Tu prvu drveničku zimu proveo sam u kamenoj dalmatinskoj kući, koja se grijala na jednu plinsku grijalicu. Maloj djeci, kažu, uvijek mora biti toplo. Meni tad sigurno nije bilo toplo. Drveničke zime tih godina bile su hladne, burovite i snježne, ali meni to nije škodilo. Kao što mi nije naškodio ni težak odnos između njih dvoje, koji, možda, više i nije bio tako težak nakon što sam se ja pojavio. Kao pomiritelj, kao dar Božji za sve godine patnje i grizodušja zbog Mladenove smrti… (No, pošto njih dvoje nisu vjerovali u Boga, i u tome su ostali do kraja dosljedni, posljednja tvrdnja sentimentalni je promašaj, ili si njome nadoknađujem neki svoj gubitak, sličim svojoj majci…)
Ona je dolazila svakoga drugog vikenda, da nas posjeti. Putovala je vlakom do Ploča, a dalje autobusom. Ta 1966. bila je, čini mi se, prva sezona normalnoga kolosijeka na pruzi Sarajevo – Ploče. Prošle je godine ćiro vozio po uskotračnoj pruzi, i putovanje je trajalo po dvanaest sati. Nju bi vlak do Ploča dovezao za tri i pol sata. I još pola sata, autobusom do Drvenika.
Tako je mogla gledati kako rastem. Naočigled rastem, jer dijete u petnaest dana vidno naraste. U Sarajevo će me vratiti početkom lipnja sljedeće godine, nekoliko dana nakon moga prvog rođendana. Tri tjedna prije toga načinio sam svoje prve korake. Toga se sjećam. Ili se sjećam svoga sjećanja na to kako sam se sjećao da se sjećam svojih uvis podignutih ruku, koje pridržava naša drvenička susjeda, teta Mirjana, Beograđanka, koja bi sa svojim mužem, barba Momčilom, provodila po nekoliko mjeseci godišnje u vikendici koju su izgradili do kuće u kojoj smo mi živjeli. Te ljude, i njihovoga unuka Momira, koji tek treba da se rodi, opisao sam, pomalo lakomisleno i budalasto, u knjizi “Mama Leone”.
Ta žena je bila važna u mome najranijem djetinjstvu: naučila me je hodati.
Ne znam što je bilo s njom, je li živa. Ako jest, u proljeće 2013, kada ovo pišem, teta Mirjana ima devedeset godina. I ona se, kao i moja dojilja, nekamo zauvijek izgubila.
Iznad kreveta, u sobi u kojoj sam s Nonom spavao – Nono je bio u prizemlju, da može u miru kašljati, kukati i strahovati od gušenja – visila je mala, uokvirena reprodukcija Djevojke s bisernom naušnicom. Nisam još znao govoriti kada sam prstom pokazivao prema njoj, govorio:
– Mama, mama, mama…
Zbog nečega, djevojka s te slavne Vermeerove slike mene je podsjećala na majku. Nije me na nju podsjećala, krivo. Bila je to ona, vjernije naslikana nego i na jednoj fotografiji. I gledala me je sa zida kao što vjernog kršćanina s njegova zida gleda Bogomajka.
Nona je bila ganuta. I petnaest godina kasnije pričala je o tome s jednako snažnom emocijom, i dok bi pričala, najednom bi voljela svoje dijete, jer je njezino dijete rodilo mene, koji sam vidio majku u Vermeerovoj slici, i nije bilo načina da me se uvjeri da to nije ona.
Ne sjećam se toga, ali Nona je pričala da mi je, kada sam prvi put tako prepoznao mamu na toj slici, donosila Javorkinu fotogratiju, pokazivala je i govorila:
– Vidiš, ovo je mama!
Nisam se bunio, bila je to mama, sve dok nisam podigao glavu i vidio bolju njezinu sliku.
