Ako se to otvori, glasi uslov, vrijeme biva neiscrpno, jedan uzdah težak kao tečna kiselina. I to se otvara: jedna odaja se otvara gdje zaštitnička pucketa sjena, i roj u prirodnoj veličini preostaje. To iskri u mrazu, uređeno kao magnetno polje oko pluća koja, naga u nutarnjim bezgraničju, bivaju za smrt krila dovoljna.
Ako se to otvori, i kako se to dešava, i kad, za čitavog života buđenje u zelenom treperenju – to ga pokušaju pitati u uljudnim pismima sa drskim kvadratima za obscene poljupce. Ali cifre postaju pijesak dok se kuverta pronosi između decenija.
Rijetko je bio sam, ako se pitaš, ali skoro nikad s nekim u gomili. I takođe ako samo, ili zajedničko, ponekad se može otškrinuti, to sljepilo uvijek nalazi svoj zid da prosija zapravo pridaje li on još, ne znajući zašto, težinu na izvjesni trenutak kad djeca su počela stariti brže no on sam.
Da osjećanje za ono što se zove život otanji iznutra, pokazavši se u čitavom svom opsegu, tek kad se okameni u okružje – to
njega bi stravilo ako preostalo u njemu je žudnje za šta drugo no za to, nešto da štiti s jednim kretom zaštićenog prisustva između svjetla i kamena.
Ko nije sam u trenu odluke? Oni koji slaze u brijeg – oni slaze u brijeg. Gdje nestaju preci podiže se mrki ulaz. Ali duha u njihovoj priči još, vele, postoji! Ona gradi lokvicu na podu u kojoj on može naći svoju sliku ako se ne boji.
Duša
Jutro je, ovdje i u antičkom svijetu, gdje duša se tek spomene kad napušta tijelo.
Različna mjerila vladaju čulima. Moja upotreba riječi duša pozni je i buntovan znak.
Ponekad je još uvijek jutro i svjetlo svakodnevne vječnosti preko gradovima što se gomilaju u crnim redovima duž granice sa zemljama nerođenih.
Praonica
Jednom sam položen na sto, na ćebetu sa bijelim kunićima, u jednom, pamtim, lisnom treperenju, i lijepo je bilo.
Drugi put položio sam te na sto i tako smo lijepi bili.
Sad liježem na sto i puštam centrifugi da rotira. Drijemež se muti glasom jednim tvrdoglavim koji želi pojasniti šta vidi pospani:
Prozirna tjelesa, teža od čelika što se stropoštava duboko u travu u jednome krajoliku gdje svo lišće podrhtava u neproduhovljenom razmatranju vjetra.
Objasni da je šest minuta dovoljno da ruho se od vlage izvjetri, kako bi vidjeli kuda tumaramo kako takođe kroz dane bez ikakvog traga prolazimo, kud zapravo,
ka nevidnom mi idemo, obučeni, nagi.
Svjetlo i tama
Preko ruku liježe uranjeno svjetlo, dnevne vidljive rukavice.
Zatim svjetlo postaje prozračno tako da noć prilazi do duša i žive i mrtve stvari mirno počivaju van naših pogleda.
Tako to biva, i tako mora biti, jer noć je naš dom i u nama živi.
Sitna i zgrčena ili praćkasta i divlja noć živi u tijelu od prvoga ljeta detinjega koje naše je jedino.
Kad dan postane prozračan, kad ručerde čula pridrijemaju i život stvari više nije vidan to u sebe same mi virimo.
Premda priča o putu od majušnog do velikog tijela nije neka brojka: poruka nije nikakava tajna. Adresant je ustvari nepoznat. Čitav život tražimo forme da bi nepoznato probudili.
Pronađene forme brzo se pogube. Bivaju modrije u tami što
obnoć se kroz svjetlo pokazuje i kroz svoju prozračnost dopušta nam da vidimio.
Raport o pustinji
Obnoć je obilno svjetlo stiglo. Istrljaj pijesak iz očiju izađi iz tame u kojoj se budiš i zagacaj niz ulicu. Gledaj, dok hodiš kovitla se oko nogu.
