Jedno se gazdinstvo guri u travi
i mjesec se diže iznad njiva.
Visoko na listu cvrčak se kikoće.
Tad zasvijetli rijeka Yodogawa.
2
Jedan je oblak stao nad dolinom.
Djevojčica ti ga pokazuje, govoreći:
to je sveta ptica Kowo
položila jaja. I sada će ljeto započeti.
*
Šumska pjesma
Sunce napušta šumu
kroz najsjeverniji proplanak
i brežje se hladi polagano.
Jedan drozd pokušava objasniti šta se zbiva
ali šumski golub dobija napad žalosti nesmirne.
On se žali gluho i dugo poput udovice.
On pokazuje krilom tamo preko tresetišta
gdje sunce tone polagano kao u kretu ljuljaške.
*
U starijim kvartovima
Uz povratnu uličicu gdje žena u granitu
čeka godinu za godinom
ispod zabrinute ljuljajuće lampe
skupljajući dane gradskih zidina.
Gore u kući žive
jedna žena, jedan golub, jedan bespomoćni lav u šamotu
jedan akrobat i jedna izbjeglica.
*
Li Kan se oprašta pod drvetom
Došao sam iz Taklana da se oprostim.
Postoji vjetar u jeseni koji je takođe putnikov.
Mnoge su godine prošle otkad smo zadnji put sjedili ovdje.
Drveće nema isto lišće.
Mi nemamo istu kosu ili kožu.
Prvo što primjećujemo je odustnost i mrtvi.
Našu grupu sada čini samo troje.
I Li Ti je
među onim koji su pošli kroz klisuru.
Slikao je sjajne riječne komade i potoke na Kišnom bregu.
Poginuo je na putu kroz Lao–hu–Nan–klisuru.
Potonuo je u snijeg.
Čuo sam za to tek nakon tri godine.
Moja žena Tien Fang koja je tad bila živa
priđe mi i ispriča izokola o gubitku.
Čini mi se da sam u ambis upao.
Odlučili smo da tog dana ne jedemo.
Godinu docnije u mjesecu dobrog vremena
posjetili smo klisuru gdje je pronađen Li Ti.
Ondje su postojali samo vjetar i litice.
Položili smo ondje tri svete grančice.
Govorim o tome
dok sjećanje na izgubljenog prijatelja
i sjećanje na voljenu ženu
više je od mudrosti.
Šta ćemo sa mudrošću
kada smo tek troje.
I kad smo se sastali mi troje preživjelih
dopustivši mudrosti da počine.
Neka slike iz sjećanja zazvone u lauti.
Pijmo vino polagano i zapjevajmo sjetnu pjesmu
o samotnoj Vodenoj svjetiljci na Lu rijeci.
*
Na pučini
Na pučini osjetiš proljeće
il ljeto tek kao jedan dašak vjetra.
Lutajuće alge Floride
ponekad ljeti procvjetaju
i jedne proljetne večeri poleti
jedna čaplja kašikarka prema Holandiji
*
Poslije
Poslije bitke kod Helgolanda
i poslije bitke kod Utshime
more je rasturilo mrtve tjelesine.
Obradilo ih svojim tajnim kiselinama.
I ponijelo ih kao soli raspršene
polako u sebi –
do kambrijske tvoračke pravode
gdje će iznova pokušati.
***
***
Svoje prve pjesme Harry Martinson piše u tradicionalnom (intimističkom) maniru, ugledajući se na pjesnike poput Dana Anderssona, Viktora Rydberga, Rudyarda Kiplinga itd. Svoj će originalni jezik otkriti nakon poznanstva s Arturom Lundgvistom koji će ga nagovoriti na pisanje, uputiti u finsko-švedski i američki modernizam i druga avangardna kontinentalna strujanja. Odlučujući uticaj na njega vrši poezija Karla Sandburga, naročito njena slikovitost i koncentrisanost, slična onoj koju će docnije usavršiti imažisti. Direktne i objektivne slike stvarnosti, prenose se čitaocu preciznim detaljima i poetskim slikama koje ih podvlače i pojačavaju.
*
Harry Edmund Martinson rođen je 1904 u južnoj švedskoj pokrajini Blekinge. U šestoj godini gubi roditelje: otac, alkoholičar, umire od tuberkuloze, majka emigrira u USA, ostavivši djecu na volju sudbine. Do šesnaeste godine Harry Martinson ide iz sirotišta u sirotište, uspijeva završiti šest razreda osnovne škole, a onda odlazi na more i plovi sedam godina oko svijeta. 1927. godine, zbog bolesti, vraća se na kopno i nastavlja sa lutanjem. Iskustvo mornara i lutalice ostaviće duboke tragove u njegovom stvaralašvu.
