Mada mi je mama čvrsto obećala da će me čika doktor samo pregledati, ipak sam na kraju fasovao injekciju u mračnoj sali omražene školske poliklinike u Skerlićevoj. Uvečer će se ocu žaliti, jer misli da ih ne čujem zabavljen sudaranjem autića na podu dječje sobe, kako sam se toliko otimao da su me morale držati dvije bolničarke i jak stažista, te da sam neljudskom drekom svima u krugu od par kilometara probio uši. Nekako osjećam ponos jer nisam nadmoćnijem neprijatelju bez otpora pao u ruke, kao Zagor kojeg čitavo pleme indijanskih ratnika jedva uspijeva zarobiti i zavezati za totem zlokobnog izgleda.
Po izlasku iz poliklinike vjetrovit proljetni dan na obrazima mi suši suze. Sunce i osjećaj slobode čine blagu bol u stražnjici manje neugodnom i shvaćam da je sada, kada je sva tegoba iza mene, besmisleno biti ljut na mamu. Kako je otac na poslu, a brat u školi, konačno imam svu njenu pažnju samo za sebe. Rekla mi je i kupiti sladoled jer sam, kako kaže, junački izdržao malo boli. Razmišljam kako ništa ne bih otrpio da sam se samo ikako uspio iščupati iz čeličnog stiska zdravstvenih radnika, ali kada me već hvali i obećava sladoled – klimam glavom i držim tu misao za sebe. Ona će me, svakako, cijeli život vidjeti hrabrijim i boljim nego što to stvarno jesam.
„Mama, mama…“, stalno je dozivam željan njene pažnje, neka se njeno lice ni na tren ne okreće od mene.
Pješke se vraćamo kući gornjim putem preko Bjelava, kupila mi je mliječni sladoled Stela sa smrznutom višnjom u sredini kartonske čašice. Kiselkasta kuglica nalikuje iščupanom srcu koje je neko zatrpao u snježna bespuća, sladoled se brzo topi i bijela masa poprima crvenkastu boju. Pošto višnju uvijek pojedem zadnju, taj zalogaj me rastuži jer znači da sladoleda više nema, dio rituala je i da stiskom između palca i kažiprsta klizavu košticu ispucam niz ulicu.
„Reci Zlatni?“
Mama me zove „Zlatni“ samo kada sam joj posebno drag i nije nimalo ljuta na mene. Penjemo se kroz uske bjelavske ulice, iza avlijskog zida se čuje lavež psa.
“Šta bi ti da sad iskoči cuko i napadne me?“
„Ja bih te obranila“, odgovara mi mirno.
„Čak i kada bi bio strašan pas? Što nije neki fini što plazi jezik i maše repom, već ljuti sa velikim zubima?!“
„Da, uzela bih štap i otjerala ga.“
„A gdje ti je štap?“, zanima me.
„Uzela bi neku granu, kao da je to problem…“
Nisam baš sretan tim odgovorom, gdje joj je štap? Kako se može pouzdati u oružje koje nema? Zagor se ne odvaja od svoje sjekire, ne čeka juriš Indijanaca ili napad bande pljačkaša poštanskih kočija pa da traži čime bi ih mlatio. Više bih volio da mama u rukama drži nekakvu batinu, hoće li nam se baš toliko posrećiti pa da odmah pronađe nešto čime će otjerati velikog i strašnog psa?! Gledam unaokolo ima li išta što bi moglo poslužiti toj svrsi.
„A mama, mama…“, opet je propitujem kada smo se malo odmakli od laveža, „a šta bi ti da mene neko pokuša ukrasti?“
Neki stariji nalaze zabavnim plašiti djecu pričama kako bi ih neko mogao ukrasti, ako smo pretjerano razigrani i nemirni često nas tom prijetnjom nastoje dovesti u red. Jedino, ne mogu shvatiti zašto, po njihovom, otimači djece radije kradu nestašnu dječurliju od one mirne i poslušne? Zar im ne bi bilo lakše izaći na kraj sa onima koji rade što im se kaže?!
„Ne bih te ja dala“, odgovara mama odlučno. „Nikome!“
Nastavljam nabrajati bezbroj opasnih situacija i ispitivati je šta bi tada učinila, kaže da bi me svaki put izbavila i ja joj vjerujem. Onda postepeno povećavam uloge, zamišljam još strašnije događaje sve dok okolnosti nisu takve da mogu biti spašen jedino ako je spremna za mene dati i sam život.