Majka je tada imala dvadeset pet godina. Blijeda lika, sivo-plavih očiju, drugima nije sličila na lice s Vermeerove slike. Meni, međutim, jest. I kada sam već pomalo postao svjestan sebe, u drugoj, trećoj, četvrtoj godini, za mene bila je to majka. Jedna njezina vrlo mirna, utišana slika. Odraslim govorom rečeno: moja majka u raju, ili na nekom sličnom mjestu, gdje svi ljudi, i sve stvari, izgledaju onako kako bi, zapravo, trebali izgledati kada bi sve bilo kako treba. Kasnije sam, valjda pod utiskom svih tih priča, a možda i iz nekoga drugog, nedokučivog razloga, i kao odrastao čovjek nalazio sličnosti između Javorkinih mladalačkih fotografija, na kojima je onakva kakva mi je bila tih zima, kada bi dolazila svakoga drugog vikenda da me vidi, i Djevojke s bisernom naušnicom, Johannesa Vermeera. Ona je, čini mi se, tako izgledala, kada bi se pojavila u našoj kući u Drveniku, i otvorila vrata u dnu kojih je bila ispresavijana ponjava, da se vjetar i zima ne uvuku unutra…
U proljeće 1998. htio sam da se Vermeerova Djevojka s bisernom naušnicom nađe na naslovnici “Mame Leone”. Predomislio sam se pred odlazak knjige u štampu: našao sam fotografiju na kojoj kao trogodišnjak sjedim u kartonskoj kutiju, u igri uvjeren da sjedim u autu. Godinu dana kasnije objavljen je roman o slici, još nekoliko godina zatim snimljen je film, sa Scarlett Johansson u glavnoj ulozi. I tako je slika izgubila auru.
Ti zimski vikendi, kada bi Javorka dolazila iz Sarajeva prolazili su u miru i porodičnoj slozi. Nije bilo svađa, teških riječi ni prigovora za ono što je netko nekome učinio. Dolepršala bi moja mama, na buri i na jugu, laka kao Vermeerova djevojka. Nekada bi se vlak dugo probijao kroz snježne nanose, jednom je toliko kasnio da je iz Ploča već bio otišao zadnji autobus za Makarsku, pa je provela noć u pregrijanoj željezničkoj čekaonici u kojoj nije bilo nikoga osim nje, jednom ju je dovezao neki Tuzlak koji je vozio prema Splitu. Susreo ju je na trafici na kolodvoru u Pločama, on je kupovao cigarete, ona je čekala autobus koji nije dolazio. Sažalio se na tu mladu djevojku, već majku, koja je išla posjetiti sina – dobro je znala opisati svoju situaciju, uz malo pretjerivanja, ali ne samosažaljiva, kakva će kasnije biti – i čovjeku se, vjerojatno, svidjela. Dovezao ju je do naše kuće, imao sam tri godine, grlio sam joj koljena i potkoljenice, hodao sam bos po kuhinjskim pločicama, iako je bila veljača, a čovjek je ostao – na Nonetov poziv – da barem popije kafu. I rakijicu? Samo jedna, znate vozim! A onda je otišao dalje, prema Splitu, i više ništa se o njemu nije znalo. Ni kako se zvao, ni kome je išao, čak ni koji je auto vozio.
Kada sam ljeta 2012. dolazio da ju obiđem – u to vrijeme još nije započela našapriča o Stublerima i o njezinoj mladosti – pitao sam je o čemu je pričala s tim Tuzlakom, u tih pola sata od Ploča do Drvenika, februara 1970. Najprije se nije mogla sjetiti tog čovjeka – kakav Tuzlak, nije bilo nikakvoga Tuzlaka! – pa sam joj rekao da je to ono kada je stajala kod kioska, jer nije bilo autobusa, pod rukom je držala velikoga gumenog zeca, koji nije mogao stati u torbu, a poderao se ceker u kojem ga je nosila, i tako se sjetila Tuzlaka.
– Bože, blago tebi, ti se svega sjećaš!
