mrak dopušta zvižducima da dođu jezik mi je pokopan pod kamen ali glava mi se nije smirila
premda se jezik istrgao iz svog tkiva glas je još unutra kako će glava dobiti mir
jorgovanplavo razapinje se tkivo oko mene slušaj, kako se ton mijenja to je od zvuka koji dižeš
jezik mi je pokopan, moje uši slave ruho mi je nestalo, moja glava pjeva
Ničija sam majka
zmijo, uvijaj pod nebom zvjezdanim ničija sam majka
stog jesam i gledam samo moje oko što se sklapa nad svim ja sam niko ali i pustinji ja sam ona što može obuhvati sve
Ždrijelo eha
Crvena noga grleni greben gdje sjedi
reska i škipava svoja testera
glas, koja si životinja Pod kamenom
pet hvati, duboko, koral
Aleja, sjećanje
Čudesan, pređen krajolik Aleja, i potom polje Aleje i polja, oranice, pruge Kroz Evropu, srce: nesigurni u kojoj smo Pokrajini, zemlja – severna Njemačka, Istočna, Poljska Zvuk šina što priziva volju, snažnu
Tunel Potom pruga, udar svjetla opet: ovdje se Kliže skoro bez zvuka u noć Sa vagonima i transportom koji se motri Na razdaljini iz bijelih kuća sa knjigom krvi blizu Crne muške cipele Dvogled u ruci: vagoni, polja Drvoredi Mislim na palice Noge u redu, struktura Ponavljanje Aleja kao misao Aleja kao plač Kao povratak –
Gledam krajolik Skoro da ga pjevam Gledam po bolno istegnutom prostranstvu Koje uvijek leži tu sve dok se možeš prisjetiti Zategnuto između prstiju Puno jagodica i Zaljuljano od bekonačnog strpljenja Pjevam uspavanku i budnicu Pjevam riječi I bijele vrpce stvaraju se I kotrljaju se preko zemlje
po njivama linije kupusa od bijelih i zelenih kupusnih bombi hladnih naliče redovima lobanja, sjećaju se bubetaju po pločama, zaigrane kugle i kako je dobra supa od kupusa u Zagorsku
grozno su praskale, zelenobije, žute – do sjećanja na bakinu ruku kako je gulila glavicu po glavicu za varivo i ovčetinu sirup je kapao sa skupljenih prstiju ostajući u njenoj kosi
sive, fine linije na jastuku njena teška glava jedna noć, lobanja, velika, voštano žuta kako nas je san ranjavao san u medu i krvi dubok, udaljen, preudaljen predio nestalo djetinjstvo, potpoljeno u šljunkovito gnijezdo
glave, lobanje, jezik u snu ispod zemlje, ispod busenja travnog ispod tišine pređi preko brega i slušaj u podsvijesti mukli zatvoreni svijet
ja čujem šum, čujem žubor vode koja prolazi kroz to ugrizam čvrsto zraku, osjećam dim suklja i magla obvija nepca i riječi
¤
plahta obavija zemlju u mislima na njivi u kojoj sjećanje je, kad putujemo ka uskom grlu u kojem živimo na Sjeveru – ovratnice čizme zavrnute čvrsto Je li sjeo ovdje ono dosadno desilo Meketav glas na pustoj stanici Klippana Bilo je Mrko lice naspram ulične kamene ivice Samotna glava Iskrvarila uza sniježne bobice Pepeo je stajao u halu odjeka i Neko je metnuo tamo crnobojenu glavicu kupusa sa Riječju hvala u nju urezanu
Rupa u kamenu, jedna soba dole Mračna, nevidna laguna Još nije utvrda za misao, glatka Kao staklo U kojem se predio pokazuje Bijele i crne brazde, rubovi Kao mršave i gole bez znanja o sebi stoje To se ovdje – desilo – gledaj Tlo blehne u drveće Aleje, rijetkost: podsjećanje
Blizu Subotice
(za Danila Kiša)
Divlji psi. Tračnice. Kukuruzna polja oko Subotice Bijelo sunce
Tragovi cirkusa u glini, kolčevi u zemlji Svjetlo plamenaca u zraku
Arka nasukana u predjelu, jedan čovjek Sa jagnjeći mrkom kosom gleda otud
Sa tvog trospratnog tijela gledaš preko polja Govoriš šta vidiš: čije je polje
Polje se vraća kao kad ste bili Prije rata, bili ste samo kosovi
Hrapavi glas nestaje u magli Plavocrni jezik, naše vozilo.
