Šta možemo o smrti kazati? Možemo je uporediti
sa mršavim mačkama u Delfiju što neumorno
slaze il izlaze iz svijeta podzemnog. Mudre
poput Egipćana slučajno se pomaljaju
nalik tvome omlijenom liku – što sjenovit
krije se u zidu i javka se tek
kad hitro obrneš u stranu svoj pogled plašljivi.
Čak ni Sokrat, koji na ovom
mjestu među brežjem – koje o tišini
zna više od nas – sakriva lice
pod pazuho jednoga mladića, razmišljajuć o golubovima.
A ni Heraklit… možemo o njoj govoriti
kao što se o svojoj majci govori, tako daleko od doma
da ona napokon biva razgovijetna, zapravo lijepa, slici nalik.
*
Telemah strancu
Negdje je on zarobljen, ali u životu
Na beskrajnom moru (Odiseja, Prvo pjevanje)
Stranče, izvjesni snovi su neobjašnjivi.
Ovaj ne mogu protumačiti prem mi se čini
stvarnijim od drugih: usnih jedno ostrvo,
neslično Itaci i svim drugim ostrvima
koje sam susreo. Nikakvih bregova
ni životinja koliko mogah vidjeti, izuzev
ptica koje su pjevale čudesno
lijepim glasovima. Rastinje zeleno
i gusto, skoro neprohodno.
Blizu obale ležala je kuća,
prosta građevina bez prozora. Iz kuće
izađe čovjek do tančina meni nalik.
Lagano krenu k meni na obali
otvarajaći ranac i pružajući mi jednu kopču.
Na kopči se nalazila umjetnički izlivena slika
koja pokazuje kako oluja uništava jednu lađu
na pučini. Zatim se okrenu i ode.
Gledao sam omajano u njegovu kopču, kao
da je njena ljepota zavisila od mog pogleda.
Na kraju, kad sam se osvrnuo, more je ležalo
neobično mirno, kao da je bilo
od kamena. Bilo je neshvatljivo veliko
da se činilo kako horizont leži izvan sebe.
Uhvatio me strah i poželjeh odatle pobjeći
ali kad se okrenuh više nije bilo nikakva
ostrva. Stajao sam u moru. Krug čudesan.
U apsolutnom središtu stajao sam ja.
*
Odisej Telemahu
Sine, sada si odrastao i već me
u borbi nadmašuješ. Tako si ipak
nešto naučio rastući u sjeni čekanja. Dvadeset godina
čekali smo ti i ja. Sad čeka
Itaka. I-ta-ka! Isto kamenito,
sirotinjsko ostrvo. Pogledaj okolo, šta vidiš?
Osrednju, propalu, polupraznu
kuću. Dvorište, žrtvenik, krdo
svinja koje po gliblju za hranom riška.
Nekoliko ribara i mornara,
nekoliko robova – ne odveć mršavih –
i padine po kojim bleji stado izdivljalih
brava. Voli to, Telemaše,
jer sve je tvoje. Ali čuvaj se brodovlja
i kraljeva. I pita li neko “Ko vlada
našim životima?” ne nudi
odgovor prebrzo. Razmisli dobro ko pita
i potom odgovori kao vjernik
“Kronion” ili kao ludak “mi
sami”, ali ako moraš odgovoriti časno
odgovori “Sjećanje i more” jer
ništa od onoga što odvuče
more ne vraća se kući premda se
čini da ono sve natrag ostavlja.
Ali veće od mora sjećanje je, i , pak, još veće
jest samo ponovno rođenje i smrt.
*
Magnus William-Olsson, rođen 1960., jedan je od najznačajnijih savremenih švedskih pjesnika. Piše također i izvrsnu prozu i esejistiku, prevodi modernu i klasičnu poezije (Sapfo, K. Kavafi, A. Gamoneda, G. Getviz). Osnivač je i vođa Slobodnog seminara u književnoj kritici (Fria Seminariet i Litterär Kritik) koji okuplja brojne skandinavske stvaraoce. Urednik je i ugledne edicije Internationell Poesi u izdavačkoj kući W&W.
Važnije zbirke: O’, 1987; I sjenčiti (Och att skugga), 1991; Da iz tvog ognja (Att det ur din eld, 1995); Biografija (biografi), 2000; Za Pindarosa je trnutka mala odaja u vremenu (Ögonblicket är för Pindaros ett litet rum i tiden), izbor pjesama, 2006; Ingerini soneti (Ingersonneter), 2010 (koja je izašla nedavno i odmah proglašena književnim događajem).
