Suicidna devojčica servira kafu u slomljenim šoljicama
i opran pogrebni auto napušta praonicu sa dostojanstvenim zaokretom.
Sve autobuske linije su izmijenjene, ja stojim pod kišom i čekam na budućnost koja je već stigla sa brandenburškom snagom.
Anorektična žena pukla je na sceni uz osmijeh.
Sve što je uspjela šapnuti bilo je: osjećam se nevjerovatno dobro.
Stigla je pješice kao Orlando iz šume sa strijelom u ruci
ali je napustila odaju sa mekoćom bolničarke.
Porculanska šolja prsnula je u dodiru sa vrelom tekućinom.
Kako god da je nasipala i služila sipile su fleke i treščice.
Njena majka šapuće mi kako je dobila još jedno dijete, jedanaesto.
Nisam mogla reći: tvoja ćerka je mrtva već trideset godina.
Više nikada neće plesati bečki valcer u finskom gradu
i nikad ostariti sa blijedom maternicom ispod izgubljene kose.
Odsječena vrba bačena je na lomaču koja će gorjeti za Uskrs
i vlaga je vukla sivobijele pupoljke u sladnjikav i žut cvijet.
Zapovjednici su se povukli iz svakog razgovora na dan rata uz riječi:
Nikadnećemo oklijevati, Jevočka, da uđemo u jedan opkoljeni grad.
Zatvoreni grad
Životinje su osjetile nemir prije ljudi.
Lutale su u velikim krdima pravo prema zalazećem suncu.
Bijela vrana tukla je krilima.
Sudska sala punila se prijateljima žrtve i ubice. Svi su uzeli slobadan dan iz škole.
Male japanske žene utvrđivale su polove pilićima.
Radi produkcije jaja poklaće se svi mali pjetlići.
Neočekivano visili su jedan tren na transportnoj traci
prije no su zdrobljeni u otpadnoj vodenici.
Osamnaestogodišnji ubica nacrtao je serijal ubistva.
I on i žrtva preobrazili su se u crtane figure.
Djevojčica nije imala nikakav pol ali jeste kockastu haljinu.
Grlo je ogoljeno. Grad opkoljen.
Koza sa zlatnim zubima zaklana.
Zaludno pokušavaju transporteri prići zatvorenom gradu.
Ona je napustila dužnost
Bolničarka je plakala. Napustila je svoju dužnost opazivši kako pacijenti
mogu živjeti bez nje, umrijeti bez nje. Sa čuđenjem je posmatrala
igle injekcija, lijekove koji su nastavili da ulaze u
ljudska tjelesa.
Bolesti nisu prestale. Mijenjale su karakter, ali su
ulazile i dalje pravo u kuće, ne obazirući se na
brave i vrata, izazivajući poplave, mrlje na podu, groznice, nesanicu i mračnu apatiju.
Posmatrala je mirno šta se dogodilo. Vidjela je kako ljudi stare,
Prosvjetljavaju,podmlađuju. Dobavljaju nove ljubavi, utjehu za
krik sluznice i skaredne godišnje valcere Niz ulicu su išli ostarjeli blizanci i šetali uokolo svoje tek rođene psiće
Hesekiel
Čuješ li pojanje iz crkve?
Ko poje unutra? Naprsli glasovi, stare žene?
Leži li neko u sanduku? Je li prazan, opljačkan?
Ima li kog tamo, mrtve kosti, prekrivene žilama, mrtve žile, zarsle u mišiće, meso?
Jedna ptica u pijesku sa krvavim perjem
pokrivena je malim, malim mušicama.
Bakteriološki proces je u toku.
Krevet se koči, kamen krvari.
Molitve se taru o kamen. Glasovi se taru
o molitve. Pojanje se tare o kamen.