„I onda, avion se pokvario… a samo jedan padobran?“
„Ja bih ga tebi ostavila!“, potvrđuje mi osmjehujući se.
Gledam je ispitivački, na tren ne mogu odgonetnuti njeno lice a ne vidim ništa smiješno u situaciji koju sam opisao. Onda se uozbilji i kaže: „Ma kako bih mogla živjeti bez svog Zlatnog?!“
Konačno sam zadovoljan i koračamo u tišini držeći se za ruke, univerzum je postavljen kako treba, a moje mjesto u njemu sigurno. Mada je mnogo puta dokazala da joj je važnije ugoditi meni nego sebi, čak i to smatram nedovoljnim te hoću potvrdu da sam joj draži i od samog života. Ne pristajem na bilo šta manje od toga jer ona je središnja točka mog djetinjstva. Volim je više nego oca i brata zajedno, više nego cijeli svijet i sve i svakoga na njemu. Tek decenijama kasnije ću otkriti, kada prvi put u ruke uzmem kćerku, da je zapravo moguće voljeti nekoga više od nje.
Najveći strah tokom odrastanja, jer me neki unutarnji mrak navodi zamišljati gubitak najdražih – je da mi mama ne umre. Užasavaju me dječji filmovi i knjige, a po nesreći ih je čitava gomila, u kojima glavni junaci ostaju bez majke. Od same te pomisli gubim tlo pod nogama i imam želju da se od nje nikada ne razdvajam, neka prestane ići na glupi posao i više ne gubi vrijeme baveći se mojim starijim bratom i zahtjevnim ocem. Neka samo mene gleda i sluša, želim da je cijelim svojim bićem jedino meni posvećena. Sve vrijeme.
„Mama, mama, je l’ de da ti nikada nećeš umrijeti?“
Neko vrijeme ništa ne odgovara.
„Otkud ti to?“, čudi se nakon što me je dobro osmotrila.
Ništa ne odgovaram, gledam ispred sebe pokušavajući šutnuti zaobljeni kamičak prema stablu divljeg kestena čije se niske grane protežu niz ulicu kao ruke krakatog golmana.
„Pa, to će se desiti nekada puno, puno kasnije. Kada budem stara a ti već veliki…“, počinje mama oprezno.
„Ali je l’ de da ti nećeš ni tada umrijeti!?“, prekidam je zabrinuto.
Neko vrijeme razmišlja o tome očiju prikovanih za neku točku u daljini. „Neću, nemoj se brinuti!“
„Nećeš!? Kako?“
„Pa fino, do tada će se već otkriti lijek protiv smrti…“, uvjerava me.
Gledam je s nevjericom pa nastavlja da smo, eto, i sami maloprije vidjeli koliko u samo jednoj običnoj poliklinici ima doktora, bolničara i apotekara. A tek na cijelom svijetu?! I svi oni po cijeli dan rade na tome da se otkriju lijekovi za svaku bolest, pa i protiv same smrti.
„Pa kako će ga otkriti?“, pitam povlačeći je za ruku kojom me drži.
„Pa fino, uzmu malo limuna, pa dodaju šećera i neke druge stvari umiješaju. Onda vide da li to pomaže i tako znaju da je to lijek.“
Razmišljam o tome što govori. U mojoj najdražoj TV seriji „Svemir 1999“, koja se dešava tek malo više od dvadeset godina u budućnosti – čovječanstvo posjeduje svemirske brodove, lunarnu bazu veličine čitavog grada, lasersko oružje, kompjutere koji govore i robote toliko napredne da ih ne možeš razlikovati od ljudi. Zašto bi u vremenu kada mama neće imati ni pedeset godina, pored svih tih čudesa sutrašnjice, bilo nemoguće imati i lijek protiv smrti?
„Kažem ti“, uvjerava me mama, „kada ja budem stara to će se već riješiti. Doktori cijelog svijeta rade na tome!“
Kada nje više ne bude, sjetiti ću se tog proljetnog dana, doći će mi slika majke i sina što šetaju Bjelavama, spokoj svijeta u kojem je sve u redu jer se oni drže za ruke. Pamtim da je dječak bio spreman zdravstvenim radnicima oprostiti zarobljavanje i injekciju. Čak se i pomalo loše osjećao zbog tolikog otimanja. Zbog njegovog su kukavičluka gubili vrijeme umjesto da rade ono najvažnije – otkrivaju lijek koji će učiniti da moja mama nikada ne umre.
