Ležao sam na kauču s daljinskim u ruci, čekajući da započne prijenos utakmica Lige prvaka u nogometu, kad mi je zazvonio mobitel. Rijetko ga koristim, tako da mi nije bio pri ruci. Ležao je ispod stola, na polici po kojoj sam odlagao pročitane novine, tako da je potrajalo dok sam ga pronašao. Mobitel je za to vrijeme odzvonio barem pet-šest puta, što me je poprilično iživciralo, a počeo me je pritom, što mi se sve češće događa u posljednje vrijeme, hvatati i blagi napad panike. Bio sam sâm u kući. Supruga i djeca otišli su kod njenih, na selo, pomoći oko branja šljiva, ili jabuka, nisam bio siguran. Gore su trebali i prenoćiti. Vraćali su se tek sljedeći dan. Pogledao sam na displej. Radilo se o Kravi. Smanjio sam ton na televizoru i javio se.
“Di si, Bero!” rekao je. “Čekaš Ligu prvaka?”
“Jesam.”
“Jesi li se kladio?”
“Nisam. Nikada se ne kladim na Ligu prvaka. Tu može pobjedit svak svakoga. Teško je to prognozirat. Ne isplati se.”
“Ja sam se kladio na Manchester. Uložio sam dvjesto maraka. Ne znam kolko je to pametno, ali, eto… zariziko sam.”
“U, jebote!” rekao sam. “Kolki je koeficijent?”
“Dva zarez jedan.”
“Jesi li me zbog toga zvao?”
“Nisam. Danas sam sreo Slavka. Sjećaš se Slavka?”
“To je onaj mali, sjebani?”
“Jest. Taj.”
“Šta hoće?”
“Pito me za tebe. Treba te nešto.”
“Mene?”
“Da, tebe.”
“Zbog čega?”
“Nije mi tio reć.”
“Što mu nisi dao moj broj?”
“Dao sam… U pičku maternu! Jesi li vidio ovo?!”
“O čemu se radi? Smanjio sam ton na televizoru, pa nisam čuo?”
“Ne igra Solskjer. Da sam to znao, ne bi se kladio na Manchester.”
“Znači, dao si mu broj?”
“Jesam. Zar te nije zvao?”
“Nije.”
“Ništa, samo da znaš”, rekao je Krava i prekinuo vezu.
Na ekranu su nogometaši u dvije kolone izlazili iz tunela na travnjak. Pred njima su koracali suci, glavni, koji je u rukama nosio loptu, u sredini, dok su njegovi pomoćnici koracali s njegove lijeve i desne strane. Otišao sam do zahoda, pišati, a kad sam se vratio, ugasio sam mobitel, pojačao ton na televizoru i namjestio se u poluležeći položaj, tako da mi oči budu u visini televizijskog ekrana. Kamera je nekoliko puta nakratko prikazala Soslkjera. Sjedio je u publici, nekoliko redova iza klupe Manchestera, točno po sredini, u pravcu fotelje u kojoj je sjedio Alex Ferguson.
Razmišljao sam o Slavku. Nije mi bilo jasno zbog čega me je tražio. Jedino što mi je palo na pamet bilo je to da mu treba novaca. Slabo sam ga poznavao. Bio je jedno kratko vrijeme s nama na položajima. Tad sam ga upoznao. Bio je najmlađi od nas. Imao je u to vrijeme dvadesetak godina. S njim je tada u rovu bio još jedan momak njegovih godina, kojemu nisam znao ime, a koji je nekoliko mjeseci kasnije poginuo. Viđao sam ga povremeno nakon rata, tu i tamo, pozdravili bi se, i to je bilo sve. Sjećam se da je odmah, prve godine nakon rata, iz čista mira, razbio kamenom izlog mesnice, a zatim mirno sačekao policiju, da dođu po njega. Pustili su ga isti taj dan, nakon što je vlasniku mesnice platio uništeni izlog. Nitko nije znao zbog čega je to napravio. Znao sam i to da živi s ocem i da mu je majka nekoliko godina prije rata poginula u prometnoj nesreći. Slavko im je bio jedino dijete, i dobili su ga relativno kasno. Bez obzira što je Slavko bio mlad, njegov otac bio je starac. Kad se dogodila ta nesreća, vozio je otac. Bio je pijan. Sletio je s ceste i zabio se u traktor koji je bio parkiran pored puta. Slavko je sjedio na stražnjim sjedištima i prošao je relativno dobro. Imao je ružan ožiljak na desnoj ruci, koji nam je jednom pokazao.
Sudac je dao znak za početak utakmice. Prestao sam razmišljati o Slavku. Usredotočio sam se na utakmicu. Kamera je još jednom, nakratko, nakon što je lopta završila van igrališta, zumirala Solskjera.
Nakon utakmice sam upalio mobitel. Očekivao sam poruku od Slavka. Međutim, nije mi se javio. Nije mi se javio niti sljedeća dva dana. To me počelo živcirati, to stalno iščekivanje poziva. Znao sam gdje stanuje i otišao sam ga potražiti. Bio sam radoznao. Ponio sam sa sobom stotinu maraka, za slučaj da zatraži novac. Toliko sam mu mogao halaliti.
