Sa pustog brega
jasno se vidi put
za Elisij i Hades.
Dolje ljudi
lutaju u magluštini,
smiju se i plaču,
idu za kovčegom prema grobu
sami u snu.
O, kako čeznem da sam tamo
odakle se vidi
put za Elisij i Had.
Erosu
Erose, ti najsuroviji među bogovima,
zašto si me doveo u zemlju tame?
Kada stašu djevojčice
bivaju sklonjene sa svjetlosti
i bačene u tamnu odaju.
Zar mi nije duša poput sretne zvijezde svjetlucala
prije no je povučena u crveni tvoj krug?
Vidi, svezana sam od ruku do peta,
pritisnuta, osjećaš li, svim svojim mislima.
Erose, ti najsuroviji među bogovima,
ne bježim, ne čekam više,
jedino patim kao životinja.
Vierge moderne
Ja nisam žena. Ja sam neutrum.
Ja sam dijete, paž i smjela odluka,
ja sam nasmijani zrak grimiznog sunca…
Ja sam mreža za sve ribe proždrljive,
ja sam zdravica u čast svih žena,
ja sam korak slučajnosti i propasti
ja sam skok u osobnost i slobodu…
Ja sam šapat krvi u muškom uhu,
ja sam groznica duše, tjelesna jeza i požuda,
ja sam putokaz prema novom raju.
Ja sam plamen, znatiželjan i poletan,
ja sam voda, duboka ali samo do kolena,
ja sam vatra i voda u iskrenoj vezi bez prisila.
Patnja
Nikakvih pjesama sreća nema, nikakvih misli, ničega.
Dopusti sreći da se sruši, jer ona je zla.
Ona dolazi polagano sa jutarnjim romorenjem u dremovnom žbunju.
Sreća se povlači u lakim oblačnim slikama nad vedrinom dubokom,
sreća je polje koje spava u jari podnevnoj
ili beskrajna širina morska pod pljuskom kosoga zrakovlja,
sreća je nemoćna, ona spava i diše sveg znanja lišena.
Osjećaš li patnju? Ona je jaka i velika s pesnicama krišom stegnutim…
Osjećaš li patnju? Ona je radostan osmijeh sa očima uplakanim.
Patnja nam daje sve što je potrebno –
daje nam ključeve za carstvo mrtvih,
gura nas kroz vrata, dok mi oklijevamo.
Patnja nadijeva imena djeci i bdi sa majkom
i kuje svo zlatno venčano prstenje.
Patnja nad svim vlada, ona gladi čelo namršteno,
ona resi nakit
ona kopča ogrlice oko vrata žuđene,
ona dreždi pred vratima kad čovjek napušta svoju ljubavnicu…
Šta još patnja daje ljubimcima svojim?
Ne znam više ništa.
Ona daje biserje i cvijeće, ona daje pjesme i maštanja,
ona nam daje hiljadu praznih poljubaca,
ona daje tek jedan istinski poljubac.
Ona nam daje naše duše čudnovate i sklonosti neobične,
ona nam daje najveće životne dobitke:
ljubav, samoću i samrtno lice.
Svijet se u krvi kupa
Svijet se u krvi kupa da bi Bog mogao živjeti.
Da bi njegova slava potrajala, sve drugo će umrijeti.
Šta znamo mi ljudi kako Besmrtnici malaksavaju
i šta Bogovi piju da bi snagu svoju održali.
Bog želi stvarati iznova. Želi preobraziti svijet u znak jasniji.
Stoga se opasuje munjama,
stoga nosi krunu od plamtećeg trnja,
stoga zemlju omotava tamom i sljepilom.
Stoga motri krvometno. I tvoračke ruke tako snažno zemlju stežu.
Bog želi stvarati iznova. Želi preobraziti svijet u znak jasniji.
Niko ne zna šta stvara. I to liježe kao jeza
preko polubudne svijesti. Kao strava ispred zijeva provalije.
Prije no horovi poj započnu slavljenički
tiho je ko u šumi pred rađanje sunca.