Nisam joj to rekao, kao što joj ništa ružno više nisam govorio, nakon što sam u kasno proljeće 1993. otišao iz Sarajeva, više se nisam vratio, i čudom sam je, među svim onim granatama i snajperima našao živu, ali ja se, srećom, ne sjećam svega. I nadam se da ću tako zaboraviti 2012. godinu, koja mi je protekla u njezinom umiranju, i u muci sa savješću što joj ne pomažem, a lažem da hoću i da će sve biti u redu. Jer nema načina da joj pomognem. Znam, njoj je tako lakše, da mi se objesi oko vrata i gura me pod vodu, i davim se skupa s njom, znam, njoj je lakše da me iznenada ščepa za petu i povlači me za sobom u grob, jer ne želi da tamo bude sama i ne može podnijeti da nitko – osim onoga nesavjesnog liječnika, pijanice, kome ništa ne možemo – nije kriv za njezinu bolest, i da nitko ne može učiniti ništa, ako se čudo ne dogodi, da zaustavi njezino nestajanje. Bilo joj je lakše da me vuče za sobom, da me davi i ubija, jer ona je, u odnosu na mene, svoga odraslog sina, i još uvaženog pisca, bila dijete. I ranije je bila takva, ali u bolesti je samo sve više djetinjila, umirući onako kako umiru vrlo pametna djeca, koju njihova bolest ne učini anđelima – to je moguće samo u romanima Thomasa Manna – nego ih ogorči u odnosu na svijet koji upravo napuštaju.
Nisam joj mogao reći, ali sada to govorim, ne nadajući se da bi me mogla čuti i da iza groba ičega ima, da sam tokom 2012, njezine bolesti i beskonačnih telefonskih razgovora koje smo vodili, shvatio koliko je u životu važan blagoslov zaboravljanja. Do tada sam mislio, oholo i glupo – kao da je život doista bio samo poljem preći – da bi čovjek najsretniji bio kada ništa ne bi zaboravljao. Kada bi pamtio svaki, lijep i ružan trenutak u životu, baš svaku okolnost, osjećaj, sve doživljaje, od rođenja sve do jako daleke smrti. Tada bi život trajao hiljadama subjektivnih godina, i zapravo bi bio vječan. Njezinih sedamdeset godina bi, da nije zaboravljala, bile čitava jedna vječnost. Tako sam mislio, i onda sam uz nju, dok je umirala, počeo shvaćati kako je to pakao. Ne zaboravljati ništa, pamtiti sve, to je pakao. Sretan i spokojan čovjek može biti samo ako se ovoga ne sjeća. Ili ako se sjećanje slije u tekst, u literarnu fikciju, koja može biti stvarnija od zbilje i od sjećanja, ali nije upisana u živo meso kao što sjećanje jest.
Lice s Vermeerove slike
Ulomak iz prozne cjeline Mama Ionesco
Tu prvu drveničku zimu proveo sam u kamenoj dalmatinskoj kući, koja se grijala na jednu plinsku grijalicu. Maloj djeci, kažu, uvijek mora biti toplo. Meni tad sigurno nije bilo toplo. Drveničke zime tih godina bile su hladne, burovite i snježne, ali meni to nije škodilo. Kao što mi nije naškodio ni težak odnos između njih dvoje, koji, možda, više i nije bio tako težak nakon što sam se ja pojavio. Kao pomiritelj, kao dar Božji za sve godine patnje i grizodušja zbog Mladenove smrti… (No, pošto njih dvoje nisu vjerovali u Boga, i u tome su ostali do kraja dosljedni, posljednja tvrdnja sentimentalni je promašaj, ili si njome nadoknađujem neki svoj gubitak, sličim svojoj majci…)
Ona je dolazila svakoga drugog vikenda, da nas posjeti. Putovala je vlakom do Ploča, a dalje autobusom. Ta 1966. bila je, čini mi se, prva sezona normalnoga kolosijeka na pruzi Sarajevo – Ploče. Prošle je godine ćiro vozio po uskotračnoj pruzi, i putovanje je trajalo po dvanaest sati. Nju bi vlak do Ploča dovezao za tri i pol sata. I još pola sata, autobusom do Drvenika.
Tako je mogla gledati kako rastem. Naočigled rastem, jer dijete u petnaest dana vidno naraste. U Sarajevo će me vratiti početkom lipnja sljedeće godine, nekoliko dana nakon moga prvog rođendana. Tri tjedna prije toga načinio sam svoje prve korake. Toga se sjećam. Ili se sjećam svoga sjećanja na to kako sam se sjećao da se sjećam svojih uvis podignutih ruku, koje pridržava naša drvenička susjeda, teta Mirjana, Beograđanka, koja bi sa svojim mužem, barba Momčilom, provodila po nekoliko mjeseci godišnje u vikendici koju su izgradili do kuće u kojoj smo mi živjeli. Te ljude, i njihovoga unuka Momira, koji tek treba da se rodi, opisao sam, pomalo lakomisleno i budalasto, u knjizi “Mama Leone”.
