Ovom otvorenom parafrazom Borhesovog Priručnika fantastične zoologije hteo bih, s jedne strane, da naglasim sopstvenu neumešnost u lavirintima politike, gde sam upadao bez namere i sa priličnim posledicama, a sa druge, na brojne groteskne situacije iz političke pragme sa kojima sam se suočavao kroz ceo svoj dosadašnji život.
Još od detinjsta bio sam, možda i zbog neprijatnog porodičnog iskustva, upozoravan od svojih dedova o dvoličnosti politike.
Prvi deda: – Prepiru se, hirurg i političar, ko od njih dvojice ima stariju profesiju. Hirurg samouvereno izjavljuje: “Da nije bilo mog zanata, Eva ne bi mogla da bude stvorena od Adamovog rebra.” A političar mu odgovori pitanjem: “Kaži ti meni, šta je bilo pre Adama i Eve? I još ranije, pre nego što je nastao svet?”. “Kako šta? Pa, haos, zna se”. “E, haos smo stvorili mi, političari”.
Živo se sećam i reči drugog dede: – Politikom i malim zemljama vladaju velike zemlje. Tamo su veliki diktatori. A u malim zemljama, kakva je naša, nastaju mali diktatori. I jedni i drugi, kada su na vrhu, misle da sve mogu, dok ne završe kao spomenik ili u apsu. Ili nestanu netragom. Ali, i posle njih, velike zemlje ostaju velike, a male ostaju male.
Priznajem, onda ih baš nisam razumeo. Bio sam Titov pionir i nisam mogao da shvatim da neko, pa makar bio i moj deda, može da kaže kako naša zemlja nije najmoćnija i najpravednija država na svetu. Sa godinama, dešavanja u vezi sa problematičnom ulogom koju je politika odigrala u hronici moje porodice postajala su mi jasnija, ali povodom prvog incidenta koji mi se desio sedamdesetih godina prošlog veka, kao studentu komparativne književnosti u Beogradu, politička pozadina ostala mi je prilično nejasna. Beogradska katedra za komparativu imala je veliki ugled u ondašnjoj Jugoslaviji, a ja dovoljno ambiciozan brucoš, redovan na predavanjima, sa priličnim predznanjem zahvaljujući kućnoj biblioteci i ranootkrivenoj ljubavi za čitanje.
Čini mi se da se to što sam se tako brzo, samo posle jedne godine, preobrazio od pristojnog studenta u neposlušnog i buntovnog mladića desilo zbog spoja nekoh vrlo privatnih i nekih opštevažnih dešavanja koje su se odigravale oko mene. S početka sedamdesetih, beogradska scena nudila je neponovljiva iskustva. Više nisam bio zainteresovan za visoke ocene na ispitima, već za duge, nepresušne diskusije, planiranje tekstova za novi broj časopisa i muzičke probe po podrumima.
Tako sav obuzet uzbuđenjem oko svakodnevnih dešavanja, sigurno sam delovao izmenjen u očima studenata comparative, pa i za neke profesore, mada mislim da su takvu promenu većina prihvatila sa simpatijom, jer sam na predavanjima, osobito petkom na časovima opšteg seminara, kada smo se sakupljali svi bivši i sadašnji studenti sa profesorima zajedno, nastupao mnogo smelije. Tada sam bio “zapaljen“ Kalvinom, Kortasarom, Nabokovim… danonoćno nisam mogao da se odlepim od njihovih knjiga i naravno, one su bile glavne teme mojih vatrenih diskusija. Danas, prepročitavajući ih, nalazim im slaba, ponekad čak i dosadna mesta, i svestan sam, posle dugog čitalačkog iskustva, da klasici kao Servantes, Tolstoj, Džojs, kad-tad nalaze svoje pravo vodeće mesto. Ali, u ono vreme, kao što sam bio ubeđen da je rokenrol najotkačenija muzika, tako sam verovao da postmoderna književnost otvara neslućene mogućnosti.
