PRILOG ZA SUDSKI SPIS “O UPOTREBI METAFORE U ROMANU SCHINDLEROV LIFT” D. CVIJETIĆA”
/„Lies nicht mehr – schau!
Schau nicht mehr – geh!“
(„Ne čitaj više – gledaj!
Ne gledaj više – idi!“), Paul Celan, Engführung/
– Baka je u čekaonici kardiološke ambulante zaspala.
Sijeda, kratkokosa, uredno začešljana, nasmiješena.
“Malo vam je preuredan EKG”, kaže mi medicinska sestra, “i što je s onom bakom vani, vi ste treći kojega pušta preko reda, da nije umrla?!
Stojanka, Stojankaaaa….“, doziva je.
– U čitavom crno-bijelom Spielbergovom filmu “Schindlerova lista”, jedino je u koloru crveni kaputić na djevojčici koju vidimo pri “čišćenju” geta, a koju će glavni junak (Oskar Schindler) prepoznati na gomili leševa pred kraj filma; tako je Spielberg razbio opću anonimnost šestmilijunske smrti u Holokaustu.
“Je li u tvom romanu zato soliter – Crveni soliter?” pita me kardiolog, “ili je to neka metafora?”
– Prije nekoliko tjedana na adresu mojeg njemačkog izdavača romana “Schindlerov lift”, kao i na moju adresu, stigla su pisma švicarske firme za proizvodnju liftova “Schindler”, iz Züricha, predtužbeni spis, vrlo prijeteće sadržine i tona!
“Naši liftovi nisu giljotine”, pišu nam, između ostalog, i ne žele da im se cijenjeno ime pominje u kontekstu Holokausta i rata u Bosni ili smrti djevojčice Stojanke K.
“Ali, u Crvenom soliteru, liftovi uopće nisu marke Schindler”, to je samo metafora, pišem u dopisu njemačkom odvjetniku, koji zastupa izdavača i mene.
– “Kako misliš – metafora?”, opet me pita kardiolog, “misliš da je i roman kao film – crno-bijeli?”
– Možda da se liftom ubijena djevojčica iz Crvenog solitera, izvini švicarskoj firmi za proizvodnju liftova “Schindler”?
Ali otkud onda mrlja krvi kao kaputić široka, i crvena, na međukatnom zidu, kuda je vozio lift marke “David Pajić – DAKA”, 1992. godine, ako Oskar Schindler, Nijemac, nije imao srca?
Kardiolog me pogleda zapanjeno i zatim u laptop ukucava rezultate mojeg EKG-a.
– Švicarski Schindleri nisu od Oskara Schindlera, niti su mu ikakvi rođaci.
Djevojčica Stojanka K. ubijena liftom, nije ubijena djevojčica iz filma. Oskar nije Stiven, pišem dalje u dopisu njemačkom odvjetniku koji zastupa njemačkog izdavača, mali roman i mene.
A švicarski sat na ruci Bijeloga Zeca iz “Alice u Zemlji čuda”, L. Carrolla, pišem dalje?
A čokolada koju Stojanka K. nije stigla pojesti to jutro pred liftovsku smrt?
Lift (ni)je fizičko lice.
Nečiji lift je postojao i u krematoriju VI u Auschwitzu.
Čije je ime David, iz imena lifta (beogradska firma David Pajić – DAKA)?
Možda sve to nisu metafore?
Kako mislim – nisu metafore?
– Prije matere, prije njezine utrobe – bio sam u zemlji.
I još uvijek, kad god zapipam lice svoje, glina mi se s očiju zavuče pod nokte.
Dječiju nerazgriješenu dušicu, ostarjeli, oslijepljeli angeo zamijeni s teglicom mlijeka.
I suha koža
na staroj riječi – propukne i iscuri vrela mast.
– Poštar je, dakako, došao liftom (marke DAKA).
Na švicarskoj predtužbi stoji moja adresa – “Crveni soliter”.
I poštar kratkokos, sijed i uredno začešljan, mirno i nasmijano kaže: “Pošta je za vas, g. Cvijetić, ne mora pošiljatelj niti znati ulicu.”
Na reveru poštarske uniforme piše njegovo ime.
“Stojan K.”
„Kako misliš – možda alegorija?“, pita me.
– U samoizolaciji.
Vanredno stanje, dan četvrti.
Potpuno isti psihotični udarac s vana, kao i 1992.
Kao da pijemo leden čaj, Hassan Blasim i ja, na vrhu Save Kovačevića.