*
Modernizam je dockan stigao u Švedsku, i to zaobilaznim putevima, preko Finske, tačnije preko tamošnje minijaturne švedske jezičke enklave. Dok su onde uvelike cvjetali gotovo svi oblici avangarde (od kojih je ona s ruske strane unikatna, jer nordijski pjesnici rijetko crpe inspiraciju s te strane), matični se parnas čvrsto držao svojih nacional-romantičkih književnih modela. Upravo u to vrijeme dodijeljena je Nobelova nagrada (1916. god.) pjesniku Axelu Karlfeldtu, nestoru ove tradicionalne, akademske lirike i velikom borcu protiv novih modernih strujanja. Svaki drugačiji napor, koji je dovodio u pitanje ove konvencije, tumačio se kao napad na stožerne narodne vrijednosti, svako eksperimentisanje u jeziku i formi kao “nasilje nad jezikom, formalnom anarhijom, poetskim boljševizmom”.
Ključno ime narečene anarhije i poetskog boljševizma, predstavlja, bez sumnje, Edit Sedergran (Edith Södergran, 1892-1923), švedsko-finska pjesnikinja čija se debitantska zbirka Pjesme (Dikter, 1916) smatra pionirskim djelom skandinavskog modernizma. Njeni asocijativni, vizionarski slobodni stihovi (koje uvodi u nordijske književnosti) prošli su pored ušiju ondašnje publike i kritike svikle na drugačije pjevanje. Ni naredne zbirke Septembarska lira (Septemberlyra 1918), Ružin oltar (Rosenaltaren 1919) i Sjenka budućnosti (Framtidens skuga 1920), nisu dočekane bolje – pjesnikinja će, za ono malo preostala zemnog života, biti proglašena naopakom, nerazumljivom i ludom.
Posthumno će biti objavljena zbirka Zemlja koje nema (Landet som icke är, 1925) u kojoj se nalaze neke od njenih najboljih pjesama.
*
Rođena je u 1892. u Sant Petersburgu, umrla u ljeto 1922. u Ravioli (Karelska prevlaka). Roditelji su joj bili Šveđani, pa Edith u kući govori švedski, a u školi njemački. U šesnaestoj godini dobija tuberkulozu, napušta školovanje i sjeseni 1911. godine odlazi na liječenje u sanatorijumu Davos, Švajcarska.
Do Oktobarske revolucije, porodica Södergran ugledna je i bogata, zahvaljujući dedu sa majčine strane i njegovim obligacijama plasiranim u Ukrajini, a po revoluciji, koja sve odnosi, Edit i njezina majka dopadaju bijede i gladuju.
*
Gunnar Ekelöf u jednom svom pismu W H Odnu pojašnjava: “ona je veliki lirik, koliko ja mogu procijeniti, u istoj klasi kao Achmatova ili možda veća, jedna mlada Šveđanka u tuđini, jedna od naših vizantinki, hrabra i puna ljubavi poput vaše Emily Bronte… ona pripada svijetu, uprkos tome što njen jezik zvuči poput starinskog eolskog dijalekta.”
*
Najveća moderna švedska/finska pjesnikinja. Najveća moderna skandinavska pjesnikinja. Jedna od najvećih modernih evropskih pjesnikinja. Svojata je, danas, svako. I svakom se izmiče.
*
Imaš pjesnika koje možeš čitati kad god hoćeš. Ima ih, međutim, pa ne daju, nego moraš osjetiti tačno godišnje doba, tačan mjesec, dan i dekik, kad se daju, kad sa svojih lirskih krošnji otresaju jestive plodove. Evo, Edith Södergran. Ako je, recimo, uzmeš u proljeće, nema fajde. Kakav si ušao, takav ćeš izaći. Ista stvar desiće se ako je čitaš u ljeto, u zimu, na početku jeseni. Ali kad skoli novembar i njegove gluhonijeme i guste tavnine, kad navali sa poganom stravom i vremenom i pomisliš da je stigao zadnji petak i zavezak i da nećeš prežvijeti – čitaj Edith i nećeš se pokajati.