Ta žena je bila važna u mome najranijem djetinjstvu: naučila me je hodati.
Ne znam što je bilo s njom, je li živa. Ako jest, u proljeće 2013, kada ovo pišem, teta Mirjana ima devedeset godina. I ona se, kao i moja dojilja, nekamo zauvijek izgubila.
Iznad kreveta, u sobi u kojoj sam s Nonom spavao – Nono je bio u prizemlju, da može u miru kašljati, kukati i strahovati od gušenja – visila je mala, uokvirena reprodukcija Djevojke s bisernom naušnicom. Nisam još znao govoriti kada sam prstom pokazivao prema njoj, govorio:
– Mama, mama, mama…
Zbog nečega, djevojka s te slavne Vermeerove slike mene je podsjećala na majku. Nije me na nju podsjećala, krivo. Bila je to ona, vjernije naslikana nego i na jednoj fotografiji. I gledala me je sa zida kao što vjernog kršćanina s njegova zida gleda Bogomajka.
Nona je bila ganuta. I petnaest godina kasnije pričala je o tome s jednako snažnom emocijom, i dok bi pričala, najednom bi voljela svoje dijete, jer je njezino dijete rodilo mene, koji sam vidio majku u Vermeerovoj slici, i nije bilo načina da me se uvjeri da to nije ona.
Ne sjećam se toga, ali Nona je pričala da mi je, kada sam prvi put tako prepoznao mamu na toj slici, donosila Javorkinu fotogratiju, pokazivala je i govorila:
– Vidiš, ovo je mama!
Nisam se bunio, bila je to mama, sve dok nisam podigao glavu i vidio bolju njezinu sliku.
Majka je tada imala dvadeset pet godina. Blijeda lika, sivo-plavih očiju, drugima nije sličila na lice s Vermeerove slike. Meni, međutim, jest. I kada sam već pomalo postao svjestan sebe, u drugoj, trećoj, četvrtoj godini, za mene bila je to majka. Jedna njezina vrlo mirna, utišana slika. Odraslim govorom rečeno: moja majka u raju, ili na nekom sličnom mjestu, gdje svi ljudi, i sve stvari, izgledaju onako kako bi, zapravo, trebali izgledati kada bi sve bilo kako treba. Kasnije sam, valjda pod utiskom svih tih priča, a možda i iz nekoga drugog, nedokučivog razloga, i kao odrastao čovjek nalazio sličnosti između Javorkinih mladalačkih fotografija, na kojima je onakva kakva mi je bila tih zima, kada bi dolazila svakoga drugog vikenda da me vidi, i Djevojke s bisernom naušnicom, Johannesa Vermeera. Ona je, čini mi se, tako izgledala, kada bi se pojavila u našoj kući u Drveniku, i otvorila vrata u dnu kojih je bila ispresavijana ponjava, da se vjetar i zima ne uvuku unutra…
U proljeće 1998. htio sam da se Vermeerova Djevojka s bisernom naušnicom nađe na naslovnici “Mame Leone”. Predomislio sam se pred odlazak knjige u štampu: našao sam fotografiju na kojoj kao trogodišnjak sjedim u kartonskoj kutiju, u igri uvjeren da sjedim u autu. Godinu dana kasnije objavljen je roman o slici, još nekoliko godina zatim snimljen je film, sa Scarlett Johansson u glavnoj ulozi. I tako je slika izgubila auru.
Ti zimski vikendi, kada bi Javorka dolazila iz Sarajeva prolazili su u miru i porodičnoj slozi. Nije bilo svađa, teških riječi ni prigovora za ono što je netko nekome učinio. Dolepršala bi moja mama, na buri i na jugu, laka kao Vermeerova djevojka. Nekada bi se vlak dugo probijao kroz snježne nanose, jednom je toliko kasnio da je iz Ploča već bio otišao zadnji autobus za Makarsku, pa je provela noć u pregrijanoj željezničkoj čekaonici u kojoj nije bilo nikoga osim nje, jednom ju je dovezao neki Tuzlak koji je vozio prema Splitu. Susreo ju je na trafici na kolodvoru u Pločama, on je kupovao cigarete, ona je čekala autobus koji nije dolazio. Sažalio se na tu mladu djevojku, već majku, koja je išla posjetiti sina – dobro je znala opisati svoju situaciju, uz malo pretjerivanja, ali ne samosažaljiva, kakva će kasnije biti – i čovjeku se, vjerojatno, svidjela. Dovezao ju je do naše kuće, imao sam tri godine, grlio sam joj koljena i potkoljenice, hodao sam bos po kuhinjskim pločicama, iako je bila veljača, a čovjek je ostao – na Nonetov poziv – da barem popije kafu. I rakijicu? Samo jedna, znate vozim! A onda je otišao dalje, prema Splitu, i više ništa se o njemu nije znalo. Ni kako se zvao, ni kome je išao, čak ni koji je auto vozio.