Asistentu V. J. očigledno je smetalo moje novo ponašanje. A moram da priznam da se i meni taj čovek nije baš sviđao. Držao je vežbe iz predmeta “Drevne književnosti”, kod starog, među nama omiljenog profesora, prema kome se V. J. odnosio kao tipičan poltron. Gledali smo kako se pred njim ljigavi, udvara kao lik iz nemih filmova. Neko bi rekao da takvo ponizno ponašanje dolazi zbog naglašenog poštovanja prema starijem profesoru i njegovom znanju. Ali meni je to izgledalo prenaglašeno, čak karikirano. S druge strane pak, sasvim suprotno njegovoj poniznosti prema profesoru, odnos prema nama, studentima, bio je podcenjivački, ironičan. Njegove, inače stručno dobro vođene vežbe, bile su “filovane” podsmehom i uvredama čime je neprestano isticao svoju nadređenu poziciju. Neki od studenata su se bojali (u čemu je on naročito uživao), neke je nervirao (što ga je podsticalo da ih još više nervira), a kod studentkinja je najčešće izazivao simpatije (dosad nisam spomenuo, bio je zgodan, stasit muškarac).
U tom incident, imao sam malu, početnu krivicu. Zakasnio sam na čas! Kao i uvek, zaglavio sam na probi u podrumu u zgradi “Proleterskih brigada” (sada “Krunskoj”). Ah, kakvi su to bili sati koji su leteli kao minuti! Tako sam, navrat nanos, dotrčao do učionice na drugom spratu. Vežba kod V. J. već je bila u toku petnaesetak minuta. V. J. je taman dočekao da me potkači: – Ovaj Prokopiev po svom običaju je sav zatrčan. Ali je promašio zgradu.
Nekoliko njegovih obožavateljki iz prvog reda su se zakikotale, što je bio dobar podstrek V. J.-u da produži sa podsmevanjem: – Tražio ulaz, oznojio se jadan (zaista sam bio sav mokar od znoja), ali nije mogao da se seti gde je krenuo – prema fakultetu ili kafani?
Koleginice su pucale od smeha, a V. J. je pobednički finiširao: – E pa, Prokopiev, fajront. Otvaramo za dva dana, i to tačno u jedanaest, zapamtite – u jedanaest sati!
Prosto rečeno, izbacio me je sa časa!
Možete zamisliti kako sam se osećao, izbačen, ponižen, ismejan i uvređen, napolju pred zatvorenim vratima učionice. Vrlo neprijatno.
A i besno! – podsetite se kakva buntovna previranja su se kovitlala u mojoj duši. I koliko me je tada pogodili podsmevanje V. J.
Otrčao sam do prvog kioska u Takovskoj i kupio plastični pištolj na vodu. Onda sam ga napunio i ponovo popeo pred slušaonicu gde je V. J. držao čas. Čekao sam ga da izađe na pauzi između predavanja, pa da dobije svoju, kako sam tada bio ubeđen, zasluženu kaznu.
U jednoj epizodi iz moje duže proze “Ona voli Čehova” glavni junak prska asistenta, što se u stvarnosti nije dogodilo, iako sam celo vreme držao u ruci napunjen vodeni pištolj. Kada su se vrata učionice najzad otvorila i pojavio omrznuti lik, instinktivno sam pošao ka njemu. Ali, iako sam u glavi imao spreman scenario za “veliko štrc”, u tim trenucima sam zaboravio da mislim (i da gledam ispred sebe), požurio prema iznenađenom V. J. i pritisnuo ga uz vrata, na samom pragu.
I tako, posle toga, bez obzira što ga nisam isprskao, dali su me na disciplinsku na fakultetu i bio sam pred isključenjem. Zahvaljujući zalaganju profesorke Nane Bogdanović (sestre poznatog arhitekte Bogdana Bogdanovića), a najviše starog profesora, posle usmenog i pismenog izvinjenja nekako sam uspeo da se spasem.
Profesor me je pozvao u svoj kabinet. – Mnogo vam hvala, profesore. Mnogo ste mi pomogli – zahvalio sam mu se.
– U redu. Bilo mi je drago da ti pomognem – a zatim vidno opušten dodade: – Ali nemoj sebi da praviš političku senku bez potrebe.
Znao sam za njega da potiče iz ugledne građanske porodice Đurić, koja je u prošlosti (a i budućnosti) imala neslaganja sa vlastodržačkom politikom. Ali me je ipak začudila njegova primedba. Bio sam ubeđen da je incident sa V. J. sasvim lične prirode i da nema veze sa politikom.
Ispalo je da je stari profesor bio u pravu. Nekoliko godina kasnije, zaposlio sam se u kulturnoj redakciji tek formiranog III programa Radio-Skopja. Na početku, sve mi je izgledalo obećavajuće: saradnici koji su sa iskrenim entuzijazmom radili na emisijama, dobra atmosfera u studijima u kojima su se te emisije snimale, da bi se potom najbolje štampale u časopisu koji je bio tražen i čitan. Prvih meseci po zapošljavanju bio sam jedan od najagilnijih u redakciji.