– Samo što je proteklo previše vremena.
Čitam briljantni tekst jazzera Edina Zupčevića, iz kojeg čupam odjek:
“U muzici, odnosno muzičkoj notaciji, korona je znak za slobodno produženje trajanja note ili pauze, obično se koristi na kraju kompozicije ili dijela kompozicije, na kraju fraze, ili na mjestu na kojem melodija dostiže svoj vrhunac. U Bachovim koralima znak korona se koristio za označavanje kraja fraze odnosno mjesta na kojem treba udahnuti.
Korona (lat. corona, ae) – kruna.”
Alma Mahler, žena Gustava Mahlera, rođena – Schindler!
– Učitelj kaže, da je to virus “koji nam jede zrak u plućima.
Imamo čim disati, ali zrak nas neće, neće da bude udisan. Virus pojede taj zrak.”
Uzme nam ga.
U Bachovim koralima znak kape, krune – značio je mjesto na kome se udahne!
Preokrenuto naopako i rastegnuto slovo “u”, potom točka u sredini.
To je korona.
Nešto je, dakle, stalo. Neki zrak koji nestaje udahom.
Dok udišemo ne govorimo.
Netko to koristi, da produži trajanje tog neuzetog zraka za udisanje.
Onaj koji visi u nekazivom.
To je korona.
Ima je i nad pauzom.
Virus koji jede taj zrak. I nema za nas.
Nema više ničega za udisaj.
– Ima vode. Radi lift.
To su zvukovi koji znače da nije rat.
Nema mirisa drnča, da ti se prilijepi uz nozdrvu.
Švicarska firma koja proizvodi liftove.
Koja se zove kao Schindleri Alme Mahler, kao Nijemac Oskar Schindler.
Isto prezime; tu sve stane.
No posve različite zemlje, prije svega, posve različiti ljudi, da ne govorimo da je Spielbergov Oskar Schindler – bio nacist, prije ikakvih spiskova.
Pa ta reverska značka, na bijelom kaputu.
– Lift šuti.
Sve ove godine šuti.
Nitko na svijetu nije njime više kilometara prešao. Od mene.
I neobilježen grob Stojanke K.
S dva djeteta; dva i po sa dva i po.
– Samoizolacija u istom soliteru.
U istom stanu, s istom pogledom kao i prije četrdeset godina.
Izvanredno stanje.
Na srpskom ili hrvatskom?
– Ili, maslačak!
Dovoljno je da toga, nekog, jednog, najbitnijeg dana, ne dođe dovoljno vjetra, i, zamisli – sve je bilo uzalud.
Kažem mu, jedan od najvećih proizvođača liftova na svijetu, hoće da me tuži što je lift ubio curicu.
“Naši liftovi ne giljotiniraju.”
Lift bi tužio što je ubio djevojčicu?
Zvuči suludo, zar ne? Kafkijanskoharmsovski.
Od svih “prozvanih” – lift se našao biti prozvanim.
Zar je Crveni soliter – Zamak? Čiji je lift ubojica i zašto je to simbol?
Nije kriv lift. Ili, on je sad “Davidov lift”?
– Ovdje sve počinje u proljeće, izuzev proljeća.
“Slobodno produženje trajanja note ili pauze”
– “Ježene kožice” odgođene u Poljskoj i u Hrvatskoj, zbog virusa korona.
Mjesto za udahnuti, bude i nad pauzom. Odgođene kožice.
– Na glavnoj raskrsnici u gradu, kod pošte, ima ogromno drvo, mislim divlji kesten, i na njemu, veliko ponosno gnijezdo.
Kao kruna nad ulicom (eh vrane, dakako.)
Kao korona nad raskrsnicom, mjestu gdje se moraš zaustaviti.
Pauza. u notnom spisu Ane, Schindlerove.
– U romanu “Schindlerov lift” svaka povezanost lifta (marke DAKA, marke David?) koji je ubio djevojčicu, sa stvarnom firmom “Schindler” jest slučajna, nenamjerna i plod je metafore.
Plod metafore.
Plot metafore.
“Ovo je djelo fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim ljudima, živima ili mrtvima, s tvrtkama, događajima ili lokalitetima potpuno je slučajna.”
(Mohsin Hamid, “Exit West”, V.B.Z. Zagreb, 2019.)
Plot metafore. Jezero slikano u pepeo namočenim spužvicama.
Biti zaražen znači izgubiti naciju.