Kada sam ljeta 2012. dolazio da ju obiđem – u to vrijeme još nije započela naša priča o Stublerima i o njezinoj mladosti – pitao sam je o čemu je pričala s tim Tuzlakom, u tih pola sata od Ploča do Drvenika, februara 1970. Najprije se nije mogla sjetiti tog čovjeka – kakav Tuzlak, nije bilo nikakvoga Tuzlaka! – pa sam joj rekao da je to ono kada je stajala kod kioska, jer nije bilo autobusa, pod rukom je držala velikoga gumenog zeca, koji nije mogao stati u torbu, a poderao se ceker u kojem ga je nosila, i tako se sjetila Tuzlaka.
– Bože, blago tebi, ti se svega sjećaš!
Nisam joj to rekao, kao što joj ništa ružno više nisam govorio, nakon što sam u kasno proljeće 1993. otišao iz Sarajeva, više se nisam vratio, i čudom sam je, među svim onim granatama i snajperima našao živu, ali ja se, srećom, ne sjećam svega. I nadam se da ću tako zaboraviti 2012. godinu, koja mi je protekla u njezinom umiranju, i u muci sa savješću što joj ne pomažem, a lažem da hoću i da će sve biti u redu. Jer nema načina da joj pomognem. Znam, njoj je tako lakše, da mi se objesi oko vrata i gura me pod vodu, i davim se skupa s njom, znam, njoj je lakše da me iznenada ščepa za petu i povlači me za sobom u grob, jer ne želi da tamo bude sama i ne može podnijeti da nitko – osim onoga nesavjesnog liječnika, pijanice, kome ništa ne možemo – nije kriv za njezinu bolest, i da nitko ne može učiniti ništa, ako se čudo ne dogodi, da zaustavi njezino nestajanje. Bilo joj je lakše da me vuče za sobom, da me davi i ubija, jer ona je, u odnosu na mene, svoga odraslog sina, i još uvaženog pisca, bila dijete. I ranije je bila takva, ali u bolesti je samo sve više djetinjila, umirući onako kako umiru vrlo pametna djeca, koju njihova bolest ne učini anđelima – to je moguće samo u romanima Thomasa Manna – nego ih ogorči u odnosu na svijet koji upravo napuštaju.
Nisam joj mogao reći, ali sada to govorim, ne nadajući se da bi me mogla čuti i da iza groba ičega ima, da sam tokom 2012, njezine bolesti i beskonačnih telefonskih razgovora koje smo vodili, shvatio koliko je u životu važan blagoslov zaboravljanja. Do tada sam mislio, oholo i glupo – kao da je život doista bio samo poljem preći – da bi čovjek najsretniji bio kada ništa ne bi zaboravljao. Kada bi pamtio svaki, lijep i ružan trenutak u životu, baš svaku okolnost, osjećaj, sve doživljaje, od rođenja sve do jako daleke smrti. Tada bi život trajao hiljadama subjektivnih godina, i zapravo bi bio vječan. Njezinih sedamdeset godina bi, da nije zaboravljala, bile čitava jedna vječnost. Tako sam mislio, i onda sam uz nju, dok je umirala, počeo shvaćati kako je to pakao. Ne zaboravljati ništa, pamtiti sve, to je pakao. Sretan i spokojan čovjek može biti samo ako se ovoga ne sjeća. Ili ako se sjećanje slije u tekst, u literarnu fikciju, koja može biti stvarnija od zbilje i od sjećanja, ali nije upisana u živo meso kao što sjećanje jest.