Lirska tumačenja/19

Katarina Frostenson

Philomela

mala, roza zakrpa
u mojoj glavi pomjera se

čudo,
izgledam, tiho je

mrak dopušta zvižducima da dođu
jezik mi je pokopan pod kamen
ali glava mi se nije smirila

premda se jezik istrgao iz svog tkiva
glas je još unutra
kako će glava dobiti mir

jorgovanplavo razapinje se tkivo oko mene
slušaj, kako se ton
mijenja to je od zvuka koji dižeš

jezik mi je pokopan, moje uši slave
ruho mi je nestalo, moja glava pjeva

 

Ničija sam majka

zmijo, uvijaj
pod nebom zvjezdanim
ničija sam majka

stog jesam i gledam
samo moje oko
što se sklapa
nad svim
ja sam niko
ali
i pustinji
ja sam
ona što može obuhvati sve

 

Ždrijelo eha

Crvena noga
grleni greben
gdje sjedi

reska i škipava
svoja testera

glas, koja si životinja
Pod kamenom

pet hvati,
duboko, koral

Aleja, sjećanje

Čudesan, pređen krajolik
Aleja, i potom polje
Aleje i polja, oranice, pruge
Kroz Evropu, srce: nesigurni u kojoj smo
Pokrajini, zemlja – severna Njemačka,
Istočna, Poljska
Zvuk šina što priziva volju, snažnu

Tunel
Potom pruga, udar svjetla opet: ovdje se
Kliže skoro bez zvuka  u noć
Sa vagonima i transportom koji se motri
Na razdaljini iz bijelih kuća sa knjigom krvi blizu
Crne muške cipele
Dvogled u ruci: vagoni, polja
Drvoredi
Mislim na palice
Noge u redu, struktura
Ponavljanje
Aleja kao misao
Aleja kao plač
Kao povratak –

Gledam krajolik
Skoro da ga pjevam
Gledam po bolno istegnutom prostranstvu
Koje uvijek leži tu sve dok se možeš prisjetiti
Zategnuto između prstiju
Puno jagodica i
Zaljuljano od bekonačnog strpljenja
Pjevam uspavanku i budnicu
Pjevam riječi
I bijele vrpce stvaraju se
I kotrljaju se  preko zemlje

po njivama linije kupusa
od bijelih i zelenih kupusnih bombi hladnih
naliče redovima lobanja, sjećaju se
bubetaju po pločama, zaigrane kugle
i kako je dobra supa od kupusa u Zagorsku

grozno su praskale, zelenobije, žute –
do sjećanja na bakinu ruku
kako je gulila glavicu po glavicu
za varivo i ovčetinu
sirup je kapao sa skupljenih prstiju
ostajući u njenoj kosi

sive, fine linije na jastuku
njena teška glava jedna noć,
lobanja, velika, voštano žuta
kako nas je san ranjavao
san u medu i krvi
dubok, udaljen, preudaljen predio
nestalo djetinjstvo, potpoljeno
u šljunkovito gnijezdo

glave, lobanje, jezik u snu
ispod zemlje, ispod busenja travnog
ispod tišine pređi preko brega i slušaj
u podsvijesti mukli zatvoreni svijet

ja čujem šum, čujem žubor
vode koja prolazi kroz to
ugrizam čvrsto zraku, osjećam dim
suklja i magla obvija nepca i riječi

¤

plahta obavija zemlju u mislima
na njivi u kojoj sjećanje je, kad putujemo
ka uskom grlu u kojem živimo na
Sjeveru – ovratnice čizme zavrnute čvrsto
Je li sjeo ovdje ono dosadno desilo
Meketav glas na pustoj stanici Klippana
Bilo je
Mrko lice naspram ulične kamene ivice
Samotna glava
Iskrvarila uza sniježne bobice
Pepeo je stajao u halu odjeka i
Neko je metnuo tamo crnobojenu glavicu kupusa sa
Riječju hvala u nju urezanu

Rupa u kamenu, jedna soba dole
Mračna, nevidna laguna
Još nije utvrda za misao, glatka
Kao staklo
U kojem se predio pokazuje
Bijele i crne brazde, rubovi
Kao mršave i gole bez znanja o sebi stoje
To se ovdje – desilo – gledaj
Tlo blehne u drveće
Aleje, rijetkost: podsjećanje

 

Blizu Subotice

(za Danila Kiša)

 

Divlji psi. Tračnice. Kukuruzna polja oko Subotice
Bijelo sunce

Tragovi cirkusa u glini, kolčevi u zemlji
Svjetlo plamenaca u zraku

Arka nasukana u predjelu, jedan čovjek
Sa jagnjeći mrkom kosom gleda otud

Sa tvog trospratnog tijela gledaš preko polja
Govoriš šta vidiš: čije je polje

Polje se vraća kao kad ste bili
Prije rata, bili ste samo kosovi

Hrapavi glas nestaje u magli
Plavocrni jezik, naše vozilo.

*

Katarina Frostenson  (rođ. 1953) zasigurno je, uz Ann Jäderlund (An Jederlund), najuticajnija savremena skandinavska pjesnikinja. Prevedena je na sve veće evropske jezike. Piše sažetu ali zvučnu liriku usložnjenih slika. Jezik koji je čvrst i kristalno jasan, lišen metafora i sličnih ukrasnih lirskih rekvizita.

“Pjesme su za mene kao neki film, kako kakvo putovanje kroz grad prepun stranih lica i jezika. Stvar je u tome da se pronađe put do jezika koji bi u sebi sadržao to drugo, to tuđe. Kako bi na taj način oformio svoje tijelo i biće.“ Pored poezije, piše drame, kritike, bavi se prevođenjem.

Dobitnik je mnogih visokih domaćih i evropskih nagrada i priznanja, a od 1992 član je Švedske akademije iz koje će, zaslugom svog muža i skandala za njega vezanog, biti zamoljena da istupi. Medijska hajka koja podupire tu zamolbu zaglušujuća je i strašna. Forstenson se nije oglašavala i njena odluka da upravo sad objavi novu i izvrsnu (Sju grenar, W&W, 2018)  knjigu poezije dostojna je svakoga divljenja.

Važnije zbirke: I mellan, 1978, Rena land (1980), Den andra (1982), Samtalet (1987), Stränderna (1989), Moira (1990), Joner (1991), Korallen (1999), Karkas (2004), Ordet (2006), Tal och Regn (2008), Flodtid (2011), Tre väg ar (2013), Sånger och formler (2015),  Sju grenar 2018.

 

Izabrao i preveo Refik Ličina

Refik Ličina 31. 10. 2018.