*
Svoje teško djetinjstvo će opisati u svom velikom romanu Koprive klasaju (Nässlorna blomma, 1935). Mogli bismo reći da je to žestoka samoanaliza i samokritika koja ovom štivu dodaje poveliku dozu vjerodostojnosti. Vägen till Klockrike (1948), građen je na nomadskom iskustvu i pisan veoma konciznim i jednostavnim jezikom. Motivi sa mora čine uglavnom temelje na kojim počivaju prve značajnije zbirke Nomad (1931) i Pasat (Passad, 1945).
*
Pod vidnim uticajem Eliotove Puste zemlje, i možda još više Bent Nortona, piše Anariu, poemu, objavljenu 1956. godine. To su metaforične, egzistencijalne refleksije o individualnim i opštim ljudskim sudbinama. Ova je poema dugo držana za najbolje Martinsonovo djelo, ali ju je vrijeme otanjilo i ona, danas, zaostaje iza nekih proza (Koprive Put u Klokrike) i još mnogo više iza minijaturnih lirskih krokija i vezova utemeljenih na klasičnim kineskim modelima.
*
U jednom intervjuu iz 1961. godine, reći će: Pišem tako kako pišem zato što sam budist. Ne religiozno, već moralno-filosofski. Njegov misaoni svijet vukao je korijene iz budizma i taoizma što je preskakala književna kritika. Njegov istočnjački životni pogled nije uziman ozbiljno, tako da je pokopan po hrišćanskom tabijatu, a neke su njegove pjesme uvrštene u knjigu psalma švedske evangeličke crkve.
*
1974. godine, Harry Martinson dobija Nobelovu nagradu sa još jednim švedskim prozaistom, Eyvindom Johnsonom. Neće mu pristajati ova nagrada i – skoro je obznanjeno – platiće je glavom. Kritika će se ljuto okomiti na odluku Švedske akademije da nagradu dodijeli svojim članovima i to onim koji su, po mišljenju najagresivnijih i najmoćnijih kritičara, odavno pali u zaborav i čija se veličina već odavna dovodi u sumnju. Evynda Johnsona ove kritike ne pogađaju jer je bio čvršće snage. Harry Martinson, koji je osjetljiv na pohvale i preosjetljiv na pogrde i odsustvo ljubavi, biva srušen, pada u depresiju i dopada Karolinske bolnice gdje će, bolničkim makazama, izvršiti harakiri.
*
Ono što je, barem tako vrijeme pokazuje, najtrajnije u cjelokupnoj Martinsonovoj književnoj produkciji, jesu ove lirske minijature koje opjevavaju/slikaju prirodu na način na koji su to radili kineski majstori. Izgleda da je samo ovdje Martinson bio opušten i nije mislio na sud drugih. Neki njegovi dobri poznavaoci, kao Kjel Espmark, svjedoče kako Martinson nije sebi vjerovao, kako je znao napraviti četrdesetak verzija jedne pjesme, a da ne bude siguran ni u jednu od njih. Ove minijature ispisivao je izgleda spontano, bez straha i grča, kad mu koja naiđe, i stoga su toliko prozračne, autentične i majstorske, i one ga, moje je mišljenje, pokazuju kao izvrsnog, klasičnog pjesnika. Možda je velika šteta što se trošio na velike prozne forme i komplikovane “društveno-kritične” pjesničke građevine, poput Anarie. U pjesmama o prirodi njegov je pogled egzaktan, unikatan. Rijetko, kako veli Pasternak, prospe pored šolje. U malom akvarelu “Na moru”, dovoljno mu je par redaka da spoji svjetove, da pokaže kratkoću i praznih življenja, da uhvati mistiku s njenim dubokim korijenima. On doista opaža i genijalno čita tajne znakove prirode i njen nemušti jezik prenosi u poetsku predstavu. Ovo se naročito vidi u izvrsnim Cikadama (1953). Kjel Espmark, njegov najbolji poznavalac i također zanimljiv pjesnik, ubjedljivo dokazuje njegovo pripadanje među vrhove švedske i nordijske lirike. Uz rame mu treba pripojiti i njegove učenike, Wernera Aspenströma i Tomasa Tranströmera.