Lijek protiv smrti
Mada mi je mama čvrsto obećala da će me čika doktor samo pregledati, ipak sam na kraju fasovao injekciju u mračnoj sali omražene školske poliklinike u Skerlićevoj. Uvečer će se ocu žaliti, jer misli da ih ne čujem zabavljen sudaranjem autića na podu dječje sobe, kako sam se toliko otimao da su me morale držati dvije bolničarke i jak stažista, te da sam neljudskom drekom svima u krugu od par kilometara probio uši. Nekako osjećam ponos jer nisam nadmoćnijem neprijatelju bez otpora pao u ruke, kao Zagor kojeg čitavo pleme indijanskih ratnika jedva uspijeva zarobiti i zavezati za totem zlokobnog izgleda.
Po izlasku iz poliklinike vjetrovit proljetni dan na obrazima mi suši suze. Sunce i osjećaj slobode čine blagu bol u stražnjici manje neugodnom i shvaćam da je sada, kada je sva tegoba iza mene, besmisleno biti ljut na mamu. Kako je otac na poslu, a brat u školi, konačno imam svu njenu pažnju samo za sebe. Rekla mi je i kupiti sladoled jer sam, kako kaže, junački izdržao malo boli. Razmišljam kako ništa ne bih otrpio da sam se samo ikako uspio iščupati iz čeličnog stiska zdravstvenih radnika, ali kada me već hvali i obećava sladoled – klimam glavom i držim tu misao za sebe. Ona će me, svakako, cijeli život vidjeti hrabrijim i boljim nego što to stvarno jesam.
„Mama, mama…“, stalno je dozivam željan njene pažnje, neka se njeno lice ni na tren ne okreće od mene.
Pješke se vraćamo kući gornjim putem preko Bjelava, kupila mi je mliječni sladoled Stela sa smrznutom višnjom u sredini kartonske čašice. Kiselkasta kuglica nalikuje iščupanom srcu koje je neko zatrpao u snježna bespuća, sladoled se brzo topi i bijela masa poprima crvenkastu boju. Pošto višnju uvijek pojedem zadnju, taj zalogaj me rastuži jer znači da sladoleda više nema, dio rituala je i da stiskom između palca i kažiprsta klizavu košticu ispucam niz ulicu.
„Reci Zlatni?“
Mama me zove „Zlatni“ samo kada sam joj posebno drag i nije nimalo ljuta na mene. Penjemo se kroz uske bjelavske ulice, iza avlijskog zida se čuje lavež psa.
“Šta bi ti da sad iskoči cuko i napadne me?“
„Ja bih te obranila“, odgovara mi mirno.
„Čak i kada bi bio strašan pas? Što nije neki fini što plazi jezik i maše repom, već ljuti sa velikim zubima?!“
„Da, uzela bih štap i otjerala ga.“
„A gdje ti je štap?“, zanima me.
„Uzela bi neku granu, kao da je to problem…“
Nisam baš sretan tim odgovorom, gdje joj je štap? Kako se može pouzdati u oružje koje nema? Zagor se ne odvaja od svoje sjekire, ne čeka juriš Indijanaca ili napad bande pljačkaša poštanskih kočija pa da traži čime bi ih mlatio. Više bih volio da mama u rukama drži nekakvu batinu, hoće li nam se baš toliko posrećiti pa da odmah pronađe nešto čime će otjerati velikog i strašnog psa?! Gledam unaokolo ima li išta što bi moglo poslužiti toj svrsi.
„A mama, mama…“, opet je propitujem kada smo se malo odmakli od laveža, „a šta bi ti da mene neko pokuša ukrasti?“
Neki stariji nalaze zabavnim plašiti djecu pričama kako bi ih neko mogao ukrasti, ako smo pretjerano razigrani i nemirni često nas tom prijetnjom nastoje dovesti u red. Jedino, ne mogu shvatiti zašto, po njihovom, otimači djece radije kradu nestašnu dječurliju od one mirne i poslušne? Zar im ne bi bilo lakše izaći na kraj sa onima koji rade što im se kaže?!
„Ne bih te ja dala“, odgovara mama odlučno. „Nikome!“
Nastavljam nabrajati bezbroj opasnih situacija i ispitivati je šta bi tada učinila, kaže da bi me svaki put izbavila i ja joj vjerujem. Onda postepeno povećavam uloge, zamišljam još strašnije događaje sve dok okolnosti nisu takve da mogu biti spašen jedino ako je spremna za mene dati i sam život.