*
Katarina Frostenson (rođ. 1953) zasigurno je, uz Ann Jäderlund (An Jederlund), najuticajnija savremena skandinavska pjesnikinja. Prevedena je na sve veće evropske jezike. Piše sažetu ali zvučnu liriku usložnjenih slika. Jezik koji je čvrst i kristalno jasan, lišen metafora i sličnih ukrasnih lirskih rekvizita.
“Pjesme su za mene kao neki film, kako kakvo putovanje kroz grad prepun stranih lica i jezika. Stvar je u tome da se pronađe put do jezika koji bi u sebi sadržao to drugo, to tuđe. Kako bi na taj način oformio svoje tijelo i biće.“ Pored poezije, piše drame, kritike, bavi se prevođenjem.
Dobitnik je mnogih visokih domaćih i evropskih nagrada i priznanja, a od 1992 član je Švedske akademije iz koje će, zaslugom svog muža i skandala za njega vezanog, biti zamoljena da istupi. Medijska hajka koja podupire tu zamolbu zaglušujuća je i strašna. Forstenson se nije oglašavala i njena odluka da upravo sad objavi novu i izvrsnu (Sju grenar, W&W, 2018) knjigu poezije dostojna je svakoga divljenja.
Važnije zbirke: I mellan, 1978, Rena land (1980), Den andra (1982), Samtalet (1987), Stränderna (1989), Moira (1990), Joner (1991), Korallen (1999), Karkas (2004), Ordet (2006), Tal och Regn (2008), Flodtid (2011), Tre väg ar (2013), Sånger och formler (2015), Sju grenar 2018.
Lirska tumačenja/19
Katarina Frostenson
Philomela
mala, roza zakrpa
u mojoj glavi pomjera se
čudo,
izgledam, tiho je
mrak dopušta zvižducima da dođu
jezik mi je pokopan pod kamen
ali glava mi se nije smirila
premda se jezik istrgao iz svog tkiva
glas je još unutra
kako će glava dobiti mir
jorgovanplavo razapinje se tkivo oko mene
slušaj, kako se ton
mijenja to je od zvuka koji dižeš
jezik mi je pokopan, moje uši slave
ruho mi je nestalo, moja glava pjeva
Ničija sam majka
zmijo, uvijaj
pod nebom zvjezdanim
ničija sam majka
stog jesam i gledam
samo moje oko
što se sklapa
nad svim
ja sam niko
ali
i pustinji
ja sam
ona što može obuhvati sve
Ždrijelo eha
Crvena noga
grleni greben
gdje sjedi
reska i škipava
svoja testera
glas, koja si životinja
Pod kamenom
pet hvati,
duboko, koral
Aleja, sjećanje
Čudesan, pređen krajolik
Aleja, i potom polje
Aleje i polja, oranice, pruge
Kroz Evropu, srce: nesigurni u kojoj smo
Pokrajini, zemlja – severna Njemačka,
Istočna, Poljska
Zvuk šina što priziva volju, snažnu
Tunel
Potom pruga, udar svjetla opet: ovdje se
Kliže skoro bez zvuka u noć
Sa vagonima i transportom koji se motri
Na razdaljini iz bijelih kuća sa knjigom krvi blizu
Crne muške cipele
Dvogled u ruci: vagoni, polja
Drvoredi
Mislim na palice
Noge u redu, struktura
Ponavljanje
Aleja kao misao
Aleja kao plač
Kao povratak –
Gledam krajolik
Skoro da ga pjevam
Gledam po bolno istegnutom prostranstvu
Koje uvijek leži tu sve dok se možeš prisjetiti
Zategnuto između prstiju
Puno jagodica i
Zaljuljano od bekonačnog strpljenja
Pjevam uspavanku i budnicu
Pjevam riječi
I bijele vrpce stvaraju se
I kotrljaju se preko zemlje
po njivama linije kupusa
od bijelih i zelenih kupusnih bombi hladnih
naliče redovima lobanja, sjećaju se
bubetaju po pločama, zaigrane kugle
i kako je dobra supa od kupusa u Zagorsku