Lirska tumačenja/7
Edith Södergran
(Edit Sedergran)
*
Put za Elisij i Had
Sa pustog brega
jasno se vidi put
za Elisij i Hades.
Dolje ljudi
lutaju u magluštini,
smiju se i plaču,
idu za kovčegom prema grobu
sami u snu.
O, kako čeznem da sam tamo
odakle se vidi
put za Elisij i Had.
Erosu
Erose, ti najsuroviji među bogovima,
zašto si me doveo u zemlju tame?
Kada stašu djevojčice
bivaju sklonjene sa svjetlosti
i bačene u tamnu odaju.
Zar mi nije duša poput sretne zvijezde svjetlucala
prije no je povučena u crveni tvoj krug?
Vidi, svezana sam od ruku do peta,
pritisnuta, osjećaš li, svim svojim mislima.
Erose, ti najsuroviji među bogovima,
ne bježim, ne čekam više,
jedino patim kao životinja.
Vierge moderne
Ja nisam žena. Ja sam neutrum.
Ja sam dijete, paž i smjela odluka,
ja sam nasmijani zrak grimiznog sunca…
Ja sam mreža za sve ribe proždrljive,
ja sam zdravica u čast svih žena,
ja sam korak slučajnosti i propasti
ja sam skok u osobnost i slobodu…
Ja sam šapat krvi u muškom uhu,
ja sam groznica duše, tjelesna jeza i požuda,
ja sam putokaz prema novom raju.
Ja sam plamen, znatiželjan i poletan,
ja sam voda, duboka ali samo do kolena,
ja sam vatra i voda u iskrenoj vezi bez prisila.
Patnja
Nikakvih pjesama sreća nema, nikakvih misli, ničega.
Dopusti sreći da se sruši, jer ona je zla.
Ona dolazi polagano sa jutarnjim romorenjem u dremovnom žbunju.
Sreća se povlači u lakim oblačnim slikama nad vedrinom dubokom,
sreća je polje koje spava u jari podnevnoj
ili beskrajna širina morska pod pljuskom kosoga zrakovlja,
sreća je nemoćna, ona spava i diše sveg znanja lišena.
Osjećaš li patnju? Ona je jaka i velika s pesnicama krišom stegnutim…
Osjećaš li patnju? Ona je radostan osmijeh sa očima uplakanim.
Patnja nam daje sve što je potrebno –
daje nam ključeve za carstvo mrtvih,
gura nas kroz vrata, dok mi oklijevamo.
Patnja nadijeva imena djeci i bdi sa majkom
i kuje svo zlatno venčano prstenje.
Patnja nad svim vlada, ona gladi čelo namršteno,
ona resi nakit
ona kopča ogrlice oko vrata žuđene,
ona dreždi pred vratima kad čovjek napušta svoju ljubavnicu…
Šta još patnja daje ljubimcima svojim?
Ne znam više ništa.
Ona daje biserje i cvijeće, ona daje pjesme i maštanja,
ona nam daje hiljadu praznih poljubaca,
ona daje tek jedan istinski poljubac.
Ona nam daje naše duše čudnovate i sklonosti neobične,
ona nam daje najveće životne dobitke:
ljubav, samoću i samrtno lice.
Svijet se u krvi kupa
Svijet se u krvi kupa da bi Bog mogao živjeti.
Da bi njegova slava potrajala, sve drugo će umrijeti.
Šta znamo mi ljudi kako Besmrtnici malaksavaju
i šta Bogovi piju da bi snagu svoju održali.
Bog želi stvarati iznova. Želi preobraziti svijet u znak jasniji.
Stoga se opasuje munjama,
stoga nosi krunu od plamtećeg trnja,
stoga zemlju omotava tamom i sljepilom.
Stoga motri krvometno. I tvoračke ruke tako snažno zemlju stežu.
Bog želi stvarati iznova. Želi preobraziti svijet u znak jasniji.
Niko ne zna šta stvara. I to liježe kao jeza
preko polubudne svijesti. Kao strava ispred zijeva provalije.
Prije no horovi poj započnu slavljenički
tiho je ko u šumi pred rađanje sunca.