Lirska tumačenja/8
Harry Martinson
*
Dva japanska krajolika
(Hokusai)
1
Jedno se gazdinstvo guri u travi
i mjesec se diže iznad njiva.
Visoko na listu cvrčak se kikoće.
Tad zasvijetli rijeka Yodogawa.
2
Jedan je oblak stao nad dolinom.
Djevojčica ti ga pokazuje, govoreći:
to je sveta ptica Kowo
položila jaja. I sada će ljeto započeti.
*
Šumska pjesma
Sunce napušta šumu
kroz najsjeverniji proplanak
i brežje se hladi polagano.
Jedan drozd pokušava objasniti šta se zbiva
ali šumski golub dobija napad žalosti nesmirne.
On se žali gluho i dugo poput udovice.
On pokazuje krilom tamo preko tresetišta
gdje sunce tone polagano kao u kretu ljuljaške.
*
U starijim kvartovima
Uz povratnu uličicu gdje žena u granitu
čeka godinu za godinom
ispod zabrinute ljuljajuće lampe
skupljajući dane gradskih zidina.
Gore u kući žive
jedna žena, jedan golub, jedan bespomoćni lav u šamotu
jedan akrobat i jedna izbjeglica.
*
Li Kan se oprašta pod drvetom
Došao sam iz Taklana da se oprostim.
Postoji vjetar u jeseni koji je takođe putnikov.
Mnoge su godine prošle otkad smo zadnji put sjedili ovdje.
Drveće nema isto lišće.
Mi nemamo istu kosu ili kožu.
Prvo što primjećujemo je odustnost i mrtvi.
Našu grupu sada čini samo troje.
I Li Ti je
među onim koji su pošli kroz klisuru.
Slikao je sjajne riječne komade i potoke na Kišnom bregu.
Poginuo je na putu kroz Lao–hu–Nan–klisuru.
Potonuo je u snijeg.
Čuo sam za to tek nakon tri godine.
Moja žena Tien Fang koja je tad bila živa
priđe mi i ispriča izokola o gubitku.
Čini mi se da sam u ambis upao.
Odlučili smo da tog dana ne jedemo.
Godinu docnije u mjesecu dobrog vremena
posjetili smo klisuru gdje je pronađen Li Ti.
Ondje su postojali samo vjetar i litice.
Položili smo ondje tri svete grančice.
Govorim o tome
dok sjećanje na izgubljenog prijatelja
i sjećanje na voljenu ženu
više je od mudrosti.
Šta ćemo sa mudrošću
kada smo tek troje.
I kad smo se sastali mi troje preživjelih
dopustivši mudrosti da počine.
Neka slike iz sjećanja zazvone u lauti.
Pijmo vino polagano i zapjevajmo sjetnu pjesmu
o samotnoj Vodenoj svjetiljci na Lu rijeci.
*
Na pučini
Na pučini osjetiš proljeće
il ljeto tek kao jedan dašak vjetra.
Lutajuće alge Floride
ponekad ljeti procvjetaju
i jedne proljetne večeri poleti
jedna čaplja kašikarka prema Holandiji
*
Poslije
Poslije bitke kod Helgolanda
i poslije bitke kod Utshime
more je rasturilo mrtve tjelesine.
Obradilo ih svojim tajnim kiselinama.
I ponijelo ih kao soli raspršene
polako u sebi –
do kambrijske tvoračke pravode
gdje će iznova pokušati.
***
***
Svoje prve pjesme Harry Martinson piše u tradicionalnom (intimističkom) maniru, ugledajući se na pjesnike poput Dana Anderssona, Viktora Rydberga, Rudyarda Kiplinga itd. Svoj će originalni jezik otkriti nakon poznanstva s Arturom Lundgvistom koji će ga nagovoriti na pisanje, uputiti u finsko-švedski i američki modernizam i druga avangardna kontinentalna strujanja. Odlučujući uticaj na njega vrši poezija Karla Sandburga, naročito njena slikovitost i koncentrisanost, slična onoj koju će docnije usavršiti imažisti. Direktne i objektivne slike stvarnosti, prenose se čitaocu preciznim detaljima i poetskim slikama koje ih podvlače i pojačavaju.
*
Harry Edmund Martinson rođen je 1904 u južnoj švedskoj pokrajini Blekinge. U šestoj godini gubi roditelje: otac, alkoholičar, umire od tuberkuloze, majka emigrira u USA, ostavivši djecu na volju sudbine. Do šesnaeste godine Harry Martinson ide iz sirotišta u sirotište, uspijeva završiti šest razreda osnovne škole, a onda odlazi na more i plovi sedam godina oko svijeta. 1927. godine, zbog bolesti, vraća se na kopno i nastavlja sa lutanjem. Iskustvo mornara i lutalice ostaviće duboke tragove u njegovom stvaralašvu.
