Kao u jasnoj oktobarskoj noći
kad, krećući sa sjevera, leopardi
pocijepaju horizont,
kad puk se kupi na trgove da se moli
ili da samo blehne šutke.
Zašto blokirate prigradske ulice?
To što čekate ne prolazi kroz predgrađa.
Konju je falila jedna noga
Plaho istimaren ali staklastog pogleda
stoji jedan mrki ardenski konj
između lijeski na pašnjaku.
Konju fali jedna noga.
Ispod mrkog konja leži čovjek u bijelom mantilu,
veterinar ili možda konzervator.
Još jedna se konjska noga polagano svija.
Gledam, slutim, ali se ne miješam.
Pratim radnju nepomično: kolos se
ljulja i posrće, čovjeka će usmrtiti.
Jedini sam svjedok u lijepom pašnjaku,
u lijepom, glasovitom pašnjaku
u kojem se ljeti mogu i lješnici brati
i javlja se familija jednog risa,
savršena, vitka sjenka
što promiče između sna i budnosti.
Uvijek kiš
Uvijek kiši.
Nekad slapovima. Nekad nečujno
i danima.
Beskućni il kućni, tresemo se
kao mokri terijeri.
Il se ustežemo kako ne bi
naš plač niko primijetio.
Ali kiši neprekidno.
Koliko je visok stub plača u tebi?
Do pupka? Do prsiju? Do grla?
Ne moraš se svlačiti da bi pokazala
to nam se čita u očima
kao na mjernim tablicama.
Ako se nešto mora reći, reći ćemo:
ljubavi,
do sutra će biti suhe tvoje rukavice.
Čempresi
Čempresi-stabla smrti
povlače se s groblja. Polagano
hmile niz doline
i uz padine brijegova.
Njihovi čađavi šapati mrače večernje oblake.
Pretvaraju noći
u još tamnije praznike.
Uvijek prisutni.
Uvijek u strašnoj tišini.
Zov
U vrijeme podneva, pod difuznim suncem
dok vonja smola i biljni kad
i trava počiva povijena, potočić uvire
i zmija pod stijenjem traži hlad
– u tome mirnom, letargičnmom danu
često se začuje krik ptice smrti.
Ostrvo amazonki
Tek pola mornara stigne do obale.
Leže na pijesku, dišuć kao ribe.
Sklapaju svoja peraja.
Podižu svoje sjajne mačeve.
Žene hitaju, mlijeko kaplje
iz nateklih grudi.
One tapšaju svoje male ribe
prije no im makazama nagrde peraja
prije no im noktima oči iskopaju.
Sa mora dopire dreka ptičja.
Iz košmarnog žbunja izbijaju djeca
i počinje igra u travi crvenoj.
Sardine u metrou
Ne želim se umivati tim sapunom.
Ne želim prati zube tom pastom.
Ne želim ležati na toj sofi.
Nemam potrebe za takvim toalet papirom.
Nisam zainteresovan za takvo osiguranje.
Ne želim mijenjati marku cigareta.
Nemam nikakve želje da vidim taj film.
Ne želim izaći kod Skerholma.
Sardina želi da limenku otvorite prema moru.
Po oluji
Čisti se i pali granje po oluji.
S obje strane puta leže numerisani trupci
i čekaju na transprot.
Još uvijek je dovoljno drveća u Londonu
za ptičje slijetanje i pseće njuškanje.
Jedna svraka se zanima za kesu u travi
hvata je čvrsto kandžama, zabada kljun unutra
tražeći što god jestivo
kao ja, sinoć, dok čvrsto se držah leksikona
tražeći očima nešto neupitno.
Zajedno s jednom vevjericom posmatram jezičke plamena
koji se pokušavaju osloboditi iz zapaljenog bunjišta.
Njihov pucketavi jezik podsjeća na moje
i veveričje čavrljanje što se međusobno razlikuje
samo u nekoliko fonema.
Jedan plavi dim obuhvata nas kao šator.
Ponekad se otvori krilo na šatoru pod udarom vjetra
dopuštajući nam da vidimo konture grada neupitnog.
*
U prvoj zbirci Krici i tišina (Skriket i tytsand, 1946), Werner Aspenström je modernist, ali već u Sniježnim legendama (Snölegend 1949) kreće drugim putevima. Mirnoća, jednostavnost dobijaju više prostora, slikovni jezik postaje konkretniji.
Oslobađa se teških metaforičkih i jezičkih sklopova, oštrih sudova i agresivnosti, traži nove izržajne mogućnosti, svakodnevna zbiljska prikazanja i priroda uzimaju sve više prostora.
Najbolji je nastavljač Harrya Martinsona u natur-lirici, obojica su bila duboko skeptična spram „aristokratskog modernizma” jedne vrste intelektualno sofisticirane poučne poezije koja je vladala šezdestih godina prošlog vijeka. On je otvorio pute zemnom i svjetlijem lirskome pjevanju. On je takođe prvi otkrio naslage mistike u svakodnevnim, sitnim pojavama i stvarima, majstorstvo koje će docnije Tomas Tranströmer izvjesti do kraja.
Koristi i ton poučne pjesme i suptilnom ironijom i tananim potezima hvata u „trapavom raskoraku“ najmračnija i najteža egzistencijalna pitanja.
U zadnjoj, posthumno objavljenoj zbirci Snježni raport (Israpport, 1997) smrt i beskonačnost dominirajuće su teme. Njegova se poezija drži izvanredno i broj onih koji u njoj uživaju zavodljivo raste, premda ga književna kritika nije ubrajala u pjesnike koji će „nadživjeti svoje vrijeme“.