„I onda, avion se pokvario… a samo jedan padobran?“
„Ja bih ga tebi ostavila!“, potvrđuje mi osmjehujući se.
Gledam je ispitivački, na tren ne mogu odgonetnuti njeno lice a ne vidim ništa smiješno u situaciji koju sam opisao. Onda se uozbilji i kaže: „Ma kako bih mogla živjeti bez svog Zlatnog?!“
Konačno sam zadovoljan i koračamo u tišini držeći se za ruke, univerzum je postavljen kako treba, a moje mjesto u njemu sigurno. Mada je mnogo puta dokazala da joj je važnije ugoditi meni nego sebi, čak i to smatram nedovoljnim te hoću potvrdu da sam joj draži i od samog života. Ne pristajem na bilo šta manje od toga jer ona je središnja točka mog djetinjstva. Volim je više nego oca i brata zajedno, više nego cijeli svijet i sve i svakoga na njemu. Tek decenijama kasnije ću otkriti, kada prvi put u ruke uzmem kćerku, da je zapravo moguće voljeti nekoga više od nje.
Najveći strah tokom odrastanja, jer me neki unutarnji mrak navodi zamišljati gubitak najdražih – je da mi mama ne umre. Užasavaju me dječji filmovi i knjige, a po nesreći ih je čitava gomila, u kojima glavni junaci ostaju bez majke. Od same te pomisli gubim tlo pod nogama i imam želju da se od nje nikada ne razdvajam, neka prestane ići na glupi posao i više ne gubi vrijeme baveći se mojim starijim bratom i zahtjevnim ocem. Neka samo mene gleda i sluša, želim da je cijelim svojim bićem jedino meni posvećena. Sve vrijeme.
„Mama, mama, je l’ de da ti nikada nećeš umrijeti?“
Neko vrijeme ništa ne odgovara.
„Otkud ti to?“, čudi se nakon što me je dobro osmotrila.
Ništa ne odgovaram, gledam ispred sebe pokušavajući šutnuti zaobljeni kamičak prema stablu divljeg kestena čije se niske grane protežu niz ulicu kao ruke krakatog golmana.
„Pa, to će se desiti nekada puno, puno kasnije. Kada budem stara a ti već veliki…“, počinje mama oprezno.
„Ali je l’ de da ti nećeš ni tada umrijeti!?“, prekidam je zabrinuto.
Neko vrijeme razmišlja o tome očiju prikovanih za neku točku u daljini. „Neću, nemoj se brinuti!“
„Nećeš!? Kako?“
„Pa fino, do tada će se već otkriti lijek protiv smrti…“, uvjerava me.
Gledam je s nevjericom pa nastavlja da smo, eto, i sami maloprije vidjeli koliko u samo jednoj običnoj poliklinici ima doktora, bolničara i apotekara. A tek na cijelom svijetu?! I svi oni po cijeli dan rade na tome da se otkriju lijekovi za svaku bolest, pa i protiv same smrti.
„Pa kako će ga otkriti?“, pitam povlačeći je za ruku kojom me drži.
„Pa fino, uzmu malo limuna, pa dodaju šećera i neke druge stvari umiješaju. Onda vide da li to pomaže i tako znaju da je to lijek.“
Razmišljam o tome što govori. U mojoj najdražoj TV seriji „Svemir 1999“, koja se dešava tek malo više od dvadeset godina u budućnosti – čovječanstvo posjeduje svemirske brodove, lunarnu bazu veličine čitavog grada, lasersko oružje, kompjutere koji govore i robote toliko napredne da ih ne možeš razlikovati od ljudi. Zašto bi u vremenu kada mama neće imati ni pedeset godina, pored svih tih čudesa sutrašnjice, bilo nemoguće imati i lijek protiv smrti?
„Kažem ti“, uvjerava me mama, „kada ja budem stara to će se već riješiti. Doktori cijelog svijeta rade na tome!“
Kada nje više ne bude, sjetiti ću se tog proljetnog dana, doći će mi slika majke i sina što šetaju Bjelavama, spokoj svijeta u kojem je sve u redu jer se oni drže za ruke. Pamtim da je dječak bio spreman zdravstvenim radnicima oprostiti zarobljavanje i injekciju. Čak se i pomalo loše osjećao zbog tolikog otimanja. Zbog njegovog su kukavičluka gubili vrijeme umjesto da rade ono najvažnije – otkrivaju lijek koji će učiniti da moja mama nikada ne umre.