Lift koji optužuje pisca
PRILOG ZA SUDSKI SPIS “O UPOTREBI METAFORE U ROMANU SCHINDLEROV LIFT” D. CVIJETIĆA”
/„Lies nicht mehr – schau!
Schau nicht mehr – geh!“
(„Ne čitaj više – gledaj!
Ne gledaj više – idi!“), Paul Celan, Engführung/
– Baka je u čekaonici kardiološke ambulante zaspala.
Sijeda, kratkokosa, uredno začešljana, nasmiješena.
“Malo vam je preuredan EKG”, kaže mi medicinska sestra, “i što je s onom bakom vani, vi ste treći kojega pušta preko reda, da nije umrla?!
Stojanka, Stojankaaaa….“, doziva je.
– U čitavom crno-bijelom Spielbergovom filmu “Schindlerova lista”, jedino je u koloru crveni kaputić na djevojčici koju vidimo pri “čišćenju” geta, a koju će glavni junak (Oskar Schindler) prepoznati na gomili leševa pred kraj filma; tako je Spielberg razbio opću anonimnost šestmilijunske smrti u Holokaustu.
“Je li u tvom romanu zato soliter – Crveni soliter?” pita me kardiolog, “ili je to neka metafora?”
– Prije nekoliko tjedana na adresu mojeg njemačkog izdavača romana “Schindlerov lift”, kao i na moju adresu, stigla su pisma švicarske firme za proizvodnju liftova “Schindler”, iz Züricha, predtužbeni spis, vrlo prijeteće sadržine i tona!
“Naši liftovi nisu giljotine”, pišu nam, između ostalog, i ne žele da im se cijenjeno ime pominje u kontekstu Holokausta i rata u Bosni ili smrti djevojčice Stojanke K.
“Ali, u Crvenom soliteru, liftovi uopće nisu marke Schindler”, to je samo metafora, pišem u dopisu njemačkom odvjetniku, koji zastupa izdavača i mene.
– “Kako misliš – metafora?”, opet me pita kardiolog, “misliš da je i roman kao film – crno-bijeli?”
– Možda da se liftom ubijena djevojčica iz Crvenog solitera, izvini švicarskoj firmi za proizvodnju liftova “Schindler”?
Ali otkud onda mrlja krvi kao kaputić široka, i crvena, na međukatnom zidu, kuda je vozio lift marke “David Pajić – DAKA”, 1992. godine, ako Oskar Schindler, Nijemac, nije imao srca?
Kardiolog me pogleda zapanjeno i zatim u laptop ukucava rezultate mojeg EKG-a.
– Švicarski Schindleri nisu od Oskara Schindlera, niti su mu ikakvi rođaci.
Djevojčica Stojanka K. ubijena liftom, nije ubijena djevojčica iz filma. Oskar nije Stiven, pišem dalje u dopisu njemačkom odvjetniku koji zastupa njemačkog izdavača, mali roman i mene.
A švicarski sat na ruci Bijeloga Zeca iz “Alice u Zemlji čuda”, L. Carrolla, pišem dalje?
A čokolada koju Stojanka K. nije stigla pojesti to jutro pred liftovsku smrt?
Lift (ni)je fizičko lice.
Nečiji lift je postojao i u krematoriju VI u Auschwitzu.
Čije je ime David, iz imena lifta (beogradska firma David Pajić – DAKA)?
Možda sve to nisu metafore?
Kako mislim – nisu metafore?
– Prije matere, prije njezine utrobe – bio sam u zemlji.
I još uvijek, kad god zapipam lice svoje, glina mi se s očiju zavuče pod nokte.
Dječiju nerazgriješenu dušicu, ostarjeli, oslijepljeli angeo zamijeni s teglicom mlijeka.
I suha koža
na staroj riječi – propukne i iscuri vrela mast.
– Poštar je, dakako, došao liftom (marke DAKA).
Na švicarskoj predtužbi stoji moja adresa – “Crveni soliter”.
I poštar kratkokos, sijed i uredno začešljan, mirno i nasmijano kaže: “Pošta je za vas, g. Cvijetić, ne mora pošiljatelj niti znati ulicu.”
Na reveru poštarske uniforme piše njegovo ime.
“Stojan K.”
„Kako misliš – možda alegorija?“, pita me.
– U samoizolaciji.
Vanredno stanje, dan četvrti.
Potpuno isti psihotični udarac s vana, kao i 1992.
Kao da pijemo leden čaj, Hassan Blasim i ja, na vrhu Save Kovačevića.
– Samo što je proteklo previše vremena.