I tada, ponovo mi se isprečio jedan čovek. Kao i u prethodnom slučaju sa V. J., ovaj je bio u nadređenom položaju u odnosu na mene. Direktor III programa.
Među zaposlenim, imao je nadimak “Pinoče“. Sada mislim da je to bio nepravedan nadimak, jer je u ono vreme bio možda najinventivniji rukovodilac u Radio-Televiziji. Pod njegovom upravom, III program je cvetao brzo kao cvetovi empatije. Naravno, ubijali smo se od posla, ali sa zadovoljstvom.
Ali, direktor je imao potrebu da kao jastreb sve nadgleda, da zapoveda i da kažnjava one za koje je on sam mislio da greše, te mu je otuda nadimak baš odgovarao. Da ne otežem, slično kao sa V. J., došlo je do uzajamnog sudara, to žestokog, i ja sam nastradao.
Zajedno sa otkazom, dobio sam pride plavi koverat sa obaveštenjem da se za dva dana obavezno pojavim u 11.30 u toj i toj policijskoj stanici, na “informativni razgovor”.
Kao i u slučaju sa V. J., ponovo sam se našao pred komisijom, ali je ova bila opasnija od prethodne: umesto profesora bila je sastavljena od osobe A., osobe B. i inspektora milicije.
Ubacili su me u jednu tamnu prostoriju (možda mi se učinila takvom jer sam bio prilično uplašen) i razgovor je započeo.
– Znaš li zašto si ovde? – pitala je osoba A.
Ćutao sam. U sobi nisam čuo nikakav zvuk sem mog brzog disanja.
Osoba A. se nagnula ka meni: – Zbog tvog anarholiberalističkog ponašanja.
Anarholiberalizam, to je onda bila veoma opasna etiketa. Osetio sam se tako bespomoćno.
– Došli smo do saznanja da si ti još na fakultetu u Beogradu projavljivao antidržavne stavove – nadoveza se osoba B. Glas mu je bio nešto mekši nego kod osobe A.
Pokušao sam da odbacim odjednom nadošlu napetost u mom i tako napetom telu, ali bez uspeha: – Ali, to je bilo tako davno… I nije imalo nikakvu političku konotaciju.
Čini se da ih reč “konotacija ” za časak zbunila: – Da li si ti svestan sine u kakvu si se kašu zaglibio – produžila je mekim glasom osoba B.
– Ne… – odgovorio sam nesigurno (i iskreno).
– Istinu! Govori istinu! – presekao me je inspektor: – Bio si bre pred isključenjem sa fakulteta!
Tada sam se setio upozorenja starog profesora o “političkoj senci”.
U milicijskoj stanici su me držali celo popodne. Kad sam izašao napolje, već je pao mrak. Počinje, pomislio sam tada, najteži period u mom životu. Bio sam siguran da su mi prišili etiketu “nepodoban kadar” i da više neću moći da nađem posao.
Problemi oko mog otkaza su se odužili, popraćeni nizom pritisaka i povremenih poniženja. Trudio sam se, koliko sam mogao, da ih ne prenesem u kuću – moja žena je bila pri kraju prve trudnoće, a otac daleko u Sadamovom Iraku, gradeći važne objekte od kojih će većina biti uništena amerikanskim bombama u vreme iračkog rata. Krio sam šta mi se dešava, ni reč o ispitivanju u policijskoj stanici.
Tih dana i noći, samo čitanje mi je pomagalo da bih se bar malo opustio. Jedna od knjiga koja mi je u tim trenucima došla kao prva pomoć bile su Andrićeve priče. Među njima, pažnju mi je privukla kratka “Priča iz Japana” iz mladalačke zbirke “Nemiri”, koju je autor pisao u vreme robije i internacije. U ovoj priči, pesnik Mori Ipo osuđen je (kao i autor Andrić) na progonstvo zbog bunta protiv terora surova carice-diktatorke. Ali, otkako omrznuta carica iznenada umire, Ipa pozivaju ostalih trista i pedeset zaverenika, da im se pridruži u podeli vlasti. Na svečanoj sednici novoformirane Skupštine, pesnik ne dolazi, već samo šalje pismo u kome, osim drugog, kaže: “Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da s vama dijelim i vlast kao što sam djelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih ljudi – vjerni samo u nevolji, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo samo za borbu rođeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada što me djeli od vas, ali zar nije oštrica mača tanka pa ipak je smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potražim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana…”. Predvidljivo, nekadašnji zaverenici, sadašnji vlastodršci, nenasitni da brže, bolje podele funkcije u osvojenoj vlasti, ubrzo zaboravljaju pesnika Mori Ipoa.