Lirska tumačenja/16
Werner Aspenström
(Verner Aspenstrem)
To što čekate ne prolazi kroz predgrađa
Kao u jasnoj oktobarskoj noći
kad, krećući sa sjevera, leopardi
pocijepaju horizont,
kad puk se kupi na trgove da se moli
ili da samo blehne šutke.
Zašto blokirate prigradske ulice?
To što čekate ne prolazi kroz predgrađa.
Konju je falila jedna noga
Plaho istimaren ali staklastog pogleda
stoji jedan mrki ardenski konj
između lijeski na pašnjaku.
Konju fali jedna noga.
Ispod mrkog konja leži čovjek u bijelom mantilu,
veterinar ili možda konzervator.
Još jedna se konjska noga polagano svija.
Gledam, slutim, ali se ne miješam.
Pratim radnju nepomično: kolos se
ljulja i posrće, čovjeka će usmrtiti.
Jedini sam svjedok u lijepom pašnjaku,
u lijepom, glasovitom pašnjaku
u kojem se ljeti mogu i lješnici brati
i javlja se familija jednog risa,
savršena, vitka sjenka
što promiče između sna i budnosti.
Uvijek kiš
Uvijek kiši.
Nekad slapovima. Nekad nečujno
i danima.
Beskućni il kućni, tresemo se
kao mokri terijeri.
Il se ustežemo kako ne bi
naš plač niko primijetio.
Ali kiši neprekidno.
Koliko je visok stub plača u tebi?
Do pupka? Do prsiju? Do grla?
Ne moraš se svlačiti da bi pokazala
to nam se čita u očima
kao na mjernim tablicama.
Ako se nešto mora reći, reći ćemo:
ljubavi,
do sutra će biti suhe tvoje rukavice.
Čempresi
Čempresi-stabla smrti
povlače se s groblja. Polagano
hmile niz doline
i uz padine brijegova.
Njihovi čađavi šapati mrače večernje oblake.
Pretvaraju noći
u još tamnije praznike.
Uvijek prisutni.
Uvijek u strašnoj tišini.
Zov
U vrijeme podneva, pod difuznim suncem
dok vonja smola i biljni kad
i trava počiva povijena, potočić uvire
i zmija pod stijenjem traži hlad
– u tome mirnom, letargičnmom danu
često se začuje krik ptice smrti.
Ostrvo amazonki
Tek pola mornara stigne do obale.
Leže na pijesku, dišuć kao ribe.
Sklapaju svoja peraja.
Podižu svoje sjajne mačeve.
Žene hitaju, mlijeko kaplje
iz nateklih grudi.
One tapšaju svoje male ribe
prije no im makazama nagrde peraja
prije no im noktima oči iskopaju.
Sa mora dopire dreka ptičja.
Iz košmarnog žbunja izbijaju djeca
i počinje igra u travi crvenoj.
Sardine u metrou
Ne želim se umivati tim sapunom.
Ne želim prati zube tom pastom.
Ne želim ležati na toj sofi.
Nemam potrebe za takvim toalet papirom.
Nisam zainteresovan za takvo osiguranje.
Ne želim mijenjati marku cigareta.
Nemam nikakve želje da vidim taj film.
Ne želim izaći kod Skerholma.
Sardina želi da limenku otvorite prema moru.
Po oluji
Čisti se i pali granje po oluji.
S obje strane puta leže numerisani trupci
i čekaju na transprot.
Još uvijek je dovoljno drveća u Londonu
za ptičje slijetanje i pseće njuškanje.
Jedna svraka se zanima za kesu u travi
hvata je čvrsto kandžama, zabada kljun unutra
tražeći što god jestivo
kao ja, sinoć, dok čvrsto se držah leksikona
tražeći očima nešto neupitno.
Zajedno s jednom vevjericom posmatram jezičke plamena
koji se pokušavaju osloboditi iz zapaljenog bunjišta.
Njihov pucketavi jezik podsjeća na moje
i veveričje čavrljanje što se međusobno razlikuje
samo u nekoliko fonema.
Jedan plavi dim obuhvata nas kao šator.
Ponekad se otvori krilo na šatoru pod udarom vjetra
dopuštajući nam da vidimo konture grada neupitnog.
*
U prvoj zbirci Krici i tišina (Skriket i tytsand, 1946), Werner Aspenström je modernist, ali već u Sniježnim legendama (Snölegend 1949) kreće drugim putevima. Mirnoća, jednostavnost dobijaju više prostora, slikovni jezik postaje konkretniji.
Oslobađa se teških metaforičkih i jezičkih sklopova, oštrih sudova i agresivnosti, traži nove izržajne mogućnosti, svakodnevna zbiljska prikazanja i priroda uzimaju sve više prostora.
Najbolji je nastavljač Harrya Martinsona u natur-lirici, obojica su bila duboko skeptična spram „aristokratskog modernizma” jedne vrste intelektualno sofisticirane poučne poezije koja je vladala šezdestih godina prošlog vijeka. On je otvorio pute zemnom i svjetlijem lirskome pjevanju. On je takođe prvi otkrio naslage mistike u svakodnevnim, sitnim pojavama i stvarima, majstorstvo koje će docnije Tomas Tranströmer izvjesti do kraja.
Koristi i ton poučne pjesme i suptilnom ironijom i tananim potezima hvata u „trapavom raskoraku“ najmračnija i najteža egzistencijalna pitanja.
U zadnjoj, posthumno objavljenoj zbirci Snježni raport (Israpport, 1997) smrt i beskonačnost dominirajuće su teme. Njegova se poezija drži izvanredno i broj onih koji u njoj uživaju zavodljivo raste, premda ga književna kritika nije ubrajala u pjesnike koji će „nadživjeti svoje vrijeme“.