Čitam briljantni tekst jazzera Edina Zupčevića, iz kojeg čupam odjek:
“U muzici, odnosno muzičkoj notaciji, korona je znak za slobodno produženje trajanja note ili pauze, obično se koristi na kraju kompozicije ili dijela kompozicije, na kraju fraze, ili na mjestu na kojem melodija dostiže svoj vrhunac. U Bachovim koralima znak korona se koristio za označavanje kraja fraze odnosno mjesta na kojem treba udahnuti.
Korona (lat. corona, ae) – kruna.”
Alma Mahler, žena Gustava Mahlera, rođena – Schindler!
“Korona ili fermata, (it. fermare”) – zaustaviti.
Stati, uzeti zrak možda, kažem naglas, čitam.
– Učitelj kaže, da je to virus “koji nam jede zrak u plućima.
Imamo čim disati, ali zrak nas neće, neće da bude udisan. Virus pojede taj zrak.”
Uzme nam ga.
U Bachovim koralima znak kape, krune – značio je mjesto na kome se udahne!
Preokrenuto naopako i rastegnuto slovo “u”, potom točka u sredini.
To je korona.
Nešto je, dakle, stalo. Neki zrak koji nestaje udahom.
Dok udišemo ne govorimo.
Netko to koristi, da produži trajanje tog neuzetog zraka za udisanje.
Onaj koji visi u nekazivom.
To je korona.
Ima je i nad pauzom.
Virus koji jede taj zrak. I nema za nas.
Nema više ničega za udisaj.
– Ima vode. Radi lift.
To su zvukovi koji znače da nije rat.
Nema mirisa drnča, da ti se prilijepi uz nozdrvu.
Švicarska firma koja proizvodi liftove.
Koja se zove kao Schindleri Alme Mahler, kao Nijemac Oskar Schindler.
Isto prezime; tu sve stane.
No posve različite zemlje, prije svega, posve različiti ljudi, da ne govorimo da je Spielbergov Oskar Schindler – bio nacist, prije ikakvih spiskova.
Pa ta reverska značka, na bijelom kaputu.
– Lift šuti.
Sve ove godine šuti.
Nitko na svijetu nije njime više kilometara prešao. Od mene.
I neobilježen grob Stojanke K.
S dva djeteta; dva i po sa dva i po.
– Samoizolacija u istom soliteru.
U istom stanu, s istom pogledom kao i prije četrdeset godina.
Izvanredno stanje.
Na srpskom ili hrvatskom?
– Ili, maslačak!
Dovoljno je da toga, nekog, jednog, najbitnijeg dana, ne dođe dovoljno vjetra, i, zamisli – sve je bilo uzalud.
Kažem mu, jedan od najvećih proizvođača liftova na svijetu, hoće da me tuži što je lift ubio curicu.
“Naši liftovi ne giljotiniraju.”
Lift bi tužio što je ubio djevojčicu?
Zvuči suludo, zar ne? Kafkijanskoharmsovski.
Od svih “prozvanih” – lift se našao biti prozvanim.
Zar je Crveni soliter – Zamak? Čiji je lift ubojica i zašto je to simbol?
Nije kriv lift. Ili, on je sad “Davidov lift”?
– Ovdje sve počinje u proljeće, izuzev proljeća.
“Slobodno produženje trajanja note ili pauze”
– “Ježene kožice” odgođene u Poljskoj i u Hrvatskoj, zbog virusa korona.
Mjesto za udahnuti, bude i nad pauzom. Odgođene kožice.
– Na glavnoj raskrsnici u gradu, kod pošte, ima ogromno drvo, mislim divlji kesten, i na njemu, veliko ponosno gnijezdo.
Kao kruna nad ulicom (eh vrane, dakako.)
Kao korona nad raskrsnicom, mjestu gdje se moraš zaustaviti.
Pauza. u notnom spisu Ane, Schindlerove.
– U romanu “Schindlerov lift” svaka povezanost lifta (marke DAKA, marke David?) koji je ubio djevojčicu, sa stvarnom firmom “Schindler” jest slučajna, nenamjerna i plod je metafore.
Plod metafore.
Plot metafore.
“Ovo je djelo fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim ljudima, živima ili mrtvima, s tvrtkama, događajima ili lokalitetima potpuno je slučajna.”
(Mohsin Hamid, “Exit West”, V.B.Z. Zagreb, 2019.)
Plot metafore. Jezero slikano u pepeo namočenim spužvicama.
Biti zaražen znači izgubiti naciju.
Udahni zrak: Stojanka, Stojankaaa….