Sećam se, priču sam pročitao jednom, pa još jednom. Bila je topla majska noć, a ja sam se ukočio od siline poruke, koja mi je, verovao sam, poslata preko nekih moćnih kosmičkih kanala. Pisac, zbog prirode svog zanata, mora da uočava poremećaje i izvitoperenosti u društvu i politici, govorio mi je glas iz Andrićeve priče, ali od pisca političar ne može biti, samo može postati žrtva. I u tome je paradoks njegovog zanata: da, kao Prometej, žudi za nezavisnom, slobodnom mišlju i da zbog toga bude kažnjen, prikovan za stenu političkim okovima. Ovakve silne parabole vrtele su mi se po glavi dok sam, uz osećaj potpune obespravljenosti, pokušavao da shvatim šta me je snašlo. Ali kao što često biva na ritmičnoj sinusoidi života, lekcije nas pogađjaju, iscrpljuju, ali i prave otpornijim i (ponekad) pametnijim.
Poslednjih meseci, pred navalom brojnih lokalnih partijskih manipulacija i malverzacija koje se čine toliko nedostojnim pred zastrašujućom globalnom seobom naroda (koja po ko zna koji put preko teritorije naše državice) suočavam se sa besramom političke kombinatorike. I, kao nekad moje dede, sve više sam ubeđen da su ideološke i religiozne epidemija rukovođene veoma moćnim i mračnim političkim silama, koje nastoje, bez obzira na sveukupne usputne užase i uništenih sudbina, da skroje planetarni haos.
Šta tu može da učini pojedinac, po profesiji pisac? Politički bezdan guta sve bez pardona. Pisac vidi grehove političara i iznosi ih na videlo, sli sve ređe ga slušaju. Najmanje političari. Ma ko je to piskaralo meni da kaže šta da radim? Fakt je: u savremenom društvu pisac je sve nečujniji.
Dvojicu glavnih protagonista mojih mladalačkih incidenata, V. J. i Pinočea, sretao sam posredno, po novinama i na malom ekranu. V. J. se sve češće (kao što sam očekivao) prebacio iz obrazovanja u politiku, pa se u partijskoj raspodeli vlasti jedno vreme uzdigao do srpskog ambasadora u Londonu. Pinoče, pak, sve se više (kao što sam očekivao), prebacivao od politike prema obrazovanju i postao profesor fakulteta na otseku žurnalistike.
Posle završetka fakulteta, nisam imao prilike da vidim “uživo“ V. J.
Pinočea u sivom mantilu sreo sam, pre neku jesen, u redu za burek pred mahalskom pekarom “Milenijum”. Pozdravili smo se i razmenili par konvencionalnih rečenica o vremenu i zdravlju. Izgledao mi je dosta ostaren.
Možda sam imao i nameru da nešto napišem o mojim nekadašnjim neveselim, sitnim sukobima sa politikom i verovatno bi to ostalo još duže vreme nenapisano, ako se nije desila, kao što ponekad zna, izvesna igra slučajnosti:
Nedavno sam se ponovo sreo, na stranicama “Politikinog zabavnika” sa Andrićevom “Pričom iz Japana”.
Još prošlog leta sam započeo sa pisanjem duže antiutopijske proze, koja započinje kao takoreći dečija priča o vasioni (otuda radni naziv “Izlet na Veneru”) da bi se zatim, takav mi je bio plan, preokrenula u prilično opasnu sliku o jednoj kolonijalnoj diktaturi. Ali, ubrzo su mi lopovi upali u kuću i ukrali kompjuter sa desetak završenih i započetih priča, među kojima i “Izlet na Veneru”. Pomirio sam se s tim, naravno ne bez nerviranja, ubeđujući sebe da je tako trebalo da bude, kad pre neki dan, sasvim iznenada, u jednoj fascikli sam našao desetak isprintanih stranica započete priče. Tako je ona, kao i Andrićeva priča, ponovo stigla meni, i ubeđen sam da sve to nije puka slučajnost.
Sećanje je trebalo da bude napisano.