Lirska tumačenja (5)
Magnus William-Olsson
*
(Delfi)
Šta možemo o smrti kazati? Možemo je uporediti
sa mršavim mačkama u Delfiju što neumorno
slaze il izlaze iz svijeta podzemnog. Mudre
poput Egipćana slučajno se pomaljaju
nalik tvome omlijenom liku – što sjenovit
krije se u zidu i javka se tek
kad hitro obrneš u stranu svoj pogled plašljivi.
Čak ni Sokrat, koji na ovom
mjestu među brežjem – koje o tišini
zna više od nas – sakriva lice
pod pazuho jednoga mladića, razmišljajuć o golubovima.
A ni Heraklit… možemo o njoj govoriti
kao što se o svojoj majci govori, tako daleko od doma
da ona napokon biva razgovijetna, zapravo lijepa, slici nalik.
*
Telemah strancu
Negdje je on zarobljen, ali u životu
Na beskrajnom moru
(Odiseja, Prvo pjevanje)
Stranče, izvjesni snovi su neobjašnjivi.
Ovaj ne mogu protumačiti prem mi se čini
stvarnijim od drugih: usnih jedno ostrvo,
neslično Itaci i svim drugim ostrvima
koje sam susreo. Nikakvih bregova
ni životinja koliko mogah vidjeti, izuzev
ptica koje su pjevale čudesno
lijepim glasovima. Rastinje zeleno
i gusto, skoro neprohodno.
Blizu obale ležala je kuća,
prosta građevina bez prozora. Iz kuće
izađe čovjek do tančina meni nalik.
Lagano krenu k meni na obali
otvarajaći ranac i pružajući mi jednu kopču.
Na kopči se nalazila umjetnički izlivena slika
koja pokazuje kako oluja uništava jednu lađu
na pučini. Zatim se okrenu i ode.
Gledao sam omajano u njegovu kopču, kao
da je njena ljepota zavisila od mog pogleda.
Na kraju, kad sam se osvrnuo, more je ležalo
neobično mirno, kao da je bilo
od kamena. Bilo je neshvatljivo veliko
da se činilo kako horizont leži izvan sebe.
Uhvatio me strah i poželjeh odatle pobjeći
ali kad se okrenuh više nije bilo nikakva
ostrva. Stajao sam u moru. Krug čudesan.
U apsolutnom središtu stajao sam ja.
*
Odisej Telemahu
Sine, sada si odrastao i već me
u borbi nadmašuješ. Tako si ipak
nešto naučio rastući u sjeni čekanja. Dvadeset godina
čekali smo ti i ja. Sad čeka
Itaka. I-ta-ka! Isto kamenito,
sirotinjsko ostrvo. Pogledaj okolo, šta vidiš?
Osrednju, propalu, polupraznu
kuću. Dvorište, žrtvenik, krdo
svinja koje po gliblju za hranom riška.
Nekoliko ribara i mornara,
nekoliko robova – ne odveć mršavih –
i padine po kojim bleji stado izdivljalih
brava. Voli to, Telemaše,
jer sve je tvoje. Ali čuvaj se brodovlja
i kraljeva. I pita li neko “Ko vlada
našim životima?” ne nudi
odgovor prebrzo. Razmisli dobro ko pita
i potom odgovori kao vjernik
“Kronion” ili kao ludak “mi
sami”, ali ako moraš odgovoriti časno
odgovori “Sjećanje i more” jer
ništa od onoga što odvuče
more ne vraća se kući premda se
čini da ono sve natrag ostavlja.
Ali veće od mora sjećanje je, i , pak, još veće
jest samo ponovno rođenje i smrt.
*
Magnus William-Olsson, rođen 1960., jedan je od najznačajnijih savremenih švedskih pjesnika. Piše također i izvrsnu prozu i esejistiku, prevodi modernu i klasičnu poezije (Sapfo, K. Kavafi, A. Gamoneda, G. Getviz). Osnivač je i vođa Slobodnog seminara u književnoj kritici (Fria Seminariet i Litterär Kritik) koji okuplja brojne skandinavske stvaraoce. Urednik je i ugledne edicije Internationell Poesi u izdavačkoj kući W&W.
Važnije zbirke: O’, 1987; I sjenčiti (Och att skugga), 1991; Da iz tvog ognja (Att det ur din eld, 1995); Biografija (biografi), 2000; Za Pindarosa je trnutka mala odaja u vremenu (Ögonblicket är för Pindaros ett litet rum i tiden), izbor pjesama, 2006; Ingerini soneti (Ingersonneter), 2010 (koja je izašla nedavno i odmah proglašena književnim događajem).