Lirska tumačenja/12

 

Arne Johnson

(Arne Johnsson)

*

Februar. To je mjesec vodonoša. Ja postajem
dijete. Stojim na mostu
preko rijeke, struja drži male brazde
otvorenim, voda sija kao mrki metal
u sivome svjetlu, tanka

vibrirajuća membrana: pokušavam da je slušam.
________Ali to je
kao kad mnogo docnije, u bijeloj sobici,
pokušavam uskladiti viku moje drage da bih
išao opijen i jednim rifom Charlia Parkera. I dijete
viče od močila,
zvuči kao ptica, ja
pljujem u vodu, bijela mrlja nestaje
ispod leda. Nebesa mrknu,
_________vodonoša
spušta svoje kofe, puni ih
i prazni preko svijeta. Pada snijeg,
to liči na zvijezde.

*

Egzil
takođe oblak je različit ne
stran ali kao prva
ptica selica viđena s proljeća dok sve
je u pupoljku da
ovdje si kući
bez osjećanja radio emituje čežnju
________raspi me
dok spavam
preko ove zemlje
da sačuvaj me dok sam izgubljen brzo će
ozeleneti svako drvo brzo će
ozeleniti svako drvo

*

Suha hladnoća zasipa dane. Ruke krvare,
koža kao papir,
udaljena muzika. Palim vatru
držim puteve otvorenim.
_________Djeca
spavaju, odišući. Snovi
rasuti po cesti, prah se kovitla u propuhu
pukotina, zijev.
Podijeljeno. Krhka tijela što prskaju svakog časa
kao staklo pri
dodiru, od vjetra. Ona su posvuda. Tebe čekam
ja, prispeće s plotunom, još nepoznatim, mračno
u mrklini.

*

Sad je zima. Sve skočeno, sve
minulo, slabavljeno svjetlom, zelenilo. Lindesberg,
led naliježe, skupljaju se divlje patke u olujnim brazdama.
Ne plaši se,
moje je čekanje uskladišteno. Voće,
skupljeno u jedenje bašče, mirisno,
sočno, zrelo,
teško.

*

Decembar. Mlak, vjetrovan.
Znam jednu ženu koja živi bez zavjesa.
Ispred njenih prozora stoji jedna jarebika. Zimovke se
ubijaju hrupajuć o okna. Brzi let.
______________Unutra:
trideset metara knjiga, tri metra muzike, jedna plava
i jedna rđavocrvena fotelja, papir sa slikama, sa
tekstom, sukno, drvo, metal. Snovi o životinjama.

*
Samoća je glas, vrh jazika spram kože; ukus pregršti
novog snijega kako bi se osjetilo da kristali se tope i bivaju perle.

Glasovi svih malih zvijezda spram lica, čini mi se da ih čujem
ali koje stižu iz mene samoga.

Napuni šake snijegom: hladnoća postaje oganj, snijeg postaje voda.

*

juni ljeto ima tijelo od vjetra ti si
dijete na obali
pseći lavež lebdi kroz večernji laki zrak
duž stazica preko livade jezera nisi
uplašena vrijeme je zimâ i labudova kreću se
kroz tebe imaju svoju slobodu misliš ali je tvoja
veća ta možeš im dopustiti ti si jezero
bez vjere ili sumnje pronosiš ih
jer se daju prenositi drugi tonu ti opet tako polagano
kao otvaranje ruke na kraju igre vrijeme
prepobražaja ti si ovo jezero ti sjediš do trave ovaj zrak
ti si ovo dijete ti si bila
zjenica raširena naspram noći jezero
mrkne dolaze zvijeri da te piju ti
bivaš ostavljena u tišini kao otkupnina ti si
njihovi jezici postavljam čamac ti si ja

*

Kiša, voda prska preko lica.

Ovo je moj rođendanski mjesec. Jedan sam dan takođe odlučan da sve
ovo ovdje napustim. Oproštaj se nekoliko puta o mene okrznuo, pomazio
tijelo i mišljenja, kao magla rano jutro. Smrt je vodi nalična.

I ne samo smrt. Čini mi se često da ništa se ne da uhvatiti
čvrsto, sve klizi i cijedi se, upravo kao sad ljeto sve
brže isklizava iz kalendara, kao sendvič.

Ali ne žalim se.

I ovo prolazno takođe je dženet, stiješnjen izmeš džehenema.  Dođi.
Obuci se u mokre sjenke, gledaj me tako, gledam ja tebe, dodiruj me,
i dodirivaću te. Ničega svetog u tome, takođe životinje jedu jedna drugu.

(iz Ett paradis, trängt)

*

Bio sa djecom uz vodu, divlje patke plivale su tamo i ovamo duž
vode kao staklo tanke, u brkovima su mi se hvatali kristali mraza. Moja
najstarija ćerka opisivala je san: ona i još tri djevojčice idu ledom,
u ljetnoj odjeći – i jedna po jedna propada a nikoga nema
da ih spasi.

Glave zmajeva-pataka bjehu kao plamenovi, ali jedna slika nije
ono što jest: stoga će se voda zamrznuti.

Ne tvrdim da je nešto od ovoga povezano s nečim drugim;
zima porolazi kroz ognjene ptičje glave.

*

Arne Johnsson, rođen 1950, bibliotekar po zanimanju. Piše eseje i kritiku.

Važnije zbirke: Förvandlingar, 1985, Ett paradis, trängt, 1988, Fåglarnas eldhuvuden, 1994. Marken lyste även i drömmen,1998, För länge sedan var vi vid en sjö, 2000, Bäras utan namn till natt till morgon, 2007.

Pripada pjesnicima asketama, onim, dakle, stvaraocima koji pišu (i to izvanredno), daleko od književnih centara. Takvima je, čini se, pjesma zbiljska činjenica, nužna poput zraka, a ne način/oruđe kojim se da izraziti neki emocionalni, intelektualni ili drugi pro­blem.

Pjesme su pisane u hibridnim fromama, uglavnom u obliku mikro-proza koje prožimaju jedna drugu. Prekidaju se kratkim lirskim pasažima koje omogućavaju promjenu emocionalne temperature. U oba segmenta pjesničko ja izloženo je neposrednoj stvarnosti koja neprestano bombarduje čula. Johnsonova poezija je poprilično zatvorena i kompleksna, ali, zahvaljujući svojoj slikovnosti i formalnim rješenjima, čitalac nalazi mnoge puteve prema ovom rastrešenom i čudesnom svijetu.

U zadnjim zbrikama, Johansonovi pjesnički elementi bivaju lakši, prijemčiviji: svakodnevni doživljaji, ljudi, putovanja, slike iz prirode. 

Refik Ličina 05. 04. 2016.