Poplave
Poplave nas još nisu zahvatile
nisu uništile auto-strade, nisu polja preplavile
Olujni udari nisu nas dostigli
nisu počupali drveće iz korijena, nisu
blokorali puteve, izbacile vozove iz šina
tri hiljade pružnih radnika nisu raskrčili
hiljadu stabala. Ni jedan štalski krov nije oduvan
Blizu Petersborougha, ni jedan aerodrom nije prisiljen
Na drugo prinudno slijetanje sa prestravljenim
putnicima. Ni jedna Sharon Black, 40, koja je još
drhtala, izgovarajući: I honestly thought
I was going to die. Čitava stvarnost
Od Aberdeena do Dovera, od Dublina
do engleskog kanala odigravala se u
virtuelnoj praznini koja se neutvrđeno naziva tvoje srce
i ti sklopljenih si očiju rekao: tamo gdje si ti, nije smrt
gdje je smrt, nisi ti. Ali voda nastavlja da raste i dva školarca na Robertsbidgeu, East Sussex
Nastavljaju svoj mukotrpni put kroz vodenu masu
gurajući svoje bicikle kroz goleme hrpe otpaloga lišća
od kako je voda opet probila nasipe
i preplavila zemlju koja se ne može vidjeti
Dok se Stan Lewis nije uspeo stepeništem do svoje radnje u Brewdley
da bi nahranio sedam labudova koji klize preko jednog ogledala od tišine.
*
Tamna je i tegobna poezija Eve Strom (Eva Ström, 1947) ). Ona je, kao i njen uzor Brgitta Trotzig, duboko prožeta religijom (katolicizam), ali, posebice u zadnjim zbirkama, dobro natopljenom melanholijom i sumnjom.
Ponestaje nade. Svijet izgleda sve mutnije i ljudske nakane sve strašnije. Tako govori pjesničko i životno iskustvo E. Strem (ljekarka po obrazovanju, u poslednjih nekoliko godina slobodna umjetnica). Pored lirike, bavi se prevođenjem, piše i prozu, eseje, kritike. Važnije zbirke: Akra, 1983, Kärleken till matematiken 1989, Brandeburg1993, Revbensstäderna, 2003, za koju je dobila Nordiska rådets litteraturpris. Njeni prevodi Shakespeareovih soneta pozdravljeni su kao veliki književni događaj.
Lirska tumačenja, 25
Eva Strem
(Eva Ström)
Suicidna djevojčica
Suicidna devojčica servira kafu u slomljenim šoljicama
i opran pogrebni auto napušta praonicu sa dostojanstvenim zaokretom.
Sve autobuske linije su izmijenjene, ja stojim pod kišom i čekam
na budućnost koja je već stigla sa brandenburškom snagom.
Anorektična žena pukla je na sceni uz osmijeh.
Sve što je uspjela šapnuti bilo je: osjećam se nevjerovatno dobro.
Stigla je pješice kao Orlando iz šume sa strijelom u ruci
ali je napustila odaju sa mekoćom bolničarke.
Porculanska šolja prsnula je u dodiru sa vrelom tekućinom.
Kako god da je nasipala i služila sipile su fleke i treščice.
Njena majka šapuće mi kako je dobila još jedno dijete, jedanaesto.
Nisam mogla reći: tvoja ćerka je mrtva već trideset godina.
Više nikada neće plesati bečki valcer u finskom gradu
i nikad ostariti sa blijedom maternicom ispod izgubljene kose.
Odsječena vrba bačena je na lomaču koja će gorjeti za Uskrs
i vlaga je vukla sivobijele pupoljke u sladnjikav i žut cvijet.
Zapovjednici su se povukli iz svakog razgovora na dan rata uz riječi:
Nikad nećemo oklijevati, Jevočka, da uđemo u jedan opkoljeni grad.
Zatvoreni grad
Životinje su osjetile nemir prije ljudi.
Lutale su u velikim krdima pravo prema zalazećem suncu.
Bijela vrana tukla je krilima.
Sudska sala punila se prijateljima žrtve i ubice.
Svi su uzeli slobadan dan iz škole.
Male japanske žene utvrđivale su polove pilićima.
Radi produkcije jaja poklaće se svi mali pjetlići.
Neočekivano visili su jedan tren na transportnoj traci
prije no su zdrobljeni u otpadnoj vodenici.
Osamnaestogodišnji ubica nacrtao je serijal ubistva.
I on i žrtva preobrazili su se u crtane figure.