Osjetiš vijanje pod kapcima i vani, do praha u kalendaru svijetlih godina iza lica. Leži takođe, stara svjetlost, u parku gdje djeca su već anđele načinila s tijelima srcnelim od travuljina.
Onde uzimam tvoju ruku. Ne želim zaboraviti da ruka tad biva pronađena, i da moja ruka nalaženjem biva pronađena. Jedno kroz drugo pada lahorenje kroz prizore parka i snove dlanova. U danu koji ne uzima plac nikakav još lebdi žeđ nad tragovima stopa u prašini.
Tama u ljudskim tijelima ostavlja za sobom oko dvanaest grama ugljendioksida. Sitan nanos. Ali ti atomi zimi bivaju pahulje i nomadsku zemlju pokrivaju.
*
Ulf Eriksson, rođen 1958, romanopisac, pjesnik, kritičar, prevodilac.
Pjesnik koji, slično L. Gustafssonu, geološki i topografski opisuje svoj svijet. Poezija s jakim filozofskim nabojima i jakom civilizacijskom kritikom datoj u konkretnim slikama poraženih, konzumirajućih površina, platoa na kojim se poništavaju ljudski napori i ljudsko trajanje. Čitava njegova poetika je konstantni pokušaj da se u jeziku oformi odgovor na veliko pitanje o egzistencijalnoj misteriji. U zadnjim zbirkama okreće se skandinavskoj pjesničkoj tradiciji, jednostavnijem jeziku i svakodnevnoj tematici.
Veoma plodan autor. Pored poezije piše prozu, eseje, kritike, prevodi sa španskog. Dobitnik je mnogih uglednih nordijskih književnih priznanja.
Lirska tumačenja/24
Ulf Eriksson
Budi uvijek udaljena, Euridike
Ako se to otvori, glasi uslov,
vrijeme biva neiscrpno, jedan
uzdah težak kao tečna kiselina.
I to se otvara:
jedna odaja se otvara
gdje zaštitnička pucketa sjena, i
roj u prirodnoj veličini preostaje. To iskri
u mrazu, uređeno kao magnetno polje oko
pluća koja, naga
u nutarnjim bezgraničju, bivaju
za smrt krila dovoljna.
Ako se to otvori, i kako se
to dešava, i
kad, za čitavog života
buđenje u zelenom treperenju – to ga
pokušaju pitati
u uljudnim pismima sa
drskim kvadratima za obscene poljupce.
Ali cifre postaju pijesak
dok se kuverta pronosi
između decenija.
Rijetko je bio sam, ako se pitaš,
ali skoro nikad s nekim u gomili.
I takođe ako samo, ili zajedničko,
ponekad se može otškrinuti, to
sljepilo uvijek nalazi svoj zid da prosija
zapravo pridaje li on još, ne znajući zašto,
težinu na izvjesni trenutak
kad djeca su počela stariti brže no on sam.
Da osjećanje
za ono što se zove život
otanji iznutra, pokazavši se
u čitavom svom opsegu, tek
kad se okameni u okružje – to
njega bi stravilo ako
preostalo u njemu je žudnje
za šta drugo no za to, nešto da štiti
s jednim kretom zaštićenog
prisustva između svjetla i kamena.
Ko nije sam u trenu odluke? Oni
koji slaze u brijeg – oni slaze u brijeg.
Gdje nestaju preci podiže se mrki ulaz.
Ali duha u njihovoj priči
još, vele, postoji! Ona gradi
lokvicu na podu u kojoj
on može naći svoju sliku ako se ne boji.
Duša
Jutro je, ovdje
i u antičkom svijetu, gdje
duša se tek spomene
kad napušta tijelo.
Različna mjerila
vladaju čulima. Moja upotreba
riječi duša pozni je i
buntovan znak.
Ponekad je još uvijek jutro
i svjetlo svakodnevne vječnosti preko
gradovima što se gomilaju u crnim redovima
duž granice sa zemljama nerođenih.