*
S makedonskog preveo autor
Lični priručnik fantastične politike
Ovom otvorenom parafrazom Borhesovog Priručnika fantastične zoologije hteo bih, s jedne strane, da naglasim sopstvenu neumešnost u lavirintima politike, gde sam upadao bez namere i sa priličnim posledicama, a sa druge, na brojne groteskne situacije iz političke pragme sa kojima sam se suočavao kroz ceo svoj dosadašnji život.
Još od detinjsta bio sam, možda i zbog neprijatnog porodičnog iskustva, upozoravan od svojih dedova o dvoličnosti politike.
Prvi deda: – Prepiru se, hirurg i političar, ko od njih dvojice ima stariju profesiju. Hirurg samouvereno izjavljuje: “Da nije bilo mog zanata, Eva ne bi mogla da bude stvorena od Adamovog rebra.” A političar mu odgovori pitanjem: “Kaži ti meni, šta je bilo pre Adama i Eve? I još ranije, pre nego što je nastao svet?”. “Kako šta? Pa, haos, zna se”. “E, haos smo stvorili mi, političari”.
Živo se sećam i reči drugog dede: – Politikom i malim zemljama vladaju velike zemlje. Tamo su veliki diktatori. A u malim zemljama, kakva je naša, nastaju mali diktatori. I jedni i drugi, kada su na vrhu, misle da sve mogu, dok ne završe kao spomenik ili u apsu. Ili nestanu netragom. Ali, i posle njih, velike zemlje ostaju velike, a male ostaju male.
Priznajem, onda ih baš nisam razumeo. Bio sam Titov pionir i nisam mogao da shvatim da neko, pa makar bio i moj deda, može da kaže kako naša zemlja nije najmoćnija i najpravednija država na svetu. Sa godinama, dešavanja u vezi sa problematičnom ulogom koju je politika odigrala u hronici moje porodice postajala su mi jasnija, ali povodom prvog incidenta koji mi se desio sedamdesetih godina prošlog veka, kao studentu komparativne književnosti u Beogradu, politička pozadina ostala mi je prilično nejasna. Beogradska katedra za komparativu imala je veliki ugled u ondašnjoj Jugoslaviji, a ja dovoljno ambiciozan brucoš, redovan na predavanjima, sa priličnim predznanjem zahvaljujući kućnoj biblioteci i ranootkrivenoj ljubavi za čitanje.
Čini mi se da se to što sam se tako brzo, samo posle jedne godine, preobrazio od pristojnog studenta u neposlušnog i buntovnog mladića desilo zbog spoja nekoh vrlo privatnih i nekih opštevažnih dešavanja koje su se odigravale oko mene. S početka sedamdesetih, beogradska scena nudila je neponovljiva iskustva. Više nisam bio zainteresovan za visoke ocene na ispitima, već za duge, nepresušne diskusije, planiranje tekstova za novi broj časopisa i muzičke probe po podrumima.
Tako sav obuzet uzbuđenjem oko svakodnevnih dešavanja, sigurno sam delovao izmenjen u očima studenata comparative, pa i za neke profesore, mada mislim da su takvu promenu većina prihvatila sa simpatijom, jer sam na predavanjima, osobito petkom na časovima opšteg seminara, kada smo se sakupljali svi bivši i sadašnji studenti sa profesorima zajedno, nastupao mnogo smelije. Tada sam bio “zapaljen“ Kalvinom, Kortasarom, Nabokovim… danonoćno nisam mogao da se odlepim od njihovih knjiga i naravno, one su bile glavne teme mojih vatrenih diskusija. Danas, prepročitavajući ih, nalazim im slaba, ponekad čak i dosadna mesta, i svestan sam, posle dugog čitalačkog iskustva, da klasici kao Servantes, Tolstoj, Džojs, kad-tad nalaze svoje pravo vodeće mesto. Ali, u ono vreme, kao što sam bio ubeđen da je rokenrol najotkačenija muzika, tako sam verovao da postmoderna književnost otvara neslućene mogućnosti.