grozno su praskale, zelenobije, žute –
do sjećanja na bakinu ruku
kako je gulila glavicu po glavicu
za varivo i ovčetinu
sirup je kapao sa skupljenih prstiju
ostajući u njenoj kosi
sive, fine linije na jastuku
njena teška glava jedna noć,
lobanja, velika, voštano žuta
kako nas je san ranjavao
san u medu i krvi
dubok, udaljen, preudaljen predio
nestalo djetinjstvo, potpoljeno
u šljunkovito gnijezdo
glave, lobanje, jezik u snu
ispod zemlje, ispod busenja travnog
ispod tišine pređi preko brega i slušaj
u podsvijesti mukli zatvoreni svijet
ja čujem šum, čujem žubor
vode koja prolazi kroz to
ugrizam čvrsto zraku, osjećam dim
suklja i magla obvija nepca i riječi
¤
plahta obavija zemlju u mislima
na njivi u kojoj sjećanje je, kad putujemo
ka uskom grlu u kojem živimo na
Sjeveru – ovratnice čizme zavrnute čvrsto
Je li sjeo ovdje ono dosadno desilo
Meketav glas na pustoj stanici Klippana
Bilo je
Mrko lice naspram ulične kamene ivice
Samotna glava
Iskrvarila uza sniježne bobice
Pepeo je stajao u halu odjeka i
Neko je metnuo tamo crnobojenu glavicu kupusa sa
Riječju hvala u nju urezanu
Rupa u kamenu, jedna soba dole
Mračna, nevidna laguna
Još nije utvrda za misao, glatka
Kao staklo
U kojem se predio pokazuje
Bijele i crne brazde, rubovi
Kao mršave i gole bez znanja o sebi stoje
To se ovdje – desilo – gledaj
Tlo blehne u drveće
Aleje, rijetkost: podsjećanje
Blizu Subotice
(za Danila Kiša)
Divlji psi. Tračnice. Kukuruzna polja oko Subotice
Bijelo sunce
Tragovi cirkusa u glini, kolčevi u zemlji
Svjetlo plamenaca u zraku
Arka nasukana u predjelu, jedan čovjek
Sa jagnjeći mrkom kosom gleda otud
Sa tvog trospratnog tijela gledaš preko polja
Govoriš šta vidiš: čije je polje
Polje se vraća kao kad ste bili
Prije rata, bili ste samo kosovi
Hrapavi glas nestaje u magli
Plavocrni jezik, naše vozilo.
*
Katarina Frostenson (rođ. 1953) zasigurno je, uz Ann Jäderlund (An Jederlund), najuticajnija savremena skandinavska pjesnikinja. Prevedena je na sve veće evropske jezike. Piše sažetu ali zvučnu liriku usložnjenih slika. Jezik koji je čvrst i kristalno jasan, lišen metafora i sličnih ukrasnih lirskih rekvizita.
“Pjesme su za mene kao neki film, kako kakvo putovanje kroz grad prepun stranih lica i jezika. Stvar je u tome da se pronađe put do jezika koji bi u sebi sadržao to drugo, to tuđe. Kako bi na taj način oformio svoje tijelo i biće.“ Pored poezije, piše drame, kritike, bavi se prevođenjem.
Dobitnik je mnogih visokih domaćih i evropskih nagrada i priznanja, a od 1992 član je Švedske akademije iz koje će, zaslugom svog muža i skandala za njega vezanog, biti zamoljena da istupi. Medijska hajka koja podupire tu zamolbu zaglušujuća je i strašna. Forstenson se nije oglašavala i njena odluka da upravo sad objavi novu i izvrsnu (Sju grenar, W&W, 2018) knjigu poezije dostojna je svakoga divljenja.
Važnije zbirke: I mellan, 1978, Rena land (1980), Den andra (1982), Samtalet (1987), Stränderna (1989), Moira (1990), Joner (1991), Korallen (1999), Karkas (2004), Ordet (2006), Tal och Regn (2008), Flodtid (2011), Tre väg ar (2013), Sånger och formler (2015), Sju grenar 2018.
Izabrao i preveo Refik Ličina