*
Svoje teško djetinjstvo će opisati u svom velikom romanu Koprive klasaju (Nässlorna blomma, 1935). Mogli bismo reći da je to žestoka samoanaliza i samokritika koja ovom štivu dodaje poveliku dozu vjerodostojnosti. Vägen till Klockrike (1948), građen je na nomadskom iskustvu i pisan veoma konciznim i jednostavnim jezikom. Motivi sa mora čine uglavnom temelje na kojim počivaju prve značajnije zbirke Nomad (1931) i Pasat (Passad, 1945).
*
Pod vidnim uticajem Eliotove Puste zemlje, i možda još više Bent Nortona, piše Anariu, poemu, objavljenu 1956. godine. To su metaforične, egzistencijalne refleksije o individualnim i opštim ljudskim sudbinama. Ova je poema dugo držana za najbolje Martinsonovo djelo, ali ju je vrijeme otanjilo i ona, danas, zaostaje iza nekih proza (Koprive Put u Klokrike) i još mnogo više iza minijaturnih lirskih krokija i vezova utemeljenih na klasičnim kineskim modelima.
*
U jednom intervjuu iz 1961. godine, reći će: Pišem tako kako pišem zato što sam budist. Ne religiozno, već moralno-filosofski. Njegov misaoni svijet vukao je korijene iz budizma i taoizma što je preskakala književna kritika. Njegov istočnjački životni pogled nije uziman ozbiljno, tako da je pokopan po hrišćanskom tabijatu, a neke su njegove pjesme uvrštene u knjigu psalma švedske evangeličke crkve.
*
1974. godine, Harry Martinson dobija Nobelovu nagradu sa još jednim švedskim prozaistom, Eyvindom Johnsonom. Neće mu pristajati ova nagrada i – skoro je obznanjeno – platiće je glavom. Kritika će se ljuto okomiti na odluku Švedske akademije da nagradu dodijeli svojim članovima i to onim koji su, po mišljenju najagresivnijih i najmoćnijih kritičara, odavno pali u zaborav i čija se veličina već odavna dovodi u sumnju. Evynda Johnsona ove kritike ne pogađaju jer je bio čvršće snage. Harry Martinson, koji je osjetljiv na pohvale i preosjetljiv na pogrde i odsustvo ljubavi, biva srušen, pada u depresiju i dopada Karolinske bolnice gdje će, bolničkim makazama, izvršiti harakiri.
*
Ono što je, barem tako vrijeme pokazuje, najtrajnije u cjelokupnoj Martinsonovoj književnoj produkciji, jesu ove lirske minijature koje opjevavaju/slikaju prirodu na način na koji su to radili kineski majstori. Izgleda da je samo ovdje Martinson bio opušten i nije mislio na sud drugih. Neki njegovi dobri poznavaoci, kao Kjel Espmark, svjedoče kako Martinson nije sebi vjerovao, kako je znao napraviti četrdesetak verzija jedne pjesme, a da ne bude siguran ni u jednu od njih. Ove minijature ispisivao je izgleda spontano, bez straha i grča, kad mu koja naiđe, i stoga su toliko prozračne, autentične i majstorske, i one ga, moje je mišljenje, pokazuju kao izvrsnog, klasičnog pjesnika. Možda je velika šteta što se trošio na velike prozne forme i komplikovane “društveno-kritične” pjesničke građevine, poput Anarie. U pjesmama o prirodi njegov je pogled egzaktan, unikatan. Rijetko, kako veli Pasternak, prospe pored šolje. U malom akvarelu “Na moru”, dovoljno mu je par redaka da spoji svjetove, da pokaže kratkoću i praznih življenja, da uhvati mistiku s njenim dubokim korijenima. On doista opaža i genijalno čita tajne znakove prirode i njen nemušti jezik prenosi u poetsku predstavu. Ovo se naročito vidi u izvrsnim Cikadama (1953). Kjel Espmark, njegov najbolji poznavalac i također zanimljiv pjesnik, ubjedljivo dokazuje njegovo pripadanje među vrhove švedske i nordijske lirike. Uz rame mu treba pripojiti i njegove učenike, Wernera Aspenströma i Tomasa Tranströmera.