Krenuo sam pješice. Selo u kojem je Slavko živio bilo je udaljeno par kilometara od grada. Put je vodio uz rječicu koja je izvirala nekoliko stotina metara iznad Slavkova sela. Šetnja mi je iznimno godila. Bio sam se odučio od toga. Ranije sam mnogo pješačio. Dok sam bio mlađi, uglavnom s ocem, a kasnije najčešće sam.
Slavko je stajao ispred kuće i pušio. Kad me ugledao, ugasio je cigaretu i sačekao da dođem do njega.
“Kako ti je otac?” upitao sam ga.
“Dobro je.”
Izgledao je mnogo stariji nego što je bio. Imao je sjene oko očiju, a podočnjaci su mu bili crveni, kao da je netom prije moga dolaska plakao, ili sjeckao luk.
“Reko mi je Krava da si me tražio?”
“Jesam”, rekao je on.
Ulazna vrata kuće bila su širom otvorena.
“Jesi li gledo utakmicu?” upitao me.
“Jesam”, rekao sam.
“Slavko!” derao se starac odnekle iz kuće. “Di si, jebo ti mater svoju mrtvu!”
“Pijan je?” upitao sam.
Slavko je potvrdno kimnuo glavom.
“Zbog toga sam te zvao”, rekao je.
“Zbog oca?”
“Da. Stalno je ovakav.”
“Kako ti ja tu mogu pomoć?”
“Nisam to mislio. Tio sam te samo nešto upitat.”
“Pitaj!”
Slavko je izvadio iz džepa cigarete. Ponudio je i mene.
“Šta ti misliš kolko bi godina dobio, kad bi ga ubio?” upitao je nakon što je odbio prvi dim.
Nisam bio upućen u slične stvari. Jedino što sam znao o tome bilo je to da više ne postoji smrtna kazna. Rekao sam mu to.
“Otprilike?” upitao je on.
“Slavko!” derao se uporno starac.
“Ovisi”, rekao sam. “To ti je kao u Ligi prvaka, teško je to prognozirat.”
Slavko je potvrdno kimnuo glavom i ušao u kuću. Ostavio je vrata širom otvorena. Promatrao sam ga kako koraca hodnikom. Podsjećao je na nogometaše kada nakon utakmice, poput nogometaša Manchestera u Ligi prvaka nekoliko dana ranije, iscijeđeni i prazni, idu tunelom prema svlačionici. Jer u igri u koju ulažete sve, bez obzira na rezultat, nema pobjednika.
Liga prvaka
Ležao sam na kauču s daljinskim u ruci, čekajući da započne prijenos utakmica Lige prvaka u nogometu, kad mi je zazvonio mobitel. Rijetko ga koristim, tako da mi nije bio pri ruci. Ležao je ispod stola, na polici po kojoj sam odlagao pročitane novine, tako da je potrajalo dok sam ga pronašao. Mobitel je za to vrijeme odzvonio barem pet-šest puta, što me je poprilično iživciralo, a počeo me je pritom, što mi se sve češće događa u posljednje vrijeme, hvatati i blagi napad panike. Bio sam sâm u kući. Supruga i djeca otišli su kod njenih, na selo, pomoći oko branja šljiva, ili jabuka, nisam bio siguran. Gore su trebali i prenoćiti. Vraćali su se tek sljedeći dan. Pogledao sam na displej. Radilo se o Kravi. Smanjio sam ton na televizoru i javio se.
“Di si, Bero!” rekao je. “Čekaš Ligu prvaka?”
“Jesam.”
“Jesi li se kladio?”
“Nisam. Nikada se ne kladim na Ligu prvaka. Tu može pobjedit svak svakoga. Teško je to prognozirat. Ne isplati se.”
“Ja sam se kladio na Manchester. Uložio sam dvjesto maraka. Ne znam kolko je to pametno, ali, eto… zariziko sam.”
“U, jebote!” rekao sam. “Kolki je koeficijent?”
“Dva zarez jedan.”
“Jesi li me zbog toga zvao?”
“Nisam. Danas sam sreo Slavka. Sjećaš se Slavka?”
“To je onaj mali, sjebani?”
“Jest. Taj.”
“Šta hoće?”
“Pito me za tebe. Treba te nešto.”
“Mene?”
“Da, tebe.”
“Zbog čega?”
“Nije mi tio reć.”
“Što mu nisi dao moj broj?”
“Dao sam… U pičku maternu! Jesi li vidio ovo?!”
“O čemu se radi? Smanjio sam ton na televizoru, pa nisam čuo?”
“Ne igra Solskjer. Da sam to znao, ne bi se kladio na Manchester.”
“Znači, dao si mu broj?”
“Jesam. Zar te nije zvao?”
“Nije.”
“Ništa, samo da znaš”, rekao je Krava i prekinuo vezu.