*
Modernizam je dockan stigao u Švedsku, i to zaobilaznim putevima, preko Finske, tačnije preko tamošnje minijaturne švedske jezičke enklave. Dok su onde uvelike cvjetali gotovo svi oblici avangarde (od kojih je ona s ruske strane unikatna, jer nordijski pjesnici rijetko crpe inspiraciju s te strane), matični se parnas čvrsto držao svojih nacional-romantičkih književnih modela. Upravo u to vrijeme dodijeljena je Nobelova nagrada (1916. god.) pjesniku Axelu Karlfeldtu, nestoru ove tradicionalne, akademske lirike i velikom borcu protiv novih modernih strujanja. Svaki drugačiji napor, koji je dovodio u pitanje ove konvencije, tumačio se kao napad na stožerne narodne vrijednosti, svako eksperimentisanje u jeziku i formi kao “nasilje nad jezikom, formalnom anarhijom, poetskim boljševizmom”.
Ključno ime narečene anarhije i poetskog boljševizma, predstavlja, bez sumnje, Edit Sedergran (Edith Södergran, 1892-1923), švedsko-finska pjesnikinja čija se debitantska zbirka Pjesme (Dikter, 1916) smatra pionirskim djelom skandinavskog modernizma. Njeni asocijativni, vizionarski slobodni stihovi (koje uvodi u nordijske književnosti) prošli su pored ušiju ondašnje publike i kritike svikle na drugačije pjevanje. Ni naredne zbirke Septembarska lira (Septemberlyra 1918), Ružin oltar (Rosenaltaren 1919) i Sjenka budućnosti (Framtidens skuga 1920), nisu dočekane bolje – pjesnikinja će, za ono malo preostala zemnog života, biti proglašena naopakom, nerazumljivom i ludom.
Posthumno će biti objavljena zbirka Zemlja koje nema (Landet som icke är, 1925) u kojoj se nalaze neke od njenih najboljih pjesama.
*
Rođena je u 1892. u Sant Petersburgu, umrla u ljeto 1922. u Ravioli (Karelska prevlaka). Roditelji su joj bili Šveđani, pa Edith u kući govori švedski, a u školi njemački. U šesnaestoj godini dobija tuberkulozu, napušta školovanje i sjeseni 1911. godine odlazi na liječenje u sanatorijumu Davos, Švajcarska.
Do Oktobarske revolucije, porodica Södergran ugledna je i bogata, zahvaljujući dedu sa majčine strane i njegovim obligacijama plasiranim u Ukrajini, a po revoluciji, koja sve odnosi, Edit i njezina majka dopadaju bijede i gladuju.
*
Gunnar Ekelöf u jednom svom pismu W H Odnu pojašnjava: “ona je veliki lirik, koliko ja mogu procijeniti, u istoj klasi kao Achmatova ili možda veća, jedna mlada Šveđanka u tuđini, jedna od naših vizantinki, hrabra i puna ljubavi poput vaše Emily Bronte… ona pripada svijetu, uprkos tome što njen jezik zvuči poput starinskog eolskog dijalekta.”
*
Najveća moderna švedska/finska pjesnikinja. Najveća moderna skandinavska pjesnikinja. Jedna od najvećih modernih evropskih pjesnikinja. Svojata je, danas, svako. I svakom se izmiče.
*
Imaš pjesnika koje možeš čitati kad god hoćeš. Ima ih, međutim, pa ne daju, nego moraš osjetiti tačno godišnje doba, tačan mjesec, dan i dekik, kad se daju, kad sa svojih lirskih krošnji otresaju jestive plodove. Evo, Edith Södergran. Ako je, recimo, uzmeš u proljeće, nema fajde. Kakav si ušao, takav ćeš izaći. Ista stvar desiće se ako je čitaš u ljeto, u zimu, na početku jeseni. Ali kad skoli novembar i njegove gluhonijeme i guste tavnine, kad navali sa poganom stravom i vremenom i pomisliš da je stigao zadnji petak i zavezak i da nećeš prežvijeti – čitaj Edith i nećeš se pokajati.