Praonica
Jednom sam položen na sto, na
ćebetu sa bijelim kunićima, u jednom,
pamtim, lisnom treperenju, i lijepo je bilo.
Drugi put
položio sam te na sto
i tako smo lijepi bili.
Sad liježem na sto
i puštam centrifugi da rotira.
Drijemež se muti
glasom jednim
tvrdoglavim koji želi pojasniti
šta vidi pospani:
Prozirna tjelesa, teža od čelika
što se stropoštava
duboko u travu u jednome krajoliku
gdje svo lišće podrhtava
u neproduhovljenom razmatranju vjetra.
Objasni da je šest minuta
dovoljno da ruho se od vlage izvjetri,
kako bi vidjeli kuda tumaramo
kako takođe kroz dane bez ikakvog traga
prolazimo, kud zapravo,
ka nevidnom mi idemo,
obučeni, nagi.
Svjetlo i tama
Preko ruku liježe uranjeno svjetlo,
dnevne vidljive rukavice.
Zatim svjetlo postaje prozračno
tako da noć prilazi do duša
i žive i mrtve
stvari mirno počivaju van naših pogleda.
Tako to biva, i tako
mora biti, jer
noć je naš dom i u nama živi.
Sitna i zgrčena
ili praćkasta i divlja
noć živi u tijelu
od prvoga ljeta detinjega
koje naše je jedino.
Kad dan postane prozračan, kad
ručerde čula pridrijemaju i
život stvari više nije vidan
to u sebe same mi virimo.
Premda priča o putu od majušnog
do velikog tijela nije neka brojka:
poruka nije nikakava tajna.
Adresant je ustvari nepoznat.
Čitav život tražimo forme
da bi nepoznato probudili.
Pronađene forme brzo se pogube. Bivaju
modrije u tami što
obnoć se kroz svjetlo pokazuje
i kroz svoju prozračnost dopušta nam da vidimio.
Raport o pustinji
Obnoć je obilno
svjetlo stiglo. Istrljaj pijesak iz očiju
izađi iz tame u kojoj se budiš i
zagacaj niz ulicu. Gledaj,
dok hodiš kovitla se oko nogu.
Osjetiš vijanje
pod kapcima i vani, do
praha u kalendaru svijetlih godina iza lica. Leži
takođe, stara svjetlost, u parku gdje
djeca su već anđele načinila
s tijelima srcnelim od travuljina.
Onde uzimam tvoju ruku. Ne želim
zaboraviti
da ruka tad biva pronađena, i da
moja ruka nalaženjem biva pronađena.
Jedno kroz drugo pada lahorenje
kroz prizore parka
i snove dlanova.
U danu koji ne uzima plac nikakav
još lebdi žeđ nad tragovima stopa u prašini.
Tama u ljudskim tijelima ostavlja za sobom
oko dvanaest grama ugljendioksida. Sitan nanos. Ali
ti atomi zimi bivaju pahulje i
nomadsku zemlju pokrivaju.
*
Ulf Eriksson, rođen 1958, romanopisac, pjesnik, kritičar, prevodilac.
Pjesnik koji, slično L. Gustafssonu, geološki i topografski opisuje svoj svijet. Poezija s jakim filozofskim nabojima i jakom civilizacijskom kritikom datoj u konkretnim slikama poraženih, konzumirajućih površina, platoa na kojim se poništavaju ljudski napori i ljudsko trajanje. Čitava njegova poetika je konstantni pokušaj da se u jeziku oformi odgovor na veliko pitanje o egzistencijalnoj misteriji. U zadnjim zbirkama okreće se skandinavskoj pjesničkoj tradiciji, jednostavnijem jeziku i svakodnevnoj tematici.
Veoma plodan autor. Pored poezije piše prozu, eseje, kritike, prevodi sa španskog. Dobitnik je mnogih uglednih nordijskih književnih priznanja.
Priredio i preveo Refik Ličina