Na ekranu su nogometaši u dvije kolone izlazili iz tunela na travnjak. Pred njima su koracali suci, glavni, koji je u rukama nosio loptu, u sredini, dok su njegovi pomoćnici koracali s njegove lijeve i desne strane. Otišao sam do zahoda, pišati, a kad sam se vratio, ugasio sam mobitel, pojačao ton na televizoru i namjestio se u poluležeći položaj, tako da mi oči budu u visini televizijskog ekrana. Kamera je nekoliko puta nakratko prikazala Soslkjera. Sjedio je u publici, nekoliko redova iza klupe Manchestera, točno po sredini, u pravcu fotelje u kojoj je sjedio Alex Ferguson.
Razmišljao sam o Slavku. Nije mi bilo jasno zbog čega me je tražio. Jedino što mi je palo na pamet bilo je to da mu treba novaca. Slabo sam ga poznavao. Bio je jedno kratko vrijeme s nama na položajima. Tad sam ga upoznao. Bio je najmlađi od nas. Imao je u to vrijeme dvadesetak godina. S njim je tada u rovu bio još jedan momak njegovih godina, kojemu nisam znao ime, a koji je nekoliko mjeseci kasnije poginuo. Viđao sam ga povremeno nakon rata, tu i tamo, pozdravili bi se, i to je bilo sve. Sjećam se da je odmah, prve godine nakon rata, iz čista mira, razbio kamenom izlog mesnice, a zatim mirno sačekao policiju, da dođu po njega. Pustili su ga isti taj dan, nakon što je vlasniku mesnice platio uništeni izlog. Nitko nije znao zbog čega je to napravio. Znao sam i to da živi s ocem i da mu je majka nekoliko godina prije rata poginula u prometnoj nesreći. Slavko im je bio jedino dijete, i dobili su ga relativno kasno. Bez obzira što je Slavko bio mlad, njegov otac bio je starac. Kad se dogodila ta nesreća, vozio je otac. Bio je pijan. Sletio je s ceste i zabio se u traktor koji je bio parkiran pored puta. Slavko je sjedio na stražnjim sjedištima i prošao je relativno dobro. Imao je ružan ožiljak na desnoj ruci, koji nam je jednom pokazao.
Sudac je dao znak za početak utakmice. Prestao sam razmišljati o Slavku. Usredotočio sam se na utakmicu. Kamera je još jednom, nakratko, nakon što je lopta završila van igrališta, zumirala Solskjera.
Nakon utakmice sam upalio mobitel. Očekivao sam poruku od Slavka. Međutim, nije mi se javio. Nije mi se javio niti sljedeća dva dana. To me počelo živcirati, to stalno iščekivanje poziva. Znao sam gdje stanuje i otišao sam ga potražiti. Bio sam radoznao. Ponio sam sa sobom stotinu maraka, za slučaj da zatraži novac. Toliko sam mu mogao halaliti.
Krenuo sam pješice. Selo u kojem je Slavko živio bilo je udaljeno par kilometara od grada. Put je vodio uz rječicu koja je izvirala nekoliko stotina metara iznad Slavkova sela. Šetnja mi je iznimno godila. Bio sam se odučio od toga. Ranije sam mnogo pješačio. Dok sam bio mlađi, uglavnom s ocem, a kasnije najčešće sam.
Slavko je stajao ispred kuće i pušio. Kad me ugledao, ugasio je cigaretu i sačekao da dođem do njega.
“Kako ti je otac?” upitao sam ga.
“Dobro je.”
Izgledao je mnogo stariji nego što je bio. Imao je sjene oko očiju, a podočnjaci su mu bili crveni, kao da je netom prije moga dolaska plakao, ili sjeckao luk.
“Reko mi je Krava da si me tražio?”
“Jesam”, rekao je on.
Ulazna vrata kuće bila su širom otvorena.
“Jesi li gledo utakmicu?” upitao me.
“Jesam”, rekao sam.
“Slavko!” derao se starac odnekle iz kuće. “Di si, jebo ti mater svoju mrtvu!”
“Pijan je?” upitao sam.
Slavko je potvrdno kimnuo glavom.
“Zbog toga sam te zvao”, rekao je.
“Zbog oca?”
“Da. Stalno je ovakav.”
“Kako ti ja tu mogu pomoć?”
“Nisam to mislio. Tio sam te samo nešto upitat.”
“Pitaj!”
Slavko je izvadio iz džepa cigarete. Ponudio je i mene.
“Šta ti misliš kolko bi godina dobio, kad bi ga ubio?” upitao je nakon što je odbio prvi dim.
Nisam bio upućen u slične stvari. Jedino što sam znao o tome bilo je to da više ne postoji smrtna kazna. Rekao sam mu to.
“Otprilike?” upitao je on.
“Slavko!” derao se uporno starac.
“Ovisi”, rekao sam. “To ti je kao u Ligi prvaka, teško je to prognozirat.”
Slavko je potvrdno kimnuo glavom i ušao u kuću. Ostavio je vrata širom otvorena. Promatrao sam ga kako koraca hodnikom. Podsjećao je na nogometaše kada nakon utakmice, poput nogometaša Manchestera u Ligi prvaka nekoliko dana ranije, iscijeđeni i prazni, idu tunelom prema svlačionici. Jer u igri u koju ulažete sve, bez obzira na rezultat, nema pobjednika.