Dogodilo se to na početku 90-ih godina. Najmlađa prodavačica u najvećoj knjižari u gradu se zvala Liri (Sloboda). U to vrijeme Liri, kći došljaka, oficira s južnih krajeva zemlje, maturirala je i odmah dobila to radno mjesto koje kao da je bilo stvoreno za nju.
Godinu kasnije, kada se činilo da je i na naša vrata pokucala sloboda, kada se otvoreno i javno moglo izaći na politička okupljanja s parolama „Dolje komunizam“ i „Želimo Albaniju poput Europe“, i kada se Liri prvi put zaljubila, upravo je njezin ljubavnik bio prvi koji ju je zvao „Moja draga Libera“.
Njenom ljubavniku, građanskom mladiću deset godina starijem od nje, u lijepom je sjećanju ostao talijanski film „Libera, amore mio“, sa Claudiom Cardinale i Bekimom Fehmium, iako mu nije bilo jasno sliči li više Liri Claudiji ili je on sličniji Bekimu, ali mu se svakako svidjelo ime Libera, bez obzira na političku obojenost filma i ljevičarske ideje koje su nosili likovi.
I to je bilo to! Liri više nikome nije dopuštala da je tako zove. Svima je govorila da će se odsada zvati Libera, i tako se komotno snašla s novim imenom. Novo joj je ime u tim teškim vremena pristajalo kao bijela i mekana pahuljasta tkanina. Osim toga, boravak među knjigama kao da ju je činio još ljepšom nego što je bila.
Ah! Zaboravio sam vam reći, Libera je imala velike oči boje neba, i upravo zbog toga usporedba njezina imena s bijelom i mekom pahuljastom tkaninom, iako se može činiti kao kliše, ispunjava sliku o njoj. Plavokosa, očiju boje mora, visokog stasa, i bome impozantnog poprsja i sa posljednjom knjigom u rukama, činila se kao da je stvorena za intimni i topli kontekst jedne knjižare.
Ali, vrlo brzo su se desile dvije, za Liberu, neugodne stvari: njezin je ljubavnik u potrazi za novim životom otišao u Italiju, iako joj je bio obećao da će se jednog dana vratiti pa i nju povesti sa sobom; i druga neugodnost bilo je to da su novi vlasnici koji su preuzeli zgradu s knjižarom odlučili su da taj lokal pretvore u zalogajnicu.
Dakako, Libera je očajavala. Nije prihvatila ponudu da u novoj zalogajnici radi kao konobarica, ali je, kako bi bila svoja na svome, unajmila drugi, znatno manji prostor, nedaleko od centra grada, i otvorila novu knjižaru s knjigama koje su joj preostale od prijašnje knjižare, i novim knjigama koje su tek izlazile.
Libera se po cijele dane bavila knjigama, često mijenjajući njihov raspored u izlogu. Poslije bi, umorna, sjedila negdje u kutu uz prozor i promatrala prolaznike koji nisu okretali glavu ni prema njoj ni prema knjižari. Tijekom zime, tamo, iza prozorskoga stakla, bila je nalik negativu crno-bijele slike, iz dana u dan sa sve više suza u očima.
Liberin ljubavnik nije imao namjeru vratiti se, a njezine su se knjige iz dana u dan sve slabije prodavale.
Libera
Dogodilo se to na početku 90-ih godina. Najmlađa prodavačica u najvećoj knjižari u gradu se zvala Liri (Sloboda). U to vrijeme Liri, kći došljaka, oficira s južnih krajeva zemlje, maturirala je i odmah dobila to radno mjesto koje kao da je bilo stvoreno za nju.
Godinu kasnije, kada se činilo da je i na naša vrata pokucala sloboda, kada se otvoreno i javno moglo izaći na politička okupljanja s parolama „Dolje komunizam“ i „Želimo Albaniju poput Europe“, i kada se Liri prvi put zaljubila, upravo je njezin ljubavnik bio prvi koji ju je zvao „Moja draga Libera“.
Njenom ljubavniku, građanskom mladiću deset godina starijem od nje, u lijepom je sjećanju ostao talijanski film „Libera, amore mio“, sa Claudiom Cardinale i Bekimom Fehmium, iako mu nije bilo jasno sliči li više Liri Claudiji ili je on sličniji Bekimu, ali mu se svakako svidjelo ime Libera, bez obzira na političku obojenost filma i ljevičarske ideje koje su nosili likovi.
I to je bilo to! Liri više nikome nije dopuštala da je tako zove. Svima je govorila da će se odsada zvati Libera, i tako se komotno snašla s novim imenom. Novo joj je ime u tim teškim vremena pristajalo kao bijela i mekana pahuljasta tkanina. Osim toga, boravak među knjigama kao da ju je činio još ljepšom nego što je bila.
Ah! Zaboravio sam vam reći, Libera je imala velike oči boje neba, i upravo zbog toga usporedba njezina imena s bijelom i mekom pahuljastom tkaninom, iako se može činiti kao kliše, ispunjava sliku o njoj. Plavokosa, očiju boje mora, visokog stasa, i bome impozantnog poprsja i sa posljednjom knjigom u rukama, činila se kao da je stvorena za intimni i topli kontekst jedne knjižare.
Ali, vrlo brzo su se desile dvije, za Liberu, neugodne stvari: njezin je ljubavnik u potrazi za novim životom otišao u Italiju, iako joj je bio obećao da će se jednog dana vratiti pa i nju povesti sa sobom; i druga neugodnost bilo je to da su novi vlasnici koji su preuzeli zgradu s knjižarom odlučili su da taj lokal pretvore u zalogajnicu.
Dakako, Libera je očajavala. Nije prihvatila ponudu da u novoj zalogajnici radi kao konobarica, ali je, kako bi bila svoja na svome, unajmila drugi, znatno manji prostor, nedaleko od centra grada, i otvorila novu knjižaru s knjigama koje su joj preostale od prijašnje knjižare, i novim knjigama koje su tek izlazile.
Libera se po cijele dane bavila knjigama, često mijenjajući njihov raspored u izlogu. Poslije bi, umorna, sjedila negdje u kutu uz prozor i promatrala prolaznike koji nisu okretali glavu ni prema njoj ni prema knjižari. Tijekom zime, tamo, iza prozorskoga stakla, bila je nalik negativu crno-bijele slike, iz dana u dan sa sve više suza u očima.
Liberin ljubavnik nije imao namjeru vratiti se, a njezine su se knjige iz dana u dan sve slabije prodavale.
Preveo: Xhelal Fejza
Korektura: Hashim Bahtijari