Asistentu V. J. očigledno je smetalo moje novo ponašanje. A moram da priznam da se i meni taj čovek nije baš sviđao. Držao je vežbe iz predmeta “Drevne književnosti”, kod starog, među nama omiljenog profesora, prema kome se V. J. odnosio kao tipičan poltron. Gledali smo kako se pred njim ljigavi, udvara kao lik iz nemih filmova. Neko bi rekao da takvo ponizno ponašanje dolazi zbog naglašenog poštovanja prema starijem profesoru i njegovom znanju. Ali meni je to izgledalo prenaglašeno, čak karikirano. S druge strane pak, sasvim suprotno njegovoj poniznosti prema profesoru, odnos prema nama, studentima, bio je podcenjivački, ironičan. Njegove, inače stručno dobro vođene vežbe, bile su “filovane” podsmehom i uvredama čime je neprestano isticao svoju nadređenu poziciju. Neki od studenata su se bojali (u čemu je on naročito uživao), neke je nervirao (što ga je podsticalo da ih još više nervira), a kod studentkinja je najčešće izazivao simpatije (dosad nisam spomenuo, bio je zgodan, stasit muškarac).
U tom incident, imao sam malu, početnu krivicu. Zakasnio sam na čas! Kao i uvek, zaglavio sam na probi u podrumu u zgradi “Proleterskih brigada” (sada “Krunskoj”). Ah, kakvi su to bili sati koji su leteli kao minuti! Tako sam, navrat nanos, dotrčao do učionice na drugom spratu. Vežba kod V. J. već je bila u toku petnaesetak minuta. V. J. je taman dočekao da me potkači: – Ovaj Prokopiev po svom običaju je sav zatrčan. Ali je promašio zgradu.
Nekoliko njegovih obožavateljki iz prvog reda su se zakikotale, što je bio dobar podstrek V. J.-u da produži sa podsmevanjem: – Tražio ulaz, oznojio se jadan (zaista sam bio sav mokar od znoja), ali nije mogao da se seti gde je krenuo – prema fakultetu ili kafani?
Koleginice su pucale od smeha, a V. J. je pobednički finiširao: – E pa, Prokopiev, fajront. Otvaramo za dva dana, i to tačno u jedanaest, zapamtite – u jedanaest sati!
Prosto rečeno, izbacio me je sa časa!
Možete zamisliti kako sam se osećao, izbačen, ponižen, ismejan i uvređen, napolju pred zatvorenim vratima učionice. Vrlo neprijatno.
A i besno! – podsetite se kakva buntovna previranja su se kovitlala u mojoj duši. I koliko me je tada pogodili podsmevanje V. J.
Otrčao sam do prvog kioska u Takovskoj i kupio plastični pištolj na vodu. Onda sam ga napunio i ponovo popeo pred slušaonicu gde je V. J. držao čas. Čekao sam ga da izađe na pauzi između predavanja, pa da dobije svoju, kako sam tada bio ubeđen, zasluženu kaznu.
U jednoj epizodi iz moje duže proze “Ona voli Čehova” glavni junak prska asistenta, što se u stvarnosti nije dogodilo, iako sam celo vreme držao u ruci napunjen vodeni pištolj. Kada su se vrata učionice najzad otvorila i pojavio omrznuti lik, instinktivno sam pošao ka njemu. Ali, iako sam u glavi imao spreman scenario za “veliko štrc”, u tim trenucima sam zaboravio da mislim (i da gledam ispred sebe), požurio prema iznenađenom V. J. i pritisnuo ga uz vrata, na samom pragu.
I tako, posle toga, bez obzira što ga nisam isprskao, dali su me na disciplinsku na fakultetu i bio sam pred isključenjem. Zahvaljujući zalaganju profesorke Nane Bogdanović (sestre poznatog arhitekte Bogdana Bogdanovića), a najviše starog profesora, posle usmenog i pismenog izvinjenja nekako sam uspeo da se spasem.
Profesor me je pozvao u svoj kabinet. – Mnogo vam hvala, profesore. Mnogo ste mi pomogli – zahvalio sam mu se.
– U redu. Bilo mi je drago da ti pomognem – a zatim vidno opušten dodade: – Ali nemoj sebi da praviš političku senku bez potrebe.
Znao sam za njega da potiče iz ugledne građanske porodice Đurić, koja je u prošlosti (a i budućnosti) imala neslaganja sa vlastodržačkom politikom. Ali me je ipak začudila njegova primedba. Bio sam ubeđen da je incident sa V. J. sasvim lične prirode i da nema veze sa politikom.
Ispalo je da je stari profesor bio u pravu. Nekoliko godina kasnije, zaposlio sam se u kulturnoj redakciji tek formiranog III programa Radio-Skopja. Na početku, sve mi je izgledalo obećavajuće: saradnici koji su sa iskrenim entuzijazmom radili na emisijama, dobra atmosfera u studijima u kojima su se te emisije snimale, da bi se potom najbolje štampale u časopisu koji je bio tražen i čitan. Prvih meseci po zapošljavanju bio sam jedan od najagilnijih u redakciji.