Djevojčica nije imala nikakav pol ali jeste kockastu haljinu.
Grlo je ogoljeno. Grad opkoljen.
Koza sa zlatnim zubima zaklana.
Zaludno pokušavaju transporteri prići zatvorenom gradu.
Ona je napustila dužnost
Bolničarka je plakala.
Napustila je svoju dužnost opazivši kako pacijenti
mogu živjeti bez nje, umrijeti bez nje. Sa čuđenjem je posmatrala
igle injekcija, lijekove koji su nastavili da ulaze u
ljudska tjelesa.
Bolesti nisu prestale. Mijenjale su karakter, ali su
ulazile i dalje pravo u kuće, ne obazirući se na
brave i vrata, izazivajući poplave, mrlje na podu,
groznice, nesanicu i mračnu apatiju.
Posmatrala je mirno šta se dogodilo. Vidjela je kako ljudi stare,
Prosvjetljavaju, podmlađuju. Dobavljaju nove ljubavi, utjehu za
krik sluznice i skaredne godišnje valcere
Niz ulicu su išli ostarjeli blizanci i šetali uokolo
svoje tek rođene psiće
Hesekiel
Čuješ li pojanje iz crkve?
Ko poje unutra? Naprsli glasovi, stare žene?
Leži li neko u sanduku? Je li prazan, opljačkan?
Ima li kog tamo, mrtve kosti, prekrivene žilama,
mrtve žile, zarsle u mišiće, meso?
Jedna ptica u pijesku sa krvavim perjem
pokrivena je malim, malim mušicama.
Bakteriološki proces je u toku.
Krevet se koči, kamen krvari.
Molitve se taru o kamen. Glasovi se taru
o molitve. Pojanje se tare o kamen.
Poplave
Poplave nas još nisu zahvatile
nisu uništile auto-strade, nisu polja preplavile
Olujni udari nisu nas dostigli
nisu počupali drveće iz korijena, nisu
blokorali puteve, izbacile vozove iz šina
tri hiljade pružnih radnika nisu raskrčili
hiljadu stabala. Ni jedan štalski krov nije oduvan
Blizu Petersborougha, ni jedan aerodrom nije prisiljen
Na drugo prinudno slijetanje sa prestravljenim
putnicima. Ni jedna Sharon Black, 40, koja je još
drhtala, izgovarajući: I honestly thought
I was going to die. Čitava stvarnost
Od Aberdeena do Dovera, od Dublina
do engleskog kanala odigravala se u
virtuelnoj praznini koja se neutvrđeno naziva tvoje srce
i ti sklopljenih si očiju rekao: tamo gdje si ti, nije smrt
gdje je smrt, nisi ti. Ali voda nastavlja da raste
i dva školarca na Robertsbidgeu, East Sussex
Nastavljaju svoj mukotrpni put kroz vodenu masu
gurajući svoje bicikle kroz goleme hrpe otpaloga lišća
od kako je voda opet probila nasipe
i preplavila zemlju koja se ne može vidjeti
Dok se Stan Lewis nije uspeo stepeništem do svoje radnje u Brewdley
da bi nahranio sedam labudova koji klize preko jednog ogledala od tišine.
*
Tamna je i tegobna poezija Eve Strom (Eva Ström, 1947) ). Ona je, kao i njen uzor Brgitta Trotzig, duboko prožeta religijom (katolicizam), ali, posebice u zadnjim zbirkama, dobro natopljenom melanholijom i sumnjom.
Ponestaje nade. Svijet izgleda sve mutnije i ljudske nakane sve strašnije. Tako govori pjesničko i životno iskustvo E. Strem (ljekarka po obrazovanju, u poslednjih nekoliko godina slobodna umjetnica). Pored lirike, bavi se prevođenjem, piše i prozu, eseje, kritike. Važnije zbirke: Akra, 1983, Kärleken till matematiken 1989, Brandeburg 1993, Revbensstäderna, 2003, za koju je dobila Nordiska rådets litteraturpris. Njeni prevodi Shakespeareovih soneta pozdravljeni su kao veliki književni događaj.
Preveo i priredio Refik Ličina