Cernu, mikrobiolog i koautor najefikasnijeg cjepiva protiv korone, koje bi se po njemu zvalo Steppenwolf, sljedeći srpski dobitnik Nobelove nagrade za književnost, autor grandiozne lirske proze od tisuću stranica, koja se odvije u jednom danu, u kupeu voza koji kroz vrijeme putuje prugom od Bara prema Beogradu. Ili je, rekli smo, u najsretnijem slučaju po sebe mogao biti partizan progonjen od svih, u romanu Mihaila Lalića.
Umjesto svega toga, Veljko Belivuk odlučio je biti privatni poduzetnik, ili srpskije rečeno preduzetnik, pače i preduzimač, NGO aktivist (navijači su kod nas jedini ugledni i poštovani NGO aktivisti), pripadnik društvene elite, te, sve u svemu, kriminalac najvećeg formata. I samo takvom mu, u tom onepismenjenom, nekulturnom i nenačitanom svijetu, ispunjenom sve samim opustošenim dušama, ime Veljko Belivuk ne zvuči kao definitivno i konačno ime za čovjeka s misijom i sudbinom. Ili u poslu Veljka Belivuka nema misije, a nema ni sudbine. U tom se poslu ne čuje da je to ime pola savršeno razdijeljenog i cezuriranog (a ne – cenzuriranog) deseterca. I to, pazi sad, lirskoga, a ne epskog deseterca. U epskom, cezura je na četvrtom slogu, što onda odzvanja kao posmrtni marš, kao muški jecaj i kao legenda o rođenju nacije. Recimo: “Boga moli Jugovića majka/ da joj Bog da oči sokolove i bijela krila labudova,/ da odleti na Kosovo ravno/ I da vidi devet Jugovića, i desetog starog Jug Bogdana” Sve je tu, osluhnite malo, 4+6 slogova, kako epika i nalaže, i kako nam u glavama našim, sjećanjima i praporijeklima odzvanja teški ritam našega epskog deseterca, u kojemu se pamte sva junaštva, te sve drugo što treba biti upamćeno. I što će, naravno, biti krivo i lažno upamćeno.
Veljko Belivuk, to savršeno ime i prezime, ispjevano je, međutim, u lirskom desetercu. Čujte kako to zvuči: “Čuješ devojko, čuješ lepoto,/ tvoje su ruke pamuk mekani,/ a ja sam junak morski trgovac,/ što prekupljuje pamuk mekani.” Zato bi, da je glavni lik u Lalićevu romanu, Veljko Belivuk, partizan kojeg sav svijet goni, bio tragični lirik u epskoj situaciji, i u toj bi cezuri nakon petoga sloga bila klica njegova konačnog stradanja. Zato bi, rekli smo, i kao nobelovac, Veljko Belivuk bio autor grandiozne i vrlo opsežne, ali ipak lirske proze.
A kako je Veljko Belivuk ono što već jest, njegovo ga je ime i prezime, tačnije lirski potencijal u njemu, došlo glave ili barem slobode. Ili je, ipak, postradao zbog te banalne potrebe za umjetničkim imenom, prisutne u Beogradu i u Srbiji kod ljudi koji se bave tom vrstom posla kakvom se bavi on. Umjesto da se zove Veljko Belivuk, prozvao se Velja Nevolja. Bila bi to nekakva unutrašnja rima, jednostavna i banalna, u nekoj zajebantskoj pjesmici. Ali u njenoj neozbiljnosti se, pretpostavljam, u uhu poslovnih partnera Velje Nevolje, čula neka grdna prijetnja. Velja Nevolja je negativac iz nekoga izgubljenog kriminalističkog romana srpskog nadrealizma. Neka opasna prijeteća zajebancija.
Općenito, svi viđeniji i ugledniji srpski gangsteri nastupaju pod umjetničkim imenima. Tako ih zovu i u srpskim novinama, u ozbiljnim analitičkim tekstovima i literarnim sintezama njihovog životnog puta. Ubojice Zorana Đinđića, latinoamerički narkobosovi srpskog porijekla, balkanski kumovi i ona sitnija kumčad, zvali su se drukčije nego što su ih nazvali otac i mati. Promatraču sa strane, pogotovo onom koji kao ja već cijelih godinu dana nije bio u Beogradu, pa se već pomalo i otuđio, može se učiniti da je u Srbiji po život i sigurnost građana i imovine opasan svatko tko ima malo zvučniji nadimak ili, ne daj Bože, umjetničko ime. Izuzetak je samo Leo Martin.
Mnoga od tih imena, ako ne i većina, donose nešto slično Velji Nevolji. Zvuče neočekivano ironično, često i uvredljivo. Nije neobično da se uglednik iz svijeta beogradskog i srpskog kriminala kiti imenima Budala, Mutavi, Majmun, Šiptar… Šta konkretno planira onaj koji se odaziva na ime, kojim se pogrdno prozivaju pripadnici jednoga naroda? Pa još i najneomiljenijeg naroda kod svih onih koji u Srbiji imaju neke svoje neomiljene narode? Meni se, pravo govoreći, mrzne krv u žilama pred takvim čovjekom. Ne bi me stoga iznenadilo da postoji i netko s nadimkom Ustaša.
Zajedničko nam je da u zemljama u kojima živimo u posljednjih tridesetak godina nije bilo nijednog značajnijeg kriminalca, ubojice, dilera i psihopata koji istovremeno nije bio i veliki patriot, zagovornik vladajuće stranke (ili neke još desnije, ali uvijek nacionalističke opcije), prijatelj nekoga, ili svih ministara, i rado viđen gost na predsjedničkim prijemima. Hrvatski se od srpskih kriminalaca razlikuju samo po tome što hrvatski kriminalci ne nastupaju pod umjetničkim imenima. Zašto je tako, vrijedilo bi razmisliti. Ali znat ćemo da su došla neka bolja vremena tek kada se pojavi prvi pošteni, časni i čestiti lopov, ubojica i diler, koji se neće baviti politikom i kojem nitko na vlasti neće biti prijatelj. Hoćemo li to doživjeti?
Veljka Belivuka što se tiče, u njega je dvostruko potvrđena cezura lirskog deseterca. Naime, i Velja Nevolja je pola cijeloga lirskog deseterca. Kada se jedno uz drugo prislone, njegova dva imena dobije se nešto kao Santa Maria della Salute.