I tada, ponovo mi se isprečio jedan čovek. Kao i u prethodnom slučaju sa V. J., ovaj je bio u nadređenom položaju u odnosu na mene. Direktor III programa.
Među zaposlenim, imao je nadimak “Pinoče“. Sada mislim da je to bio nepravedan nadimak, jer je u ono vreme bio možda najinventivniji rukovodilac u Radio-Televiziji. Pod njegovom upravom, III program je cvetao brzo kao cvetovi empatije. Naravno, ubijali smo se od posla, ali sa zadovoljstvom.
Ali, direktor je imao potrebu da kao jastreb sve nadgleda, da zapoveda i da kažnjava one za koje je on sam mislio da greše, te mu je otuda nadimak baš odgovarao. Da ne otežem, slično kao sa V. J., došlo je do uzajamnog sudara, to žestokog, i ja sam nastradao.
Zajedno sa otkazom, dobio sam pride plavi koverat sa obaveštenjem da se za dva dana obavezno pojavim u 11.30 u toj i toj policijskoj stanici, na “informativni razgovor”.
Kao i u slučaju sa V. J., ponovo sam se našao pred komisijom, ali je ova bila opasnija od prethodne: umesto profesora bila je sastavljena od osobe A., osobe B. i inspektora milicije.
Ubacili su me u jednu tamnu prostoriju (možda mi se učinila takvom jer sam bio prilično uplašen) i razgovor je započeo.
– Znaš li zašto si ovde? – pitala je osoba A.
Ćutao sam. U sobi nisam čuo nikakav zvuk sem mog brzog disanja.
Osoba A. se nagnula ka meni: – Zbog tvog anarholiberalističkog ponašanja.
Anarholiberalizam, to je onda bila veoma opasna etiketa. Osetio sam se tako bespomoćno.
– Došli smo do saznanja da si ti još na fakultetu u Beogradu projavljivao antidržavne stavove – nadoveza se osoba B. Glas mu je bio nešto mekši nego kod osobe A.
Pokušao sam da odbacim odjednom nadošlu napetost u mom i tako napetom telu, ali bez uspeha: – Ali, to je bilo tako davno… I nije imalo nikakvu političku konotaciju.
Čini se da ih reč “konotacija ” za časak zbunila: – Da li si ti svestan sine u kakvu si se kašu zaglibio – produžila je mekim glasom osoba B.
– Ne… – odgovorio sam nesigurno (i iskreno).
– Istinu! Govori istinu! – presekao me je inspektor: – Bio si bre pred isključenjem sa fakulteta!
Tada sam se setio upozorenja starog profesora o “političkoj senci”.
U milicijskoj stanici su me držali celo popodne. Kad sam izašao napolje, već je pao mrak. Počinje, pomislio sam tada, najteži period u mom životu. Bio sam siguran da su mi prišili etiketu “nepodoban kadar” i da više neću moći da nađem posao.
Problemi oko mog otkaza su se odužili, popraćeni nizom pritisaka i povremenih poniženja. Trudio sam se, koliko sam mogao, da ih ne prenesem u kuću – moja žena je bila pri kraju prve trudnoće, a otac daleko u Sadamovom Iraku, gradeći važne objekte od kojih će većina biti uništena amerikanskim bombama u vreme iračkog rata. Krio sam šta mi se dešava, ni reč o ispitivanju u policijskoj stanici.
Tih dana i noći, samo čitanje mi je pomagalo da bih se bar malo opustio. Jedna od knjiga koja mi je u tim trenucima došla kao prva pomoć bile su Andrićeve priče. Među njima, pažnju mi je privukla kratka “Priča iz Japana” iz mladalačke zbirke “Nemiri”, koju je autor pisao u vreme robije i internacije. U ovoj priči, pesnik Mori Ipo osuđen je (kao i autor Andrić) na progonstvo zbog bunta protiv terora surova carice-diktatorke. Ali, otkako omrznuta carica iznenada umire, Ipa pozivaju ostalih trista i pedeset zaverenika, da im se pridruži u podeli vlasti. Na svečanoj sednici novoformirane Skupštine, pesnik ne dolazi, već samo šalje pismo u kome, osim drugog, kaže: “Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da s vama dijelim i vlast kao što sam djelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih ljudi – vjerni samo u nevolji, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo samo za borbu rođeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada što me djeli od vas, ali zar nije oštrica mača tanka pa ipak je smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potražim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana…”. Predvidljivo, nekadašnji zaverenici, sadašnji vlastodršci, nenasitni da brže, bolje podele funkcije u osvojenoj vlasti, ubrzo zaboravljaju pesnika Mori Ipoa.
Sećam se, priču sam pročitao jednom, pa još jednom. Bila je topla majska noć, a ja sam se ukočio od siline poruke, koja mi je, verovao sam, poslata preko nekih moćnih kosmičkih kanala. Pisac, zbog prirode svog zanata, mora da uočava poremećaje i izvitoperenosti u društvu i politici, govorio mi je glas iz Andrićeve priče, ali od pisca političar ne može biti, samo može postati žrtva. I u tome je paradoks njegovog zanata: da, kao Prometej, žudi za nezavisnom, slobodnom mišlju i da zbog toga bude kažnjen, prikovan za stenu političkim okovima. Ovakve silne parabole vrtele su mi se po glavi dok sam, uz osećaj potpune obespravljenosti, pokušavao da shvatim šta me je snašlo. Ali kao što često biva na ritmičnoj sinusoidi života, lekcije nas pogađjaju, iscrpljuju, ali i prave otpornijim i (ponekad) pametnijim.
Poslednjih meseci, pred navalom brojnih lokalnih partijskih manipulacija i malverzacija koje se čine toliko nedostojnim pred zastrašujućom globalnom seobom naroda (koja po ko zna koji put preko teritorije naše državice) suočavam se sa besramom političke kombinatorike. I, kao nekad moje dede, sve više sam ubeđen da su ideološke i religiozne epidemija rukovođene veoma moćnim i mračnim političkim silama, koje nastoje, bez obzira na sveukupne usputne užase i uništenih sudbina, da skroje planetarni haos.
Šta tu može da učini pojedinac, po profesiji pisac? Politički bezdan guta sve bez pardona. Pisac vidi grehove političara i iznosi ih na videlo, sli sve ređe ga slušaju. Najmanje političari. Ma ko je to piskaralo meni da kaže šta da radim? Fakt je: u savremenom društvu pisac je sve nečujniji.
Dvojicu glavnih protagonista mojih mladalačkih incidenata, V. J. i Pinočea, sretao sam posredno, po novinama i na malom ekranu. V. J. se sve češće (kao što sam očekivao) prebacio iz obrazovanja u politiku, pa se u partijskoj raspodeli vlasti jedno vreme uzdigao do srpskog ambasadora u Londonu. Pinoče, pak, sve se više (kao što sam očekivao), prebacivao od politike prema obrazovanju i postao profesor fakulteta na otseku žurnalistike.
Posle završetka fakulteta, nisam imao prilike da vidim “uživo“ V. J.
Pinočea u sivom mantilu sreo sam, pre neku jesen, u redu za burek pred mahalskom pekarom “Milenijum”. Pozdravili smo se i razmenili par konvencionalnih rečenica o vremenu i zdravlju. Izgledao mi je dosta ostaren.
Možda sam imao i nameru da nešto napišem o mojim nekadašnjim neveselim, sitnim sukobima sa politikom i verovatno bi to ostalo još duže vreme nenapisano, ako se nije desila, kao što ponekad zna, izvesna igra slučajnosti:
Nedavno sam se ponovo sreo, na stranicama “Politikinog zabavnika” sa Andrićevom “Pričom iz Japana”.
Još prošlog leta sam započeo sa pisanjem duže antiutopijske proze, koja započinje kao takoreći dečija priča o vasioni (otuda radni naziv “Izlet na Veneru”) da bi se zatim, takav mi je bio plan, preokrenula u prilično opasnu sliku o jednoj kolonijalnoj diktaturi. Ali, ubrzo su mi lopovi upali u kuću i ukrali kompjuter sa desetak završenih i započetih priča, među kojima i “Izlet na Veneru”. Pomirio sam se s tim, naravno ne bez nerviranja, ubeđujući sebe da je tako trebalo da bude, kad pre neki dan, sasvim iznenada, u jednoj fascikli sam našao desetak isprintanih stranica započete priče. Tako je ona, kao i Andrićeva priča, ponovo stigla meni, i ubeđen sam da sve to nije puka slučajnost.
Sećanje je trebalo da bude napisano.
*
S makedonskog preveo autor